Žena, muškarac, otuđenost
Muškarac i žena ne žele otuđenost. Bolno iskustvo otuđenosti nije nešto za čime teže dok su zajedno. Streme suprotnom. Zajedništvu. Intimi. Međusobnom zbližavanju. Ipak usprkos njihovim naporima otuđenost se ponekad uvuče u njihov odnos. Kako dođe do otuđenosti? Mušakrac i žena svojim odnosom balansiraju između dvije situacije u kojoj se mogu naći. Prezasićenost jedno drugim kada zajedništvo postaje teret, iskustvo koje guši i zarobljuje. Udaljenost jedno od drugog kada se zajedništvo ne živi, kada se prezire i kada se za zajedništvom čezne i traga, ali se do zajedništva ne dolazi. Otuđenost se može pojaviti u oba ova krajnja iskustva zajedničkog života i braka. Prezasićenost i stalna kontrola rađaju strah i udaljavanje koje prelazi u otuđenost. Udaljenost i stalno isticanje apsolutne osobne slobode i autonomije u odnosu na muškarca ili ženu i uporno odbijanje onoga što im je zajedničko opet će generirati otuđenost.
Iz ova dva krajnja iskustva životnog i bračnog zajedništva primjetno je da otuđenost može biti stav ili proces. Otuđenost kao stav manifestira se već na početku životnog i bračnog zajedništva, iako nevidljivo i jedva prisutno. Stav kojim se zahtijeva apsolutna sloboda za sebe, odbijanje da se do kraja sudjeluje u onomu što je zajedničko, nepovjerenje u onoga s kim se živi i gradi brak neće odmah stvoriti otuđenost. Međutim, s vremenom apsolutizacija osobne slobode, odnosno nesposobnost da se netko odrekne bilo čega u korist drugoga i zajedničkog života, odbijanje prihvaćanja zajedništva kao drugačije i dublje forme života, nepovjerenje koje se ne može povjeriti do kraja muškarcu ili ženi u određenim osobnim i privatnim sferama, kroz vrijeme stvorit će otuđenost kao oblik ponašanja i poimanja braka i zajedništva.
Otuđenost se javlja već u prvim naznakama u onim trenutcima zajedništva između muškarca i žene kada se apsolutizira osobna sloboda, kada se izbjegava zajedništvo i traži izlaz u samom sebi i kada se nepovjerenje postavlja kao obrazac promišljanja tko je muškarac ili žena s kojim se živi u zajedništvu, u braku. Apsolutna sloboda, nezajedništvo i nepovjerenje u jednom trenutku zajedno se formiraju kao fenomen otuđenosti i svaka bračna otuđenost u sebi nosi manje ili više izražena ova tri elementa shvaćanja zajedništva i braka. Ova tri fenomena mogu, ne nužno krivnjom muškarca i žene, stvoriti otuđenost kao jedan proces koji se polako razvija, neprimjetno raste, dok na kraju ne sazrije do razdoblja kada postaje način shvaćanja što je zajedništvo, što je brak s dotičnim muškarcem ili ženom.
Otuđenost je okrnjeno poimanje zajedništva i braka kojemu nedostaje nešto od tri dobra elementa svakog braka: odricanje od sebe radi drugog, prihvaćanje i življenje zajedništva, povjerenje kojim se izgrađuju intimnost i blizina. Odricanje od sebe radi muškarca ili žene suprotno je zahtjevu da se apsolutno bude slobodan i autonoman u braku do mjere da bračni drug zapravo i ne postoji kao onaj drugi kojemu smo se obvezali na odricanje od sebe i svoje slobode i autonomije. Prihvaćanje i življenje zajedništva suprotno je fenomenu nezajedništva kada se ide dotle da drugi ne postoji kao bračni drug, nego privatna samoća i usamljenost pojedinca dominiraju nad njegovim životom i odnosom prema bračnom drugu. Povjerenje je suprotno nepovjerenju kada se ide dotle da nepovjerenje koči i oslabljuje intimnost i blizinu kroz priznanje svojih intimnih tajni, strahova i potreba koje svojim izricanjem učvršćuju blizinu koja postoji između muškarca i žene.
Je li moguće izbjeći otuđenost tako da se nikada ne pojavi kao bolno i traumatično iskustvo? Teško je izbjeći trenutke otuđenosti u zajedničkom životu i braku. Oni nastupaju kao vjesnici prezasićenosti zajedništvom ili kao vjesnici udaljenosti od vlastitog braka i zajedničkog života. Razdoblja bračne otuđenosti dolaze kao razdoblja sumnji u osobnoj vjeri. Kao što vjera prolazi svoje sumnje i krize tako i bračni život prolazi svoje otuđenosti.
