Teolog

Unutar iste teologije može biti različitih teologa. Razlika ne mora biti ideološka. Ona može biti i egzistencijalna. Teolog može biti teolog i bez ikakvog odnosa prema objektu vlastite teologije. Istražuje svoj objekt određenim znanstvenim metodama, ali prema objektu istraživanja nema nikakav poseban odnos. Objekt ga zanima tek kao puki objekt kojega istražuje, ali taj objekt za njega nema nikakvu odnosnu vrijednost. Tu nema egzistencijalne relacije između teologa i njegovog objekta, pristup je formalan i znanstven.

Knjige i članci nastali iz takvog ne-odnosa između teologa i objekta kojega istražuje mogu biti znanstveni, poučni i korisni drugima. Na kraju krajeva nitko teologa ne primorava da bude u stvarnom odnosu sa svojim znanstvenim objektom. Bog koji je objekt teološkog istraživanja može biti i ostati nešto poput predmeta ili stvari, Bog ne mora postati netko za teologa kako bi teolog o njemu čitao, pisao i objavljivao.

Boga je moguće pretvoriti u neosobni predmet istraživanja kao da je teolog recimo neki znanstvenik koji stoji u odnosu prema svom objektu, ali taj odnos je čisto epistemološki, to jest nešto se želi o objektu dokazati ili pobiti, ali tu nema egzistencijalnog odnosa.

Fizičar nije u osobnom odnosu s udaljenim planetom, jer je za njega planet predmet ili stvar, odnosno objekt. I teolog ne mora biti u odnosu s Bogom jer za njega Bog može biti kao planet ili insekt kojega istražuje, Bog ne mora biti osoba kako bi teolog o njemu istraživao i pisao.

Takav odnos prema Bogu kao pukom objektu teološkog istraživanja, potpuno neosobnom Bogu može rezultirati i rezultira odvajanjem teologije teologa i same egzistencije teologa, odnosno njegovo istraživanje Boga ni na koji način ne utječe na njegovu egzistenciju, niti je mijenja, niti je poboljšava, niti je unazađuje.

Pogrešno je misliti, pogotovo danas kako je nemoguća teologija bez osobnog odnosa prema Bogu od strane samog teologa. Ona ne samo da je moguća, nego je i ponekad i oportuna i korisna kad teolog treba egzistencijalno potvrditi ono što svojom teologijom o Bogu piše, govori i propituje. Riječ je o odvajanju teologije prvo od metafizike, a onda od morala.

U odvajanju teologije od metafizike događa se nijekanje i odbacivanje ideje kako Bog može biti izvor i temelj objektivne istine, a onda i samim time i određenih moralnih tumačenja svijeta i čovjeka koja proizlaze iz jednog takvog metafizičkog stajališta. Teologija bez metafizike ili barem bez njezinog pokušaja nije čak ni neka etika, nego je prije relativna znanost o objektu koji se stalno mijenja ili barem ostaje toliko nepoznat da ne možemo donekle potvrditi jesu li moralne norme proizašle iz takve teologije uopće spojive s Bogom o kojem teolog piše i govori.

Tako je teolog došao u situaciju gdje se odvajaju teologija, metafizika i moral na tri odvojena konteksta tumačenja onoga što teolog govori o Bogu. Tako je onda i moguće da teolog teološki piše i govori kako je nešto grijeh, da to metafizički niječe svojim vlastitim teološkim agnosticizmom i skepticizmom, a onda izvodi suprotne moralne implikacije misleći da ih izvodi iz svoje teologije i metafizike koju nema na raspolaganju.

Takvom teologu u nedostatku boljeg izraza možemo dati titulu ne-egzistencijalnog teologa. Prvo, njegova osobna egzistencija nije prožeta ni u kom smislu Bogom kao objektom njegovog teološkog istraživanja. Drugo, njegova egzistencija kao teologa u sebi nosi rascjep na teologiju, metafiziku i moral koji su međusobno potpuno odvojeni jedno od drugih, ponekad i nespojivi. I treće, Bog kao objekt istraživanja ostaje uvijek u području ne-odnosnog iz perspektive teologa.

