Iskoristi afekte – čuvstva
Po svijetu su razasuta dobra, privlačne vrjednote, koje čovjeka izazivaju, vuku, mijenjaju, muče. Tko ne pozna predmete sjetilne ljubavi-mržnje? One za kojima čezne ili od kojih zazire? Životu kojemu se veseli i smrti zbog koje plače? Sreću kojoj se nada i patnje zbog kojih očajava? Dostignuća smionosti ili ustupanja straha, dinamiku srdžbe? To su ti sjetilni afekti, emocije, čuvstva, koja zovemo „strasti“ ako su tako jaka da potisnu rasuđivanje i zarobe volju te vuku čovjeka kud (ta čuvstva) hoće.
Pod br. 18 vidjeli smo da čuvstva ograničavaju slobodu samoodređenja, odgovornosti i ubrojivosti, odnosno uvećavaju odgovornost i ubrojivost. Ovdje ih uočavamo kao pomagala na „putu k Bogu“, kao „vjetrove, koji su potrebni za pokretanje svega, premda često uzrokuju oluje“ (Bernard le Bovier de Fontenelle). Kršćanstvo se i ovdje odlikuje zdravim realizmom. Čuvstva su od Boga, njemu moraju i voditi.
Čuvstva nijesu autonomni kriterij morala
35. Tko bi ustvrdio da čuvstva, srce, diktiraju što je dobro, što zlo, prešao bi u tabor sentimentalista. Bez sumnje, intuicija mnogo otkriva. Predosjećaji su kod nekih tipova činjenice. Telepatija ima i svoju znanstvenu osnovu. „Srce ima svojih razloga koje razum ne razumije“ (Blaise Pascal), tj. srce razumije što razum ne razumije, ali, čuvstvima nedostaje sređenost, ravnoteža, svjetlo, da bismo ih mogli učiniti autonomnim kriterijem za prosuđivanje dobrih, odnosno zlih čina. Da srce može biti vodič, ono mora biti „čisto srce“, jer u protivnom je slučaju slijepac koji ne može drugoga voditi do li u jamu (Matej 15, 14).
Veliko su pomagalo
36. Čuvstva pomažu razumijevanju vjerskih i moralnih istina, jer „um traži, ali srce nalazi“ (George Sand) i „velike misli dolaze iz srca“ (Luc de Vauvenargues). – U čuvstvima se nalazi „bujica koja uzdržava pokret i život: ta je bujica to jača i punija što su snažnije i djelatnije moralne sposobnosti pojedinaca (Ugo Foscolo). – Bez sudjelovanja tih sjetilnih pokretnih snaga čovjek ne može opstojati. Nije li i Krist znao za revnu srdžbu, za prijateljsku ljubav, za smirenu, žalost, za patriotsku privrženost? Rekao je Goethe da „kroz srce samo bozi s nama zbore“ te da zanos i ljubav za nas predstavljaju „krila“ za velika djela. Tragedija je u tome da su čuvstva također izvori i velikih, dubokih patnja. Michelangelo je govorio o sebi da je svoja djela radio plačući, u valu ljubavi, u zanosu, u uzdisaju, jer da mu nijedan ljudski afekt ili čuvstvo nije bio tuđ.
Kršćansko gledište
37. Kršćanstvo ne smatra čuvstva kao da su ona neke zle snage, koje treba prezreti (stoicizam). Niti osuđuje zakonita čuvstva, dobra od naravi, kao što su milosrđe, revnost i druga plemenita čuvstva. Istina je u kršćaninu ne će ta čuvstva nikada biti onako čista i krjeposna kao u Kristu, ali im se ne smije zanijekati uloga niti u naravnom niti u nadnaravnom djelovanju. Ono što kršćanstvo traži jest: čuvstva treba upotrebljavati kao što vješt umjetnik upotrebljava svoj instrument, kako kaže sv. Ambroz. Sv. Augustin piše da čuvstva treba sebi podložiti kao razumna slugu. Duboko je rekao i Shakespeare: „Daj mi takva čovjeka koji nije rob strasti, i ja ću ga nositi usred svoga srca, u srcu svoga srca.“ Takvi ljudi ne služe kobi kao svirala, da na njima ona svira kako hoće (Hamlet).
Za praksu
Zadržavaj vlast nad svojim čuvstvima, tj. „budi svoj“! Ne hrani čuvstva nedozvoljenim objektima, jer čuvstvom možeš začiniti samo ono što smiješ i činiti. Raspaljena čuvstva postaju vatra, požar, ludilo. Osjećaš li žar ljubavi? Prenesi je na široko polje zdrave, kršćanske, stvaralačke ljubavi. Strah te vodi? Bez sumnje bi te strah pred paklom morao tresti. Nada te vuče naprijed? Mnogo ti ostaje do osvajanja vječne sreće. Pokazuješ revnost u srdžbi? Tjeraj oskvrnitelja svetišta svoga „Ja“, tjeraj grijeh. Želiš li postati velik? Obuzdaj u sebi demone strasti, da oslobodiš genija plemenitih čuvstva. Težiš li za spokojstvom sređenih čuvstava? Sjeti se da su čuvstva izvrsni sluge, nepodnošljivi gospodari. Često se događa da se obistinjuju riječi: „Mi smo samima sebi demoni. Tjeramo sami sebe iz svoga vlastitoga raja“ (Goethe). Izgradnja čovjeka počinje odgojem čuvstava. Pazi da te čuvstva ne zaskoče! Kad te probude, drži ih na uzdi! Njihovu snagu upotrijebi kao sredstvo pomoću kojega će odvažnije, ustrajnije, predanije stvarati zaslužna djela za nebo.
Služe li čuvstva za nadnaravna djela?
