Kupareove prisnice
Rukovet Carmina intima Rajmunda Kuparea obuhvaća 23 pjesme.[1] One su napisane u Dubrovniku 1935.–1937. (četiri), na Hvaru 1937. i 1973. (dvije), u Zagrebu 1943.–1945. (deset) i u Južnoj Moravskoj 1947. (pet),[2] dok za zadnje dvije, objavljene 1980., nisam mogao utvrditi kada su i gdje nastale. Riječ je o autobiografskim pjesmama, što je na nekima vidljivo iz naslova (Moj život, Smijeh moje samoće, Povratak u zavičaj, Autoportret srca), a na svima ostalima iz sadržaja. Jednom riječju nazvao sam ih prȉsnice, zato jer pokrivaju oba značenja onoga što je prisno, tj. 1. osobno, unutarnje, intimno; 2. što uspostavlja blizak, iskren, srdačan odnos, u ovom slučaju pjesnika s čitateljem.
Prisnica se svojim dočetkom uklapa u hrvatsko nazivlje o žrtvama. Sveto Pismo Staroga Zavjeta, ovisno o njihovoj svrsi, razlikuje više vrsta žrtava, a zajedničko im je da završavaju na -nica: klànica, nȁknadnica, òkājnica, pȃljenica, pòmīrnica, pòsvetnica, príčesnica, prínosnica/žȉtnica, zàhvālnica i závjetnica (Levitski zakonik 1–7). Novi Zavjet poznaje jednu i trajnu žrtvu: ùskrsnicu.
Prisnica se svrstava i u skupinu riječi koja je dometkom najplodnija pri razvrstavanju i opisivanju pjesama po njihovoj tematici. Vrste pjesničkih djela po predmetu obrade, naime, hrvatski jezik izriče pomoću nekoliko dočetaka:
-ānka (jadòvānka, marìjānka, milòvānka, tugòvānka, uspàvānka);
-īnka (sevdàlīnka, záčīnka);
-nica (blȁgoslōvnica, bòžićnica, búdnica, čȅkalica, kòračnica, kòrizmenica, molbènica, nádgrobnica, nápitnica, pèjsāžnica, pòčasnica, pòhvālnica, prȉgodnica, prìsjetnica, prȉsnica, sàžālnica, spȍmenica, ùskrsnica, zàhvālnica, žàlbenica, žȗđenica);
-ōjka (hvalòpōjka, milòpōjka, slavòpōjka, žalòpōjka);
-pjev (hvȁlopjēv, mȉlopjēv, òtpjev, prípjev, slȁvopjēv);
-vka (ìsusōvka, jàdikōvka, nàpijēvka);
-spjēv (hvȁlospjēv, slȁvospjēv).
Rekli su o ovom pjesmokrugu
Ivan Štambuk:[3]
U svojoj lirici Kupareo više opisuje sebe nego što govori drugome. Tu je isklesan njegov život, zapravo ono što je imao biti taj život prema njegovim željama. Tu su ideali njegova života – postavljeni, proživljeni, ostvareni, koliko je to bilo moguće. Možemo mirne duše reći da su te pjesme njegova prava autobiografija, autentična autobiografija, jer su biografija ne toliko onoga što je proživio prema vani u svome životu, koliko onoga što je u raznim doživljajima toga svog života proživio u svojoj najintimnijoj nutrini, u svome srcu i u svojoj duši. To je upravo ono što daje najveću vrijednost njegovoj poeziji.
Mato Marčinko:[4]
Pjesme u ciklusu Intima (Carmina intima) Kupareov su najunutarnjiji odnos prema svijetu i nadsvijetu. I u tom unutarnjem, intimnom, Isus je vođa (Isus u mojoj lađi), a križ putokaz. Kupareovo pjesništvo iskreni je govor iz srca. I o nadnaravnom Kupareo govori naravnim riječima. Time nam omogućuje da nadnaravnost doživljujemo ne kao suhoparno apstraktno umovanje nego kao živu i pristupačnu stvarnost. Kupareo ističe da je on pjesnik-kršćanin, pjesnik-teolog. Nu kad čitam njegove pjesme ja ih doživljujem prije svega kao poeziju. Ta je poezija i kršćanski nadahnuta i teološki utemeljena – neupitna i pravovjerna – ali to joj niti uvećava niti umanjuje pjesničku vrijednost. Kupareov pjesnički govor prepoznajem kao životvorni poetski izričaj. Za mene Kupareo nije pjesnik-kršćanin po tome što bi njegove pjesme bile vjeronaučne kršćanske propovijedi, nego zato što on u tim svojim pjesmama kršćanski misli i živi. Nije pjesnik-teolog po tome što je sadržaj njegovih pjesama teološki ispravan, nego što je apstraktna teološka misao i nauk postala u njegovim pjesmama živa pjesnička stvarnost.
