»Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.« (Iz 55,3)

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (10. dio)


Obred pričesti


Euharistijsko slavlje podrazumijeva pričest. Isusove su riječi jasne: „Uzmite i jedite… uzmite i pijte“.[1] U počecima – od apostolskih vremena – upravo je tako i bilo: svi koji bi sudjelovali u lomljenju kruha, odnosno Gospodnjoj večeri, jeli bi i pili od te žrtvene večere.[2] Sredinom 2. st. sv. Justin svjedoči kako se odmah nakon zaključene euharistijske molitve „od euharistijske hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.“[3] U počecima dakle nije bilo posebnog obreda pričesti, nego se on kasnije razvio. Prikazat ćemo taj razvoj s naglaskom na prethodni i važeći misal. Evo kako to izgleda u ta dva misala.[4]

Prethodni misal

Važeći misal

  • Oče naš
  • Embolizam
  • Mir Gospodnji bio vazda s vama…
  • Lomljenje hostije i stavljanje komadića u kalež s riječima Ovo miješanje…
  • Jaganjče Božji
  • Molitva za mir: Gospodine, Isuse Kriste…
  • Znak mira (za klerike)
  • Dvije apologije prije primanje pričesti
  • Gospodine, nisam dostojan…
  • Svećenik se pričešćuje hostijom
  • Zahvalni redak Što da učinim Gospodinu za sve što mi je učinio…
  • Svećenik se pričešćuje iz kaleža
  • Molitva: Što smo primili ustima…
  • Eventualna pričest vjernika
  • Apologija prigodom ulijevanja vode u kalež
  • Popričesna molitva
  • Oče naš
  • Embolizam sa završnom doksologijom
  • Molitva za mir: Gospodine, Isuse Kriste…
  • Mir Gospodnji bio vazda s vama…
  • Znak mira
  • Svećenik lomi hostiju i stavlja dijelak u kalež govoreći tiho: Ovo miješanje… a za to se vrijeme govori Jaganjče Božji…
  • Svećenik moli tiho jednu od dvije apologije.
  • Evo Jaganjca Božjeg… Gospodine nisam dostojan…
  • Pričest svećenika i vjernika
  • Dok ulijeva vodu u kalež svećenik tiho govori: Što smo primili ustima…
  • Popričesna molitva.

 


1. Gospodnja molitva


U početku se na Zapadu molitva Gospodnja molila nakon lomljenja kruha. Tako je bilo u afričkoj i galskoj te mozarapskoj i ambrozijanskoj liturgiji, koje su sačuvale taj običaj do danas. Na tom je mjestu Očenaš imao apologetski značaj: neposredno prije pričesti vjernici mole Gospodina da im oprosti njihove prijestupe, kao što i oni opraštaju svojim dužnicima: bratsko je zajedništvo uvjet za pričest. U isto vrijeme molitva Kruh naš svagdanji upućuje i na euharistijski kruh. Međutim, Grgur Veliki svjedoči da Gospodnja molitva slijedi odmah nakon euharistijske molitve. Na primjedbu da je on uredio tako po uzoru na Grke, on 598. godine odgovara da je to po uzoru na apostole ali i zbog toga, što ne priliči između uzvišene euharistijske molitve i molitve Gospodnje stavljati neku našu molitvu.[5] Tako je danas i u rimskoj i u bizantskoj liturgiji. Nadalje, rimski je običaj bio, za razliku od bizantskog, da molitvu Gospodnju moli samo predsjedatelj. On je zaključuje riječima: „…i ne uvedi nas u napast“, a puk odgovara „nego izbavi nas od zla“. Tako je bilo i u prethodnom misalu.


2. Embolizam i druge molitve


Embolizam[6] poslije molitve Gospodnje vjerojatno potječe još od Grgura Velikoga. Ta je molitva, povijesno gledano, vjerojatno bila biskupski blagoslov, tako da su neki ovaj dio i nazivali benedictiones.[7] Evo kako je ova molitva izgledala u prethodnom misalu. Kosim slovima označavamo one dijelove koji su u novom ispušteni, a podvučenim ono što je u važećem misalu dodano:

Izbavi nas, molimo, Gospodine od svih zala, prošlih, sadašnjih i budućih, i na zagovor Blažene i slavne, vazda Djevice Marije, blaženih tvojih apostola Petra i Pavla, Andrije te sviju svetih, daj milostivo mir u naše dane da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda. Po Gospodinu našemu… iščekujući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista.

Dodatak je preuzet iz Tit 2,13: „iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista“. Spomenimo da u reformiranim liturgijama molitva Gospodnja redovito završava doksologijom: „Jer tvoja je moć i slava u vjekove“, kako stoji u nekim grčkim kodeksima Matejeva evanđelja, u nekim latinskim prijevodima, u spisu Didaché, te u Lutherovom prijevodu Biblije. Neki su priželjkivali (iz ekumenskih razloga?) da tako bude i u obnovljenoj liturgiji, ali se to nije dogodilo. Umjesto na koncu Očenaša ova je doksologija uvrštena kao završetak embolizma.[8]

Molitva za mir. Svećenik glasno moli: „Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao svojim učenicima: ‘Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem’. Ne gledaj na naše grijehe nego na vjeru svoje Crkve. Daruj joj mir i jedinstvo, kako je volja tvoja, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.“ U prethodnom misalu je stajalo „ne gledaj na moje grijehe“. Slijedi pozdrav mira: „Mir Gospodnji bio vazda s vama!“

Dvije apologije prije pričesti ušle su u rimsku liturgiju u 12. st. Danas svećenik tiho moli jednu od dvije molitve prije pričesti, dok je u prethodnom misalu molio obje. Prva: Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, monaškog je podrijetla. Druga: Gospodine Isuse Kriste, neka mi blagovanje, vjerojatno je nadahnuta bizantskom liturgijom Velikoga petka, jer spominje samo Tijelo Kristovo.[9]

