Konac ljubavne priče

Tajna čovječjega života nije u tome da živi, nego u tome zašto živi.
F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi

Zulema se bila upravo upisala u školu za medicinske sestre, a njezina starija sestra Mirella završavala je studij španjolskoga ješka i književnosti na filozofskom fakultetu. Zulemu sam upoznao jedno popodne dok je čekala sestru pred zgradom fakulteta. Dvije sestre – dva različita tipa: Zulema, vitka, cmomanjasta, vesela i uvijek spremna na šalu; Mirella, škiljava, s naočalima, zdepasta i zamišljena. Priroda se poigrala s njima dok ih je oblikovala. Ipak je Mirella bila mnogo ozbiljnija i radišnija od Zuleme. To sam, doduše, najprije čuo od drugih, a onda sam se i sâm uvjerio kad je Mirella polagala diplomski ispit, a ja bio član komisije. Otac im je bio veleposjednik negdje na čarobnom čileanskom Jugu, gdje jezera ljubakaju s rijekama, a vulkani sa snijegom. Mirella je stanovala u studentskom domu jednoga svjetovnoga katoličkoga instituta, dok je Zulema posjedovala vlastitu garsonijeru jer je bila tatina ljubimica.

Moj prijatelj, mladi svećenik Miguel, nerijetko je dolazio na fakultet da dočeka svoje rođakinje (tako ih je on predstavljao) i da ih otprati do autobusne stanice. I on je bio s Juga, ali iz vrlo siromašne obitelji. Kad mu je majka umrla od sušice, župnik ga je smjestio u sjemenište da ne bi ostao na ulici, jer mu je otac već bio mrtav. Nije ga ni upitao želi li poći u sjemenište ili ne. Glavno je spasiti dječaka, mislio je dobroćudni svećenik, a zvanje će se naknadno pojaviti. Poslije ređenja poslaše ga u inozemstvo da nastavi studije jer je bio odličan đak. Savršeno je ovladao engleskim i francuskim jezikom. Imao je vlastiti automobil uvezen iz inozemstva. Voljen od pretpostavljenih, bio je imenovan odgojiteljem u sjemeništu. Auto je zaradio vozeći crkvene dostojanstvenike u stranoj zemlji. Knjiga nije donio sa sobom, jer „knjigâ ima svuda, a ovakav se auto ne može dobiti u Čileu“.

Opazio sam da Miguel nije ravnodušan prema Zulemi. Uvijek bi se raznježio dok je o njoj govorio kao o „anđelu koji je pao s neba, a koga ne shvaća i ne trpi, iz zavisti, ona vještica Mirella“. Volio sam Miguela jer je bio nesebičan i sposoban čovjek, spreman svakomu učiniti uslugu. Pomagao je siromašne obitelji u predgrađima, u tako zvanim poblaciones callampas, naseobinama koje su nicale kao gljive poslije kiše. Gradio je i popravljao kuće doseljenicima. Većinom su to bili seljaci iz raznih dijelova zemlje kojima je grad nudio nadu u neko stalno zaposlenje i zaradu. Nisu mnogo razmišljali o poteškoćama. Smatrali su da imaju bar toliko prava da zauzmu neplodna i neobrađena zemljišta i podignu privremeni šator. Kasnije će se naći netko da im, iz društvenih ili vjerskih razloga, pomogne sagraditi malu drvenu kućicu i ograditi „njihov“ dio zemljišta.

Jedan od takovih pomagača bio je i Miguel. U njegovoj je svijesti vladala čudna smjesa politike i religije, ili bolje, za njega je religija bila politika, a politika neka vrsta religije, jer „jedna se i druga brine za čovjeka, da mu bude dobro na ovoj zemlji. Krist nije obećavao samo nebo, nego je hranio ljude kruhom, ribama i vinom. I to u izobilju. A brinuo se da budu i tjelesno zdravi…“ Zato se Miguel odrekao službe odgojitelja u sjemeništu i posvetio se doseljenicima jer „oni u sjemeništu jedu do sitosti, imaju centralno grijanje, liječnike i lijekove“. On je prenosio građu za podizanje novih kućica, planirao igrališta za djecu, a Zulema se rado ponudila da mu pomaže u novootvorenoj ambulanti. Uspio je preko svojih veza dobiti iz Sjedinjenih Američkih Država veliku količinu lijekova i drugoga pribora, tako da je njegova ambulanta bila bolje opskrbljena nego mnoge u gradu. Odijevao se kao običan radnik. Svi su ga zvali samo Miguel ili Miguelito. Smatrao je da je time njegova svećenička uloga ispunjena.

Sreo sam jednoga postarijega kolegu koji je također bio s Juga, i to iz pokrajine iz koje su bili Miguel i spomenute sestre. Zapitao sam ga pozna li Miguela i njegove „rođakinje“. On se malko zlobno nasmijao, a onda nadodao: „Znate, na Jugu smo svi rođaci, ali Miguel nema ama baš nikakve rodbinske veze s tim djevojkama“. Bojao sam se za Miguela i smišljao što da učinim da ga obranim od mogućih govorkanja i kleveta. Iako nisam odobravao njegov način mišljenja i življenja, ipak, bar do toga časa, nisam imao povoda sumnjati u njegov život.

