Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (7. dio)
Služba riječi
1. Povijesni pregled
Još od apostolskih vremena euharistijsko je slavlje (lomljenje kruha ili Gospodnja večera) bilo povezano sa službom riječi, iako o tome nalazimo samo naznake u Novom zavjetu. Tako u Dj 20,7 čitamo: „U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše…“ Prvi podroban opis euharistijskog slavlja nalazimo u Prvoj Apologiji sv. Justina iz 150. godine:
„A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke. Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.“[1]
Čitalo se, dakle, iz Starog i iz Novog zavjeta, ali očito nije bilo točno određeno koji se dijelovi imaju čitati određene nedjelje.[2] Naravno, uzimala su se isključivo biblijska čitanja. Tako, npr. Augustin veli da se u crkvi ne smiju čitati čitanja iz nekanonskih spisa.[3] U starini su se biblijska čitanja naviještala u susljednom nizu, tako da se pojedina biblijska knjiga čitala u nastavcima (lectio continua). Prekidalo se samo na velike blagdane. Biskup bi inače na samoj misi spontano određivao duljinu pojedinog nastavka. Tako je redovito činio sv. Augustin.
Uskoro se počeo uređivati redoslijed misnih čitanja tijekom liturgijske godine. Zanimljivo je da su se Antiohijskoj (sirijskoj) crkvi još u 4. stoljeću čitala ukupno četiri čitanja: iz Zakona (Petoknjižje), iz proroka (tj. povijesnih knjiga Staroga zavjeta), kako je to i danas u sinagogama, zatim još po jedno čitanje iz poslanica te na koncu iz evanđelja. Tako se i danas čini u istočnosirijskoj liturgiji. Spomenimo da od 7. st. sve do danas bizantska liturgija u euharistiji ima samo novozavjetna čitanja: poslanice i evanđelja. Na Zapadu sve do konca 6. st. nemamo izravnih pisanih svjedočanstava rasporeda misnih čitanja, nego se on pokušava rekonstruirati na osnovu homilija crkvenih otaca (Ambrozija, Augustina, Leona Velikoga, Grgura Velikog, itd.).[4] Najstariji fragment popisa misnih čitanja je Lekcionar Viktora iz Capue iz 546.[5] Comes iz Würzburga[6] s konca 6. st. (do nas dospio prijepis iz 750. godine)[7] svjedoči da su u rimskoj liturgiji, sve do vremena Grgura Velikoga, bila tri čitanja: prvo iz Starog zavjeta, drugo iz poslanica i treće iz evanđelja. U tim starim zbirkama čitanja čitanje poslanica u znatnoj mjeri slijedi lectio continua. Comes iz Murbacha,[8] nastao u Galiji na prijelazu 8. i 9. st., koji je puno siromašniji i koji donosi samo po dva čitanja (tj. poslanicu i evanđelje), gotovo je u cijelosti ušao u Misal po zakonu rimskoga dvora 1475. što je preuzeo Misal Pija V. 1570.[9] U tom kontekstu spomenimo kao zanimljivost da je još na Tridentskom saboru skupina koncilskih otaca predlagala da se u misal[10] uvrsti veći broj čitanja za nedjeljne mise, te da i dani preko tjedna imaju vlastita čitanja, a ne da se uzimaju ona od prethodne nedjelja. Međutim, taj prijedlog nije dospio do koncilske rasprave, tako da nije mogao biti ni proveden.[11]
Sve do liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora cijela se misa bila slavila na latinskom (odnosno na staroslavenskom u nekim našim krajevima), pa je svećenik obavezno morao (tiho) pročitati i misna čitanja na latinskom ili staroslavenskom, da bi ta ista čitanja onda naglas navijestio narodu na narodnom jeziku. Poznati su tiskani lekcionari na hrvatskom jeziku još od 15. st. i to na čakavskom, štokavskom, kajkavskom, na gradišćansko-hrvatskom i književnom hrvatskom.[12]
Evo kako su bila uređena misna čitanja u Misalu Pija V., važećem sve do liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora.
- Nedjeljna čitanja. Postojao je jednogodišnji krug nedjeljnih čitanja. Na misi su bila dva čitanja: poslanica (ili – rjeđe – odlomak iz Starog zavjeta), psalam od nekoliko redaka zvan gradual, aleluja i evanđelje.
- Došašće i božićno vrijeme. Obični dani kroz ovo vrijeme nisu imali vlastita čitanja, pa su se uzimala bilo nedjeljna bilo obredna (npr. kvatrena), bilo vlastita od pojedinog sveca.