Apologija poslije pričesti. Dok ulijeva vodu u kalež[10] svećenik tiho govori: „Gospodine, daj da čistom dušom prihvatimo što smo ustima primili te nam ovaj vremeniti dar postane vječnim lijekom.“ Ova se molitva nalazi u drugom i trećem tipskog izdanju misala, ali je nema u prvom iz godine 1970. Ova se molitva kao popričesna nalazi još u Veronskom sakramentaru (br. 531). Kao osobna zahvala za pričest nalazi se u Molitveniku Karla Ćelavog, a kasnije kao privatna klerička zahvala za pričest, da bi konačno ušla i u misal.[11]


3. Znak mira


Pavao nekoliko puta potiče vjernike da jedni druge pozdrave svetim cjelovom (Rim 16,16; 1 Kor 16,20; 2 Kor 13,12; 1 Sol 5,26). U Justinovom i Hipolitovom opisu euharistijskog slavlja poljubac mira je prije prinosa darova. To je u skladu s Isusovom napomenom: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar“ (Mt 5,23-24). Tako je bilo u afričkoj, a tako je i u današnjoj mozarapskoj i ambrozijanskoj liturgiji. Međutim, u rimskoj liturgiji poljubac mira se već koncem 2. st. prebacuje iza euharistijske molitve, a kasnije iza Očenaša, čime je ova gesta postala priprava na pričest. Podrazumijevalo se da u bogoslužju poljubac mira daju muškarci muškarcima, a žene ženama.[12] U počecima bi svećenik dao poljubac mira đakonu i poslužiteljima, a vjernici bi poljubac mira izmjenjivali s onima koji su stajali blizu njih, kako to svjedoči Constitutiones apostolorum, koncem 4. st.:

„Biskup nek pozdravi zajednicu govoreći: ‘Mir Kristov bio s vama.’ Sav puk neka odgovori: ‘I s duhom tvojim.’ Đakon neka svima kaže: ‘Pozdravite jedni druge svetim poljupcem.’ Klerici neka zagrle biskupa, muževi laici neka zagrle muževe a žene neka jednako učine ženama.“[13]

 Augustin ovako tumači taj obred: 

„Kršćani se ljube svetim poljupcem. To je znak mira: što usne iskazuju, treba se ostvariti u vlastitoj savjesti (…) nakon toga recite: ‘Mir s tobom.’ To je veliko otajstvo, poljubac mira; treba tako poljubiti, kako voliš.“[14]

Poljubac se mira kasnije posvema gubi, kako se sve više gubila redovita pričest vjernika. Naime, tko ne bi pristupao pričesti, nije davao ni znak mira. Na koncu su davali znak mira samo klerici u svečanom bogoslužju. Od 13. st. susrećemo čak pločicu mira (osculatorium), koju bi prvo poljubio svećenik, a zatim je davao svim ostalima na poljubac, pa bi tako vjernici „posredno“ davali poljubac mira jedni drugima. Ostatak toga običaja nalazimo u prethodnom misalu. Nakon posvete i podizanja svećenik posvećenu hostiju stavlja na korporal. Nakon Očenaša uzme pliticu, drži je okomito i moli embolizam „Izbavi nas, Gospodine“. Prije nego što kaže: „daj milostivo mir u naše dane“ prekriži se pliticom, a poslije tih riječi pliticu poljubi, te na koncu embolizma konačno stavi posvećenu hostiju na pliticu. Gesta poljupca plitice na ovome mjestu očito je ostatak onoga običaja da svećenik poljubi pločicu mira i dade drugima na poljubac.

Obnovljeni misal predviđa prvo svećenikovu molitvu za mir, nakon čega on svima poželi mir. Nakon toga – prema prilikama – đakon ili svećenik pozove vjernike da međusobno izmijene znak mira. Dakle, nije obvezatan.

„Slijedi obred mira kojim Crkva moli mir i jedinstvo za samu sebe i za cijelu ljudsku obitelj, a vjernici međusobno izražavaju crkveno zajedništvo i uzajamnu ljubav, prije negoli se pričeste Sakramentom. Što se tiče znaka pružanja mira, neka način odrede konferencije biskupâ prema duhu i običajima pojedinih naroda. Prikladno je ipak da svatko pruži mir na jednostavan način samo onima koji su mu blizu.“[15]

Koja je važnost ove geste? Znak mira sastavni je dio euharistijskog slavlja. Ne može netko prinijeti dar, odnosno pričestiti se, ako njegov brat ima nešto protiv njega. U tom smislu valja shvatiti i 1 Kor 11,22ss gdje se izraz nedostojno jesti i piti odnosi prvenstveno na one koji su povrijedili bratsku ljubav (u Pavlovo vrijeme to su bili neredi na agapama). S liturgijskom je obnovom poljubac mira u nas postao pozdrav mira. Naša je biskupska konferencija odredila:

„a) Kod pružanja mira među vjernicima zabranjuju se svi načini grljenja i ljubljenja.

b) Prepušta se razboritosti pojedinih biskupa da svaki u svojoj dijecezi dopusti, najprije u zatvorenim, a potom u otvorenim zajednicama neki od čednih načina u svrhu eksperimentiranja.“[16]

Znak mira jest upravo – znak. Zato je nepotrebno i besmisleno nastojati pružiti ruku što većem broju sudionika. Dovoljno je dati znak mira onima najbližima.


4. Jaganjče Božji


U prethodnom misalu tek nakon što bi stavio komadić hostije u kalež uz riječi Ovo miješanje svećenik bi govorio Jaganjče Božji udarajući se tri puta u prsa. Prema ondašnjoj praksi, ako bi schola ili zbor pjevao Jaganjče Božji, svećenik bi ga ipak sâm molio. Prvi spomen ovoga zaziva nalazimo u pape Sergija I. (+701.) koji veli da puk i kler pjevaju Jaganjče Božji za vrijeme lomljenja hostije. U prethodnom je misalu ovaj zaziv dolazio neposredno prije molitve za mir, pa je izgledao kao njezin uvod (Daruj nam mir). Danas prema drevnom običaju ova pjesma (bez udaranja u prsa) prati lomljenje hostije. Moguće je i više puta ponavljati ovaj zaziv, ako bi lomljenje potrajalo, s tim da je zadnji završetak daruj nam mir.


