Magični bog

Zašto si zabranio đavlu da kaže tko si ti? U Pismima uporno zabranjuješ da Zlo o tebi govori da si Sin Božji. I zašto si tako često bježao u osamu, skrivao se po okolnim pustarama i vrletima kad su te toliki tražili? I zašto si zabranjivao onima kojima si pomogao da o tebi javno govore? Što si htio reći svojim skrivanjem od nas?

Ima li tvoje skrivanje i bijeg od svijeta neku drugačiju poruku? S druge strane od mene tražiš idi po svem svijetu i navještaj. Ali, ja ne bih išao po svom svijetu. Nemam za to talent. Nemam dar. Nemam sposobnosti. U godinama sam kad se oslobađam iluzija kako ću svojim navještajem promijeniti svijet. Ni sebe ne uspijevam promijeniti.

Meni je draža svakodnevnica. Pokušati te susresti u nekome koga svaki dan susrećem. U nekome tko u meni izaziva odbojnost. Netrpeljivost. Nekako sam izgubio taj osjećaj. Tu sposobnost. Nekad sam u svakodnevnici mogao susresti Boga. Ili sam barem bio uvjeren kako ga susrećem i kako mi dolazi u susret. Više ne. Ili barem imam takav osjećaj.

I ja sam postao dio spektakla. Dio svijeta „trkača“ za Bogom koji samo čini čudesa i ništa više i ništa drugo. Upao sam među one koje si nahranio, kako pišu Pisma, s nekoliko kruha i malo ribe. I počeo sam te juriti. Tražiti te u spektaklu i čudesima. U sumnjivim egzorcizmima i u svemu sam počeo gledati đavla kojemu zabranjuješ da kaže tko si ti.

Krećem se među bolesnima i žudno iščekujem kad ćeš nekoga od njih čudesno ozdraviti kako bih potvrdio vlastita vjerovanja u tebe. Ali, ti se ne pojavljuješ. Ciljano me izbjegavaš. I kad me spaziš među promatračima odbijaš učiniti čudo. Odbijaš biti dio spektakla. Upireš prstom u mene i kažeš mi nisi došao radi mene, došao si jer si vidio kako sam čudesno nahranio one ljude. I sad si došao da tražiš od mene da to ponovim.

Pravim se nemušt. Tvrdim kako ti nisi Bog spektakla. Ti nisi Bog čarobnjak. Uporno ti ponavljam kako sam došao upoznati pravog i istinskog Boga. Jednog i jedinog. Ali, proničeš me svega i poznaješ, kako piše Pismo. I gledaš u moje srce. Gledaš u moju savjest.

Prezireš me. Imaš i pravo. Licemjer sam koji Boga prihvaća i vjeruje samo kad se taj Bog prilagođava meni. Moj privatni Bog. Ja sam kao Herod. Kad su mu doveli Isusa, zatražio je od Isusa da postane njegov privatni Bog. Bog spektakla koji će za njega i njegove sustolnike izvoditi trikove.

Zgadio ti se taj zahtjev. Prezrivo si pogledao u Heroda i odšutio na uvredu koju ti je nanio. Zar ti da spadaš na to da ti neki čovjek govori ako si Bog pokaži mi nekim trikom, nekim čudom, izvedi za mene neku predstavu koju nitko nije dosad vidio.

I počeo si me izbjegavati u širokom luku. Od tog trenutka kad sam htio da budeš moj privatni čarobnjak sakrio si se od mene. Ali, ja sam i dalje glup i površan. Trčim od „proroka“ do „proroka“ od „učitelja“ do „učitelja“ ne bih li te pronašao.

Oni koji o tebi govore i traže od mene strpljenje, šutnju i ustrajnost, traže od mene sposobnost da te prepoznam u svakodnevnici takve izbjegavam. Ne volim ih. Dosadni su. I obični. Kod njih nema spektakla. Nema blještavila i sjaja i nijedan od njih nije za mene mogao izvesti nijedno čudo kako bi mi dokazao da si ti prisutan u onome što govore i rade. Tako su obični da ih više i ne želim niti prepoznati i susresti.

Hitam za onima koji mi govore evo ga ovdje evo ga ondje, sve ne bih li te susreo i pitao te zašto ne želiš biti moj Bog, moj privatni izvođač trikova i moj privatni istjerivač đavola.

Zašto ne želiš biti moj Bog kojemu ću ja biti Herod? Zašto ne želiš da te pokazujem kao cirkuskog klauna i govorim svojoj publici i gledateljima evo pogledajte ovo je moj Bog, moj spektakl. Moj privatni Bog koji radi ono što mu kažem i čini ono što želim.

Zašto ne želiš biti takav Bog? Zašto bježiš od mene i skrivaš se u svoje samoće i svoje pustinje? Zar i za tebe ne bi bilo bolje da se pojaviš? Da te predstavim publici gladnoj spektakla? Možda će povjerovati u tebe kad vide šta sve možeš učiniti i uraditi?

Ali, tebe nema. Odavno ne vjerujem da ću te u svakodnevnici susresti. U njoj te nema. Nema te u ljudima koje susrećem svaki dan i s kojima živim i radim. Nema te. I zato i dalje trčim. Hitam. I jurim. Neumorno slijedim „proroke“ i „učitelje“ koji stalno ponavljaju evo te ovdje i evo te ondje.

Ali, njih ne prate tvoja čudesa. Njih prate šarlatanstvo, spektakl i želja za ljudskom slavom. Ali, ja se još uvijek nadam. Još uvijek. Ništa mi ne bi bilo draže uloviti te i pretvoriti u spektakl. U slavu.

U najvećeg showmana kojega je svijet ikad vidio, u najveći spektakl kojega je svijet ikad gledao. Ali, ti si negdje u pustinji. Negdje u samoći. Negdje sam s glavom koja počiva na hladnom kamenu, negdje gdje šapućeš: ja nisam tvoj Bog. Zašto ne želiš biti moj privatni Bog? Zašto ne želiš za mene izvesti nekoliko trikova?

Zašto ne želiš doći pred Heroda i izvesti čarobnjački trik za njega i njegovu publiku? Zašto si se sakrio od mene i zašto si pobjegao? Vrati se. Ja ću te pretvoriti u spektakl. Bit ćeš najveći čarobnjak koji je ikada hodao svijetom. Ne skrivaj se u svakodnevnicu. Ja ne vjerujem da si tamo. Vrati se na pozornicu. Dopusti da te predstavim publici gladnoj spektakla. Gladnoj trikova.