U kršćanskoj vjeri postoji izraz fundamentalna opcija. Tim se izrazom izriče stav koji unatoč problemima ostaje u svojoj biti nepromijenjen. Vjera kao fundamentalna opcija ostaje duboko ukorijenjena u čovjeku što je sveti Pavao izrekao riječima znam kome sam povjerovao. Unatoč krizama i nemalim problemima u navještaju kršćanske vjere Pavlu vjera u Krista ostaje fundamentalna opcija života koja se ne mijenja i koje se ne odriče.
Nažalost, nije uvijek moguće izbjeći razdoblja otuđenosti u braku. Ona dolaze kao neželjena i bolna iskustva bračnih kriza i sumnji. Je li ih moguće pobijediti ako ih već nije moguće izbjeći? Bilo bi moguće ako bi brak i bračni drug bili fundamentalna opcija života muškarca ili žene. Ako je muž ili žena fundamentalna opcija života, to neće spriječiti povremeno rađanje zahtjeva za apsolutnom slobodom, izbjegavanja zajedništva i bježanja u samoću i nepovjerenja prema braku i zajedničkom životu. Ali bi moglo spriječiti otuđenost da se ukorijeni kao temeljni stav poimanja braka i bračnog zajedništva.
Kada se otuđenost učvrsti kao kombinacija stava i procesa ona sama postaje fundamentalna opcija života i življenja braka. Suprug ili supruga postaju prepreka slobodi i autonomiji, postaju prepreka bježanju u samoću i usamljenost, postaju objekt nepovjerenja. Otuđenost postaje fundamentalna opcija a to nije ništa drugo nego način na koji čovjek poima što je bit braka i bračnog života. Tako apsolutizacija slobode, bježanje od zajedničkog, stav nepovjerenja postaju fenomeni koji zapravo čine bit i sadržaj braka.
S obzirom da je brak između muškarca i žene suprotno od sva tri ova fenomena otuđenosti, brak se promatra iskrivljeno i pogrešno kao sredstvo apsolutizacija slobode, mjesta samoće i usamljenosti i prostora izgradnje nepovjerenja. Kad je suprug ili supruga kao i sam brak fundamentalna opcija, onda se razvija samosvijest kako će se uvijek od čovjeka tražiti da svoju slobodu prilagodi i po potrebi preda drugom u ruke, da sudjeluje aktivno i svjesno u izgradnji bračnog zajedništva, i da se bori sa svojim osjećajima nepovjerenja i razvija povjerenje prema svom suprugu ili supruzi.
Otuđenost je snažna i moćna onda kada ona postane fundamentalna opcija odnosa prema braku i bračnom drugu, dok kada je bračni drug, i sam brak, fundamentalna opcija, razdoblja otuđenosti su moguća i događaju se, ali fundamentalna opcija za bračnog druga i brak ostaje temeljni način poimanja vlastite slobode, zajedništva i povjerenja.
Parafrazirajući svetog Pavla iz njegovih razdoblja krize i sumnji znam kome sam povjerovao analogno iskustvu braka može se reći unatoč povremenim otuđenostima znam tko je moja supruga i tko je moj suprug, znam što je naš brak i znam što nam naš brak znači. Za nas oboje. Na ovaj način se priznaju obostrano granice osobne slobode jer postoji suprug i supruga ne samo apsolutizirano „ja“. Priznaje se potreba za zajedništvom jer se govori uvijek o našem braku. Ne govori se o apsolutnom i samo privatnom braku koji pripada meni, ali ne i nama. Priznaje se potreba za izgradnjom međusobnog povjerenja jer ako imamo povjerenja jedno u drugo onda bismo trebali oboje znati što i koliko nam znači naš brak i bračno zajedništvo.
Kad je brak i bračni drug fundamentalna opcija, odricanje, zajedništvo i povjerenje su dobri i pozitivni fenomeni koji ga prate. Kad je otuđenost fundamentalna opcija, odbijanje bilo kakvog odricanja, bježanje i izbjegavanje zajedništva, nepovjerenje su loši i negativni fenomeni koji ga prate i tako kroz vrijeme rastu i razvijaju se dobri ili loši brakovi, ovisno o izboru fundamentalne opcije.