- Korizma i vazmeno vrijeme. Svi su korizmeni dani imali vlastita čitanja. Razlog je taj što je papa u korizmene dane služio mise u različitim rimskim crkvama (postajama), pa su sve te mise imale vlastite molitve i čitanja, a to se onda zadržalo u Misalu Pija V., s time da je za svaki taj dan u misalu bila naznačena i postaja. U vazmenom je vremenu preko tjedna samo vazmena osmina imala vlastita čitanja i to zato što su se u starini u tome tjednu slavile mise s novokrštenicima, pa su i ti dani imali vlastite misne obrasce i čitanja. U vazmenim su se nedjeljama za prvo čitanje uzimali odlomci iz tzv. „katoličkih“ poslanica.
- Blagdani i spomendani svetaca imali su vlastita čitanja.
- Obični dani kroz godinu nisu imali vlastita čitanja, nego su se uzimala čitanja od prethodne nedjelje. Zbog toga su u praksi svećenici preko tjedna često posezali za zavjetnim misama u čast Srca Isusova, Blažene Djevice Marije, sv. Josipa i drugih svetaca. Sve su te mise imale vlastite obrasce i čitanja.
2. Uređenje misnih čitanja nakon Drugog Vatikanskog sabora
a) Važnost službe riječi
U 2 Tim 3,16-17 čitamo: „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.“ Prema tome, cijelo Sveto pismo predstavlja Božju riječ, pa po sebi i dolikuje da se kroz određeno razdoblje vjernicima navijesti cijelo Sveto pismo, baš kako su crkveni oci redom, bez preskakanja, čitali pojedine biblijske knjige.[13] Očito je dakle da je red čitanja prema Misalu Pija V. bio presiromašan. Upravo zbog toga Drugi je vatikanski sabor naglasio važnost Božje riječi u euharistiji:
„Od najveće je važnosti u liturgijskoj službi Sveto pismo. Iz njega se uzimaju čitanja i tumače u homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i prožete molitve, zazivi i liturgijske pjesme; od njega čini i znakovi primaju svoje značenje. Stoga za obnovu, napredak i prilagođavanje svete liturgije treba njegovati onaj slatki i živi osjećaj Svetoga pisma o kojemu svjedoči časna predaja istočnih i zapadnih obreda.“ (SC 24)
Prisjetimo se da je za mnoge vjernike jedini susret sa Svetim pismom upravo u bogoslužju. Naime, temeljni je smisao Svetoga pisma upravo taj – da bude navješćivano, a ne toliko da bude privatno čitano. Zato Sabor nadalje kaže:
„Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi Božje, neka se svestranije otvore biblijske riznice, tako da se kroz utvrđeni broj godina narodu pročita istaknutiji dio Svetog pisma.“ (SC 51)
Pokoncilska je obnova, slijedeći ove saborske smjernice, u različita je liturgijska slavlja uspjela uvesti oko 90% Svetoga pisma![14]
b) Nastanak važećeg lekcionara
Adrien Nocent, koji je bio član komisije koja je pripravljala novi lekcionar, opisuje način na koji se došlo do važećeg ustrojstva. Komisija je konzultirala najmanje 500 osoba (svećenika, laika, specijalista u određenom području). Postavilo se pitanje, kako odrediti cikluse, odnosno krugove? Dotadašnji jednogodišnji ciklus nedjeljnih čitanja nije bio prihvatljiv. Dvogodišnji se ciklus također činio presiromašan. Bilo je glasova da se ustroji četverogodišnji krug u kojem bi se pojedine godine čitalo evanđelje po jednom od evanđelista. Međutim, to se pokazalo neostvarivim. Kao prvo, Ivanovo se evanđelje tradicionalno čita u korizmi i u vazmenom vremenu, pa bi bio problem ponovno ga čitati u „Ivanovoj godini“. Osim toga, Markovo je evanđelje nakraće i ne bi ga bilo lako „razvući“ na cijelu godinu, a slična bi poteškoća bila i s Ivanovim evanđeljem. Neki su čak predlagali da se uzme samo nekoliko redaka iz evanđelja, kao impuls, ali je ideja odbačena kao presiromašna. Tako je odlučeno da se ustroji trogodišnji nedjeljni i blagdanski ciklus.[15]
