Ispit savjesti na Staru godinu

Prenosimo propovijed u kojoj svećenik Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije vlč. Stjepan Horžić (1918.–1945.) na dan zahvale za prošla primljena dobra prebire po Deset zapovijedi. Tekst je očuvan u onodobnom pravopisu, a prvi ga je put izrekao u župnoj crkvi sv. Filipa u Mrkoplju 31. prosinca 1942. Točno dvije godine kasnije, zbog njegove katoličke revnosti i nepokoljebljiva svećeničkoga djelovanja, komunistički su ga revolucionari osudili na smrt te pogubili u Delnicama 30. siječnja 1945.
Prema pripovijedanju jednog englezkog pjesnika, pojavio se jedne zimske večeri u visokim gorama, što se zovu Alpe, čudnovati putnik. Mrak je u svilenu, crnu koprenu ovijao kraj i od svietala u kućama caklio se vani snieg. Putnik je bio mlad, ispod čela kriesilo mu se bistro oko, a u ruci je držao neobičnu stvar: bio je to stieg, zastavica njegova, na kojoj je bilo napisano njegovo geslo, njegova lozinka u jednoj jedinoj rieči: EXCELSIUS – Na visine!
Susreo ga jedan čovjek i upozoravao neka ne ide dalje, jer je dan već na izmaku, pada noć, a alpski su vrhunci tako opasni kad padne noć. No mladić je samo uzdigao svoje oči na svoj stieg, na svoju zastavicu s nadpisom: EXCELSIUS – i pošao dalje.
Ubrzo ga je susreo i jedan drugi i taj ga stao zaklinjati neka čuva i štedi svoj mladi život. Jer evo noć je već pala, skliže se na svakom koraku, na sve strane grozni ponori, svietla nema i na svakoj stopi vreba smrt. Ali mlad je putnik samo još čvršće privio uza se svoju zastavicu, prošaputao: EXCELSIUS – i pošao dalje: Na visine.
Kad su ujutro izvježbani psi benediktinskih redovnika, što stanuju u onim visokim stranama, tražili zalutale i nastradale putnike, našli su na najvišem vrhuncu Alpa – Mont Blancu – kako u sniegu kleči jedan mladić i grčevito na grudima stiska jednostavnu zastavicu s nadpisom: EXCELSIUS – NA VISINE.
Dragi vjernici, ovo pripoviedanje englezkog pjesnika prikazuje svakoga od nas, jer je život svakoga od nas sličan putu onoga mladića, pa danas na staru godinu 19.., kad smo čuli ovu priču, pogledat ćemo malo unatrag da vidimo kako je išao naš put prema savršenijem kršćanskom životu, ili bolje kako smo mi išli po tom putu ovu prošlu godinu dana. Ali mi sami ne ćemo to znati na pamet. No imade jedna divna knjiga, koja nam o tom govori. Ta je knjiga poznata djetetu iz prvog razreda pučke škole, i šapće njezino znanje oronuli starac na umoru. Kratka je ta knjiga, ima tek deset stranica, ali izpisane su te stranice Božjom sudačkom rukom.
1.) Otvorimo prvu stranicu, pa što piše na njoj? Na njoj piše: „Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!“ – I Bog piše dalje u toj knjizi: ti, čovječe, koga sam toliko ljubio, da mene Boga, možeš vidjeti kao maleno dijete u jaslicama, ti, kome sam dao sav sviet i samo svoje srdce, jesi li me htio priznati Bogom svojim ove godine? Nisi, jer si vikao protiv mene; nisi, jer si govorio, da me nema, rugao si se mojim odredbama, psovao si mene, psovao si i samu moju majku, mrzio si me u mojim svećenicima, progonio si me čitanjem protuvjerskog štiva, želio si moju propast, jer si se pridružio najvećim bezbožnicima zemlje. – Bog govori, čujemo li ga? Što ćemo mu odgovoriti? Zar nema pravo?
