Duh istine

Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je vrstan teolog, publicist i propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu na Duhove 6. lipnja 1965. u sarajevskoj prvostolnici, a objavljenu u III. svesku, str. 85-89.

Dragi vjernici! Nema ga, među današnjim katolicima, ako je imalo inteligentniji i ako imalo prati štampu, barem onu katoličku, a da ne opaža, kako i svijet i Crkva žive danas u jednom vremenu, koje je, kako se ono kaže, prijelomno. Nešto se mijenja oko nas. Dolazi novo doba. I svijet su i Crkva na raskršću dviju epoha. Valja im se snalaziti. Valja odabirati put. Pred sudbonosnim smo odlukama.

I posve je prirodno, da se svi pritom osjećamo nekako nesigurno. Uznemireni smo. Nevoljko nam je pri duši. Pomalo se i strašimo. Šta se to sprema? Kamo to vodi? Kako će se to svršiti? Da nije opet na pomolu nova katastrofa? Da se opet ne radi o kakvu problematičnu, sumnjivu, možda i zlokobnu, eksperimentu, kakvih je bila puna povijest, a toliko ih se je završilo tragično, razočaranjem i općom nesrećom? U najmanju roku, neobično nam je. Teško se prilagođujemo novome. Spopada nas pred njim neka instinktivna nelagodnost. Nekakva nam sjeta pada na srce. Na sve su strane oko nas novosti i nepoznanice. Na sve strane ljudi govore jednim jezikom, koji mi više ne razumijemo: tuđi nam je. Onaj naš stari svijet, na koji smo se bili navikli, koji nam je bio postao bliz i drag, naš dobar znanac, bježi od nas, ostavlja nas, umire. Pred nas izlazi novi: pomaljaju se odnekle drukčija lica; pojavljuju drukčija shvaćanja, drukčiji običaji i manire. Naše vrijeme, naša generacija, osjećamo to, slazi zauvijek sa scene.

Osobito nas jedna stvar smeta i zbunjuje. Nijesu svi za to novo. Ima ih, pa se tomu i opiru. Pa to ne vole. Pa to osuđuju i kritikuju. Pa u tom vide zabludu i nazadak. Brane staro. Ne nadaju se nikakvu dobru od toga novoga svijeta. Proriču mu crnu budućnost.

A mi slušamo i jedne i druge. I ne znamo ni sami, šta bismo mislili. Čas nam jedno izgleda bolje, čas drugo. Imaju u nečemu pravo jedni, a imaju u nečemu drugi. Gdje je zlatna sredina? Šta je pravo? Kuda ćemo mi? Za kim ćemo? Na koju ćemo stranu? Da se ne prevarimo? Sami ne vidimo pravo ni puta ni izlaza. Vidimo samo, da se simptomi krize, pa i simptomi moralnog i religioznog nazatka i propadanja, množe na sve strane. U najmanju ruku u teškoj smo neizvjesnosti. Srćemo u nešto nepoznato.

Posebno nam je, – nama vjernicima; nama katolicima, – teško, što se i u Crkvi dešavaju novosti, promjene, iznenađenja. Što se i u njoj osjeća previranje, opažaju razlike i razilaženja, naslućuju sporovi. Koješta se i među katolicima vidi i čuje, što je neobično našim katoličkim ušima. A mi smo bili naučili, da barem u Crkvi vlada potpuni mir i sigurnost, jedinstvo i sloga. Da se u njoj uvijek jednako govori i radi. Sve je u njoj bilo nepromjenljivo, vječno, jasno. Danas kao i jučer. U Crkvu se gledalo kao u »stup i tvrđu istine« (1. Tim. 3, 15.). Kao u luku mira. Kao u dom svijetla. Kao u predstavnicu vječnosti. Mijenja li se ovo i naša vjera? Je li sve ovo dobro, što nam, neki, pričaju u razgovorima, pa i sa propovjedaonica, što nam, neki, pišu po katoličkim novinama i časopisima? Je li za tim Duh Sveti? Je li to volja i odluka Crkve? Ili je to samo efemerna, neozbiljna, igra usijanih glava, nemirnih duhova, poljuljanih i zbunjenih savjesti? Ili je to samo neka duhovna moda od danas do sutra? Kako da se držimo? Komu da vjerujemo? Koga da slušamo?

Braćo i sestre! Nije to samo vaša muka. I naša je to muka. I mi svećenici osjećamo to isto. Istu tu tjeskobu. Isti taj strah. Istu tu strepnju i nesigurnost. To je danas muka i briga čitave Crkve. Svima su nam oči u mraku. Svima su nam srca pomućena. Fali nam svijetla; fali mudrosti.