Ana Diklić:[5]
Pjesme nazvane Carmina intima mirne bi duše mogle nositi naslov i Autoportret srca, prema jednoj od pjesama. Motivi variraju od općega doživljaja nestalnosti ljudskoga života do pojedinih momenata nemira samoće, strepnje, boli, odnosa prema zavičaju. To je pjesništvo tihe drame, bez krikova i grčeva, koje svoje razrješenje, pomirenost i smisao nalazi u Bogu. Upravo je prožetost stihova toplim intimnim doživljajem Boga konstanta tih pjesama.
Iza bogatstva Kupareovih motiva i raznolikih pjesničkih treptaja lako je uočiti temeljnu usmjerenost i težište ove poezije kao i okrenutost Bogu, transcendentnomu, smislu, a nepodijeljenost pjesnikove vjere upravo je ono što ovom pjesništvu daje odliku jednostavnosti. Duhovno je nezamislivo bez reda, suspregnutosti i stege, a ovo su stihovi koji u raskoši motiva, bujnosti osjećaja, melodioznosti i bogatstvu jezika snagom duha održavaju disciplinu boli, čežnje i razapetosti, nalazeći joj protutežu i osmišljenje u vjeri. To nije poezija razdirateljica i rušiteljica, nego stvarateljica na tragu Riječi.
Božidar Petrač:[6]
Njegova je pjesnička osobnost, bez obzira na njegovu filozofsku i teološku naobrazbu, sazdana na poniznosti i jednostavnosti – jer ponizno i jednostavno pretpostavke su svake ljepote – i one koja se vidi, i one koja se sluti, i one vječne, o kojoj imamo samo predokus. U hrvatskoj poeziji druge polovice 20. stoljeća, u njezinu krilu kršćanskoga nadahnuća tvori autentičan i samosvojni glas, glas blizak lirici Đure Sudete, ranoga Nikole Šopa, Ive Lendića i Jeronima Kornera. Kupareovu liriku stoga valja prihvatiti i doživjeti kao duboko osjećajnu, razlozima srca i vjerom prodahnutu liriku.
Maja Nodari:
Rajmund Kupareo istinski je i jedinstven pisac, dotakne uvijek središte, blizu srca; nadahnut je ljudskom toplinom.
Tomislav Baričević:
Otrgnut od običnosti iz bujičnoga mnoštva s pozivima i svećenika i pjesnika, vjerujem da se našao dostojan Učiteljeva pogleda, obećane Domovine, gozbe i stola. (Opširnije ovdje.)
Matija Grgat:
Što se sve može iščitati i doživjeti u pjesmama koje otvaraju Kupareovo najdublje biće, njegovu prisnost s Isusom – u Prisnicama? Otkrivaju dubinu životne mudrosti što je ima čovjek vjere koji je prozreo laž svjetovne sreće i njezina blještava sjaja, a u susretu s Bogom osjetio puninu života te okus istinske radosti, blizinu raja. Vjera je milost i dar, iskorak povjerenja i moć koja nadilazi zamisli razuma, daje mir kakav svijet ne poznaje jer ljudska slabost, malenost i poniznost nalaze zaštitu pod snažnim anđeoskim krilima, u okrilju samoga Boga. I zato iz njegovih pjesama struji sklad, spokoj i sigurnost u nestalnosti života i svijeta. A u trenutcima kada se „Bog skrije“ izvija se iz srca, iz poezije jedino čežnja za Njim, za tišinom u kojoj ga anđeo poziva u samoću – jedinu sreću. No, nije on cvijet bez korijena, lepršav u zanosima i čežnjama koga nosi svaki vjetar. Ne, njegova samoća duboko je prizemljena, bogatstvo srca raskošno, a osjećaj za čovjeka i zemlju izvanredan. Pjesme su mu zrcala Božje ljepote i dobrote, a on pjesnik vedrine.
Rajmund Kupareo, Carmina intima
.
Isus u mojoj lađi
Mrtvi mi valovi izbacuju vesla.
Sporo idem uza snagu svu.
A On mirno spava (kô da ne zna za me)
Ništa za to. On je ipak tu.
