Dušni dan – homilija

Uvod i pokajnički čin

Sjećamo se danas naših pokojnika. Molimo Boga za njih, da zadobiju oproštenje svojih grijeha te da se na njima u potpunosti ostvari Kristovo spasenje. U isto vrijeme želimo moliti jedni za druge i za nas same, da tako hodimo ovim svijetom slijedeći Krista, da nas jednoga dana, njegovom milošću, ni smrt ne odijeli od njega. U njega se uzdamo, jer je njegova milost jača od svakoga grijeha i od svake zloće. Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste!

• Gospodine, ti si čovjeka stvorio za sebe, na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si savršena Slika Očeva, ti si naš Brat i Spasitelj. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da živimo dostojno poziva kojim smo pozvani – da budemo tvoji sada i u vječnosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju
(Evanđelje: Iv 14, 1-6)

Gledali smo, vjerojatno, koji puta kako istraživači arheolozi istražuju stare gradove. I, da bi došli do starih zidina, moraju kopati više metara u zemlju. Zanimljivo je to. Stare građevine doslovno tonu u zemlju, vremenom ih sve više zasipaju prašina i zemlja. Kao što vene i trune poljsko bilje, tako zemlja na neki način proždire i sve one silne građevine iz davne prošlosti. Pa nam nekad ipak zna biti teško oko srca, kad vidimo kako sve prolazi. Dođemo tako na sahranu nama dragog čovjeka i mislimo, kako je taj čovjek do samo prije koju godinu bio i snažan i važan i uvažen i moćan. Nismo mogli zamisliti svoju obitelj, svoj grad bez njega. I kad odlazi, osjećamo da iza njega ostaje velika praznina. Međutim, znamo i to: što će se o tome čovjeku znati za deset ili dvadeset godina? Što za pedeset? A za stotinu ili dvije stotine godina? U tome smislu strašno zvuče riječi psalma:

Dani su čovjekovi kao sijeno,

cvate k’o cvijetak na njivi;

jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,

ne pamti ga više ni mjesto njegovo (Ps 103,15-16).

Neka se ne uznemiruje srce vaše!

Pa ipak, danas nam Isus veli: Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! Velika je to riječ. Dok to govori, Isus stoji pred vlastitom smrću. Govori o odlasku s ovoga svijeta. Govori o vlastitoj smrti, ali i o mukama, progonstvima i o smrti svojih učenika. I veli im da se ne uznemiruju. Samo Bog to može reći. Samo Isus koji je pravi Božji Sin, onaj koji je pobijedio smrt. Isus govori i o patnjama i o križevima i o strahotama, ali ipak veli da se ne uznemirujemo. Jer mi nismo predani na milost i nemilost ovozemnim zakonima, prolaznosti, smrti i propadljivosti. Mi smo na neki način podložni zakonima ove zemlje, ali ih u isto vrijeme nadilazimo. Jer mi nismo samo od ove zemlje. Od Boga smo. Stvoreni na njegovu sliku. Radi nas je Sin Božji postao čovjekom. On nam daruje vječni život. Zato, svjesni svih nevolja i strahota, po Isusovoj riječi, mi se ne uznemirujemo.

U domu Oca mojega ima mnogo stanova

Veli Isus dalje: U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: “Idem pripraviti vam mjesto”? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. Znadete kako se ono bogataši hvale, da su ovo ili ono kupili po narudžbi, po mjeri. Načinjeno baš za njih i prema njihovu ukusu. Isus govori na sličan način. On nam pripravlja stanove. Pomislimo: nismo mi za Boga neko silno mnoštvo njegovih vjernika i poklonika. Svatko je za Boga poseban, svatko je za Boga osoba, neponovljiva, jedinstvena u cijelom svemiru. Bog je savršen i neizmjeran i zato se on može prema nama postaviti kao da je svaki od nas jedini njegov prijatelj. Bog nas po Isusu poziva u svoju kuću, nudi nam svoju intimu, uvodi nas u dostojanstvo svojih sinova i kćeriju. To su oni vječni i nepropadljivi stanovi. Za svakoga ponaosob. Jer Bog svakoga od nas zove imenom. U tome smislu prekrasno govori Božja riječ u posljednjoj knjizi Svetoga pisma:

Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu (Otk 21,3-4).

Ja sam Put i Istina i Život

Je li to onda sve tako jednostavno? Što da čovjek učini da dospije do tih Božjih stanova? Veli Isus: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Uvijek se, nekako, vraćamo na ono temeljno. Isus je Put. A znamo da je njegov put – put poslušnosti nebeskom Ocu, put ljubavi, trpljenja, muke i smrti, ali i put prema uskrsnuću. Isus nas spašava svojom milošću, ali tako da budemo s njime i da ga slijedimo. A to onda znači da svatko od nas zajedno s njime vrši volju Božju, prihvaća s ljubavlju nedaće ovoga života, ljubi Bog i bližnjega svim srce, te konačno, nosi križ zajedno s njime. Tako ćemo onda, zajedno s njime, stići i do vječnih stanova na nebesima.

To molimo za svoje pokojnike, svjesni da Božja ljubav beskonačno nadvisuje sve naše grijehe i zločine. Baš kako stoji u nezaboravnim riječima proroka Izaije, to molimo i za sebe i za svoje drage i za svakoga čovjeka dobre volje:

Da poraste vlast i mir bez kraja na prijestolju Davidovu i u kraljevstvu njegovu te se učvrsti i utvrdi ju pravu i pravednosti od sada pa dovijeka. Privržena ljubav Gospodina nad vojskama to će učiniti!