Tko će nam pokazati put? Tko će nas smiriti i ohrabriti?

Duh Sveti, braćo i sestre. On jedini. On, koji sve vidi i prozrijeva, — »omnia scrutatur«, — i budućnost, i duboke ponore i tajne Božje, — »etiam profunda Del« (1. Kor. 2, 10.). Nema druge, nego u njega vjerovati i njemu se moliti. Duh Sveti. On sigurno. To je njegova božanska zadaća. I njegova božanska obveza. Prema Crkvi; prema svijetu; prema svima, koji u njega vjeruju. Za Crkvu je to aksiomatično. Njoj je Duh Sveti od Isusa izrijekom obećan i darovan, poslan, za Učitelja, Tješitelja i Vođu: »I ja ću moliti Oca, i dat će vam drugoga Utješitelja, — et alium Paraclitum dabit vobis, — Duha istine —!« (Iv. 14, 16, 17.). Od njega će se, Crkva, i roditi u duhovskom vjetru i ognju (Luk. 24, 49.; Dj. Ap. 1, 8.; 2, 1. — 4., 37. — 42.). On je, Duh Sveti, božanski garant svoj njezinoj istinitosti i nepogrješivosti. Uvijek će, kaže Isus, ostati s njom: »ut maneat vobiscum in aeternum« (Iv. 14, 16.). Svoj će je istini naučiti: »docebit vos omnem veritatem« (Iv. 16, 13.; 14, 26.). U njegovoj će snazi ona svjedočiti za Isusa po svemu svijetu: »Primit ćete silu Duha Svetoga, koji će sići na vas, — accipietis virtutem supervenientis Spiritus Sancti in vos, — i bit ćete mi svjedoci — do kraja zemlje!« (Dj. Ap. 1, 8.). Kroz sva je stoljeća i dosada on, Duh Sveti, govorio kroz usta njezinih apostola (Mat. 10, 19. 20.; Luk. 12, 11. 12.; Dj. Ap. 13, 9.), mučenika (Dj. Ap. 6, 10.) i proroka (Dj. Ap. 20, 23.; 1. Kor. 12, 3. 8.; Ef. 1, 17.; 2. Petr. 1, 21.; Otkr. 2, 7. 11. 17. 29.; 3, 6, 13. 22.). Kroz sva ju je stoljeća i dosada provodio putevima istine; i danas će je provesti. Kroz sve tame; kroz svu neizvjesnost; kroz sve pogibli. Crkva mu se za to moli svaki dan. Ona se u njega uzda i zaziva ga. Slušali smo i ovih zadnjih sedam, predduhovskih, dana, svaku večer, duhovski himan, u kojemu ona izlijeva pred njim čitavo svoje zaručničko srce: puno pouzdanja u njega; puno sigurnosti.

Za Crkvu je sve to aksiomatično. Za svijet nije. Nije, jer svijet neće da ga sluša: Duha Svetoga. Ali, i on je, i svijet je, predmet njegova božanskog milosrđa i brige: baš, jer je svijet otkupljenih. Nije li već prorok Joel, — čut ćete ga u misnoj poslanici duhovske kvatrene srijede, — napisao: »I bit će u posljednje dane, govori Gospod: Izlit ću od Duha svojega na svako tijelo, — I bit će: svaki će se spasti, koji zazove ime Gospodnje!« (Joel 2, 28. — 32.; Dj. Ap. 2, 16. — 21.). Zar se nije »na neznabošce izlila milost Duha Svetoga«, dok im je sv. Petar govorio u Cezareji (Dj. Ap. 10, 44. — 47.; 11, 15. — 17.)? »Nije Bog«, — zar to sam Isus ne kaže Nikodemu, — »poslao Sina svoga na svijet, da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi!« (Iv. 3, 17.). Ne može se ni svijet potpuno izmaknuti božanskoj kontroli Duha Svetoga. I u svijetu se afirmira njegova Mudrost i Providnost. Božanska Mudrost i Providnost, za koju je napisano u Pismu, da se »prostire, puna moći, od jednoga kraja zemlje do drugoga i najbolje vlada nad svim, — disponit omnia suaviter« (Mudr. 8, 1.). I svijet, ovako ili onako, služi njegovim božanskom planovima. A ti su planovi planovi dobrote i blagosti. Od najgorega će Duh Sveti spasiti i čovječanstvo, i svijet. Hoće! Mi svi, koji vjerujemo, moramo mu to izmoliti: svoj toj svojoj nesretnoj ljudskoj braći. Sa Mudracom vapit ćemo i mi za duhovskim prosvjetljenjem čovječanstvu i za njegovom, — Duha Svetoga, — višnjom intervencijom na tok povijesti. Govorit ćemo s njim: »Cogitationes enim mortalium timidae et incertae providentiae nostrae, — Plašljive su misli smrtnika, varava su naša razmišljanja, — i naše osnove. — Tko je ikada spoznao odluku tvoju, ako mu ti nijesi udijelio mudrosti, ako mu ti nijesi poslao svetoga Duha svoga s visine! Samo tako bile su uravnane staze stanovnicima zemaljskim, i ljudi poučeni u onome, što se dopada tebi. Samo su po (tvojoj) mudrosti bili spaseni!« (Mudr. 9, 14. 17. — 19.). Molit ćemo se za nj, s Crkvom, i ovih dana, u njezinoj glavnoj duhovskoj antifoni: »Emitte Spiritum tuum, — Pošalji Duha svojega, i (sve) će se (iznova) stvoriti, i obnovit ćeš lice zemlji, — et renovabis faciem terrae!« (Ps. 103, 30.).

