»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Iluzorno kršćanstvo


Čovjek ne može uvijek pomoći sebi ili pobijediti samo zato jer ima u rukama nekakva sredstva i alat. Moguće je imati puno vreća papirnog novca s kojim nije moguće ugasiti požar koji prijeti našoj kući. Ali voda bi pomogla. Moguće je imati kvalitetno oružje u rukama, ali ono ne pomaže u borbi protiv vodenog vala. Ali siguran čamac ili brod može. Kako bi sebi znao pomoći, čovjek mora znati koja sredstva, stvari ili alati mu trebaju da si pomogne. Da se obrani. Da se spasi. Ukoliko toga nema iluzorno je očekivati da će pobijediti, obraniti se ili svladati prepreku. On je već izgubio, samo što to još ne zna.

Ponekad u životu svećenika (uzimamo njega za primjer, ali se može prilagoditi i svakom kršćaninu) dolazi do stanja kada mu je potrebna pomoć. Kada se mora obraniti. Pomoći sebi. Kako bi sebi pomogao, morao bi imati neka sredstva, alate da si pomogne. Ali to može biti i prilika za opasnost, zabludu i još dublje i veće propadanje. Pitanje svećeničke samoće nije novo. Ono se na različite načine javlja u životu svakog svećenika. S tom samoćom treba se nositi, ponekad i boriti, i probati je svladati. Svećenik može slobodno izabrati način, metodu, sredstva za tu vrstu borbe. Ponekad izabere ljubavnicu (danas nije stran niti ljubavnik) kao sredstvo nadvladavanja samoće. Računa da je sredstvo koje je izabrao najbolje za tu vrstu napadača. Ali pokaže se da izabrano sredstvo ne pomaže na način na koji bi trebalo, jer ono sigurno uklanja samoću, ali i samog svećenika iz njegovog svećeništva. Ponekad sredstva i alati izabrani za borbu sa samim sobom, u najboljoj namjeri i želji, uopće nisu odgovarajuća za određeno stanje ili područje. Otprilike kao da papirnim novcem gasite vatru, ili pucate na vodeni val koji vas potapa. Borite se, ali ste izgubili, možda samo ne znate ili ne želite priznati. Krivo sredstvo samo ubrzava sukob i ubrzava propast i gubitak. Izgleda da postoji nekakav oblik pravila ili zakona kako za neke sukobe i borbe postoje strogo propisana sredstva i alati koji se ne mogu upotrijebiti nigdje drugdje, jer za druge sukobe i bitke nisu predviđena.

Sam svećenik nekad je u sukobu sa samim sobom, nažalost danas možda ponešto i češće isključivo sam i ostavljen sam, jer se njegove slabosti pretresaju javno, i među njegovim kolegama, i onima koji su zabrinuti, i onima koji nažalost zlurado čekaju njegov pad. Uz samoću ima tu i drugih potencijalnih sukoba i prilika da se promaši sredstvo ili alat za borbu i spasenje, kao što su recimo karijerizam, moć, samoproglašena pretplata na „mitru i prsten“, zavist, ljubomora, podmetanja, kleveta. I ove stvari mogu poslužiti kao sredstva i alati za borbu i sukob, ali ona ne donose nikakav dobar plod, nego najčešće zao plod. Ono pred čime se svećenik nalazi kao onaj koji se mora boriti, zove se jednom riječju grijeh, i to pokriva širok spektar mogućih iskustava za koja se mogu upotrijebiti pogrešna sredstva i alati. Borba protiv samoće može se rješavati, rekosmo, pronalaskom ljubavnice (ljubavnika). Borba protiv sputavanja u crkvenoj karijeri može se rješavati moću, ugledom, prijetnjama, zastrašivanjem.

