Dječak

Čudno je to kad te Bog pozove,
a u tebi proljeće mlado,
mirisno nebo, preuski obzori
za sve što bi htio,
za ljubavi, snove i
daleka putovanja.
Čežnja kao nebo raste.

Čudno je to kad te Bog pozove,
a nos ti u vjetru, neko lice u očima,
slatka tajna koju skrivaš.
Čudno je to kad te Bog pozove,
a ne znaš kojim putem.
Sve je novo i uzbudljivo:
susreti s vršnjacima, Misa gdje poslužuješ
leđima okrenut narodu.
Osvrnuo bi se da vidiš
djevojčicu očiju plavih, a ne smiješ.

Čudno je to kad te Bog pozove.
Prestaju igre djetinje i
susreti pod vrbom na potoku.
Djevojčice skrivaju osmijeh,
gledaju nekud, preko
glave u oblake. Misle da si sad drugačiji.
Izdvoje te pogledom, susreću s poštovanjem,
pozdravljaju kao da si već
ono što bi trebao biti.

I ne slute
da je u tebi ostao dječak
zaigran, začuđen, obuzet nebom i ljepotom,
da se ništa promijenilo nije,
jedino su Njegove oči bile dublje
od svih koje si volio.