Emotivno i garantirano kršćanstvo
Irski filozof s američkom adresom Alasdair MacIntyre u svome djelu After Virtue, u kojem se problematizira suvremena moralna filozofija, uvodi u raspravu termin emotivizam. Emotivizam za MacIntyrea nije emotivni doživljaj, nego pokušaj racionalnog opravdanja emotivnih iskustava kao objektivnih izvora moralnih normi. MacIntyre ističe kako se subjektivni doživljaj određenog iskustva nastoji nametnuti kao izvor moralnog djelovanja za druge. Emotivizam je određena preinaka Kantova moralnog imperativa i može se izreći u formulaciji: osjećaj tako i iz toga osjećaja djeluj na taj način da tvoj emotivni doživljaj ili iskustvo bude univerzalna maksima moralnog djelovanja drugih ljudi.
Međutim već ovdje nailazimo na pitanje: kako i na koji način odrediti kada i čiji emotivni osjećaj i iskustvo može i treba biti objektivna moralna norma djelovanja za druge? I u kršćanskoj perspektivi emotivizam se javlja u već poznatoj maksimi: Krist da, ali Crkva ne. Već u ovom izričaju je sadržan emotivni kategorički imperativ koji s emocionalnog pogleda promatra Krista kao dobrog, milosnog, sažaljujućeg učitelja punog emocija, ali u isto vrijeme odbija ili barem ne smatra važnom Kristov izričaj: Što god svežete na zemlji bit će svezano na nebu, što god odriješite na zemlji bit će odriješeno na nebu, što je izričaj objektivnog davanja vlasti i poslanja apostolima i Crkvi.
Kršćanski emotivizam je pokušaj utemeljenja vlastitog osobnog emotivnog iskustva kao objektivnog moralnog pravila za cijelu Crkvu. Riječ je o postavljanju pojedinca iznad Crkve, odnosno vlastitog emotivnog iskustva iznad iskustva cijele Crkve. Tako nečije emotivno iskustvo i onih stvarnosti koje su zle i koje su zapravo grijeh, a u kojima se pronalazi određeno emotivno zadovoljstvo i užitak, nastoje se protumačiti kao izvor objektivnih moralnih normi za djelovanje Crkve. Ovdje leži temeljni problem kršćanskog emotivizma, prvo jer ne dopušta objektivnu procjenu svojih emotivnih iskustava, nego ih automatski nameće kao moralne norme djelovanja, a drugo jer se emotivno iskustvo uzima kao apsolutna polazna točka moralnog djelovanja to se iskustvo unaprijed shvaća kao apsolutno objektivno pa time i izvor i obveza koju sveopća Crkva mora priznati kao objektivno moralno dobro.
Kršćanski emotivizam ne inzistira toliko na iskustvu pojedinca, niti na „direktnoj“ vezi s Bogom mimo svih zemaljskih i nebeskih posrednika, nego inzistira na pojedinačnom iskustvu kao objektivnom moralnom imperativu vjere i morala koji bi druge trebao obvezivati u njihovom moralnom djelovanju. Međutim, ostaje pitanje što s osobnim iskustvom grijeha koje u ugašenoj savjesti i nemoćnoj volji ostavlja ugodan emotivni osjećaj? Slijedi li onda da emotivni moralni imperativ treba glasiti: griješi tako da tvoj osobni grijeh i pozitivno emotivno iskustvo nastalo iz grijeha bude univerzalna objektivna maksima grešnog djelovanja za sve druge ljude? Ovo pitanje barem pokazuje da kršćanski emotivizam ne može biti temelj objektivnog moralnog djelovanja, jer ostaje pitanje: kako objektivno razlučiti grijeh i zlo od kršćanskih kreposti i dobrote bez obzira na pojedinačni emotivni osjećaj i iskustvo?
S druge strane, garantirano kršćanstvo izričaj s početka teksta čita kao: Krist da i Crkva da. Garantirano kršćanstvo prepoznaje u Crkvi jamstvo objektivnog moralnog djelovanja i moralni imperativ garantiranog kršćanstva glasi: djeluj tako da se tvoje moralno djelovanje objektivno prepozna kao moralno dobro prema objektivnom shvaćanju Crkve o moralnom djelovanju. Garantirano kršćanstvo nema objektivni moralni temelj u djelovanju pojedinca, nego objektivni moralni temelj crpi iz Crkve i njezina nauka i shvaćanja kako grijeha i zla, tako i kršćanskih kreposti i dobrote.
Prigovor garantiranom kršćanstvu obično dolazi u formi upravo kršćanskog emotivizma i kritike kako garantirano kršćanstvo ovisi isključivo o hijerarhiji Crkve i crkvenom nauku i ne dopušta pojedincu da se razvije, da bude autonoman i da bude slobodan. Međutim, ono što garantirano kršćanstvo prihvaća jest da pojedinac u svojoj slobodi odluči na koji način želi shvatiti moralne norme i djelovanja, ali taj pojedinac ne može vlastiti kršćanski emotivizam nametnuti Crkvi kao objektivni moralni zakon zahtijevajući da njegovo emotivno iskustvo postane objektivna moralna norma za Crkvu.