Imam vjeru čvrstu da prkosim vjetru
I znam da je Isus meni sklon,
Pa, kad teška vesla iz ruku mi padnu,
Ja ću zaspat, a veslat će On.
[1937.]
Moj život
Ja nisam kô drugi niz bujicu pošô.
Rano mi je na hrid slaba stala noga.
Svi se čude zašto krvari mi srce,
I prati me suza od djetinjstva moga.
Ne znaju da tražim napuštene, bijedne,
Koje nitko ne će, koji patnje kriju,
Da ja ljubim duše silno i duboko,
Koje se u patnji ipak tiho smiju.
Preda mnom je prošla sva prolazna sreća
U raskošnom svjetlu i ognjenu cvijeću,
Prekrio sam oči, jer ja imam tajnu
Koju reći ne ću, nikad reći ne ću.
Jer često je ljudska, makar svijetla radost
Tek titranje suza načas skrita bola.
Zato moje pjesme, premda vedre, smjele,
Mnogom uhu zvuče poput tužna mola.
Moj je život pjesma (možda nekom ružna)
Ali mome srcu sve draža i bliža.
Zar istina nije da je i Sin Božji
Najbliži, najdraži na drvetu križa.
[1935.]
Gospodine, ušutkaj galebove!
Kriče galebovi
I čine još strašnijim predolujni muk.
Jugo se za njima kradljivce vuče i plazi,
Oblaci sužuju nebeskog svoda luk,
Da odapne strijele po morskoj stazi.
Srca bolesnika zastaju u strahu:
Iz umornih grudi čuje se mukli, teški šum.
I kao da će oluja polomiti sve nade i snove,
(koje su tako velike, kô dugi prostrani drum)
Svi usrdno mole:
Gospodine, ušutkaj, ušutkaj galebove!
[U Dubrovniku] U bolnici, 1937.
Smijeh moje samoće
„Factus sum sicut passer solitarius in tecto.“
„Postadoh sličan samotnu vrapcu.“ (Ps 101, 8)
Lišće užutje,
Uvene
I jedva se drži za peteljke jadne;
Nestašni vrabac zanjiše granu,
A on se otkine
I padne.
Baš kao i ja, što ostavljam tijelo
U neizbježnu venuću
I skačem na krakove zvijezda, da se zanjišu
I ožive moje tijelo
U utrnuću.
I pričini mi se uvijek, da se Gospodin smije,
Što nikad nisam u sobi, nego bježim vani,
Kao što se i ja rugam i smijem
Samotnom vrapcu na grani.
[U Dubrovniku] „Morska kuća”, 1936.
Povratak u zavičaj
Došao sam nepoznat
u kasni nedjeljni sat.
Možda su me prepoznali
mostovi stari što prebiru u muku
ugušene čežnje moga naraštaja
i crkvica na ulazu u luku,
zatvorena
radi naših uzdisaja.
Možda je puteljak uski, krivudavi
nemir mojih opazio zjena
i naglo dotrčao s gora
da mi se javi
na asfaltnoj cesti pokraj mora.
A krovovi dragi, bez sjaja i boje,
kamenita raširili krila
(kô lepeza neka)
da me pozdrave iz daleka,
jer oni se boje
raskošnih hotela i vila.
Zar sam se ja tu rodio
lutalica u oazi mira?
Sve je već davno iz sjećanja nestalo:
Možda je moje srce kucati prestalo
u dječačkoj lopti
od krpa i papira.
Možda još ruke umorne moje
potežu konope staroga zvonika,
a noge na drvenim motkama stoje
lakrdijaša
ispaćena lika.
Ljudima sam nepoznat
u ovaj kasni nedjeljni sat.
Možda bi me prepoznali
mrtvi što se pod čempresima
odmaraju.
(Zašto im se nisam odazvao,
kad su me zvali?)
Ali oni više ne zbore.
O slatki kraju moj,
pun zvuka i boja!
Kako nas godine čežnjama more
i varaju!
Vrbosko, ljubavi moja!
Vrboska, 2. rujna 1973.
Zahvala
Gospodine!
Zahvaljujem Ti za sve što sam primio:
Za milosti koje sam tražio,
A nikad ih nisam dobio,
I za one koje sam primio,
A nikad ih nisam spoznao.
Moje su misli sitne, a želje sebične,
Jer i dok Ti zahvaljujem,
Uvijek za nečim uzdišem.
Gospodine!
Udijeli mi milost najveću:
Tvoje ne zaboraviti darove!
[1936.]