Jedne nedjelje, poslije podne, prihvatio sam Miguelov poziv i pošao da vidim njegovu poblacion. Ostao ‘sam ugodno iznenađen motreći male drvene kućice, čista dvorišta, mnogo cvijeća uz ograde i po prozorima. Ljudi su ga srdačno dočekivali, a djeca se skupljala oko njega. Svi su ga tikali i zvali jednostavno Miguel, što nije slučaj kod priprosta puka u Čileu. On ih je sam tako „odgojio“ ili „preodgojio“. Razgledali smo i ambulantu. Zulema nije mogla doći toga poslijepodneva „jer se nije dobro osjećala“.

Vraćali smo se njegovim automobilom. Pitao sam ga otkuda mu toliki novac za gradnju kuća, ambulanle, igrališta itd. On je sve objasnio milodarima iz inozemstva, napose iz zemlje gdje je studirao. Kad sam mu kazao da nisam zapazio u kućama nikakva vjerskoga znaka, kao križ, sliku nekoga svetca, što je pradavni običaj u svim ovdašnjim kršćanskim obiteljima, on je postao nemiran i počeo mi tumačiti kako je to zastarjeli način evangelizacije, jer da radnici ne trpe kad im se dolazi s vjerskim oznakama ni nakanama, nego da se s njima mora sasvim ljudski postupati, a sve bi drugo bila propaganda.

Slušao sam mirno njegovo objašnjenje. Nisam mu htio protusloviti i zaskočiti ga pitanjem zašto se i ona „druga“ strana, ne baš kršćanski usmjerena, ne boji nuditi radnicima svoje proglase, plakate i slike svojih rukovodilaca što sam ih zapazio u nekim kućama. Dao mi je naslutiti da kršćani moraju biti socijalistički usmjereni, jer jedino tako mogu doći do širih slojeva radnika i seljaka. U Čileu, doduše, još nije postojao „pokret kršćana za socijalizam“, ali Miguel je bio pretekao i one najnaprednije. Po njegovu uvjerenju, svećenik se mora suživjeti potpuno s radničkom klasom. Stari svećenici mnogo govore o molitvi i duhovnom životu, ali radniku to nije potrebno. Njemu treba krov, kruh i rad.

– Ne živi čovjek samo od kruha – dobacio sam mu.
– Pamplinas (gluposti)! – odgovorio mi je dosta srdito. – Vi sve rješavate citatima iz Svetoga Pisma, ali život je pošao drugim smjerom. Zar manualni rad nije najbolja molitva i razmišljanje?

Vozio je ne pazeći na svjetlosne prometne znakove. Kad sam mu kazao da pripazi na semafore, on mi je posprdno odgovorio:
– Ne bojte se! U Americi postoje dva privilegirana bića, a to su životinje i svećenici. Nitko ne će pogaziti mačku, jer bi to bio znak nesreće, a pregaziti svećenika, bila bi prava katastrofa.

Kad smo prolazili uz cvjećarnicu, naglo zaustavi kola i iziđe da kupi cvijeća. Vratio se s velikom kitom bijelih i crvenih karanfila.

– Nekome je rođendan, imendan? – upitah.
– Ne! Zaustavit ćemo se ispred Zulemina stana da joj to predam.

I tako je učinio, ostavivši me sama u kolima. Prvi put u životu vidim da neki svećenik nosi cvijeće na dar djevojci. Zbilja sam staromodan. U Miguelovu automobilu nije bilo nikakva vjerskoga znaka, čak ni sličice svetoga Kristofora, koju drže svi vozači, pa i oni koji ne vjeruju. To je zacijelo u duhu Miguelovih protupropagandnih vjerskih načela. Vratio se nasmijan i kazao da se Zulema osjeća mnogo bolje, ali on joj je savjetovao da ostane u krevetu još par dana.

Prolazili su mjeseci. Zulema više nije dolazila na fakultet da vidi sestru, a ni Miguel da ih isprati. Mislio sam: Mirella je našla valjda zaposlenje u nekoj od mnogobrojnih privatnih škola koje su se pojavljivale Češće negoli poblaciones callampas. Svatko je u Čileu mogao otvoriti privatnu školu, od dječjega vrtića do gimnazije, ako je za to imao novčane mogućnosti i ispunio zakonske uvjete. To je bila takozvana „školska demokracija“ koja je, nažalost, kadikad dopuštala da se napune parama džepovi vlasnika zgrada više negoli znanjem glave učenika. Zakoni za osnivanje takvih škola bili su strogi, ali svi zakoni i odredbe imaju svoje „rupe“ kroz koje nerijetko bez muke prolaze povlašteni i preporučeni. Zato su i plaće učitelja i profesora u tim ustanovama bile slabije negoli u onim državnim. S druge strane, bez tih bi škola ostalo tisuće i deseci tisuća djece bez obrazovanja. Mirella je zacijelo započela svoju karijeru u jednoj takvoj školi, a onda će čekati povoljan čas za natječaj i uskočiti u državnu gimnaziju. Teško je bilo proći kroz taj „natječaj“, jer je bio politički obojen, pogotovo ako je netko diplomirao na vjerskom sveučilištu, premda su te diplome zakonski bile izjednačene s onima državnih sveučilišta. Vraćajući se s fakulteta, jednoga sam podneva opazio Mirellu dok je izlazila iz jedne od tih privatnih gimnazija. Nosila je torbu punu knjiga i žurila se prema autobusu.

