Uvijek uz evanđelje
Ništa toliko ne oslobađa ni duhovno ne jača kršćansku dušu kao osjećaj, da je u punu posjedu životne istine.
Tragika svijeta i jest najviše u tome, što je on idejno dezorijentiran. Pun je raznih, djelomičnih, parcijalnih, istina, a manjka mu ono, što jedino sve te parcijalne istine povezuje u cjelovitu mudrost života: zaokružen, jasan, pogled na svijet. Lomi se pod uvijek novim eksperimentima, baca se u ekstreme, doživljuje razočaranja na svakom koraku. Umara se u traženju istine, mjesto da u istini počiva i da se istini raduje. Uza svu svoju pamet svaki dan pada u nove zablude i zalazi na fatalne stranputice. Prometejevski je to i sizifski kompleks ljudske kulture. Ona naslućuje istinu, ali je ne nalazi i ne grli. Luta za dalekim svjetlucanjima na obzorju, kao iscrpljen putnik kroz Saharu za divljim svjetlima fatamorgane; troši se u teškim, a uzaludnim i jalovim naporima; uvijek je u napasti da klone i očaja. Nesigurnost i nedostupnost istine učinila je ljudski život permanentnim razočaranjem, a ljudsku povijest vječnim herostratskim rušenjem i građenjem bez plana. Sve bi čovječanstvo htjelo, za svim pruža ruke, a ničega ne doseže. Onaj pesimistički i skeptički »Ignoramus et ignorabimus — Ne znamo, i nikada nećemo znati«, rana je usred srca čovječanstvu, glavni uzrok sve njegove nutarnje nesreće, svega besmisla i apsurda vjekovne ljudske čežnje za srećom. Revolucija spoznaje početak je i uzrok i moralnoj revoluciji: dekadend ljudskog dostojanstva i humanosti. Ljudima manjka svjetla, pa se spotiču jednako na zagonetkama svijeta kao i za zagonetkama srca. Desperaterstvo, anarhija, defetizam, plodovi su sakrivene, zamagljene, nesagledane istine.
Objava je, — konkretno i prije svega evanđeoska objava, — digla to prokletstvo sa čovječanstva. Krist je donio svijetu »svu istinu« (Iv 16, 13.). »Sermo tuus veritas est!« (Iv 17, 17.). Istinu punu, jasnu, odlučnu, apodiktičnu. On je strgao zastor sa svjetla i skinuo mrene s očiju. On nije bio filozof od profesije, ni »tražitelj istine«; on je istini bio posjednik i svjedok (Iv 18, 37.). On je bio »pun istine« (Iv 1. 14.). S njom se je identificirao, u sebi ju je utjelovljavao, rekao je za sebe, da je on sama Istina: »Ja sam Put, Istina i Život!« (Iv 14, 16.). Da je »svjetlo svijeta« (Iv 8, 12.; 9, 15.; 12, 46.).
A nije Kristova istina nikakva »stručna«, »specijalna«, istina. Nije on bio svjetski učenjak: nije bio ni astronom, ni biolog, ni fizičar, ni historik, ni ekonomist. A filozof je bio. Ali ne teoretski, dijalektički, filozof, nego filozof života. On nije prvotno Istina znanja, on je prvotno Istina Puta i Života, On je ljude naučio živjeti; pokazao im je put k Ocu, k svijetlu i k sreći. On je ljudima propovijedao fundamentalnu životnu mudrost: moralnu mudrost svrhe i smisla postojanja.
A tu je on savršeno jasan; tu on nije ostavio nikakvih šupljina i sumnji. Evanđelje o tome sve zna i sve kaže. Sa začudnom jednostavnošću, ali i sa suvremenim, mirnim, samouvjerenjem, punim vidovitosi i pouzdanja. Krist uvijek govori kao »onaj, koji ima vlast« (Mark 1, 22.).
U jasnoći i sigurnosti te životne istine sva je naša, kršćanska, nadmoć nad svijetom racionalizma i bezvjerstva. I sav naš duhovni mir. I sva naša nutarnja sreća. Mi ni o čemu ne sumnjamo. Mi ni za što ne strepimo. Mi se ničega ne bojimo. Ne moramo se mučiti ni kiniti. Sigurni smo za svoju zadaću. Spremni smo da radimo i stvaramo. Znamo, i zašto živimo i kamo idemo. Poznajemo i život i njegove puteve. »Et viam scitis!« (Iv 14, 4.).
U posjedu smo, mi kršćani, savršene i sigurne, religiozne i moralne, životne istine. Moramo toga biti svjesni. Moramo na to biti ponosni. Moramo iz toga povući konsekvencije. Mi svećenici prije svega; jer mi je, tu Kristovu Istinu, profesionalno branimo i propovijedamo.
