Ponedjeljak, 25 siječnja

Međunarodno i sakramentalno kršćanstvo


Mnogi dani u godini obilježeni su kao dani borbe protiv određenih bolesti. Određeni dani nose naziv dan borbe ili dan svjesnosti o nekoj opakoj bolesti. Lista bolesti je beskonačna. Hvale je vrijedno da se ljudi upozoravaju i da se kod ljudi razvija svijest o određenim bolestima kao i da se kod ljudi razvija empatija za one koji su bolesni i potrebni pomoći drugih. Mnogi ljudi ne bi ni znali da su i sami bolesni da nije takvih uglavnom javnih događanja gdje se kod ljudi nastoji probuditi svijest i savjest o brizi za sebe i za druge. Najčešća korištena riječ kod takvih događaja jest riječ preventivno. Dan borbe protiv bilo kojeg raka uvijek je obilježen temeljnom riječju preventivno. Preventivno ići liječniku, ići preventivno na preglede, preventivno trčati, preventivno zdravo živjeti, preventivno se zdravo hraniti.

Međunarodni dani borbe protiv različitih bolesti donekle oponašaju religiju i njezino djelovanje. Velika bina predstavlja neki oblik oltara, obično predstavnik neke međunarodne nevladine udruge koja je posebno posvećena borbi protiv specifične bolesti predstavlja nekakav oblik svećenika koji je za tu prigodu obučen u posebnu odjeću s pripadajućim logom organizacije koju predstavlja. Tu je i oblik procesije, najčešće u formi maratona ili neke druge zdrave i sportske aktivnosti. Postoji i obred inicijacije ili uvođenja u grupu onih koji prvi put sudjeluju u takvom događaju kada kroz članske iskaznice i bedževe postaju dio grupe. Međunarodni dani koji služe kao podsjetnik da treba živjeti i djelovati preventivno ponekad izgledaju kao sekularna svetačka slavlja i redovito se događaju nedjeljom, oponašajući religiozne blagdane, ako je moguće pred nekim trgovačkim centrom kao suvremenom postmodernom katedralom i trgom ispred trgovačkog centra kao molitvenim prostorom.

Tijekom obreda podsjećanja na zlokobnu bolest i koliko je važno preventivno djelovati postoje i oponašanja religiozne molitve u formi svjedočenja onih koji su preživjeli bolest kao i u formi ohrabrenja da oni koji su bolesni izdrže jer nekoliko tisuća ljudi na trgu u istoj odjeći i s istim logom tu su za njih. Cijeli obred završava kao i religiozni obred s pozivom na radost, hrabrost i svijest da se živi preventivno uz za tu prigodu posebno izabranu glazbenu podlogu. Na samom početku kao i na kraju cijelog obreda dijele se letci s upozorenjima i savjetima o bolesti koja je u pitanju, nešto poput molitvenika ili vjerskog priručnika o osnovnim stvarima koje svaki oboljeli od te bolesti treba znati.

Međunarodne inicijative i međunarodni dani o svijesti i prevenciji određenih bolesti su hvalevrijedne i potrebne jer su sigurno spasile mnogobrojne ljudske živote i mnogi ne bi znali da su bolesni da nisu sudjelovali na nekom od tih međunarodnih dana. Ne želimo izvrtati ruglu i kritici takva obilježavanja, nego podsjetiti koliko takvi dani oponašaju religiozne obrede pa ih možemo donekle nazvati „pseudoeligioznim“ događanjima. Njihov jedini nedostatak jest što su u dobroj mjeri usmjereni na zdravlje tijela i čovjekovu fizičku stranu. Još se nikad nije, recimo, dogodilo da netko pokrene međunarodni dan borbe protiv sedam glavnih grijeha i upozori ljude o preventivnom djelovanju protiv tih grijeha kako bi se sačuvalo zdravlje čovjekove besmrtne duše. Nikada nije postojao, recimo, međunarodni dan sedam svetih sakramenata da se kod ljudi, barem vjernika, probudi svijest o značenju sakramenata i preobrazbi koju oni stvaraju u čovjeku ukoliko ih čovjek prima. Kršćanstvo koje ne zanemaruje brigu o tijelu, ali inzistira na zdravlju i očuvanju besmrtne čovjekove duše kroz sakramente možemo nazvati „sakramentalnim“ u pravom smislu te riječi. Ovo kršćanstvo nema svoj međunarodni dan kada bi se, recimo, ljudima preventivno govorilo koliko je važno redovito ići na preglede duše, savjesti i srca, da bi se čuvalo i sačuvalo nutarnje zdravlje i milosni vez s Bogom.