5. Lomljenje kruha


To je jedan od temeljnih znakova euharistije, koja se u počecima i zvala lomljenje kruha. Gesta je puna simbolike. U davnim je vremenima domaćin lomio i dijelio kruh sustolnicima. K tome su svi pili iz jedne čaše. I jedno i drugo znak je obiteljskog zajedništva.[17] Ta je simbolika danas manje vidljiva, jer se lomi samo onaj posvećeni kruh kojeg imaju blagovati svećenik i koncelebranti, a za pričest vjernika hostije se unaprijed priprave. Spomenimo da se na Zapadu, kako to spominje Alkuin, tek od 9. st. za euharistiju počeo uzimati beskvasni kruh, jer se on puno manje mrvio, pa je bila manja opasnost od nesvjesnog obeščašćivanja.[18] Drugi razlog prelaska na beskvasni kruh bio je taj, što su u počecima vjernici donosili za euharistiju domaći kvasan kruh koji bi inače jeli kod kuće. Kada su se vjernici počeli sve manje pričešćivati, nisu donosili ni kruh. Tako su kruh za misu počeli pripravljati klerici, a njima je bilo jednostavnije pripravljati beskvasni kruh koji dulje traje. To su opravdavali i time što je i Isus na Posljednjoj  večeri – prema propisima za pashalnu gozbu – koristio beskvasni kruh.[19]

Zanimljivo je da danas ima nekih koji misle da bi bilo ispravno – prema onome što se zbivalo na Posljednjoj večeri – da svećenik lomi hostiju dok govori: „… razlomi i dade svojim učenicima govoreći…“ Međutim, valja uzeti u obzir da euharistija nije oponašanje Posljednje večere, jer bi u tom slučaju, odmah nakon toga svećenik trebao i dati vjernicima od posvećenoga kruha, pa tek onda izreći riječi posvete nad vinom.[20]


6. Miješanje Tijela i Krvi i zaziv Jaganjče Boji


Nakon što prelomi posvećenu hostiju svećenik otkida jedan komadić i spušta ga u kalež. Što to znači? U počecima je svaka mjesna Crkva imala jednog biskupa koji je uvijek slavio euharistiju zajedno sa svojim svećenicima. Međutim, Rim je već u ono vrijeme bio velik grad, pa nisu svi mogli doći na papinu misu. Stoga je papa slao svećenike da slave euharistiju u pojedinim crkvama zvanim tituli, a kao znak da su oni u zajedništvu s njim, on bi im po akolitima[21] slao komadić hostije koju je on posvetio, a svećenici bi taj komadić prije pričesti stavljali u kalež. Taj komadić hostije nazivao se fermentum (kvasac). Inocent I. 416. obrazlaže ovaj običaj:

„Glede pitanja o kvascu (fermentum) koji nedjeljom šaljemo titularnim crkvama, čini nam se suvišnim da ti odgovorimo, jer su sve te crkve unutar gradskih zidina. Budući da njihovi prezbiteri, zbog puka koji im je povjeren, ne mogu nedjeljom biti prisutni na našoj misi, mi im po akolitima šaljemo fermentum koji smo mi spravili [tj. posvetili], tako da se ne bi upravo toga dana osjećali odijeljenima od naše pričesti.“[22]

Međutim, zaboravivši smisao te geste, uskoro je i sâm papa počeo stavljati u kalež komadić hostije od svoje prethodne mise, da bi još kasnije stavljao komadić od netom posvećene hostije. Na koncu su i sâmi svećenici stavljali u kalež komadić hostije koju bi posvetili u istoj misi. Danas bi taj obred trebao značiti jedinstvo Crkve:

„Svećenik lomi kruh i dio hostije stavlja u kalež kako bi označio jedinstvo Tijela i Krvi Kristove u spasenjskom djelu, a tako i Tijela Isusa Krista živoga i proslavljenoga.“[23]

Na Istoku se miješanje posvećenog kruha i vina tumači Kristovim uskrsnućem. Kao što krv neživom tijelu daje život, tako ponovno sastavljanje Tijela i Krvi Kristove označava da je on živ i nazočan u euharistiji. Međutim, u važećem misalu ova je gesta popraćena apologijom koja govori nešto posve drugo: „Ovo miješanje Tijela i Krvi Kristove bilo nama pričesnicima za život vječni.“

Evo Jaganjca Božjega. Ovaj se zaziv nije nalazio u prethodnom misalu a preuzet je iz Iv 1,29: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Time se naglašava žrtveni značaj euharistije: Krist je ono pravo vazmeno janje po kojem smo svi spašeni. Ta je slika osobito naglašena u Knjizi otkrivenja. Drugi dio zaziva: „Gospodine, nisam dostojan“, prema Mt 8,8, nalazi se i u prethodnom misalu i tom se prigodom svećenik tri puta udarao u prsa.