2.) Druga stranica: „Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud“ – a ti si moje ime toliko puta najbezobraznije izgovorio, mene, najsvetije i najčistije Biće svemira spajao si s najblatnijim, najbesramnijim riečima svoga poganog, pokvarenog, zamazanog jezika. Ne samo to, psovao si me pred najvećim darom, što sam ti ga dao, pred svojom vlastitom djecom! Nesretniče, što si učinio? Djeci si otrovao dušu, jer si možda i sam čuo, kako za tvojim leđima već i ona psuju otca, mater, Boga, Majku Božju, Kristuša; ne samo oni, već tako će raditi i njihova djeca i djeca njihove djece, nesretniče, ti si otrovao čitava pokoljenja! – Ili nisi to činio, ali nisi nikad osjećao potrebe, da prije jela i poslije jela izmoliš Očenaš, Zdravomariju, Slava Otcu. Rekao si ili si bar mislio, da nemaš za to vremena! Tako! Svaki dan sam ti dao 24 sata, t.j. 1.440 minuta i od tih 1.440 minuta ne bi ni onih zadnjih 40 minuta trajala ona molitva, koje si mi dužan, i ni to mi nisi htio dati! – Bog govori u našoj duši, čujemo li ga? Što ćemo mu odgovoriti? Zar nema pravo?
3.) Treća stranica. „Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!“ – A kako si ga ti svetkovao? … Pred mnogo godina živio je u jednom malom gradiću dobar kršćanin i bavio se uređivanjem kalendara. Jednog dana bio on baš pri svom poslu. Uređivao kalendar za onu godinu i svakome danu – već kako je propisano – odradio po jednoga ili više svetaca.
Dok je on bio tako zadubljen u svoj posao, prišulja mu se neopazice đavao:
– Dobar dan, gospodine uredniče! – nakloni se sotona ljubezno.
– Dao Bog dobro! – odgovori urednik malo prestrašen. – A što se ti šuljaš oko krštene duše? Što bi rado?
– Oprostite, što vas smetam u poslu, – poče đavao medenim riečima. Došao sam, da vas liepo zamolim, biste li i meni odredili jedan dan u kalendaru…
– Bih, – odgovori urednik iza kratkog razmišljanja. Evo ti nedjelja. I zapisa u kalendar.
Đavo se nakloni i nestane ga.
Urednik je bio veoma dobar kršćanin i ovako je računao: Nedjeljom idu ljudi u crkvu, mole se Bogu, slušaju sv. Misu i rieč Božju, čitaju pobožne knjige, idu na večernjicu itd. Baš zato đavao će imati vrlo malo koristi od nedjelje, jer ona je ciela dan Gospodnji. I tako je on htio, da đavla nasamari.
Iza nekog vremena eto đavla opet uredniku. Bio je nekako radostan i zadovoljno tro ruke.
– Koje dobro, gospodine đavle? – našali se urednik misleći, da će mu se ovaj potužiti, što ga je nasamario, i tražiti za sebe drugi dan.
– Došao sam, da vam se zahvalim, gospodine uredniče. Moji poslovi nedjeljom sjajno uspievaju, upravo cvatu. Dakle, hvala vam velika! Živjela moja nedjelja!
I odjuri đavao cerekajući se.
Kad je nedjelja čula, da je sam sotona hvali, zastidi se i pocrveni. I od onda, vidimo u kalendarima, uviek je nedjelja crvena…
Bože moj, koliko se istine krije u toj priči! Ili recite mi: u koji se dan ljudi najviše opijaju i banče? Zar ne, baš u nedjelju! Kada ljudi najviše psuju i kunu? Kada dolazi do najvećih svađa, tučnjava i ubojstava? Zar ne, baš u nedjelju! U koji se dan ljudi najviše podaju bludnosti, griešnim zabavama i plesovima? Zar ne, baš u nedjelju!