Doček
Došô sam pred njega zbunjen i tih,
Kô dijete bez riječi.
Zaboravih, ljudi, i prvi stih
Pjesme što je moram reći.
Zaludu je šaptat’ pozdrav naručeni,
Jer ja sam, ljudi, postao gluh
Od silne sreće što je došô k meni
Utješitelj Sveti Duh.
[1943.]
Bjelji od snijega
Kô smrznuta gruda u ruci dječaka
Prolaznike lupam u večernje sate,
Kad si prošô cestom bez božanskog znaka,
Nabacih se na Te.
A Ti vješto mene dočeka u ruke
I stisnu kô lovac pticu neku stranu.
Sva nemirnost srca nečujno, bez buke
Presta na Tvom dlanu.
[1943.]
Utjeha srca
Ne tuži, dušo, što se nisi skrila
U dubini nečijeg oka,
Što mladost tvoju nije zahvatila
Čežnja duboka.
Zamahni rukom pticama kad odu
Na pozdrav njihov slatki;
Ne prati ribe kad siđu u vodu
Uz rub ljepote glatki!
Zamoli dijete što bez brige spava
Za ruku da te vodi!
Zar ne znaš, dušo, da vedrina plava
U mrkloj noći se rodi?
[1943.]
Divlji cvijet
Pusti me da cvatem u dnu šume bijele
Bez mirisna daha!
Bar na moje čaške ne će sići pčele
Pune zlatnog praha.
Šumara pošalji tek na kraju ljeta,
Kad raskošna šuma u vrućici bunca.
Tad ćeš doznat čežnju divljeg, bijelog cvijeta:
Sunca… Sunca… Sunca!
[1943.]
Osmijeh rùkū
Gori moja misô u vrućici bijega.
Gdje su Tvoje ruke?
Bijele, bijele ruke kô dar bijelog snijega
Šumama bez buke.
O, kako je krasno klonut’ pod težinom
Tvojeg bijelog dlana!
Kô samrtna grana pod snježnom bjelinom
Svježe zakopana.
Ne daj da mi čelo lupne o tlo tvrdo
Kamo dani vuku!
Nek me uvijek vodi na to sveto brdo
Osmijeh Tvojih ruku!
[1945.]
Janje u spomenaru
Umrijet ćeš i nitko ne će znati
Tugu tvoju.
Otišla su stada, zaludu ćeš zvati
Drúgu koju.
Nitko ne će čuti, nitko se ne vraća
Na zov tihe duše.
Zar je komu stalo što oštrice drača
Tvoje snove ruše?
Nemoj, nemoj zvati da tko otrô ne bi
Suze tvojih zjena!
Nikad ne bi djeca listala o tebi
Knjigu uspomena.
[1943.]
Čežnja
Razapeti jedra bijeloj jedrilici,
Susresti ljepotu na plavoj pučini,
Zapjevati srcu, osamljenoj ptici,
Jedriti, jedriti u silnoj brzini,
I s čežnjama već jednom prestati
I nestati…
[1944.]
Ljepota
Razigrano janje u jutarnjem muku,
Dijete u lovu leptira raširenih ruku,
Mirna zvijezda u svemira kosi,
Rumen sunca u poljupcu noći,
Žar mladosti kad se sretnu oči,
Dobrota Boga što srca uz cestu prosi.
[1944.]
Spoznaja
Naći ćeš sebe kad ti srce klone
U naručaj sjete koja dušu zebe.
Znaj da blijede svijeće tek kad suze rone
Osvjetljuju sebe!
Tada nemoj žalit’ što ti misô šuti,
Jer u njoj oduvijek nemiri se roje,
Tek srce, srce koje vječno sluti,
Ono je tvoje… samo tvoje!
[1944.]
Epitafij
On nije srce uz cestu vješao,
Da ga čežnja njiše.
Svu krv je svoju sa zemljom smiješao,
S njom da pjesme piše.
Možda je to zato, što sirota
Nikoga tu nije imao,
A bio je toliko bogat da za života
Samilosti nije primao.
Jedino na zemlji za čim će žaliti,
To je divno cvijeće.
Dajte mu ga! Njemu ne treba paliti
Mrtvačke svijeće.
[1943.]
Autoportret srca
Žižak sam zavjetni neznana plamena,
Škrabica što grijehe prima,
Školjka za pravljenje svetog znamena,
Zvono za zabavu malenima.
Na tuđi prag sjednem kô mala krijesnica,
Nahoče neko.
Plam koji me dirne postaje pesnica
Il’ runo meko.