Određeno je također da treba slijediti drevnu predaju da se za nedjelje uzimaju tri čitanja: Stari zavjet, poslanica, evanđelje. Javila se nova zamisao za koju do tada nije bilo potvrde u tradiciji, a to je da se svakom evanđeoskom odlomku pridruži odgovarajući tekst i Starog zavjeta, tako da se vidi kako je nešto u Starom zavjetu bilo naviješteno, a u Novom ostvareno. Tako, na primjer, Prve nedjelje korizme godine „A“ čita se evanđeoski odlomak o Isusovoj kušnji i starozavjetno izvješće o grijehu prvih ljudi. Jasna je poveznica. Prvi su ljudi poslušali napasnika i time navukli smrt na sebe i na cijelo čovječanstvo. Isus je, naprotiv, odbio napasnika i podložio se volji svoga Oca i time nas spasio. U to se onda uklapa i odlomak iz poslanice Rimljanima koja se čita te nedjelje, gdje Pavao upravo na takav način uspoređuje Adama i Krista. Ispostavilo se da je moguće tako povezati sva tri čitanja u jakim vremenima i na svetkovine. U nedjeljama „kroz godinu“ evanđelje se većinom čita susljedno (lectio semicontinua), pri čemu je prvo čitanje usklađeno s evanđeoskim odlomkom. Budući da nedjeljama „kroz godinu“ poslanice jednostavno nije bilo lako uskladiti s evanđeljem, one se čitaju susljedno. Spomenimo i to da su neki „teški“ dijelovi evanđelja ostavljeni za dane preko tjedna. Nadalje, pripjevni je psalam puno bogatiji od dotadašnjeg „graduala“ koji se sastojao tek od nekoliko redaka.
Korizmene nedjelje bilo su posebno brižno uređene. Naime, sve do početka 6. st., prema svjedočanstvu crkvenih otaca, korizma je imala snažan krsni karakter. Treće je korizmene nedjelje bila prva provjera za katekumene (tj. „izabranike“) i čitalo se evanđelje o Samarijanki na zdencu, s porukom, da po krštenju dobivamo živu vodu koja nam daje vječni život. Četvrte je nedjelje bila druga provjera, a evanđelje je bilo o ozdravljenju slijepca od rođenja. Time se krštenje predstavlja kao prosvjetljenje. Pete korizmene nedjelje je treća provjera i evanđelje o Lazarovu uskrsnuću, čime se želi reći da kršenje jamči vječni život.[16] Kako više nije bilo odraslih katekumena, provjere su u 6. st. (sasvim sigurno u vrijeme Grgura Velikoga 590.-604.) zajedno sa spomenutim evanđeoskim odlomcima prebačene u dane preko tjedna i dodane su još četiri provjere, a sve su one bile za roditelje i kumove djece koja su se trebala krstiti.[17] Reformom Drugog vatikanskog sabora ta su evanđelja vraćana na svoje izvorno mjesto kao što je danas u godini „A“ u korizmi. Budući da su ovo drevna čitanja, odlučeno je da se ona obavezno uzimaju kada ima katekumena, a svećenik ih po volji može uzeti svake godine ako i nema katekumena.
c) Današnji ustroj
Evo kako su danas raspoređena misna čitanja.
- Nedjeljna su čitanja raspoređena u trogodišnjem krugu (ABC). Za svaku su nedjelju predviđena dva čitanja,[18] pripjevni psalam i evanđelje. Prvo je čitanje iz Starog zavjeta, Djela apostolskih ili Knjige otkrivenja, drugo se uzima iz poslanica, a evanđelja su podijeljena tako da se u godini „A“ pretežno čita Matej, u godini „B“ Marko, a u godini „C“ Luka. Evanđelje po Ivanu uglavnom dolazi u jakim vremenima, tj. u došašću, božićnom vremenu, korizmi i vazmenom vremenu, te na pojedine svetkovine. K tomu se u godini „B“ Ivanovo evanđelje čita kroz pet nedjelja (17. – nedjelja „kroz godinu“) jer je Markovo evanđelje prekratko.
- Svetkovine imaju dva čitanja, pripjevni psalam i evanđelje. Neke svetkovine također slijede ciklus ABC.
- Blagdani imaju samo jedno čitanje, pripjevni psalam i evanđelje. Međutim, kada tzv. Gospodnji blagdani, Preobraženje Gospodinovo i Uzvišenje Svetoga Križa, padnu nedjeljom, onda se uzima kao nedjeljom: dva čitanja, psalam i evanđelje.
- Na spomendane svetaca uzima se također jedno čitanje, pripjevni psalam i evanđelje. Slobodno je uzeti ili čitanja od sveca ili od dana (kao da nije spomendan).