MacIntyre je u svom djelu to pitanje formulira otprilike ovako: kako pojedinačno emotivno iskustvo u isto vrijeme može biti proglašeno objektivnom moralnom normom za sve druge ljude? Možda i nije problematično iskustvo ljubavi, žrtve, plemenitosti, ali što s iskustvom grijeha, zla, prevare, kriminala…, u kojima pojedinac u emotivnom smislu može čak i uživati i smatrati ih moralno dobrim iskustvima?
Na sličan način pitanje se javlja i u sve češćem odnosu pa i pritajenom sukobu kršćanskog emotivizma i garantiranog kršćanstva: kako i na koji način emotivno iskustvo vjernika koji čak i u grijehu vidi neko dobro, jer se emotivno dobro osjeća kada ga čini, može biti uopće bilo kakva objektivna moralna norma djelovanja za druge vjernike pa i za samu Crkvu? Izričaj: Krist da, ali Crkva ne je krilatica kršćanskog emotivizma koja je daleko rasprostranjenija i danas popularnija, dok izričaj Krist da i Crkva da nailazi na osude, podsmijehe i čuđenje.
Međutim, je li moguće biti kršćanski emotivist i ako jest na kojem objektivnom temelju kršćanski emotivist zahtijeva od garantiranog kršćanstva da njegova osobna emotivna iskustva prizna kao objektivne norme moralnog djelovanja za Crkvu?
Jedino ako pristane na objektivnu prosudbu svojih iskustava od strane Crkve, ali ako na to pristane prestaje biti kršćanski emotivist i postaje garantirani kršćanin. Jer, garantirani se kršćanin razlikuje od kršćanskog emotivista ne toliko s obzirom na osobna iskustava vjere, slobode razmišljanja i osobne autonomije, nego po različitom shvaćanju objektivnosti moralnog imperativa. Kod kršćanskog emotivista pojedinac je objektivni temelj moralnog imperativa, kod garantiranog kršćanina to je Crkva.
Iz ovog shvaćanja također posljedično proizlaze i shvaćanja Crkve, hijerarhije, sakramenata. Kršćanski emotivist ne mora nužno biti suprotstavljen ovim stvarnostima Crkve, nego prostor gdje dolazi do nesporazuma jest njegovo nerazumijevanje zašto njegovo osobno iskustvo nije dovoljno da zamijeni ove stvarnosti i nametne se kao određena norma djelovanja i ponašanja.
Razlog nerazumijevanju treba tražiti upravo u naravi shvaćanja koje egzistira u razmišljanju kršćanskog emotivista. Kršćanski emotivist svoje iskustvo vjere i moralnog djelovanja izgrađuje na svojim osobnim doživljajima koji nisu usmjereni na nadnaravno, nego su antropocentrični. Stoga svoje moralno djelovanje vidi kao najvažniji izričaj svoje vlastite slobode i autonomije, bez nužnog pozivanja na Boga i Njegovu milost, jer bi se time morao priznati drugi temelj za moralno djelovanje, to jest Bog. Međutim, kršćanski emotivist apsolutizira svoj emotivizam i posljedično je razumljivo da u Crkvi, hijerarhiji i sakramentima, ukoliko ih se smatra Božjim ustanovama, vidi također prepreku svome emotivizmu, odnosno iz vida gubi njihovu nadnaravnu svrhu i utemeljenje. Njegova kritika Crkve, hijerarhije kao „okoštalim“ strukturama, njegovo je antropocentrično shvaćanje moralnog djelovanja kojemu je apsolutni temelj sam pojedinac i njegovo emotivno iskustvo bilo vjere, bilo moralnog djelovanja.
Garantirani kršćanin ne polazi toliko od svog osobnog iskustva moralnog djelovanja, nego radije nastoji razumjeti na koji način i kako se njegovo moralno djelovanje uklapa u već postojeći moralni okvir unutar Crkve, hijerarhije i sakramenata. Garantirani kršćanin moralno djelovanje ne vidi kao antropocentrični apsolut, nego kao pitanje u kojoj mjeri njegovo moralno djelovanje može biti preobraženo milošću. Zato je njegovo shvaćanje Crkve, hijerarhije i sakramenata drugačije shvaćanju kršćanskog emotivista, jer ih ne vidi kao prepreku vlastitom moralnom djelovanju, nego kao objektivne smjernice i nadnaravne darove koji njegovo moralno djelovanje usmjeravaju i potpomažu.
Emotivizam kao shvaćanje što znači moralno djelovanje i odakle proizlaze objektivne moralne norme nije samo filozofsko pitanje, nego se njegova problematika prelijeva i na područje kršćanskog života i djelovanja i pitanja tko je i što je izvor i temelj objektivnog moralnog djelovanja.
Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 44, 5. studenoga 2017., str. 12-13.