Takav teolog na neki način ne vjeruje kako svojom teologijom ipak stupa u odnos sa osobom, koja je tek posljedično i akcidentalno istovremeno i objekt njegovog istraživanja. Kod ne-egzistencijalnog teologa osoba i predmet istraživanja su zamijenili mjesta, na prvom mjestu je predmet istraživanja, a drugo mjesto je prazno ili ukoliko je Bog osoba on ostaje u sukobu sa samim sobom kao predmet istraživanja i teolog u tom sukobu uvijek i bezuvjetno daje prednost Bogu kao predmetu.

Ovakav odnos prema Bogu ne stvara nužno loše teološke knjige i članke, dapače takve knjige i članci mogu biti višestruko korisni upravo zbog svoje teološke preciznosti, jasnoće i rigidnosti. Takva teologija je uvijek dobra i korisna za razjašnjenje pojmova.

Ali, takva teologija može imati i svoju drugu stranu, a tu stranu se previđa jer za nju treba i malo više teološke naobrazbe. Riječ je o zbunjenosti koju takva teologija izaziva kad treba iznijeti zaključke do kojih je došla preciznim i rigidnim teološkim pristupom svome objektu istraživanja.

Ako takav teolog dođe do znanstvenog zaključka (u teološkom značenju) kako je Bog stvoritelj i darovatelj života, i ako je to za njega znanstvena teološka istina, zašto do kraja ne izvede metafizičke i moralne implikacije jednog takvog teološkog zaključivanja, pa shodno tome zaključi kako se i metafizički i moralno ljudski život treba poštivati od prirodnog začeća do prirodne smrti.

Ono što zbunjuje jesu potpuno suprotno zaključci proizašli iz tog istog teološkog istraživanja. Je li teolog ne zna istraživati objekt vlastite znanosti, je li teolog ne zna kako postoje metafizičke i moralne implikacije svakog ozbiljnog teološkog istraživanja ili je teolog jednostavno oportunist koji vješto prikriva neugodne implikacije svog teološkog istraživanja kako bi se svidio masama ili kako bi barem na trenutak zablistao na beskrajnom nebu originalnih istraživača prema onoj: evo sve činim novo?

Kao odgovor na prvo teško bi bilo optužiti ozbiljnog teologa da ne zna o čemu govori kad govori o objektu svog istraživanja. Kao odgovor na drugo, a slijedi iz prvog, ako je dovoljno ozbiljan onda zna i za metafizičke i moralne implikacije svojih teoloških tvrdnji, pisanja i istraživanja. Je li u pitanju treće, da jednostavno na teologa kao i na svako grešno ljudsko stvorenje djeluje želja da ga se čuje, da bude viđen, da bude popularan, da bude viralan?

U konačnici to nas stavlja pred pitanje. Što ili tko je objekt teološkog istraživanja? Ako je to Bog što je on ili tko je on? Do tad babilonska zbrka koja je već odavno zahvatila pojmove i katolički teolog i katolička teologija jesu flatis vocis, prazni pojmovi kako su ih srednjovjekovni nominalisti shvaćali.

Prazni, jer između teologa i objekta istraživanja nema nikakvog egzistencijalnog odnosa. I to ima teološke, metafizičke i moralne implikacije za one vjerujuće teologe koji egzistencijalno stupaju u odnos sa onim koga istražuju, o kome čitaju i o kome pišu, a nemaju dovoljno teološke naobrazbe, međutim ipak zadržavaju vjernički instinkt da nešto nije kako treba.

I taj instinkt se manifestira kao zbunjenost oko onih pitanja za koja oduvijek vjeruje kako su dovoljno jasno formulirana i kako je na njih dovoljno jasno i razgovjetno odgovoreno.