„Međunarodno“ kršćanstvo je prepoznalo koliku važnost ima religiozni način ponašanja kada je riječ o okupljanju i angažiranju ljudi i utjecaju na ljude pa je bez imalo zadrške u određenim formama djelovanja preuzelo religiozno ponašanje kao koristan i pragmatičan model za angažiranje ljudi i razvijenje svijesti kod ljudi o određenim bolestima i načinima njihova liječenja i sprječavanja. Ono što je pri tom stradalo jest „sakramentalno“ kršćanstvo i briga za čovjekovu dušu i njezinu preobrazbu na sliku Božju, kao i shvaćanje čovjeka kao tijela i duše, a ne samo tijela, jer briga za tijelo produžuje kvalitetu života, ali ne rješava puno ozbiljnije i važnije pitanje, a to je pitanje čovjekova umiranja, patnje i života nakon fizičke smrti. Čak štoviše, međunarodni dani borbe protiv različitih bolesti nikada i ne napominju kako je čovjek kao biće tijelo i duša nego brigom za čovjekovo tijelo produbljuju problematičnu tvrdnju  da pobjeda nad bolešću ujedno znači i pobjedu nad fizičkim čovjekovim umiranjem koje prije ili kasnije kao neizbježno iskustvo čeka čovjeka.

Međunarodni dani borbe protiv različitih bolesti svojim pseudo-religioznim pristupom i posudbom religioznih elemenata čine stvarnu religioznost nerazumljivom i neshvatljivom današnjem čovjeku, jer pitanje je tko bi uopće razumio što bi to bio međunarodni dan borbe protiv sedam glavnih grijeha ili međunarodni dan sedam svetih sakramenata. „Međunarodno“ kršćanstvo svojom neprirodnom religioznošću ponekad zna iskriviti i promijeniti mišljenja, stavove i djelovanja samih vjernika, ne samo u življenju vjere, nego i u razumijevanju i shvaćanju što je čovjek, kakvo je on biće, od čega se čovjek sastoji, koji je njegov konačni cilj i svrha, jer reducira čovjeka i religiju na praktične i pragmatične ciljeve apsolutnog fizičkog života i njegovog očuvanja.

Pri tom ponekad skriva, svjesno ili nesvjesno, bolnu ali istinitu informaciju da čak i onaj koji pred tisućama svjedoči na međunarodni dan borbe protiv raka pluća kako je pobijedio rak, nije time pobijedio smrt i strah od pitanja što slijedi nakon fizičkog kraja njegovog života, jer ga nitko nije podsjetio niti naučio da on nije samo tijelo, nego je i tijelo i duša, i prema zakonu prirode tijelo propada, ali duša je besmrtna.

Možda bi bilo drugačije kad bi postojao međunarodni dan svijesti o čovjekovoj besmrtnosti ili međunarodni dan svijesti o životu nakon smrti ili međunarodni dan o vječnom životu. Takav međunarodni dan ne može organizirati „međunarodno“ kršćanstvo bez obzira na religiozni folklor koji povremeno uzurpira u ime brige za čovjekovo tijelo i fizičko zdravlje. To bi bila zadaća „sakramentalnog“ kršćanstva, ali se ono na sve moguće načine isključuje iz takvih međunarodnih dana i obilježavanja, dok se sadržaj njegove religioznosti pragmatično i koristoljubivo oponaša kako bi se ljudima što više naznačilo kako je „međunarodno“ kršćanstvo tijela i fizičkog zdravlja istinsko i konačno spasenje čovjeka od svih budućih zala, patnji i umiranja. Ne treba „međunarodno“ kršćanstvo promatrati kao potpuno loše i beskorisno kada je riječ o brizi za tijelo, ali nije na odmet upozoriti na njegov reducirani pogled na ljudsko biće i njegovo iskorištavanje i povremenu zloupotrebu religioznih elemenata „sakramentalnog“ kršćanstva tijekom proslave „svetkovina“ i „svetaca“ ljudskog tijela i fizičkog života.


Tekst je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 7, 17. veljače 2019., str. 4-5.