A naših duša, — naših kršćanskih duša, — ne će on, Duh Sveti, nikada pustiti, da izgube istinu: doklegod se njemu otvaraju. Doklegod ga ljube. Doklegod je on u njima. A u njima je. U nama je. U sve je nas ušao po krštenju (Mat. 3, 11.; Mark. 1. 8.; Luk. 3, 16.; Iv. 1, 33.; 3, 5.; Dj. Ap. 1, 5.; 11, 16.; 1. Kor. 12, 13.) i sv. potvrdi. Nevidljivo, ali isto onako stvarno i realno, kako je, vidljivo, slazio i na prve kršćane u »Djelima Apostolskim« (Dj. Ap. 8, 15. 17.; 15, 8.; 19, 2. 6.; 2. Kor. 11, 4.; Gal. 4, 6.; 1. Sol. 4, 8.; 1. Iv. 3, 24.; 4, 13.). On će nam otvoriti oči za svaku istinu i imunizirati nas od svake laži i zablude; podijelit će nam veliki dar: »discretio spirituum« (1. Kor. 12, 10.): da dobro razlikujemo duhove (1. Iv. 4, 1.; 1. Sol. 5, 21.; Hebr. 5. 14.); svojom kršćanskom dušom, intuicijom milosti (Rim. 8, 5.; 1. Kor. 2, 10. — 12.). On će nam govoriti iz svake riječi Evanđelja, što je čujemo, i pobrinut će se, da je razumijemo: da ostanemo vjerni predaji vjere (2. Tim. 1, 14.). Svejedno što smo neuki. On se objavljuje svakoj duši, u kojoj on živi milošću i ljubavlju: bila ona velika ili mala. On je nosi: »Quicumque enim Spiritu Dei aguntur, Koje Duh Božji nosi, oni su sinovi Božji« (Rim. 8, 14.). Ulijeva joj svoju božansku istinu, ne toliko preko razuma, koliko preko nadnaravnog nadahnuća: instinktom milosti. I bez škole može čovjek biti mudar u Bogu. Zar nije Isus sam rekao, u svome Euharistijskom govoru u Kafarnaumu, da će svi njegovi biti »naučeni od Boga«, učeni u Bogu, »docibiles Dei« (Iv. 6, 45.)? Zar on sam nije zahvaljivao Ocu, što je veliku istinu života »sakrio od mudrih i razumnih, a objavio malenima« (Mat. 11, 25.; Luk. 10, 21.). »Da, Oče«, rekao je, »jer je tako bilo tebi po volji!« (Mat. 11, 26.; Luk. 10, 21.).

Braćo i sestre! Ne bojmo se! Provest će Duh Sveti i nas i Crkvu kroz sve ove tjeskobe i tame, što se danas nad nas nadvijaju i što nam dušu pritištu i smućuju. I smilovat će se svijetu. On se igra i događajima i ljudskim planovima; on nadahnjuje one, koje je stavio Crkvi na čelo (Dj. Ap. 20, 28.); on vodi za ruku svaku kršćansku dušu, koja uzdiše za Božjim svijetlom i istinom (Luk. 2, 26. 27.). Samo uzdišimo za svijetlom i istinom; samo se, svaki dan, — za sebe, za Crkvu, za svijet, — molimo Duhu Svetomu!

»Dođi, Duše Presveti, Pamet našu prosvijetli; Digni od nas naše tmine, Pokaži nam put istine!« Amen.

Čedomil Čekada