Kad se sve pogleda zajedno, na jednoj strani imamo moguća sredstva i alate kojima se svećenik misli boriti, i na drugoj strani imamo grijeh kao napadača. Odatle i pitanje: koju vrstu sredstva ili alata zahtijeva grijeh kada se s njim sukobimo? Karijeru? Novac? Ugled? Moć? Položaj? Ukoliko se bilo koja od ovih stvari upotrijebi kao sredstvo ili alat za borbu protiv grijeha, ishod je ponekad još teži i dublji grijeh. Očito ova sredstva nisu najbolje „uštimana“ kao mehanizmi otpora i svladavanja grijeha. Koja onda jesu? Kad je u pitanju svećenik, usudim se reći to su dva sakramenta: ispovijed i euharistija. U svećenikovoj borbi s grijehom ova dva sakramenta funkcioniraju kao zakon spojenih posuda. Euharistija bez ispovijedi, u još uvijek savjesti sposobnoj da oćuti vlastiti grijeh, u nekom trenutku rađa optužbom i krivicom samog sebe. Prirodno se traži oproštenje kojemu je prethodilo kajanje i ono se pronalazi u ispovijedi. Onda slijedi iskustvo ljubavi Božjeg milosrđa. Iskustvo koje traži da bude podijeljeno negdje i s nekim. I to iskustvo milosrđa i ljubavi dijeli se s Kristom u euharistiji. Tako optužba i krivica za grijeh i ljubav svoj odnos ostvaruju u međusobnoj komunikaciji između svećenika i ova dva sakramenta. Oni su, ako smijemo upotrijebiti taj izraz, precizna sredstva ili alati kojima se svećenik služi u borbi s grijehom i svojim slabostima. Ukoliko su ova dva sakramenta odsutna iz borbe, svećenik je već izgubio bitku s grijehom i vjerojatno ubrzano (možda nesvjesno) nastavlja gubiti bitku za bitkom, sve dok konačno ne dosegne spoznaju da je grijeh izgleda pobijedio. Svećenik se može ponekad koristiti manjim grijehom ili slabošću da pokuša svladati veći grijeh. Ali grijeh kao sredstvo borbe protiv grijeha je kao papirni novac koji se baca na vatru da ju ugasi i zaustavi. Rat sa samim sobom i protiv grijeha ne može se dobiti pogrešnim oružjem, sredstvom ili alatom, ali se može biti kriv ako sam izgubio, jer sam svjesno i slobodno izabrao pogrešan alat, sredstvo kako bih se borio. Kao što je nemoguće da general ne bude kriv za poraz, jer je od početka znao, nakon što je sve izračunao, da će biti pobijeđen, ali je ipak stupio u sukob, umjesto da je tražio mir ili pregovore i tako spasio živote mnogih, jer su njegovom zaslugom životi mnogih izgubljeni.

Svećenik nije izuzet od opasnosti da bude zarobljen onim što ćemo ovdje nazvati iluzornim kršćanstvom. Iluzorno kršćanstvo je svijest i spoznaja da se određene sukobe i borbe s grijehom ne može dobiti alatima i sredstvima koji ne mogu pomoći, a ipak ih se koristi u tu svrhu, kao što je iluzorno očekivati da papirnim novcem možemo ugasiti požar koji nam proždire kuću. Grijeh, ako smijem tako reći, izgleda zahtijeva strogo određena sredstva ili alate ako ga se želi pobijediti na njegovom terenu, a u svećeničkom životu to su ispovijed i euharistija. Druga sredstva mogu pomoći i pripomažu, ali ova dva sakramenta iskorjenjuju i razaraju grijeh kao napadača. Međutim, ponekad kao žrtva iluzornog kršćanstva svećenik se nada da neprilagođenim i pogrešnim sredstvima i alatima može pobijediti, kao što se general nada, kada je već sve izgubljeno, da će pobijediti nekim čudesnim manevrom. I svećenik se tome nada. Možda se i dogodi. Ali zašto ići tako daleko, izgubiti sve i nadati se čudu, kad je moguće mirnije i sigurnije (iako možda privremeno s obzirom na ljudski život ovdje) pobijediti grijeh pomoću ta dva sakramenta? Iluzorno kršćanstvo nastoji sakriti ova dva sakramenta na način da ih izjednači sa svim drugim sredstvima i alatima koji bi se mogli upotrijebiti u sukobu s grijehom, pa je logično da iluzorno kršćanstvo smatra da je isto boriti se ohološću protiv karijerizma i stjecanja moći i ponizno se kajati u ispovijedi što smo previše bili obuzeti da steknemo moć u Crkvi. Iluzorno kršćanstvo oholost, poniznost, moć, kajanje, smatra jednakim sredstvima ili alatima za borbu protiv grijeha. Ona to nisu. I ne mogu biti. Neka od njih produbljuju grijeh i uvlače svećenika u rat koji je već izgubio, iako on to ne mora znati, misleći da grijehom može svladati drugi grijeh. Iluzorno kršćanstvo je fenomen prema kojem je grijeh najprikladniji alat ili sredstvo za borbu protiv grijeha. Iluzorno kršćanstvo je trik ili varka prema kojem, recimo, treba dopustiti oholosti da se razmaše, jer će se oholost u borbi protiv same sebe pretvoriti u poniznost. Ali neće. Postat će dublja i teško uklonjiva oholost. Dvije oholosti ne daju poniznost kao što dvije vreće papirnih novčanica pridodane dvjema vrećama ne gase požar nego ga šire.

