Petak, 17 rujna

Spomen svih vjernih mrtvih – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Ove nam nedjelje Crkva stavlja pred oči na poseban način otajstvo života i otajstvo smrti, otajstvo života koje pobjeđuje smrt. To je otajstvo Kristove konačne pobjede nad grijehom i smrću, otajstvo Kristova uskrsnuća. Budući da Bog nije stvorio smrt, nego je ona po grijehu ušla u svijet, Bog nas poziva da se svakodnevno odričemo zla i grijeha, da bismo snagom Kristovih otajstava postali dionicima i njegove proslave u nebu. Zazvat ćemo na se milost i jakost Božju.

  • Gospodine, ti si stvorio čovjeka na svoju sliku da bude dionikom tvoga božanskog života. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si umro i uskrsnuo da bi nam otvorio pristup vječnom životu. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas i danas pozivaš da živimo dostojno svoga kršćanskog poziva i tako dospijemo u nebesku slavu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Jučer smo proslavili sve one velikane koji su s Bogom, a danas, dok se sjećamo svih naših pokojnika za koje molimo da se na njima u potpunosti ostvari Božje milosrđe, želimo razmišljati o smislu našeg vlastitog života i naše vlastite smrti. Ponovno ćemo proći najvažnije dijelove današnjeg evanđelja (Iv 12,23-26).


Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji


Isus govori o svojoj muci i smrti i to govori na začuđujući način: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.” Što on stvarno misli da je njegova smrt nešto što treba slaviti? Međutim, ako bolje pogledamo, njegova je smrt slavna jer je Isus ostavo dosljedan svome poslanju i po cijenu smrti. Njegova je smrt slavna jer ju je prihvatio iz Očeve ruke, ma koliko ona gorka bila. Prisjetimo se. Govorio je: “Žalosna je duša moja do smrti.” Govorio je “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio.” Bilo mu je strašno, ali je rekao: “Neka ne bude moja, noge tvoja volja.” I to je proslava. Konačno, njegova je smrt slavna, jer je ona tek prijelaz u slavu uskrsnuća. Tako se, eto, dogodilo da je ono, što je u očima Isusovih protivnika bio posvemašnji poraz, da je njegova smrt postala znakom njegove proslave. To je ono otajstvo koje nije dano svakome razumjeti, nego samo onima koji se ponizno otvaraju Božjoj riječi.


Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre…


I onda nam Isus donosi jednu sliku. Pšenično zrno koje biva posijano, pada u vlagu i tamu. Počinje mekšati i u početku izgleda da će strunuti. Međutim, gle, iz te prividne truleži javlja se novi život. I to kakav! Život koji je stostruko bogatiji, jer iz jednog zrna nastane biljka koja donosi višestruki plod. To je ta vedra slika: zrno pšenice, zapravo, ne umire, nego donosi stostruki plod, donosi još bujniji život. To je slika našega života i naše smrti. Sijemo tijelo propadljivo, veli Pavao, a žanjemo nepropadljivo. Sije se u sramoti, a žanje u slavi. Ukratko, ono što dolazi kasnije, ono što se žanje, neizmjerno je vrednije od onoga što biva posijano. Zato čovjek ne treba žaliti “potrošiti svoj život, baš kao što nam govori sljedeća Isusova riječ.


Tko ljubi svoj život, izgubit će ga


Isus govori u paradoksima. Veli: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.” Kako? Jednostavno. Nema nikakvog načina da čovjek sačuva svoj ovozemni život. Prije ili kasnije, ovako ili onako, život, opterećen bolju i bolešću ide k svojemu svršetku. Čovjek umire. Odlazi s ovoga svijeta. I ništa, baš, ništa ne nosi sa sobom. Ne samo da ne nosi sebe, svoje tijelo u poznatom obliku, nego ne nosi sa sobom ništa od onoga zemaljskoga što je stekao. Ni bogatstvo, ni slavu, ni položaj, ni ulogu u društvu. Onaj tko je umro, za ljudsko društvo jednostavno više ne postoji. I nema načina da čovjek svoj život spasi. E sad, ako bi čovjek ipak na sve načine pokušavao spasiti takav svoj život, izgubit će ga prije ili kasnije, a ostaje otvoreno pitanje hoće li osvojiti onaj pravi život. Jer, silna briga za ovozemni život uzima dragocjenu snagu za ostvarenje konačnog i pravog života.

Naprotiv, veli dalje Isus: “A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni”. Naravno da je ovdje riječ “mrzi” pretjerana. Isus je uzima samo da bi naglasio suprotnost. Naime, ako je ovozemni život dar Božji, onda ga čovjek ne treba mrziti. Nego što onda? Isus želi reći: Tko ne smatra bitnim samo ovozemne stvari, tko ne vodi svoj život prvenstveno prema ovozemnim probicima, tko traži u svome životu evanđeoske vrjednote, pa i po cijenu ovozemnih gubitaka, pa i po cijenu smrti – koja je tako i tako neminovna – taj će tek steći vječni život.


Tvojim se vjernima život mijenja, a ne oduzima


Zahvaćajući u svoju molitvenu baštinu Crkva danas u svečanoj molitvi govori: “Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.” Tu je sažeta sva tajna našeg života, našeg umiranja i naše vječnosti. Čovjek prestaje živjeti na jedan, propadljiv način i počinje živjeti vječnim životom. Napušta ovaj propadljivi život i započinje nepropadljivi, napušta propadljivu zemlju da bi stekao nepropadljivo boravište. Pri tome se, naravno, ne želimo zavaravati da možemo shvatiti ili predočiti kakvo je to vječno prebivalište na nebesima. To ne možemo shvatiti u ovom svijetu. Veli Božja riječ: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. (1 Kor 2,9).