7. Pričest


a) Pričest – sastavni dio mise


U počecima je bilo posve razumljivo da se svi sudionici euharistijskog slavlja i pričeste. Međutim, već su se oko 10. st. vjernici sve manje pričešćivali i sa sve većim strahopoštovanjem pristupali euharistiji, tako da se umjesto blagovanja sve više slavila Kristova prisutnost u euharistiji. Nije se gledalo na Kristovu zapovijed Uzmite i jedite, nego više na dostojnost vjernika. Pričešćivanje je postalo do te mjere rijetko, da je IV. Lateranski sabor (1215.) morao narediti da se svi vjernici barem jedanput godišnje (tj. o Uskrsu) pričeste. Vrhunac je pobožnosti bilo motrenje hostije i klanjanje. U tome kontekstu spomenimo da se pričest, koja bi pretekla od mise (i čuvala se za bolesnike), sve do Tridentskog sabora čuvala na posebnom mjestu u sakristiji, ili u posebnoj niši u zidu uz oltar, ili pak u posebnom kovčežiću koji je bio uz oltar ili čak obješen iznad oltara (često u obliku golubice). Međutim, nakon Tridentskog sabora koji je naglasio Kristovu stvarnu prisutnost pod euharistijskim prilikama, počinju se graditi fiksna svetohraništa ugrađena nasred oltara i taj se običaj proširio po cijeloj Crkvi.[24]

U Redu mise prethodnog misala nije bila predviđena pričest vjernika. O tome se govori samo u Općim odredbama nakon svećenikove pričesti: „Ako ima vjernika za pričest“ i onda se navodi obred pričesti umirućih: Moli se Ispovijedan se s odrješenjem, zatim Evo Jaganjca… i onda tri puta Gospodine nisam dostojan. Nakon toga svećenik dijeli pričest vjernicima uz formulu uobičajenu za bolesnike: „Tijelo Gospodina našega Isusa Krista čuvalo dušu tvoju za život vječni. Amen.“[25] U izdanju iz 1962. ispušta se samo Ispovijedam se s odrješenjem.

Protestantska je reforma tražila pričest za sve vjernike i to pričest pod objema prilikama. Tridentski sabor nije naglasio potrebu da vjernici pričešću sudjeluju u misi, nego se samo naglašava pobožno slušanje svete mise. Nakon II. Vatikanskog sabora Uputa o štovanju euharistijskog misterija od 1967. godine naglašava da pričešću Tijela i Krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara vazmene žrtve. Nadalje, vjernici potpunije sudjeluju u euharistiji kada ne samo svim srcem prinose sami sebe nego kada tu istu žrtvu primaju u sakramentu. Danas sve više i više raste svijest vjernika da je pričest dio mise.

Naglašava se također da bi bilo dobro da se vjernicima pričest dijeli od iste žrtve. O tome govori još Pio XII. u enciklici Mediator Dei. Time se povezuje žrtva vjernika i žrtva Kristova i žrtveno blagovanje. Važeći misal veli:

„Veoma je poželjno da vjernici, kao što to treba činiti i sam svećenik, prime Tijelo Gospodnje od hostija posvećenih u toj istoj misi, a da se u predviđenim slučajevima pričeste i iz kaleža, da tako i samim znakovima dođe bolje do izražaja da je pričest dioništvo u žrtvi koja se upravo slavi.“[26]

Upravo se tako danas i nastoji činiti, iako se to nikad ne može u potpunosti provesti.[27]

Što se tiče dijaloga svećenika i pričesnika prigodom pričesti, Hipolit Rimski početkom 3. st. izvješćuje kako je biskup govorio: „Kruh nebeski u Isusu Kristu“ a pričesnik odgovarao: „Amen“. Spis Constitutiones apostolorum, Teodor Mopsvestijski i Ambrozije u De sacramentis, kao i drugi oci svjedoče da tom prigodom svećenik veli: „Tijelo Kristovo!“ pri čemu je bilo bitno da pričesnik odgovara: „Amen.“ Slično je i kod kaleža: svećenik veli: „Krv Kristova“, a pričesnik odgovara: „Amen.“[28] Taj drevni običaj navještaja i ispovijesti vjere u rimskoj se liturgiji kasnije posvema izgubio. Umjesto toga svećenik bi izrekao kratku blagoslovnu formulu, najčešće ovu: „Tijelo Gospodina našega Isusa Krista čuvalo dušu tvoju za život vječni. Amen“, a pričesnik ne bi ništa odgovarao.[29] Nasuprot tome, u ambrozijanskoj se liturgiji formula „Tijelo Kristovo – Amen“ održala od početaka do danas, a u rimsku je liturgiju uvedena poslije Sabora.


b) Pričest pod objema prilikama


Nedvojbeno je da se tijekom prvih jedanaest stoljećâ pričest podjeljivala pod objema prilikama, osim kad se pričest nosila bolesnicima.[30] Tako papa Leon Veliki početkom 5. st. piše da je sacrilega simulatio (svetogrdno oponašanje) manihejski običaj dijeliti pričest samo pod prilikama kruha. Slično koncem istog stoljeća govori i papa Gelazije. Kako je to zbog mnoštva vjernika s vremenom postalo nepraktično, javio se običaj da se za vjernike na posebnom stoliću postavi kalež s vinom zvan sciphus u kojem je bilo obično vino. Kada je bilo vrijeme pričesti u taj bi se kalež ulijevalo malo posvećenoga vina i davalo vjernicima da se pričeste.[31] Međutim, budući da je dijeljenje pričesti pod prilikama vina razmjerno komplicirano, od konca 12. st. prevladava običaj pričešćivanja samo pod prilikama kruha. Osim pitanja praktičnosti, valja uzeti u obzir da u to vrijeme sve više raste osjećaj izvanjskog poštovanja prema Tijelu i Krvi Kristovoj, pa je sve više bila prisutna bojazan od profanacije euharistije pod prilikama vina (vino se nepažnjom moglo proliti ili pak zadržati na nečijoj bradi ili brkovima). K tomu su teolozi naučavali da se čitav Krist nalazi u svakoj od prilika, pa je, prema tome, dostatna pričest samo pod jednom prilikom. Toma Akvinski izričito veli da se svećenik treba pričešćivati pod obje prilike, a vjernici samo pod prilikama kruha. Nakon što su neke zapadne sekte počele žestoko napadati pričest pod samo jednom prilikom, sabor u Konstanzu 1415. izričito zabranjuje svećenicima dijeliti pričest pod objema prilikama. Budući da je kasnije reformacija tvrdila kako je protivno Kristovoj zapovijedi dijeliti pričest samo pod jednom prilikom, Tridentski sabor odlučuje dati precizan odgovor: Krist je cjelovito prisutan u svakoj od prilika, te se ne može tvrditi da je Krist, ustanovljujući euharistiju, naredio da se – za valjanost – vjernici pričešćuju pod objema prilikama, tako da pričest pod objema prilikama nije nužna za spasenje. Isti sabor naučava kako je Krist predao Crkvi pravo i dužnost dijeliti sakramente, te prema tomu Crkva ima pravo to činiti onako, kako smatra da je to na veću korist vjernicima. Neki su saborski oci smatrali da bi ipak bilo korisno davati vjernicima pričest pod objema prilikama. Nakon duljih rasprava Sabor je odluku prepustio papi. Pio IV. je 1564. izuzetno dao dopuštenje njemačkim biskupima da mogu dijeliti pričest pod obje prilike, ali je to sljedećih godina povučeno: za Bavarsku 1571., za Austriju 1584., za Češku i sve ostale zemlje 1621.[32]

