Četvrtak 8. tjedna kroz godinu: Skoči i dođe

Meditacija uz Evanđelje: Mk 10,46-52

Isus izlazi iz Jerihona. Ondašnji putovi su neravni i kameniti, ni nalik našim cestama i nogostupima. Kraj puta sjedi slijepi prosjak Bartimej i viče koliko ga grlo nosi: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ Nije se dao ušutkati. I kada su mu rekli da ga Isus zove, opisuje evanđelist Marko, „on baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu.“ Koliko je silna vjera toga čovjeka! Vikao je, iako su ga ušutkavali. Kad ga je Isus pozvao, on je skočio i dotrčao Isusu. On, slijepac, po onome kamenju! Nije se obazirao na razbijana i krvava stopala i koljena. Trčao je. Isus ga još jednom kuša. Kaže mu: „Što hoćeš da ti učinim?“ Kao da nije očito, što slijepac želi! Ipak, slijepac ustrajava u vjeri i ponizno kaže: „Učitelju moj, da progledam.“ Isus je ostao zadivljen. Reče mu: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ Upravo tako. Isus je redovito tražio vjeru od onih koji su iskali pomoć.

Vjera je prvi Božji dar, prevažan Božji dar. Valja za vjeru moliti. Moliti za vjeru da je Isus uvijek s nama, i onda kada osjetimo njegovu blizinu i onda kada nam se čini da smo izbačeni i odbačeni. Valja moliti za vjeru da Bog od nas traži da uvijek činimo dobro i samo dobro, da podnosimo nepravde, da molimo i za svoje progonitelje, vjeru da nam je nositi križ s Isusom, vjeru da se po križu dolazi do uskrsnuća. Molimo za takvu vjeru, pa makar nam stopala bila okrvavljena i koljena razbijena. Baš kao onaj slijepac Bartimej.