- Obični dani u tjednu u „jakim“ vremenima (došašće, korizma, božićno i vazmeno vrijeme) imaju jednogodišnji ciklus. Slijedeći drevnu tradiciju u cijelom vazmenom vremenu (i nedjeljama i običnim danima) čitaju se odlomci iz Djela apostolskih.
- Obični dani u vremenu „kroz godinu“. Čita se jedno čitanje, psalam i evanđelje. Prvo čitanje i psalam slijede dvogodišnji ciklus (parna i neparna godina), a evanđelje jednogodišnji.
3. Homilija, ispovijest vjere i sveopća molitva
Homilija. U prijesaborskom ustrojstvu bilo je određeno da je samo župnik obvezan propovijedati nedjeljom i svetkovinom i to samo na jednoj (pučkoj) misi. Nadalje, budući da je bio samo jednogodišnji ciklus čitanja (poslanica i evanđelje), svećenici su često imali tematske propovijedi, a ne homilije na Božju riječ. Bilo je naime teško na osnovu samo dva čitanja svake godine tumačiti iste biblijske ulomke. Danas je pravilo da nedjeljom i svetkovinom treba propovijedati na svakoj misi s narodom. Napominje se također da homilija treba razlagati naviještenu Božju riječ, što je danas puno jednostavnije s obzirom na veliki broj svetopisamskih odlomaka (trogodišnji ciklus, i to svaki sa svoja tri čitanja). Napomenimo da u Općoj uredbi važećeg misala (br. 66) izrijekom stoji da homiliju ne može držati laik, što u prethodnim izdanjima nije bilo rečeno, jer se, vjerojatno, pretpostavljalo kako je po sebi jasno da samo zaređeni službenik može propovijedati.[19]
Ispovijest vjere. U današnjem je misalu novina da se umjesto Nicejsko-carigradskog u misi može uzeti i Apostolsko vjerovanje.[20]
Molitva vjernika. U novom je misalu ponovno uvedene molitva vjernika koja je bila sastavni dio euharistijskog slavlja, još od 150. godine.
Zaključak
Bez pretjerivanja možemo reći da je reforma misala najbolje uspjela upravo u reformi misnih čitanja. Broj je čitanja znatno povećan. Uzimajući u obzir samo nedjelje i dane kroz tjedan (ne računajući svetkovine, blagdane i spomendane) u prethodnom je misalu bilo ukupno 214 biblijskih odlomaka, dok ih je u važećem lekcionaru (za dane preko tjedna i nedjelje) ukupno 1234, dakle, gotovo šest puta više! To znači, ako je u današnjem ustroju čitanja zastupljeno oko 90% Svetoga pisma u prethodnom je misalu bilo zastupljeno tek oko 15%. A Sveto je pismo Božja riječ koja se kao živa riječ treba naviještati zajednici vjernika u bogoslužju! Dodajmo tome i podatak da je služba riječi u obnovljenoj liturgiji sastavni dio svih sakramenata i blagoslovina (npr. krštenje, vjenčanje, bolesničko pomazanje, sprovod, itd.), tako da se Božja riječ danas obilato naviješta i tumači Božjem puku.
Prethodno objavljeni dijelovi: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti
[1] JUSTIN, Prva Apologija, br. 65-67, u: Božanski časoslov, 2, KS, Zagreb, 1984., 510.-511.
[2] Za povijest misnih čitanja usp. J. A. JUNGMANN, Misarum solemnia, 1, Herder, Wien, Freiburg, Basel, 1962., 501.-606; M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3., Ancora, Milano, 32005., 229-298.; A. NOCENT, Storia della celebrazione dell’eucaristia, u: J. A. CHUPUNGCO, Anàmnesis, 3, Marietti, Casale Monferrato, 1983., 208.-215.; A. NOCENT, Il lezionario, u: A. J. CHUPUNGCO, Scientia liturgica, 3, Piemme, Casale Monferrato, 1998., 188.-200.; A. CHAVASSE, La liturgie de la ville de Rome du Ve au VIIIe siècle, Roma 1993. ; P. SORCI, Il lezionario di Pio V, u: Rivista liturgica 95-1(2008)92-107.
[3] Epistola 64, 3: „Voi ipsi nolite in scandalum mittere Ecclesiam, legendo in populis scripturas quas canon ecclesiasticus non recipit.“ Navedeno prema: M. RIGHETTI, Nav. dj. 233.-234. Neshvatljivo je da se danas na nedjeljnim misama umjesto svetopisamskih odlomaka čita nešto drugo, kako se to može vidjeti i čuti u televizijskim prijenosima misâ na njemačkom jeziku…
[4] Usp. A. CHAVASSE, Nav dj., 154. Za drevne lekcionare usp. T. KLAUSER, Das römische Capituare evangeliorum, Münster/W, 1935.