S liturgijskim pokretom početkom ovog stoljeća tomu se pitanju počelo prilaziti s manje polemike. Dok je II. Vatikanski sabor (SC 55) samo rekao da se u određenim prilikama vjernicima može podijeliti pričest pod objema prilikama, Misal veli:

„Sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama. U tom obliku savršenije odsijeva znak euharistijske gozbe, jasnije se izražava božanski naum kojim je novi i vječni savez potvrđen u Gospodnjoj Krvi, a tako i povezanost između euharistijske gozbe i eshatološke gozbe u kraljevstvu Očevu.“[33]

Opća uredba dakle postavlja kao ideal pričest pod objema prilikama. Ona zatim u br. 283 nabrajaju kada se može dijeliti pričest pod objema prilikama: novokrštenicima, ređenicima, zavjetovanicima, mladencima, jubilarcima, redovničkim zajednicama…, dakle u nekim posebnim zgodama. Na koncu se veli da biskupske konferencije mogu odrediti još neke okvire unutar kojih će mjesni biskup davati pojedinačna dopuštenja.

Što reći na ovo? S jedne strane postavlja se kao ideal pričest pod objema prilikama, jer je time znak potpun, a s druge se strane u praktičnoj primjeni točno određuje kada je dopušteno uzimati taj znak koji je po sebi idealan. Zaključno, običaj pričesti pod objema prilikama dugo je u Crkvi bio prisutan, a u istočnim se Crkvama zadržao do danas. Sadašnje rubrike predviđaju takvu mogućnost. Po sebi se može često iznaći osnova zbog koje bi vjernici mogli primiti pričest pod objema prilikama, ali ostaje pitanje praktične izvedbe. Zbog naših higijenskih navika teško je zamisliti da bi se vjernici danas pričešćivali iz jednoga kaleža (osim, možda, u posebnim, manjim zajednicama). Pričest iz kaleža pomoću cjevčice, o čemu govori drugo tipsko izdanje, više se ne spominje, jer je, očito, jednako nepraktična. Po sebi je najjednostavnija pričest pod obje prilike umakanjem, ali tu se gubi znak, jer vjernici ne piju.


c) Pričest na ruku i pričest na jezik


Možda smo skloni idealizirati prva kršćanska stoljeća. Međutim, ako je bilo i svetaca i velikana, bilo je i onih drugih. Evo u tome smislu pomalo šokantnog svjedočanstva sv. Ivana Zlatoustog iz jedne njegove homilije:

„Kada se približavate svetom stolu, nemate dolično držanje… Gazite jedni drugima po nogama, nestrpljivi ste, vičete, vrijeđate jedni druge, gurate svoje bližnje, ukratko, stvarate veliki nered. Ako znadete čuvati red na đavolskim predstavama, koliko više trebate paziti na red u Kristovoj blizini.“[34]

Do 4. st. vjernici su nedjeljom nosili euharistiju kući, da bi se preko tjedna, kada nije bilo euharistije, mogli pričestiti prije uzimanja bilo koje hrane, o čemu svjedoče Tertulijan, Novacijan, Hipolit, Ambrozije, Augustin, Bazilije, Ivan Zlatousti i drugi.[35]

Sve do 9. st. pričest se dijelila isključivo na dlan.[36] O tome imamo jednodušno svjedočanstvo mnogih crkvenih otaca i pisaca. Tako na primjer Ciprijan naglašava da vjernik, nakon što primi pričest na dlan treba zatvoriti šaku i tek kada dođe na svoje mjesto s poštovanjem se pričesti.[37] Evo kako Ćiril Jeruzalemski 352. godine opisuje pričest vjernika:

„Kad pristupaš ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći Amen. Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela, blaguj. Pazi da ništa od njega ne izgubiš jer što bi izgubio bilo bi kao da si ostao bez vlastitog uda. Reci mi, ako ti netko dade zlatna zrnca, zar nećeš svom pažnjom držati motreći da ništa od toga ne izgubiš te ne pretrpiš štete? Zar nećeš s kudikamo više pažnje paziti na to da ne otpadne ni mrvica od onoga što je skupocjenije od zlata i dragocjenog kamenja?“[38]

Uskoro se javio običaj da žene prije pričesti trebaju prekriti dlan rupcem koji su nazivali dominicale, a za muškarce se reklo samo da ruke valja prethodno oprati. Zbog sve većeg strahopoštovanja prema euharistiji, laicima se počela davati pričest samo u usta. To po prvi put određuje sinoda u Rouenu 879.,[39] da bi oko godine 1000. taj običaj bio svuda prihvaćen. Nekako u isto vrijeme, opet zbog naglašenog poštovanja prema pričesti, laici su počeli primati pričest samo klečeći. Neki smatraju da je razlog puno prozaičniji: lakše je dijeliti pričest u usta vjerniku koji kleči. Zbog toga se od 16. st. javlja pričesna ograda, tzv. reclinatorium.[40] Svećenici koncelebranti su i dalje primali od biskupa pričest na dlan.[41] Ipak, kroz nekoliko sljedećih stoljeća nije posve nestao običaj da vjernici pričest primaju i stojeći.[42] U otačko vrijeme javio se običaj da pričesnik prije nego primi pričest poljubi biskupov prsten ili (kasnije) samo ruku,[43] a kasnije su vjernici tom prigodom ljubili ruku i svećenicima.