– Mirella! – zvao sam je iz prilične udaljenosti. Prolaznici su me čudno gledali, ali ja nisam mario. Želio sam s njom razgovarati. Okrenula se i približila.
– Vi ste to! Ah, pustite me! – rekla je dosta razdražena.
– Zar sam Vam što nažao učinio?
– Ne, niste Vi, ali onaj Miguel! – Iz očiju joj sjevne bijes, a na usta navre kletva.
– Što je, zaboga? Što se dogodilo?

Mirela je hodala uz mene i tumačila:
– Zulema očekuje dijete. Ako se Miguel s njom ne vjenča, bit će zlo. Tata je poručio da će doći… Ubit će ga. A on se ne šali. Možda ne znate da je tata umirovljeni pukovnik.

Zastao sam bez riječi. Bilo bi smiješno raspravljati s njom da možda Miguel nije otac djeteta. Sestre su sigurno međusobno sve raščistile.

– Žao mi je, jako mi je žao – tješio sam Mirellu, ali ona je bila srdita:
– Pa zar Vi niste ništa sumnjali?
– Ne.
– Naivčina! – reče posprdno i udalji se.

Progutao sam i to i nastavio svojim putem.

Svijet je izlazio iz dućana i ureda. Probijao sam se kroz mnoštvo gurajući čas jednoga čas drugoga prolaznika. To je prava popodnevna košnica.

U toj vrevi zvučila mi je u ušima Mirellina riječ „naivčina“. Zbilja sam to ja? Dostajevski u svom Žutokljuncu kaže da je „naivnost zapravo najveće lukavstvo“. Ja, uistinu, nisam sumnjao u Miguela. Naslućivao sam da njegov posvjetovnjačeni način življenja i mišljenja ne može biti čvrst oslon njegovu svećeničkom životu. Kad vojnik preda oružje, on je zarobljenik; Miguel je bio zarobljenik svojih nazora koji su ga izjednačili s ovom bujicom svijeta što mene ovaj čas gura desno-lijevo. Zar znači biti naivčina ako netko u praksu sprovede Kristove riječi: „Vi ste u svijetu, ali mu ne pripadate?“ Volim ostati takvim naivčinom.

Miguel je tih dana sklopio građanski brak sa Zulemom. Crkveno se nije mogao vjenčati, jer u to doba još nisu postojale olakšice kanonskih propisa što ih je donio Drugi vatikanski. Uostalom, to Miguela nije ni najmanje uznemiravalo. Namjestio se kao prevodilac u nekoj američkoj firmi i dobro zarađivao. Zulemin tata se smirio, pogotovo kad mu se rodio unuk.

*

Prošlo je nekoliko godina. Jedne sam jesenske večeri izlazio iz fakulteta. Kišilo je kao iz kabla. Čekao sam pred vratima da naiđe taksi. U Čileu, bar u ono doba, oznake „taksi“ stajale su rasvijetljene na autu s desne strane vozača. Kad su bile pogašene, značilo je da su kola zauzeta. Čekao sam dugo vremena uzalud. Već sam se htio vratiti u zgradu, kad iz daljine opazim rasvijetljen znak na taksiju. Raširim ruke i zaustavim ga. Uđem u kola, pozdravim i naznačim odredište:

– Calle Santo Domingo.

Vozač nije ništa odgovorio. Kimnuo je i nastavio voziti. Na glavi je imao „francusku“ kapu ispod koje su virile dosta velike uši. Neprestano je kašljucao. Vidjelo se da je bolestan. Kad smo stigli na odredište, zapitah ga za cijenu.

– Ništa – odgovori gušeći se u kašlju.
– Tako ne! Vi teško radite, i to noću, pak ne bi bilo pošteno… Ili mi možda kao svećeniku…

– Ajde, čovječe! – okrene se vozač. – Ili me ne poznaš?
– Miguel! Zar si postao gradski vozač? Više ne radiš kao prevodilac?

– Propala firma, propao ja, propao brak – reče tužno.
– Kako?
– Razbolio sam se. To je jedino što sam naslijedio od majke.
– A Zulema?
– Ostavila me. Uzela djecu i otišla na Jug. Tamo živi s tatom.

Rajmund Kupareo

Rajmund Kupareo, Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978., str. 87–97; Stoljeća hrvatske književnosti, 77, Zagreb, 2005., str. 383–388.