Petak, 21 siječnja

Žena za sva vremena


Tajna želja svake žene je trajati. Modna industrija to također potiče. Sve žene žele trajati u mislima, u srcima drugih ljudi. Pa ipak ima nekih žena koje ne razmišljaju o tome. Jednostavno žive. Žive usklađeno sa sobom, sa svojim moralnim načelima, sa slikom sebe koju ugledaju ujutro u ogledalu. Ima žena (a i muškaraca ima!) koje žive punim plućima. Ne tražeći poteškoće, ne tražeći izazove i ne izbjegavajući ono što život nosi.

Ovih dana svibnja 2014. godine kada je poplava iznijela na površinu svakodnevice toliko plemenitih i požrtvovnih ljudi (a i onih malo manje dobrih!) na društvenim mrežama osvanula je ova fotografije iz Bosanske Posavine. Komentatori odmah u njoj prepoznaše: ‘Baka se zove Janja Đukić iz Gornjeg Vukšića.’ Drugi u njoj prepoznaše: ‘Ova baka se zove Ruža Vincetić i ona je iz Donje Mahale, općina Orašje. Ovako baka snabdijeva svoje susjede mlijekom.’ Neki opet imaju dobro sjećanje na rat pa rekoše: ‘To je baka koja ja je za vrijeme rata kuhala i pravila jesti za naše Tigrove.’ Uvijek se u komentarima nađe i poneki intelektualac koji napisa: ‘Ništa čudno. Sva inteligencija dolazi sa sela’. I tako ljudi zbore…

A ja gledam ženu. Ženu koju život očito nije mazio. Ženu koja je naučila trajati. Trajati svaki dan. Gledati život s vedrije strane. Tuga i nesreća srušila se i na nju i njenu kući i na njenu obitelj. Nesreća je dva puta u životu izgubiti sva materijalna dobra. I u ratu i u poplavi. Teško je njoj i zbog one posude i onog stolnjaka. Žao joj onog ručnog rada i one vaze koju je dobila. Svaka žena ima neke drage stvari kojima se okruži u svome domu. Izgubiti sve uspomene i sav trud koji je uložen u vrt, u cvijeće i okućnicu – tuga je to pregolema. Dovoljno da se padne u depresiju, u očaj i beznađe. I treba imati razumijevanja za svakoga tko se i tako osjeća.

Pa ipak, ovo je žena s osmijehom. Snalažljivošću ‘žene vrsne’ ona je upotrijebila ono što voda nije uspjela odnijeti i učinila ono što je jedino bilo moguće. Zna ona: nema smisla plakati i očajavati. Svakom danu treba pristupiti na nov i svjež način. Korito, proširenje od dasaka, improvizirana vesla… i idemo. Otisnuti se i kretati se na do tada nepoznat način. Teško mi je vjerovati kako je ovoj ženi poznato veslanje. Nije ona imala niti uvjeta niti vremena za razbibrigu i uživanje u veslanju u kanuu po mirnim jezerima ili divljim brzacima. Ona ima samo zdrav duh, zdrav razum i obilje optimizma.

Otisnuti se do susjede. Donijeti mlijeko i kruh onima koji su zarobljeni u potkrovlju svojih kuća. Vršnjacima koji se osjećaju otocima u nepreglednoj savskoj vodi koja je opkolila njihove kuće. Otoci. Sami. Pa ipak evo nade, evo žene!

I dok ovih dana pomažete šaljući pakete ili neku drugu pomoć, gledajte ljude. Ta divna Božja stvorenja koja u sebi imaju snagu trajati. Trajati kada je lako, ali i kada je teško. Gledajte tu snagu ljubavi, dosjetljivosti i kreativnosti koju nosimo u sebi. Nasmiješite se volonteru, mladićima koji hitaju u pomoć, osmijeh podijelite danu koji je pred nama i pomozimo nositi terete drugima.

Poplava iznese na vidjelo sve. I dobro i loše. Ljudi se pokažu u svojoj ogoljenosti. Divne duše naših sumještana, suseljana, građana, našeg naroda. Gledajmo u njih i nosimo osmijeh.

Trajati. Svatko želi trajati. Čuvajmo dobra sjećanja na trenutke koji nam puno znače. Čuvajmo sjećanja na lice koje nam je pružilo pomoć kada nam je bilo najpotrebnije. Čuvajmo dobro u sebi i potičimo dobro u ljudima.

Ljudi mogu biti divna bića.

Da, mogu biti i manje divna bića, ali to je već neka druga priča.

P. S: Ako itko poznaje ženu s fotografije, recite joj: Blagoslovljena bila! Imaš pozdrave iz Osijeka! Pa ako vam kaže kako nikog ne pozna u Osijeku, nema veze… Duše se naše poznaju jako dobro!