Svećenik teško može izbjeći dva pitanja, i sada dok je svećenik, i bit će ih teško izbjeći u vječnosti, ako još uvijek u nju vjeruje. Zašto se borio pogrešnim sredstvima i alatima tonući dublje, znajući da su ta sredstva i alati od samog početka pogrešni za borbu protiv grijeha? Zašto se nije koristio milosnim sredstvima za tu borbu, jer je od samog početka znao da su ona dana kao precizno određena sredstva i alati za borbu protiv grijeha? Iluzorno kršćanstvo je korisno, jer ono svećenika oslobađa jedne poprilično neugodne spoznaje: ispovijed i euharistija su sredstva i alati za borbu protiv grijeha, i od te spoznaje se ne može pobjeći, ali se ipak unatoč njoj koristi pogrešnim i krivim sredstvima protiv grijeha? Sve dok je zarobljen iluzornim kršćanstvom, svećenik možda ne vidi neugodnost ovog pitanja i ovog položaja, kao ni njegovu posebnu težinu pred vječnim Bogom. Međutim, ta neugodna spoznaja i neugodan položaj u odnosu na Krista i milost i ova dva sakramenta, prije ili kasnije izbit će na površinu savjesti i spoznaje i svijesti. Otprilike kao kada onaj koji gasi vatru papirnim novcem i zna da papir gori, ali on i dalje baca papir na vatru, dok je voda pored njega, uvjeren da će ugasiti požar. Kako će se on opravdati pred onim koji ga upita zašto je pokušao gasiti vatru papirom, dok mu je voda bila pri ruci? Ne može se opravdati neznanjem, jer je od samog početka znao. Analogno bi moglo vrijediti za svećenika. Kako se opravdati pred Bogom kada upita zašto se pogrešnim sredstvima borio protiv grijeha, iako je od samog početka znao da su ta sredstva pogrešna i kontraproduktivna i da su mu na dohvat ruke dva sakramenta koja su nekako kao „salivena“ za borbu protiv grijeha. Hoće li biti moguće opravdati se neznanjem?

To je ono što iluzorno kršćanstvo obećava, jer je iluzorno kršćanstvo neznanje koje pogrešno tvrdi kako je moguće opravdati se neznanjem, iako smo sve znali. Iluzorno kršćanstvo se najviše boji odgovornosti. Ne toliko jer Bog sve zna, nego jer i sam svećenik ponekad zna, a znanje rađa odgovornošću, kao što se general boji kazne svojih nadređenih, jer zna da je odgovoran. Dok je srljao u bitku koju je već izgubio, zanesen iluzijom, mislio je da neće biti odgovoran, kao što nažalost i svećenik ponekad, zanesen iluzornim kršćanstvom, misli da neće biti odgovoran, iako zna da sredstva i alati kojima se bori protiv grijeha nisu ništa drugo nego još dublje poniranje u grijeh. Naravno, umjesto termina svećenik, možete staviti termin vjernik i kršćanin i dobit ćete manje-više isto. Čak i ako stavite termin čovjek, rezultat će biti isti. Pogrešna sredstva i alati izabrani za neki sukob mogu biti samo plod iluzije u koju čovjek nekad svjesno i slobodno sebe postavi, očekujući drugačiji ishod borbe, iako možda i zna da je bitka već izgubljena. Samo ga iluzija još drži da će pobijediti, iako je bez iluzije mogao pobijediti ispravnim sredstvima ili alatima. Ta iluzija je još opasnija i teža kada čovjek zna da je iluzija, ali to od sebe skriva ili ne želi sebi priznati.