Srijeda, 16 lipnja

Muškarac, žena, brak i križ


Rijetko se neki od životnih križeva bira i rijetko se nekom od životnih križeva ide u susret. Barem na početku brak je rijetki križ koji se bira i kojemu se ide u susret. Brak je jedini križ koji zahvaća oba dijela križa i onaj uspravni na koji se netko oslanja nogama i onaj poprečni na koji netko stavlja obje ruke. Nazvati brak križem barem ovdje nema nikakve veze s teškoćama i problemima bračnog života. Definirati brak kao križ predstavlja brak kao najposebniji oblik križa čije narav nije nositi ga sam i samostalno. Naša slika križa usmjerena je uvijek na jednoga, na onoga koji je sam i koji htio ili ne htio mora nositi sam križ. I težina križa kada ga nosi onaj koji je sam u tome je što mora nositi i njegov uspravni dio i njegov poprečni dio istovremeno, i ruke i noge mora upotrijebiti i predati križu, inače ga neće moći nositi.

I bračni križ je poput svakog drugog križa. Ima uspravni dio za noge i poprečni dio za ruke. Ali nije dopušteno i zabranjeno je da ga nosi jedan. Moraju ga nositi dvoje. Ako je muškarac uspravni dio križa onaj na koga se oslanjaju noge, žena je poprečni dio križa, onaj dio koji širi ruke. Muškarac koji bi nosio bračni križ bez žene mogao bi se oslanjati na noge, ali bez ruku, koje bi pridržavale cijelo tijelo zajedno s nogama, da se ne strovali u prašinu, ne bi mogao daleko odmaknuti. Muškarac može imati snagu, volju i hrabrost da nogama stoji i nosi bračni križ, ali bez ženinih ruku koje će ga obrgliti i pružiti mu potrebni smisao za nošenje bračnog križa neće moći razumjeti zašto mora nositi povjereni križ. I žena koja se pretvara u poprečni dio križa, u ruke koje daju toplinu i ljubav, ne bi mogla nositi sama bračni križ ako nema tijela i nogu kojima će darovati ono što ima u svojim rukama. Ženine ruke pune ljubavi i intimnosti su besmislene ako nema muškarca, njezinog muža, čijem će tijelu i nogama ona pružiti svoje ruke, koje će mu dati potreban smisao i svrhu zašto mora hodati naprijed s bračnim križem.

Bračni križ je stvoren za dvoje i dvoje ga moraju nositi. Jedan je od rijetkih križeva čije zajedničko nošenje prema budućnosti ne mora iza sebe ostaviti ruševine i ogorčenost. Jedan je od rijetkih križeva pod čijim se teretom ne mora uvijek padati i osjećati prevarenim i izdanim, nego se može biti voljenim i ljubljenim. Bračni križ, kao i svaki križ koji čovjek nosi, u sebi ima sposobnost da pamti i čuva sve ono što je čovjek učinio ili nije učinio kroz život u odnosu prema svom križu. Neki križevi bilježe da je njihov nositelj bio odvažan, ustrajan, strpljiv, vjernik, pobožan, plemenit. Neki križevi bilježe kako je njihov nositelj bio kukavica, plašljivac, hladan, nezainteresiran, ravnodušan. Životni križ će zapamtiti sve ono što je i kako čovjek činio u odnosu prema njemu, i kada se čovjek pojavi pred Bogom taj će križ biti predstavljen kao svjedočanstvo, kao zapis, kao autobiografija vjernikova života. Kao kada, recimo, bolesnik i patnik, nakon godina bolesti, konačno umre, njegov križ bit će pamćenje, bit će autobiografija njegovih molitava, patnji, sumnji, zahvala Bogu, ali i sukoba s Bogom, jer nitko bolje ne može zabilježiti naš život i naša djela od križa koji nosimo i koji nam je povjeren.

Bračni križ je autobiografski zapis o braku između muškarca i žene koji će jednog dana biti predstavljen Bogu kao njihov autentični i zbiljski životni zapis i svjedočanstvo. Na tom križu bit će upisano sve što se u braku događalo, bit će zapisani svi trenutci ljubavi, radosti, ushita, kao i trenutci sukoba, svađe, ogorčenosti, vrijeđanja, prijezira. U bračnom križu bit će ostavljeno svjedočanstvo o uspravnom dijelu križa, o muškarcu i njegovim nogama, jesu li išle u pravom smjeru, jesu li vodile obitelj pravim putem, jesu li se vraćale obitelji kad ih je obitelj trebala. Bit će ostavljeno svjedočanstvo i o poprečnom dijelu križa, o ženi i njezinim rukama, jesu li darovale dovoljno ljubavi, jesu li bile otvorene životu, jesu li bile tu da zagrle cijelu obitelj i muškarca, kako bi ih ohrabrile, pridigle. Bit će to zajedničko svjedočanstvo muškarca i žene o životu koji su proveli zajedno i čiji je sadržaj upisan u njihov zajednički bračni križ.