38. Tko dijeli milostinju jedino iz nekoga čuvstva samilosti taj ne čini nadnaravno, zaslužno djelo. Rekli smo naime u br. 31, da naša djela moraju primiti nadnaravnu motivaciju. Ipak moramo priznati da čuvstva nekako ulaze i u strukturu nadnaravnih čina.
Simbolika liturgije kao da ide za tim da božansku stvarnost prikaže ljudima u obliku koji će djelovati na njihova čuvstva, jer, što ne dopire do srca, ostaje na površini, na periferiji našega „Ja“. Pa i o sakramentima možemo reći da je „katolička vjera sve zemaljske stvari složila u veličanstven sustav simbolâ koji očišćuju i uzvisuju“ (Friedell) i dopiru do srca.
Čuvstva doživljavaju svoje smirenje u užitcima. Bez sumnje pretjerano traganje za užitcima onemogućuje plodno djelovanje. Ljudi užitaka postaju neosjetljivi; odustaju od krjeposnih napora; padaju u okove strasti; postaju neotporni, mlitavi, lijeni; žive parazitski; škode ljudskomu društvu. Međutim, čuvstva u sklopu dozvoljenih, naređenih čina, kao kod uzimanja hrane, pića, kod umjetničkih doživljaja i slično, postaju i na zemlji kao neka nagrada za dobra djela. Užitci bračnoga života, ako su u granicama razuma i vjere, miješaju se zajedno u nadnaravnom, zaslužnom djelovanju s milošću. Pamti: što je dozvoljeno činiti i koliko je dozvoljeno činiti, nad tim je i toliko je dozvoljeno i uživati!
Kršćanstvo naučava da će tijelo čovječje uskrsnuti, što time ističe? Integralno shvatiti čovjeka znači omogućiti mu da tijelo i poslije smrti sudjeluje u radosti vječne sreće, jer je ono bilo sudionikom u patnji života. Čuvstva se prebacuju preko groba. Ne će doista ta čuvstva opstojati u obliku sjetilnosti, ali će, preobražena, naći svoje mjesto u vječnoj sreći.
Bilješke
1) Moderni mnogo govore o „dubinskoj psihologiji“, o „podsvjesnim“ i o „nesvjesnim“ krajevima ljudske duše. Izvan svake sumnje je da mnogi od njih pretjeruju, kao što je pretjerao Freud kad je izvor svih impulsa, svih ispada, našao u infantilnoj sklonosti na nasladu ili „libido“. Priznajemo da su ti podsvjesni slojevi duše u mnogočemu rasvijetljeni, ali u moralci to nije tako važno. Pod kvalifikaciju dobra – zla spada samo ono djelovanje koje spada pod savjesnost – voljnost – slobodu. Čovjek je odgovoran za svaki zao osjećaj ili zlo čuvstvo, ako ga je izazvao ili ako ga nije pravilno upotrijebio.
2) Zamjera se kršćanstvu da ono ne zna za osjećaje i čuvstva. Neopravdana zamjerka. Kršćanstvo ukazuje na nepovjerenje prema čuvstvima toliko koliko ona mogu zarobiti pamet, odvući čovjeka na „zabranjeno stablo“. Zato kršćanstvo zastupa mišljenje da je potrebna kontrola, nadzor, mrtvljenje, samosvladavanje. Bilo je pojedinih kršćanskih pisaca koji su pretjeravali u tom oprezu prema čuvstvima, osobito čuvstvima sjetilnih užitaka. Origen je govorio da kod savršenih duša svi pokreti tijela moraju biti mrtvi, uništeni. Paladij je pisao za čuvstvo: „Ubija me, ubijam ga.“ Klement Aleksandrijski govori o nekoj „svetoj apatiji“ prema svim stvarima svijeta, koje u nama bude osjećaje ili čuvstva, ali to su gledišta pojedinaca, izazvana posebnim ciljevima, uvjetovana i govorničkim duhom pretjerivanja. Ako nam je Bog usadio u narav sklonost prema čarima svijeta, znači da ih krjeposno djelovanje može iskorištavati. Ako postoji, kako doista i postoji, u nama onaj drugi zakon, niži zakon, koji se protivi višemu zakonu (Rimljanima 7, 23), to ne znači da su čuvstva sva bez razlike zla, nego da ih treba pametno odabirati, mudro njima upravljati, revno ih iskorištavati na putu k Bogu. Narodna mudrost iznosi činjenično stanje: „Gdje su strasti, tu ništa ne može cvasti“, zato nas upozorava: „Strasti se ne podmiruju nego na štetu sreće.“
Zaključak
Ako je istinito reći: Srce, mnogo si puta učinilo zlo sebi i drugima (Nikolaus Lenau), istina je da i ovim riječima, makar su napisane od nekršćanski raspoložene duše, možemo dati kršćanski smisao:
„Oh, da bih uvijek i posvuda bio vječno obuzet ljubavlju, pa makar mi zbog toga bol kopala po živcima i žilama! O da bih konačno mogao biti zasićen od tebe. Vječni! Jao, kako na zemlji dugo traje ova beskrajno duboka patnja“ (Goethe).
To je patnja koju doživljava duša kad ova nastoji pročistiti svoju sjetilnu ljubav i preobraziti je u višu, čistu ljubav. Bez toga „čišćenja“ čuvstava, bez odgoja čuvstava nema integralnoga odgoja. Čuvstva se odgajaju ako se drže u granicama razuma, tj. ako su pratioci krjeposnih djela. Želiš li odgojiti čovjeka? Odgoji mu čuvstva. Želiš li pokvariti čovjeka? Pokvari mu čuvstva; otruj mu osjećaje.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 37–40.