A odakle to dolazi? Stvar je jasna! Dolazi odatle, što ljudi ne razumiju, ili bolje, ne će da razumiju smisao velike zapoviedi Božje o danu Gospodnjem. Ova zapovied ima, kako svaki od nas zna, dvie točke. U prvoj zabranjuje Gospodin svaki težki rad u nedjelju. A zašto? On hoće, da s tim mirovanjem zemaljskih poslova u nedjelju postigne drugu i glavnu točku svoje zapoviedi t.j. da dobijemo dosta vremena, da slobodni od zemaljskih briga dignemo malo svoje oči k nebu; da idemo u crkvu, pristupamo k sv. sakramentima, slušamo propovied itd. A sada evo u čemu leži nered: Ljudi su u ogromnoj većini objeručke i s veseljem prihvatili onu prvu točku: „Pristajemo, Bože! Ne ćemo raditi, nego ćemo se nedjeljom, kako ti to želiš, odmarati!“ Ali za onu drugu i glavnu točku ne će ni da čuju, nego slobodno vrieme, koje im Gospodin daje u nedjelju, potrate u raznim griesima, i tako dan Gospodnji pretvaraju u dan đavlji.
Zamislimo se u ovaj račun sv. Ivana Zlatoustoga! „Tjedan ima sto šezdeset i osam sati. Od toga je Bog dao tebi sto šestdeset sedam sati, da se brineš za svoje zemaljske potrebe, a za sebe je pridržao samo jedan sat. I ti ne ćeš ni toga sata da mu pokloniš!“ – Bog govori, čujemo li ga? Što ćemo mu odgovoriti? Zar nema pravo? („Zašto je nedjelja crvena“ napisao msgr. Ivan Vlašić[1] u „Nedjelji“,[2] Zgb, 11. listopada 1942., broj 30, str. 2.)
4.) Četvrta stranica: „Poštuj otca i mater, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!“ – Da, ali tko će danas poštivati otca i majku! To je nesavremeno! Prošlo je takovo vrieme! Što je moj otac više nego ja, da ga štujem – što više, on me je uvriedio, on mi je nanio štetu i mrzim ga iz dna duše, ne ću mu oprostiti nikada! – Ali Bog govori: poštuj otca i mater, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Tužiš se da te djeca ne štuju, a kako si ti, otče, štovao svoga otca i majku; kako si ti, majko, slušala svoje roditelje u onoj stvari u kojoj možda nisi i zbog koje si još i danas bezkrajno nesretna! Evo, kako ste vi štovali starije, i mlađi će vas; kako ste vi htjeli dobro njima, sad ga i sami uživate. Djeci ste davali ne dobar primjer, već sablazan, oni su čuli kako vi psujete svoje roditelje, ali vaša djeca ne će vas samo psovati, nego će biti spremna, da vas izbace iz kuće, a možda i da vam oduzmu život. Tko ne štuje otca i mater, ne može biti sretan. No ti si ih možda i štovao, štovala, pa opet si nesretna. Zašto? Zato, jer nisi pazio na bračni mir i ljubav, nego si svađom, jezikom, skrivio, skrivila pakao u kući, i tako se vršila četvrta moja zapovied. – Bog govori, čujemo li ga? Šta ćemo mu odgovoriti? Zar nema pravo?
5.) Peta stranica: „Ne ubij!“ – Strogo sam zabranio, veli Bog, ubojstvo, a evo sviet je postao klaonica, ne stoke, već živih, razumnih bića, koja sam stvorio po svojoj slici, koja u svojim grudima nose dio vječnosti, jer imaju bezsmrtnu dušu. Jesi li i ti krvnik? Ne, nisi nikog ubio, ali zar misliš, da je ono dobro djelo, što ste se vi dvie zavadile i ne govorite mjesec, dva, tri, godinu, dvie, tri? Dolazite obadvie i na izpovied i na sv. Pričest, ali ako vas moj svećenik ne upita za to, vi ćete to prešutiti. Prođe tako možda i godinu i više, a ti u duši još nisi oprostila nanesenu uvredu. U tom smrtnom griehu primala si sv. Sakramente. Ali znaj, da ti je svaka izpovied bila svetogrdna, svaka sv. Pričest svetogrdna i na tvoju se dušu svalilo brdo neobičnih grieha, pa niti samo smrtnih grieha, već smrtnih grieha koji se zovu sakrilegiji, svetogrđa. Dođe, a to ne daj Bože, možda i smrt. Težko onda ako nema svećenika, ali recimo, da on dođe i da te odprati u drugi život. Izpoviedaš se, ne možeš pravo već govoriti, pa svećenik sam pita: jesi ovo, jesi ono. Upita i to: jeste li s kim zavađeni, jeste li imali koju nevaljalu izpovied? U njezinoj duši nastane grozna borba. Vidi, da je na samrti i da treba s Bogom urediti račune, ali u njoj nema poniznosti da prizna i da kaže: ne! Svećenik više ne pita, on mora vjerovati. Daje odrješenje, daje sv. Popudbinu, daje sv. ulje, daje papinski blagoslov. Ali ona njezina laž je novi smrtni grieh, izpovied novo svetogrđe, Pričest novo svetogrđe, sv. Ulje novo svetogrđe. A iza smrti? … Da, dragi vjernici, čovjeka hvata jeza. Bože sačuvaj da nas takova smrt zadesi, ali danas na staru godinu 19.. Gospodin pita kako je s nama u tom pogledu. Ne moramo li možda mnogi postiđeno sagnuti glavu?!
