Utorak, 18 siječnja

Sinkretističko kršćanstvo


Sinkretizam se kolokvijalno smatra uzimanjem elemenata različitih religija i njihovo međusobno spajanje u određenu cjelinu. Elementi koji se uzimaju mogu biti međusobno suprotstavljeni, mogu biti i elementi koji međusobno podupiru jedni druge. Sinkretizam može kombinirati različite religiozne ali i nereligiozne forme i običaje u jednu cjelinu i jedan sustav.

U kršćanstvu postoji također jedan oblik sinkretizma koji ćemo nazvati sinkretističkim kršćanstvom, a njegove predstavnike sinkretističkim kršćanima. Sinkretističko kršćanstvo dolazi u dva oblika. Jedan oblik sinkretističkog kršćanstva kombinira različite elemente različitih kršćanskih zajednica u jedan specifičan sustav vjerovanja i vrijednosti. Taj sustav može biti sastavljen od međusobno suprotstavljenih kršćanskih vjerovanja kao kada se u jedan sustav vrijednosti kombiniraju recimo kršćansko poimanje ljudskog života i njegovo prekidanje prema modelu kršćanstvo neke stvari govori, ali one se međusobno mogu kombinirati, tako da dobijemo jedan za nas prihvatljiv sustav kršćanskih vjerovanja. Tako se u jedan sustav mogu kombinirati ponekad različita uvjerenja protestantizma, pravoslavlja i katoličanstva kako bi netko imao vlastiti sustav vjerovanja.

Drugi oblik sinkretističkog kršćanstva dolazi u formi uzimanja određenih vjerovanja i vrijednosti unutar vlastitog kršćanskog sadržaja i dosega i njihovo međusobno kombiniranje u jedan prihvatljiv i zadovoljavajući sustav vjerovanja. Tako i među katolicima u Katoličkoj Crkvi ima sinkretista koji kombiniraju različite elemente sadržaja vjere u katoličanstvu kako bi dobili jedan prihvatljiv religiozni sustav vjerovanja i vrijednosti. Tako recimo ima katolika koji uzimaju dijelove vjerovanja iz vlastitog sadržaja koji im odgovaraju i koji su im prihvatljivi, dok sadržaje vjere koji su neugodni i zahtjevni odbacuju kao nepotrebne. Recimo, i katolik zna kombinirati vlastita vjerovanja povezana s ljubavlju, milosrđem i dobrotom kada se govori o grešnosti i pri tom odbacivati onaj dio vjerovanja koji govori o pravednosti i ispaštanju zbog neobraćenja i grijeha.

Sinkretističko kršćanstvo koje pronalazimo i među samim kršćanima pred nas stavlja pitanje koje je neodvojivo od nastanka sinkretističkog kršćanstva. Riječ je o pitanju istinitosti sadržaja vjere koji se djelomično prihvaća i djelomično odbacuje. U konačnici to je pitanje je li istina cjelovita ili se dijelovi istine mogu parcijalno izdvajati i kombinirati s drugim elementima koji su ponekad neistiniti ili imaju svoje shvaćanje istine? Sinkretističko kršćanstvo je fenomen unutar samog kršćanstva koji implicira krizu u odnosu prema istini i njezinom sadržaju i dosegu. U sinkretističkom kršćanstvu istina postoji kao parcijalno, djelomično i polovično dostupna. Unutar sinkretističkog kršćanstva ne postoji ideja o cjelovitosti i univerzalnosti istine, nego misao o istinama koje se mogu međusobno kombinirati, izdvajati, dopunjavati kako bi se stvorio vlastiti sustav kršćanskih istina i vjerovanja.

