Drugi dio došašća: 19. prosinca – nacrt za homiliju

Čitanja: Suci 13,2-7.24-25a; Ps 71,3-6b.16-17; Lk 1,5-25

Za čime mi danas znamo žudjeti, oko čega se vrte naše čežnje i kratke molitvice? Eno, učenik i student bi htio dobiti dobru ocjenu, dijete žarko želi neku igračku, a ovisnici o klađenju očajnički žude za dobitnom kombinacijom. A što tek reći o onim ustrajnim molitvama za zdravlje, mir i slogu u obitelji…

Za ljude Staroga zavjeta neusporedivo najveći Božji dar jest potomstvo. Brojno i zdravo. Djeca su bila zalogom najvećeg Božjeg blagoslova i Božje naklonosti. Zato je bračna neplodnost bila smatrana najvećom nevoljom, pa čak i Božjom kaznom. Nije bilo lako onodobnim ljudima razumjeti kako netko može biti pravedan, kako može vjerovati da ga Bog voli, ako mu u isto vrijeme ne daje potomstvo. Današnje nam evanđelje pripovijeda o Zahariji i njegovoj ženi Elizabeti, koji do svoje starosti nisu imali djece. Oboje su bili pravedni i živjeli su besprijekorno, veli evanđelist Luka. Pa ipak, bili su bez djece, bez toga najvažnijeg Božjeg blagoslova.

I evo, kad su oboje izgubili svaku nadu – ta već su bili dobrano poodmakli u godinama! – anđeo naviješta Zahariji da će mu se ipak roditi sin, sin koji će biti velik prorok. Zaharija ostaje u nevjerici. Zbog toga je Zaharija zanijemio, što je predstavljalo kaznu zbog nedovoljne vjere, ali još više znak, da će se to sigurno dogoditi. I Elizabeta je izvan sebe od sreće. Nije mogla vjerovati da će trudnoću izvući do kraja. Zato veli Luka:

Krila se pet mjeseci govoreći:”Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.”

Upravo tako. Za Elizabetu je bila sramota što je bila nerotkinja. Zli su jezici, naime, tvrdili, da su sigurno Zaharija i Elizabeta, ili barem netko iz njihove bliže obitelji, učinili neki potajni, ali veliki grijeh, kad ih Bog tako teško kažnjava.

I evo, Bog čini čudo! Posve neočekivano. Onda kad su već izgubili svaku nadu.

Velik je to znak za nas. Nama su Božji postupci često neistraživi i nedokučivi. U Božjim je rukama i u njegovoj volji da dopusti i pripusti ovo ili ono. Međutim, ne zaboravlja Bog nas u našim nevoljama. Ta, uvijek smo pred njegovim očima, uvijek smo u njegovu srcu, uvijek nas on nosi u svojim rukama. I to bismo htjeli nositi u svojim srcima. Tu nadu, to pouzdanje, tu ljubav. Božji smo i u Božjim rukama.

I još nešto! Sigurno je da će nam Bog i u ovom životu učiniti neku radost, baš kao i Zahariji i Elizabeti. Treba samo otvoriti oči i prepoznati Božji dar i dan Božjega pohoda  u našem životu. Tko zna, možda to bude i ovih božićnih dana. Međutim, dok očekujemo da nam Bog da znak svoje ljubavi, ne zaboravimo, da svatko od nas može biti znak svome bližnjemu. Zato, ovih dana učinimo nešto lijepo, nešto osobito za svoje najbliže. Pa i za one iz daljega. Pa i one nepoznate. Jer, čovjek je čovjeku najljepši dar. Čovjek koji je slika Božja i koji ljubi drugoga čovjeka Božjom ljubavlju. I tko zna, možda će za nas najljepši Božji dar biti upravo naša novootkrivena sposobnost da nesebično volimo i činimo dobro!