Glede sadašnjih propisa, uputom Memoriale Domini od 29. svibnja 1969. godine[44] Sveti zbor za bogoštovlje daje mogućnost biskupskim konferencijama da odluče (tajnim glasovanjem i dvotrećinskom većinom) da se na njihovu području može uvesti pričest na ruku.[45] Naša je biskupska konferencija tražila i dobila takvo dopuštenje od Svete stolice.[46] Važeći Misal ovako precizira:

„Svećenik zatim uzme pliticu ili ciborij i pođe k pričesnicima koji, po običaju, pristupaju u procesiji.

Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh ili sveti kalež niti da ga iz ruke u ruku prosljeđuju jedan drugomu. Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako to odredi konferencija biskupâ. Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se, prema istim odredbama, iskaže dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament.

Ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, svećenik hostiju malo podigne, pokaže je svakomu pojedinom i kaže: Tijelo Kristovo. Pričesnik odgovori: Amen te primi Sakrament na usta ili, gdje je to dopušteno, na ruku ako to želi. Pričesnik čim primi svetu hostiju, odmah je u cijelosti blaguje.“[47]

Za praksu je važno znati: vjernik ima slobodu pričestiti se na jedan ili drugi način a, između ostaloga, naša biskupska konferencija ne zabranjuje pričest klečeći. Stoga valja uvijek poštovati slobodu vjernika da se pričeste na jezik ili na ruku ili pak klečeći. Stoga je nekorektno da pričestitelj insistira na onom obliku pričesti koji se njemu sviđa. Valja dopustiti slobodu tamo gdje je propisi dopuštaju, kako veli Pavao: „Ne preko onoga što je pisano“ (1 Kor 4,6).[48] Naravno, kod pričesti na ruku ostaje obveza svećenika da pripaze da se oni koji primaju pričest na ruku stvarno s poštovanjem i pričeste, da ne bi bilo zloporaba.

Zaključimo. Euharistija je naša najveća svetinja. Zato je primamo s najvećim poštovanje. A poštovanje ne ovisi nužno o stavu ili gesti. Ono je nužno unutarnji stav. Vjernici su se stoljećima pričešćivali i stojeći i na ruku i pod objema prilikama. Konačno, argumentum ad hominem: na Posljednjoj su večeri apostoli primili pričest na ruku i ležeći („naslonjeni na lakat“) što je bio propis za pashalnu večeru… Prema tome, gledajući povijesni razvoj obreda pričesti, moglo bi se reći sljedeće: oni koji danas zagovaraju pričest na ruku jesu tradicionalisti, a oni koji zagovaraju pričest na jezik jesu modernisti.


d) Pričest izvan mise


Po sebi je jasno da je pričest dio euharistijskog slavlja: oni koji slave Gospodnju večeru uzimaju udjela i u euharistijskoj gozbi, a đakoni su nosili pričest onima koji nisu mogli sudjelovati, kako to izvješćuje Justin sredinom 2. st. Prvi put se početkom 9. st. spominje da za Božić i Uskrs djeca trebaju primiti pričest izvan mise, da se ne bi stvarala prevelika gužva.[49] U isto su vrijeme vjernici sve manje aktivno sudjelovali u euharistiji (već zbog nerazumljivog latinskog jezika), pa samim tim se i sve manje pričešćivali. Smatralo se da euharistiju slave zaređeni službenici, a puk tek pobožno sluša. Tako pričest vjernika uopće nije ušla u red mise. Zbog toga su vjernici – kad bi već pristupali pričesti – to činili redovito prije ili poslije mise, a kad je i bila pod misom, to zapravo i nije bio dio mise, nego se u misu ubacivao obred pričesti umirućih, tako da, formalno, prije sabora i nije bilo pričesti pod misom.

Danas se, naravno, naglašava da pričest treba biti pod misom, ali to nije jedini način. I danas se pričest dijeli bolesnicima izvan mise. Osim toga, važeći obrednik pretpostavlja mogućnost pričesti u sklopu vjenčanja, ali bez mise, pretpostavljajući, očito, da vjenčatelj može biti đakon. Kojiput se pričest dijeli izvan mise u zajednicama gdje nema svećenika, pa onda đakon, akolit ili koji drugi ovlašteni službenik slavi službu riječi u sklopu koje onda i podijeli pričest. Nadalje, i danas ima određeni (veći) broj vjernika koji se žele pričestiti odmah nakon ispovijedi, pa se onda događa da se u sklopu „velikih“ ispovijedi dijeli vjernicima pričest izvan mise.[50]


8. Pospremanje posuđa i popričesna molitva


Prema prethodnom misalu svećenik bi na oltaru oprao i počistio sveto posuđe. Poslužitelj bi odnio s oltara prazne posudice za vino i vodu, a svećenik pospremio kalež na koncu mise. Važeći misal veli:

“(Poslije pričesti) svećenik se vrati k oltaru i pokupi mrvice, ako ih ima; zatim na oltaru ili kod stolića počisti pliticu ili ciborij nad kaležom, a zatim počisti kalež, govoreći tiho: Gospodine, daj da čistom dušom, i obriše kalež ubrusom. Ako je posuđe počišćeno kod oltara, služitelj ga nosi na stolić. Dopušteno je, međutim, da se posuđe koje treba počistiti, naročito ako je brojnije, prikladno pokrije i ostavi na oltaru ili da se odloži na stolić prekriven tjelesnikom te se počisti odmah poslije mise, nakon otpusta naroda.”[51]

Posuđe se dakle čisti i posprema na oltaru te odnosi na stolić sa strane, s time da se to može učiniti i na stoliću sa strane, čak i poslije mise. Prisjetimo se. Na početku mise na oltaru – ili u njegovoj neposrednoj blizini – mogu biti samo svijeće, križ i eventualno cvijeće. Sve ostalo što je potrebno za misu (misal, kalež, ciborij, voda i vino) donese se na oltar prigodom priprave darova i odnese s oltara prije popričesne molitve.