Sinkretističko kršćanstvo ne odbacuje istinu kao stvarnost nego istinu fragmentira u mikroistine, koje se međusobno, prema vlastitom shvaćanju i razumijevanju, kombiniraju u jednu megaistinu, koja onda služi kao temelj za razumijevanje i shvaćanje sadržaja i dosega kršćanstva i njegove poruke. Recimo, u nekim kršćanstvima postoji nekoliko istina koje se mogu kombinirati da se dobije jedan oblik sinkretističkog kršćanstva. Istina je da je ubojstvo nerođenog čovjeka grijeh, istina je da je Bog milosrdan, istina je da grijeh odvaja čovjeka od Boga, istina je da je Bog pravedan, istina je da bez kajanja nema oproštenja grijeha, istina je da ako ne postoji kajanje postoji opasnost vječne propasti. Sinkretističko kršćanstvo ove istine ne smatra jedinstvenim dijelom jedne i vječne istine nego ih smatra zasebnim istinama koje se međusobno mogu kombinirati u različite međusobne odnose koji skrivaju i zamagljuju cjelovitost istine. Recimo, može se reći kako se može ubiti čovjeka jer je Bog milosrdan i uvijek oprašta, i izostaviti potpuno onaj dio koji se odnosi na propast ako nema kajanja.

Sinkretističko kršćanstvo nastaje unutar samih kršćanskih zajednica kao forma skepticizma i agnosticizma prema univerzalnoj i vječnoj istini. Motiv zbog kojega nastaje sinkretistički kršćanin jest mogućnost sumnje u tvrdnju kako je istina cjelovita i ne može je se dijeliti na istine koje se onda mogu kombinirati prema vlastitom shvaćanju koja je istina prihvatljiva, a koju treba odbaciti. Sinkretističko kršćanstvo razvija aktivni skepticizam i agnosticizam ne prema tvrdnji kako postoji istina, nego skepticizam i agnosticizam prema cjelovitoj istini. Sinkretističko kršćanstvo prihvaća postojanje istine, ali u množini, i sumnja u njezinu cjelovitost. Sinkretističko kršćanstvo je fenomen koji ponekad prolazi ispod radara onih osjetljivih kršćana koji u bilo čemu s čime se kršćanstvo susreće vide opasnost sinkretizma, dok postaju slijepi na sinkretističko kršćanstvo prisutno u kršćanskim zajednicama i samoj Katoličkoj Crkvi. Iako se čini paradoksalnim, u tom kontekstu se može govoriti i o katoličkom sinkretizmu i katoličkim sinkretistima koji priznaju postojanje istina u množini, ali negiraju, sumnjaju, niječu cjelovitost istine.

Sinkretističko kršćanstvo je oblik religioznog filozofskog skepticizma prema mogućnosti da je istina cjelovita i nepodijeljenja. Ono je također i oblik religioznog agnosticizma prema mogućnosti postojanja spoznaje cjelovite i nepodijeljenje istine. Sinkretističko kršćanstvo prisutno izvan, ali i u Katoličkoj Crkvi, čini se, ponajprije nastaje kao filozofski problem pitanja o jedinstvenosti i cjelovitosti istine, a ne kao teološki problem vjerovanja ili nevjerovanja. Sinkretističko kršćanstvo nije nikakav izvanjski radikalni i militantni ateizam u odnosu na pitanje vjeruje li se u Boga ili ne vjeruje. Sinkretističko kršćanstvo je specifično i prvenstveno kršćanski fenomen koji unutar samog kršćanstva postavlja u sumnju teološku tvrdnju u jedinstvenost i cjelovitost istine i koji razvija praktični kršćanski skepticizam i agnosticizam prema cjelovitosti i univerzalnosti istine.

Uporno naglašavati kako je susret kršćanstva s drugim religijama i kulturama opasno i ne može donijeti ništa dobrog kršćanstvu nego isključivo i apsolutno sinkretizam, može ponekad odvući pozornost od jednog nevidljivog i nečujnog fenomena koji je osjetljivo i primjetno zahvatio i Katoličku Crkvu, koji zovemo sinkretističkim kršćanstvom, i čija je manifestacija i katolički sinkretizam. Sinkretizam nije isključivo kombinacija različitih elemenata uzetih iz različitih religija, sinkretizam je i spajanje, oduzimanje, dodavanje i ukidanje elemenata unutar vlastitog kršćanskog sadržaja i opsega vjerovanja i istina vjere, koji indirektno pogađa i samu Objavu u Katoličkoj Crkvi, kojoj se ponekad pristupa s jednim aktivnim religioznim skepticizmom i agnosticzmom od strane samih katolika, koji možda ponekad i ne primjećuju da su i oni sinkretisti kao i oni kojima redovito predbacuju sinkretizam kao način življenja i djelovanja.