[5] Iako to nije rimska liturgijska knjiga, ipak iz nje možemo nazrijeti kako je mogao izgledati i rimski ustroj čitanja. Usp. E. RANKE (prir.), Codex Fuldensis, Leipzig, 1868.
[6] Usp. Les plus ancien Comes ou lactionnaire de l’Eglise Romaine. Le codex de Würzburg, u: Revue Bénédictine 27(1910), str. 41-74. Za drevne izvore usp K. GAMBER (prir.), Codici liturgici latini antiquiores, Freiburg Schweiz, 1968.
[7] Comes ili liber comitis, posebne su knjige u kojima su naznačena čitanja za cijelu liturgijsku godinu i to tako da su se navodili prvi i zadnji reci. Bilo je preskupo prepisati cijelo čitanje, tako da je uz comes bilo potrebno imati pri ruci i Bibliju iz koje se onda naznačeni tekst i čitao. Evo jednog primjera iz poznatog Comesa iz Würzburga: IN NATALE DOMINI AD SANCTAM MARIAM. Lectio epistolae beati Pauli apostoli ad Titum: Carissimi, apparuit gratia Dei, Salvatoris nostri… usque haec loquere et exortare in Christo Iesu Domino nostro. Prije toga su postojala capitularia, bilješke na marginama Biblije koji se odlomak treba čitati određenoga dana. Međutim, uskoro comes i capitularia postaju sinonimi.
[8] Les plus ancien Comes ou lactionnaire de l’Eglise Romaine. Le comes de Murbach, u: Revue Bénédictine 30(1913), 26.
[9] Popisi, odnosno knjige čitanja su redovito bili odvojeni za poslanice i za evanđelje (tzv. Apostol i Evanđelistar). Konačno, i današnja liturgija predviđa da se u svečanom ophodu unosi u crkvu evanđelistar. Tako i u nas danas postoji Evanđelistar, liturgijska knjiga koja sadržava samo nedjeljna i blagdanska evanđelja.
[10] Do 1970. misna su se čitanja nalazila u misalu. Međutim i danas, kada se knjiga čitanja (lekcionar) zasebno tiska, on je formalno dio misala. Tako na prvoj stranici lekcionara stoji naslov u dva dijela: Rimski misal… Red čitanja…
[11] Usp. H. JEDNIN, Das Konzil von Trient und die Reform des römischen Messbuches im liturgischen Leben, 1939, 55. Usp. također M. RIGHETTI, Nav dj., 251.
[12] Usp. J. FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskog lekcionara, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975.
[13] Valja zapaziti da se u bogoslužju sinagoge ne ispušta ni jedan dio židovskog kanona koji se čita u 164 nastavka.
[14] Tako 1983. tvrdi A. NOCENT, Storia della celebrazione…, 210. Isti autor, međutim, 1998. veli da je u novi lekcionar ušlo 85% Svetoga pisma, što je i dalje veoma visoki postotak. Usp. A. NOCENT, Il lezionario, 199.
[15] Za povijest nastanka novoga reda čitanja usp. osobito: A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), CLV, Roma, 1983., 401.-419.
[16] Usp. P. SORCI, Nav. dj., 93.
[17] M. RIGHETTI, Nav. dj., 256.
[18] U Općoj uredbi Rimskog misala br. 318 prema prvom i drugom tipskom izdanju stajalo je: „Radi pastoralnih razloga i po odredbi biskupske konferencije, dopušta se ponegdje da se [nedjeljom i blagdanima] uzmu i samo dva čitanja.“ Dakle, evanđelje i jedno od prva dva čitanja. Slijedeći ovu odredbu, u crkvama njemačkog govornog područja nedjeljom se redovito uzima samo jedno čitanje i evanđelje, što je pravo osiromašenje. Međutim (baš zbog toga?) u važećem, trećem tipskom izdanju ove odredbe nema. Dakle, obvezatna su nedjeljom dva čitanja i evanđelje.
[19] I ova je odredba zacijelo napisana kao reakcija na razmjerno čestu pojavu u crkvama njemačkog govornog područja da nedjeljom i laici propovijedaju.
[20] Čini se da je po sebi zgodnije moliti Apostolsko vjerovanje, ono koje vjernici uzimaju kao molitvu (npr. u krunici), tako da se ne zbunjuju kada, na primjer, prije mise u krunici mole jedno, a na misi drugo Vjerovanje.