Prema prethodnom misalu svećenik je molio popričesnu molitvu na oltaru. Danas se ona moli sa sjedišta. Njome se zaključuje obred pričesti.


Zaključak


Kao što smo vidjeli, važeći misal otkriva i ponovno valorizira mnoge elemente obreda pričesti koji su bili prisutni u drevnoj liturgiji, a u prethodnom su misalu bili zaboravljeni.

  • Redoslijed je u važećem misalu logičniji i više usklađen s drevnom tradicijom.
  • Znak mira je u prethodnom misalu bio simboličan i pridržan klericima, a važeći misal daje mogućnost znaka mira, kako je to bilo još od apostolskih vremena.
  • Pričest kao dio mise – kako je to bilo od početaka – ponovno je valoriziran u važećem misalu.
  • Pričest na ruku, kao izvorni oblik, ponovno je uvedena kao mogućnost.
  • Pričest pod obje prilike ponovno je uvedena, iako u praksi nije u potpunosti zaživjela.
  • Sudjelovanje vjernika u važećem je misalu naglašeno, iako su ostale neke apologije koje izgovara samo svećenik, dok je u prethodnom sve govorio samo svećenik.

Zaključimo. Prvo, važeći je obred pričesti u svim elementima bliži drevnoj predaji. Drugo, ako nam se čini da današnji obred pričesti ne odiše pobožnošću i sabranošću kao što izgleda da je to bio slučaj u misi slavljenoj prema prethodnom misalu, ponavljamo: pobožnost i (straho)poštovanje nutarnji su stav. Uvijek je bilo onih koji su – kakav god bio obred – bogoslužje slavili dostojanstveno, a bilo je i onih drugih o kojemu govori spomenuti navod Ivana Zlatoustog.


Tekst je objavljen u VĐON-u, 7-8/2020.

Prethodno objavljeni dijelovi: prvidrugitrećičetvrtipetišestisedmiosmi, deveti


[1] Za povijesni prikaz usp.: P. BAŠIĆ, Slaviti euharistiju po misalu Pavla VI., Zagreb 1992., 92.-111.; J. A. JUNGMANN, Misarum solemnia, 2, Herder, Wien, Freiburg, Basel, 51962., 341-527.; M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3. La messa, Ancora, Milano, 32005., 476-541.; A. NOCENT, Storia della celebrazione dell’eucaristia, u: J. A. CHUPUNGCO (prir.), Anàmnesis, 3/2. Eucaristia, Marietti, Casale Monferrato, 1983., 259-270.; R. CABIÉ, L’Eucaristia, u: A. G. MARTIMORT (prir.), La Chiesa in preghiera, 2, Queriniana, Brescia, 1985., 135-150.

[2] Isključeni su, naravno, bili katekumeni, kao i javni pokornici prije pomirenja.

[3] JUSTIN, Prva Apologija, br. 65-67 (PG 6, 427-431); A. HÄNGGI, I. PAHL (ur.), Prex eucharistica, 69-71.; Božanski časoslov, 2, 510-511.

[4] Napomenimo da je sve ove molitve u prethodnom misalu svećenik molio sam i to tiho. U važećem misalu svećenik tiho govori samo tri apologije: jednu kod lomljenja kruha, drugu prije pričesti, a treću prigodom ulijevanja vode u kalež.

[5] Usp. Pismo Ivanu iz Sirakuze, 9,12 (= PL 77,956.)

[6] Grčki embolismós znači umetak, a označava drugotnu molitvu kojom se zaključuje neka važnija, u ovom slučaju molitva Gospodnja.

[7] Evo jedne zanimljivosti: budući da je u karolinškom razdoblju pričest vjernika bila sve rjeđa, za one koji se nisu pričešćivali ovaj je blagoslov bio kraj mise, pa su nakon toga blagoslova odlazili iz crkve ne čekajući završni misni blagoslov. Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3., 483.

[8] Poznato mi je da se u nekim švicarskim (katoličkim) župama ova doksologija u misi ipak govori odmah poslije Očenaša, upravo kao i kod reformiranih kršćana.

[9] Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3., 520-521.

[10] U prethodnom je misalu svećenik to molio odmah nakon pričesti iz kaleža.

[11] Usp. J. A. JUNGMANN, Misarum solemnia, 2, 497.

[12] To je svakako bilo već i zbog toga što se ovdje radilo o poljupcu usta na usta, kako to svjedoči Augustin: „Kako tvoje usne pristupaju usnama tvoga brata, tako neka se tvoje srce od njega ne udaljava.“ Sermo 227 (PL 38, 1101). Kršćani su i time pazili da ne daju povoda klevetama.

[13] Constitutiones apostolorum, knjiga VIII., p. 11, br. 8-9, F. X. Funk (ur.), I, Paderborn, 1905., 494. Usp. R. CABIÉ, Nav. dj., 142.

[14] Sermo 227 (PL 38, 1101).

[15] Rimski misal. Opća uredba iz trećeg tipskog izdanja, Zagreb, 2004. (= OURM), 82.

[16] To je odredila BKJ još 28. listopada 1969. Ta je odredba prenesena i u oba hrvatska izdanja Misala: Rimski misal. Red mise, Zagreb, 1969., 6.; Rimski misal, Zagreb, 1980., 8. Zanimljivo je da je oblik grljenja među klericima zadržan, što izgleda nelogično. Usp. P. BAŠIĆ, Nav. dj., 103.

[17] Prije nego što u tome vidimo samo simboliku, valja znati da je u onim vremenima hrana bila oskudna, pa je domaćin dijelio svakome, kako je mislio da je pravedno. Slično tome, bio je luksuz da svatko ima svoju čašu. Pili su iz jedne.