Moramo je braniti prosvijetljeno i dostojanstveno. Ne smijemo od velike Istine praviti male istine i u Evanđelje turati elemente sitne ljudske pameti i spekulacije; ne smijemo iz Evanđelja izvoditi, što u njemu ne stoji. Profaniramo ga, ako ga hoćemo učiniti dokumentom nekakvih pozitivno-znanstvenih teza i kombinacija; ako ga na silu uvlačimo u sferu zemaljskih, ovosvjetskih, traženja i borbi. Nije Evanđelje stvar za upotrebu na tržištu, pa ni onom kulturnom. Ono je uvijek samo religiozna, moralna, božanska, Istina; ono je uvijek samo mudrost Života, Put duša, smisao svijeta; ono je uvijek princip, nikada nije detalj: ni filozofije, ni nacionalne ekonomije, ni politike. Moramo biti, kad ga tumačimo i primjenjujemo, intrasigentni u principima, ali široki u aplikaciji; ne smijemo božanske širine Istine sužavati do uskosti i tjesnoće naših ljudskih pogleda, shvaćanja, ideja.
Ali zato moramo tvrdo, nepokolebivo, beskompromisno, vjerovati u duhovnu vitalnost, u moralnu konstruktivnost, svake evanđeoske ideje. Ne smijemo Evanđelja sramotiti i izdavati bojažljivošću i malodušjem svoga nastupa, skepsom prema njegovu duhu i principima. Samo se s punom Istinom na štitu svijet pobjeđuje, osvaja, oslobađa i spasava (Iv 8, 2.; Mat 5, 18.). Nije za nas, propovjednike Evanđelja, neprestano obaziranje iza sebe, šta će reći ljudi, novine, mase. Moramo biti uvjereni, da Evanđeljem dajemo svijetu najbolje, što ima, i da će život i budućnost uvijek na koncu Kristu dati pravo. Ne smijemo se, kao ni Krist, nikada bojati sukoba s idejnim modama; uvijek moramo biti spremni da za njim ponovimo ono njegovo: »Čuli ste, kako je rečeno starima —, a ja vam kažem« (Mat 5, 21. 22.sq.), i ono: »A vi nemojte tako!« (Luk 22, 26.). Ne smije naše kršćanstvo nikada biti prosjak pred vratima svijeta, ni učenik s bilježnicom u ruci na predavanju svjetskih mudraca, pa ni kad ti mudraci nastupaju kao auktoriteti bez rezerve i priziva. Ne treba kršćanstvu u religiozno-moralnom životu ni od koga pozajmica. Ne može ono pristati ni na kakve preorijentacije, ni na kakve revizije ni korekture. Uz kršćanstvo se ne stoji u stavu eklekticizma i pragmatizma. Tko to čini, dirnuo je u prava božanske Istine. Uz kršćanstvo se stoji u stavu vjere. »U tebe su riječi vječnoga života!« (Iv 6, 69.).
I još je nešto, u ovom kontekstu, neobično aktualno za nas svećenike. I za sve prave i prosvijetljene kršćane. Kršćanin se i svećenik, u praksi, uvijek najpouzdanije nadahnjuje Evanđeljem. Ono je Istina, kakva je izašla iz usta Božjih, »ex ore Dei« (Mat 4, 4.; Luk 4, 22.). U originalnoj, autentičnoj, i formulaciji i interpretaciji. Kad treba pogoditi ono pravo, kad se treba opredijeliti, — tamo ili amo, — valja prije svega konzultirati Evanđelje: riječi Kristove. Prije svih tradicija, prije svake prakse i običaja, prije svih kurentnih ljudskih mišljenja i primjera. Ljudi su ljudi. I u Crkvi. Svu su povijest ispunili, velikim i malim, odstupima od Evanđelja, nevjerama Istini, koncesijama ljudskoj naravi i ljudskoj mudrosti i diplomaciji, krupnim i sitnim nedosljednostima, neiskrenostima, hipokrizijama, nastranostima. I tu vrijedi ona Prorokova: »Maledictus —, qui confidit in homine!« (Jer 17, 5.). Evanđelje je Crkve jedina orijentaciona točka, koja nikada ne vara. Najbolje je i najsigurnije na Evanđelju ispitivati duhove i ideje: »si ex Deo sunt« (1 Iv 4, 1.). Ne smije nam biti odlučno, što rade drugi, kako misle »kolege«, kakvo je »opće« mišljenje i »bilo« klera; odlučno je jedino, šta kaže Krist i njegovo Evanđelje. Božjim ljudima je mjesto s Evanđeljem, a ne s većinom ni s »učiteljima« (Jak 3, 1.). I u teoriji, i u praksi. I u osobnom svećeničkom životu, i u pastoralnim nastojanjima. I uz riziko, da budemo osamljeni i izolirani! »Qui autem iudicat me, Dominus est — qui illuminabit abscondita tenebrarum et manifestabit consilia cordium: et tunc laus erit unicuique a Deo!« (1 Kor 3, 5.).
Nije svijet Put. Nijesu ljudi Put. Nijesu ni Istina. »Put, Istina i Život«, to je samo Krist. On jedini! Uvijek. U svim, i u novim, godinama, U svim, i u novim, epohama!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 1/1961., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 50-53. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