Bračni križ Bog će razumjeti uvijek isključivo kao zajednički križ. Istovremeno će gledati što su činili i muškarac i žena, i noge i ruke kojima je povjereno da taj križ nose, i da na njemu budu istovremeno razapeti, i on i ona, darujući sebe jedno drugom i postajući jedno tijelo koje nosi zapravo jedan križ, nikada dva, nikada odvojeno. Ne bi bilo dobro bračni križ rascijepiti i prelomiti na dva odvojena i otuđena dijela, gdje svatko vuče svoju gredu, misleći da će tako biti oboma lakše. Takav bračni križ se nikada neće ponovno sastaviti, a može se postati i sebičan i zajedljiv i početi prigovarati da je dio koji nosi noge uvijek bio teži od dijela koji nosi ruke, ali i obrnuto, da ruke nikad nisu primile natrag od nogu  svu onu ljubav i toplinu koju su darovale.

Rascijepiti bračni križ na dva odvojena dijela i pustiti da svatko nosi svoj dio značilo bi jedno tijelo presjeći na dvoje, odvojiti ruke i noge. Ali ruke i noge bez tijela koje im daje život su mrtvi eksremiteti koji ne mogu ništa učiniti osim bespomoćno pasti u prašinu života i tamo ostati ležati mrtvi i beživotni. I kada se kaže da će njih dvoje, muškarac i žena, postati jedno tijelo, htjelo se reći da će postojati zaista poseban križ koji će nositi samo jedno tijelo, koje će biti ujedinjeno različitim rukama i nogama, koje neće moći koraknuti naprijed sami jedno bez drugog. Iako je križ simbol boli, patnje i sramote, on je još više znak ljubavi, predanja i sebedarja. Bračni križ postaje stvarna patnja i bol kada ili ruke i noge odluče da svatko može nositi svoj dio bez onoga drugoga, ili kada odluče da ruke mogu nositi i dio koji trebaju nositi noge, i obrnuto, da noge mogu nositi dio koji trebaju nositi ruke.

Bog je bračni križ zamislio drukčije. Nije ga zamislio kao sredstvo muke, boli i patnje. Zamislio ga je kao sredstvo ljubavi i darivanja. Bračni križ gdje se ruke i noge međusobno podupiru, ljube, darivaju, pomažu i potpomažu, nije križ boli, nego križ koji je izvor velikog zadovoljstva, ljubavi i sreće. Bračni križ gdje su ruke i noge međusobno otuđene, ostavljene same da se muče s križem, nezainteresirane i ravnodušne prema rukama koje trebaju pomoć, ili nogama koje trebaju vodstvo i snagu, uvijek će biti stvarna bol i stvarna patnja. Bog je zamislio bračni križ kao posao koji je za dvoje i koliko je brakova toliko je i bračnih križeva, i nijedan bračni križ nije identičan drugom bračnom križu.

Oni su svi originalni i unikatni, jer su ruke i noge koje ih nose neponovljivi zajedno sa svojim životima i svojim bračnim stazama. Ono što Bog nije učinio, ostavio je i prepustio muškarcu i ženi. Ostavio im je slobodu. Ostavio je slobodu rukama da izabiru s kojim će nogama nositi bračni križ i ostavio je slobodu nogama da izaberu koje će ih ruke grliti i darivati im toplinu i ljubav. Što god muškarac i žena odlučili koga će izabrati sebi da nosi bračni križ s njima, ne trebaju se bojati da će im bračni križ biti uvijek patnja i muka sve dok su svjesni i spremni vjerovati da su jedno tijelo i da su im ruke i noge zajedničke, jer pripadaju jednom tijelu. Tamo gdje se zaboravi da su jedno tijelo, uskoro se zaboravlja i da su i ruke i noge zajedničke, uskoro ili svatko hoće nositi svoj dio križa ili će pustiti ruke da ga nose same ili će pustiti noge da ga nose same, i bračni križ postat će izvor patnje, sukoba i nerazumijevanja.

Sve je moguće nadvladati rukama i nogama jednog tijela koje nosi svoj križ, ali ništa nije moguće nadvladati i od križa će se odustati kada se zaboravi da su on i ona jedno tijelo i kada se tijelo rascijepi i prepolovi na dvoje, jer prepolovljeno tijelo je mrtvo tijelo s mrtvim rukama i nogama, koje više ne mogu ništa učiniti nego mrziti i proklinjati križ koji Bog nije zamislio da bude sredstvo mržnje, prijezira i proklinjanja, nego znak ljubavi, darivanja, zadovoljstva i bračne sreće.

I najgore što se može dogoditi muškarcu i ženi u braku je zaborav da su njih dvoje ruke i noge jednog te istog tijela koje razapeto na bračni križ ne bi trebalo osjećati bol i patnju i muku, nego ljubav i radost, jer je Bog predvidio za bračni križ da bude izvor ljubavi, radosti i zadovoljstva. To je paradoks koji samo Bog može razumjeti, kao i muškarac i žena koji, iako razapeti na bračnom križu, osjećaju ljubav jedno prema drugom, kao noge koje idu naprijed i smisao traže u rukama, bez kojih ne mogu, i kao  ruke koje noge prate, grle ih i brinu o njima, kako bi jedno tijelo došlo i s rukama i nogama u vječnost. Ondje će bračni križ biti izložen kao svjedočanstvo o Bogu, koji je za sebe rekao da je Ljubav, i koja se jednom utjelovila među ljudima i imala je ruke i noge koje su sebe predale za muškarca i ženu, kako bi njih dvoje, gledajući u ruke i noge na križu, postali svjesni da je narav ljubavi oduvijek bila da se predaje, daruje i da bude razapeta.