[18] Usp. J. A. JUNGMANN, Missarum sollemnia 1, Herder, Wien, Freiburg, Basel, 51962., 111.

[19] Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3, 583-584.

[20] Mogli bismo – pretjerujući – ići i dalje: Isus i učenici su na Posljednjoj večeri ležali za stolom i jeli od pashalnog janjeta. Zar bismo i to trebali oponašati?

[21] Po svoj prilici, tako se i razvila služba akolita.

[22] La lettera di S. Innocenzo I. a Decenzio, vescovo di Gubbio: breve studio esegetico – storico (prir. G. Malchiodi), Tipografia Poliglotta Vaticana, 1921. Tekst je također dostupan na: http://www.liturgia.it/decenzio_lettera.pdf (20. 4. 2020.). Usp. također, M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3., 501.

[23] OURM 83.

[24] Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica, 1. Introduzione generale, Ancora, Milano, 32005., 512-517; 546-553; T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Euharistija u životu Crkve kroz povijest, KS, Zagreb, 1984., 298-299.

[25] U prvom tipskom izdanju Rimskog misala iz 1570. veli se samo: „Ako ima onih koji se na misi pričešćuju.“ Usp. Missale Romanum. Editio princeps (1570). (fototipsko izdanje), Libreria Editrice Vaticana, 1998., 18. Naime, tek godine 1614. pojavio se Rimski obrednik u kojem stoji obred pričesti bolesnika, tako da kasniji misali navode upravo taj obred.

[26] OURM 85.

[27] Nije lako predvidjeti koliko će se vjernika pričestiti, pa se zato uvijek posveti nešto više hostija, da ne bi uzmanjkalo, a od tih se hostija nužno pričesti određeni broj vjernika na sljedećoj misi…

[28] Usp. J. A. JUGMANN, Misarum solemnia, 2, 481.

[29] Ta se formula kasnije uzela za obred pričesti umirućih, koji se opet uzeo za obred pričesti vjernika: „Tijelo Gospodina našega Isusa Krista čuvalo dušu tvoju za život vječni.“

[30] Drevni liturgijski izvori izvješćuju da se kod krštenja djece pričest pod prilikama vina dijelila nejakoj djeci (dojenčadi) cum folio vel digito, to jest pomoću lista ili tako da bi se prst umočio u kalež i stavio djetetu u usta.

[31] Usp. A. NOCENT, Nav. dj., 268.

[32] Usp. J. A. JUNGMANN, Misarum solemnia, 2, 474-479.; M. RIGHETTI, Storia liturgica 3, 508. Usp. također: T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Nav. dj., 82-94.

[33] OURM, br. 281.

[34] Homilija o Kristovu krštenju. Navedeno prema: M. RIGHETTI, Storia liturgica 3, 512-513.

[35] Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica 3, 554-558; R. CABIÉ, Nav. dj., 277-278.

[36] Tako stoji još u Ordo IX, 42 u: M. ANDREU (prir.), Les Ordines Romani du haut moyen âge. II. Les Textes, Louvain, 1971., 335.

[37] Usp. De lapsis, 25. Navedeno prema: M. RIGHETTI, Storia liturgica 3, 513.

[38] ĆIRIL JERUZALEMSKI, Mistagoške kateheze, br. 5, 21, Split, 2005., 218.

[39] Usp. MANSI, Conc., X., c. 1199. Navedeno prema: M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3, 516.

[40] Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica 3, 517.

[41] Zanimljivo je spomenuti, da je i tada bilo pretjerivanja. Naime, u 13. i 14. st. neki se svećenici nisu usuđivali uzeti posvećenu hostiju u ruke, nego su je uzimali jezikom izravno s plitice, iako su ondašnji liturgičari određivali da se tako ne čini, nego da se pričest prima na dlan. Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3, 515.

[42] Tako, na primjer Bazelski obrednik iz 16. st. veli da je bolje primiti pričest klečeći. Dakle, pretpostavlja da se može primiti i stojeći.

[43] To je i danas vidljivo u bizantskoj liturgiji.

[44] Usp. R. KACZYNSKI (ur.), Enchiridion documentorum instaurationis liturgicae (1963-1973), I, Torino, 1976., br. 1899, 599.

[45] To je stoga, jer su prethodno te iste godine upitani biskupi diljem svijeta uglavnom bili protiv pričesti na ruku (za: 567; protiv 1233, za „iuxta modum“ 315, nevažećih 20). Vidi: Isto, br. 1897, 598.

[46] Usp. Iugoslavia. Decreta genaralia, 15. ian 1971 (prot. n. 41/71), u: Notitiae 7(1971.)2, 54.: „Conceditur ut usus admittatur consecratum Panem in fidelium manibus ponendi, ad normam Instructionis ‘De modo Sanctam Communionem ninistrandi’ et adnexae Epistolae ad Praesidis Conferantiarum Episcopalium.“ Usp. AAS 61(1969.), 541-547.

[47] OURM, br. 160-161.

[48] Naravno, u nekim slučajevima mjesni ordinarij može odrediti drukčije. Tako je, npr. u svoje vrijeme papa Ivan Pavao II. za baziliku sv. Petra u Rimu odredio da se vjernici mogu pričestiti samo na jezik (zbog velikog broja vjernika koje svećenik ne poznaje i zbog bojazni od svetogrđa).

[49] Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica 3, 572-577.

[50] Neki će, da ne prekrše propise, tom prigodom služiti misu da bi se onda ispovjeđeni vjernici mogli pričestiti. Drugi tom prigodom ipak dijele pričest izvan mise, imajući na umu one „slabe“ vjernike koji se nakon ispovijedi uopće ne pričešćuju, ukoliko ona nije istog dana… Rekao bih: ako se pričest izvan mise može dijeliti na vjenčanju, zašto ne bi i prigodom „velikih“ ispovijedi? To je samo dva puta godišnje. Nije čovjek radi subote…

[51] OURM 163.