6. i 9.) Šesta i deveta stranica: „Ne sagrieši bludno!“ – Tamo na iztoku u Palestini u okolici Mrtvoga mora ne raste nikakovo drveće, ne cvate cvieće, jer je zrak kano otrovan. I uistinu nad onim se krajem diže neka težka sparina. Iz daljine izgleda kao dim. No ipak malo dalje od Mrtvoga mora raste jedna vrst drveta što rodi čudnim plodovima. Izvana su ti plodovi tako lijepi, te čezneš da jednoga ubereš. A znaš li što je pod tom obojenom kožicom? Pokušaj zagristi, u usta će ti se sasuti pravi pravcati – pepeo. U svaku voćku i u svaki plod uđe crv još u početku i u nutrini sve izgrize. – I u dušu se tako često zavuče crv, koji osobito rado ruje protiv 6. i 9. zapovijedi Božje. On izbriše bistrinu s tvojih očiju i tvoga čela i učini da uvene ruža na tvojim ustnama.
Na svakome mladom čelu sjaji poljubac vječnosti. Jao onda, ako to čelo izoru strasti. Na čelu se sve pozna. Ako u duši nema svietlosti, njezina odsieva ne će biti ni vani. Žar pak u tvojoj duši ugasi strast. Sigurno je svaki od nas vidio sliku Posljednje večere … (Primjer? Od Isusa do Jude, iz „Čist naraštaj“)
U šestoj i devetoj stranici pita Bog kako je bilo, s nama u tom pogledu prošle godine. On pita, a što ćemo mu odgovoriti?
7., 8. i 10.) Sedma, osma i deseta stranica: „Ne ukradi. – Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!“ – Ne samo materijalna dobra, nego niti tuđi dobar glas. Lako ga je oduzeti, ali vrlo, vrlo težko povratiti, a više vriedi dobar glas, nego li zlatan pas. Sigurno ste čuli uzpoređivati dobar glas s perjem. Kad bi vam netko rekao: uzmi vreću perja, odnesi na zvonik i kad bude bura najjača, daj to perje iztresi kroz prozor. O, ni po muke u tom. Ali kad bi ti netko rekao: idi sada i ponovo sakupi sve ono perje, da nigdje ni perce ne ostane, sigurno bi mu rekao: to je nemoguće! Dragi brate, draga sestro, tako je i s tuđim dobrim glasom. Jedna tvoja rieč može mu ga oduzeti, ali mu ga ni s tisuću drugih ne ćeš povratiti. Nemoj reći: nisam mu htjela učiniti zla. Ako i nisi htjela, ali si učinila, i sigurno danas na staru godinu 194.. Bog pita u tvojoj duši, kako je s tim bilo prošle godine? Čuješ li ga? A što ćeš mu odgovoriti?
Dragi vjernici! Evo samo par rieči iz Božje knjige od 10 stranica, ali i samo od njih moramo na koncu zatvoriti oči i reći, reći i priznati za prorokom Jeremijom: „Misericordiae Domini, quia non sumus consumpti! – Božje je milosrđe, što ne izgibosmo sasvim!“ (Tuž. 3, 22), samo tebi, svemogući i milosrdni Bože moramo zahvaliti, što nas nisi teže kaznio zbog naših grieha.
