Utorak, 5 srpnja

Kakav otac, takav sin

tamburica


S nekim poslovicama odrastamo. Neke kratke poslovice dovoljno je izreći a one se pred nama rastvore kao kišobran. Kratke poslovice toliko toga kazuju. Kada smo mladi, obično ih ne razumijemo i već stoga što dolaze iz usta naših roditelja sigurno nisu točne i vjerojatno su ‘vrijedile za njihovo vrijeme, ali za ovo naše – sigurno ne’.

Kako odrastamo, tako nas život uči i poučava. Svaki dan. Svakim obiteljskim susretom donese nešto novo, svakim danom na radnom mjestu učimo o životu, o međuljudskim odnosima, o sebi, o životu. Često nismo toga niti svjesni. Ipak, kada se dogodi nešto veliko, nešto što jednostavno moramo podijeliti s drugima, onda nam ti drugi često pruže podršku. Pa ipak, ako nastavimo i nadalje razmišljati, vidjet ćemo kako se svakim takvim događajem naša uvjerenja i stavovi polako ali sigurno mijenjaju.

Odjednom se probudimo s određenim brojem godina i otkrijemo: imali su roditelji, djed, baka… pravo kada su govorili… i tada često ponovimo baš te kratke narodne poslovice. Eto. Sada smo i mi postali odrasli. Osobno smo se uvjerili u istinitost još jedne narodne mudrosti. Ona nije više floskula za nas. Ona je za nas istina. Zreli smo i spremni prenijeti ju slijedećoj generaciji.

Ovi sveti dani u kojima se nalazimo doista su obiteljski posebni. Toliko radosti, toliko uzbuđenja i toliko osjećaja zgusnutih u tih nekoliko dana. Dajemo si oduška voljeti i biti voljeni. Nije nam neugodno grliti i ljubiti djedove, bake, ostarjele roditelje ili rodbinu. Čak i pubertetlije dozvoljavaju ispade nježnosti svojoj rodbini naplaćujući taj ustupak ponekim većim ili manjim darom.

A gdje ima puno osjećaja, ima i samoprepoznavanja. Prepoznajemo svoje ponašanje kao tipično mamino ili tipično tatino. I odjednom se uznemirimo jer toliko smo daleko otputovali, toliko toga činili i učinili samo da ne budemo slični svojoj mami ili tati. Na obiteljskim skupovima često razočarano (ili ponosno!) utvrdimo: ajme, ponašam se kao moja mama (kao moj tata).

Rijetki su oni koji ovaj bolni proces ne prolaze na ovaj ili onaj, manje ili više bolan način. Pa ipak, iznimaka ima. Rekli bismo: iznimke potvrđuju pravilo.

Gledam na polnoćki tatu tamburaša. Zajedno sa svojim prijateljima starijim od sebe, muškarcima u punoj muževnoj dobi pjevaju i tamburaju s puno srca, radosti i zadovoljstva. Znaju iz tambure izvući taj radostan zvuk a svoj glas ne štede predvodeći okupljenu zajednicu u pjevanju hrvatskih božićnih pjesama.

Među njima je uljez. Tankog, piskutavog glasa i stasa, nesigurnog pogleda koji traži odobravanje odraslih tamburaša. To je najstariji tamburašev sin. Bubuljice, akne, čvimbe u punom zanosu krase njegovo mlado lice. Pa ipak uspravnog čela, očito uznojnih ruku koje treba često brisati, živih očiju on je tu. U grupi odraslih tamburaša.

Dok je njegova ekipa bacala petarde i visila na internetu, on je uvježbavao s ovom grupom sviranje. On želi biti kao oni, kao njegov otac, kao djed, kao stričevi… On zna što hoće i spreman se za to boriti. Njegova upornost traži uvažavanje i poštovanje, podršku.

 

Rodio se Isus. Kao malo Dijete.

Cijeli život je želio biti kao njegov Otac nebeski.

Sve je činio kako bi svojim ponašanjem bio što sličniji svome Ocu.

Zato je ovih dana posebno ispravno reći: kakav Otac, takav i Sin.

Ljubitelj ljudi.

Nježnosti i ljubav prema čovjeku.

Volitelj ljudi do kraja.

Sudac naših prijestupa, milosrdan Otac.

Kakav Otac, takav i Sin.

Amen.