Zatvorim se naglo u srca dodiru
Kao mimoza.
Hej, ja dobro znadem dokle to prodiru
Plameni ognjenog kolovoza.
[Južna Moravska, 1947.]
Krletka srca
Blijede prečke tijela, skup željeznih greda,
Zamah njegov stežu već od prvog sata.
Kroz rupe se stalno naginje i gleda
Da li ide ključar da otvori vrata.
Da zapjeva jednom!… Od tog će se pjeva
Preobrazit’ sunce, ustalasat’ voda.
K nebu će se dignut’ čete zlatnih ševa:
– Sloboda! Sloboda! Sloboda!
[Južna Moravska, 1947.]
Svjetiljka
Zabačena svijetli na prezrenom uglu.
Čistilac joj vječni nadolijeva ulje.
Plameni su njeni izvrgnuti ruglu,
A njezina stakla kamenima rulje.
Čistioca vječnog ljestve sve su veće,
Jer je stup bolova postô mnogo duži.
Pa, kad zvijezda nova zasja jednu veče’,
Znaj, to srce moje po svemiru kruži.
[Južna Moravska, 1947.]
Božji sat
Prah sunčane table čisti Ruka sveta,
Da brojevi na njoj zablistaju jače,
Pa utege digne ugaslih planeta
I bezbrojnih zvijezda navije kotače.
Na prsima Božjim sat pak sitan stoji
(On brojeve nema, niti jedno slovo)
Kojim mjeri svemir, kojim vječnost kroji:
Srce čovjekovo.
[Južna Moravska, 1947.]
Razgovor s lastavicama
Idete li, laste, u gnijezdašca stara,
Tamo na topli naš jug?
Ta gnijezda, ta gnijezda što ljubav ih stvara,
Dok uz vas pjeva zaljubljeni drug.
A nama su od njih napravili sada
Garišta pusta…
A bila su sazidana od čarobnih nada,
Poljubaca svježih mladenačkih usta.
– Znaj, kadikad je bolje bol ne osjetiti
I živjeti ptičjim neprekidnim snom.
Kadikad je bolje lastavicom biti, nego čovjekom.
[Južna Moravska, 1947.]
Kiša [I.]
Zaokruži me, dobra kišo, zaokruži odasvud,
Da nitko mojoj kući ne prilazi!
Znaš, kadikad to ludo srce hoće da izlazi,
Iako ne zna kud.
Dopusti ipak da golubi u krovu
Mogu sići da mrvice pokupe,
Da im djeca izbjegnu unakrsnu lovu
I oko gnijezda se okupe!
A mene sve više i više zaokruži,
I tišinu načini sve veću i veću,
Da anđela čujem kad mi ruku pruži
I pozove u samoću, tu jedinu sreću.
[1980.]
Posljednji psalam
Jutros su vozači po ulicama
ispirali vodom
Tvoje ime,
koje ja uzalud tražim.
Noćas su čuvari u parku
uporno išli za Tvojim hodom,
dok ja na mostu uzalud stražim.
Oh, Ti koji jesi,
Gdje si? Gdje si?
Bio sam dijete i sjedio u šumi.
Ti si se došuljao odostrag,
Prekrio mi oči i pitao:
– Pogodi tko sam?
Lako je bilo vidjeti Tvojih prstiju trag
I Tvoj dočarati lik,
Ali danas, kad sam ostao sam,
I korovom kad je obrastao utrenik,
Ti koji jesi,
Reci mi: Gdje si, gdje si?
[1980.]
[1] Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice – Zagreb: Izazov istine, 1994., str. 205–230.
[2] U uglatim je zagradama naznačena godina kad je pjesma prvi put objelodanjena, ako iz naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kad je nastala.
[3] Ivan Štambuk, Pjesma i jedan svećenički život, Obnovljeni život (Zagreb), XXXVI (1981.), br. 3–4, str. 343.
[4] Tomislav Heres, Pjesnički životopis Rajmunda Kuparea, Marulić (Zagreb), XXV (1992.), br. 1, str. 25 i 31–32.
[5] Ana Diklić, Pjesnik moderne tradicije, Kolo (Zagreb), CLII/1994., br. 9–10, str. 943 i 944; Ana Diklić, Lightsign, Most / The Bridge Literary Magazine (Zagreb), 9–10/1995., str. 153 i 154.
[6] Božidar Petrač, Pjesništvo fra Rajmunda Kuparea, Kolo (Zagreb), 25 (2015.) 1, str. 68.