Da, Bože, imam se pravo tužiti s prorokom Izaijom na nas: „Djecu sam uzgojio i uzvisio, a oni su me prezreli. Vol poznaje svojega vlastnika i magarac jasle svojega gospodara, a moj narod mene ne poznaje i ne razumije tko je njegov dobročinitelj“ (Iz. 1, 2-3).
Zato „misericordiae Domini, quia non sumus consumpti“, samo zbog milosrđa Božjega nismo uništeni. To nam kaže naš izpit savjesti danas na staru godinu 194.. Možda nam je to mnogima posljednja stara godina u životu, a kako vidimo mnogo nas toga odvraća, da se uzpnemo gore, excelsius, na visine, kao što su mnogi odvraćali i onoga mladića.
Ne bi zato koristilo, da samo izpitamo svoju savjest, već treba poći i dalje pa stvoriti čvrstu odluku, čvrstu kao što su ovi bregovi, koji nas okružuju, odluku da ćemo Gospodina zamoliti za oproštenje za sve čime smo ga u životu a osobito prošlih 365 dana vrieđali. Zahvalit ćemo mu na svim darovima, koje nam je dao. Zahvalit ćemo mu, što nam je očuvao život i što nam je tokom ove godine dao toliko naravnih i nadnaravnih milosti. Zahvalit ćemo mu konačno i za sve križeve i trpljenja, jer nam je sve to dao on, naš bezkrajno dobri Otac. Učinit ćemo granitnu odluku, da ćemo od sada brižno paziti, da ga sliedeće godine ne vrieđamo, i da ne ćemo odbijati milosti, koje nam bude davao. Predajmo mu danas za čitavu buduću godinu, za sav život svoje srdce, svoje grješno – istina – srdce, ali srdce, koje čezne za srećom, za mirom, za bezsmrtnošću, neka nam to srdce ispuni on, koji je savršena sreća i bezkrajni mir. On to može učiniti, on to hoće učiniti, jer je predobar; on to mora učiniti, jer je rekao: „Dođite k meni svi, koji ste umorni i obterećeni i ja ću vas okriepiti!“
Legenda pripovieda, da je sv. Euzebije, dok je još bio đakon, nosio na oltar dragocjeni kalež obtočen najljepšim rubinima i draguljima. Ali kad je došao pred oltar, najednom se poskliznuo i pao. A kako su u ono doba kaleži bili od stakla, razbio se njegov divni kalež na stotine komada, razletiše se dragulji, a Euzebije probliedi od straha. Čas je zaprepašten gledao, što se dogodilo, a onda je kleknuo, s pobožnošću pokupio komadiće i s najvećim strahopočitanjem metnuo ih je na oltar. No što se dogodilo! Kad ih je stavio na oltar, gle čuda: komadići stadoše svaki na svoje mjesto, i opet je nastao onaj prijašnji divni, dragocjeni kalež.
Dragi vjernici, i našu je dušu Isus obtočio draguljima svojih milosti dieleći nam ih prošle godine. Ako smo se po nesreći gdje spotakli i razbili ljepotu svoga kaleža, dajmo pokupimo što je ostalo, predajmo to sve skupa Isusu, a on je spreman učiniti novo čudo u našoj duši: postat će divna, biela, lagana i čista, ništa je više ne će omesti pa će od ljubavi prema Isusu ići neprestano poput onoga mladića sve više, gore na visine – EXCELSIUS! – Amen.
Stjepan Horžić, svećenik
Izvor: Ante Zovko, Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku, Mrkopalj, 2025., str. 65–71.
[1] Msgr. Ivan Vlašić (1888.–1984.), svećenik Banjolučke biskupije, tada duhovnik križarskih društva u Banjolučkoj biskupiji.
[2] Nedjelja je bio hrvatski katolički tjednik i mjesečnik, glasilo za katolički rad, socijalni život i prosvjetu. Izlazio je u Zagrebu od 6. siječnja 1929. do 6. svibnja 1945. godine. Od 1940. nakladnik mu je bio Veliko križarsko bratstvo. Uređivali su ga: Avelin Ćepulić, Jerolim Malinar, Frano Grgić, Matija Adamović, Ante Jerkov, Lav Znidarčić i Mladen Gligo.