Kip sv. Klementa u Gružu
U sjevernom trijemu klaustra dominikanskoga samostana sv. Križa u Gružu u dupki (niši) uzidan je kameni kip muškarca s bradom, tijarom na glavi (= papa), štolom oko vrata, zaogrnut ophodnim plaštem, manipulima na rukama, ruku sklopljenih u molitvu i sidrom s lijeve strane postolja.
Povjesničar umjetnosti konzervator Željko Bistrović smatra da bi kip mogao potjecati s početka XV. stoljeća. Na to razdoblje upućuju detalji oblikovanja ukrasa rukavica i paleografski elementi, dok oblikovanje očiju i brade predstavlja prežitak trečentističke estetike. No, kako je na hrvatskoj obali često trajanje starijih stilskih oblika, mogao bi potjecati i iz XVI. stoljeća.
Riječ je o kipu sv. Klementa Rimskoga ili sv. Klementa I., pape i mučenika, apostolskoga otca, čiji se spomen slavi 23. studenoga. On je bio četvrti papa po redu, od 88. do 97. godine. Njegovo ime ušlo je u Misni kanon (danas slabije znan kao Rimski kanon ili Prva euharistijska molitva). Teško je reći je li to ista osoba kao Klement kojega spominje sv. Pavao oko godine 62.:
„Da, molim i tebe, čestiti druže, pomaži im jer su se one u evanđelju borile zajedno sa mnom, i s Klementom i ostalim mojim suradnicima, kojih su imena u knjizi Života (Filipljanima 4, 3).
Origen (Tumačenje Evanđelja po Ivanu 6, 36), Euzebije Cezarejski (Crkvena povijest 3, 4, 9), Epifanije i sv. Jeronim poistovjećuju ga s tim Klementom. Irenej Lyonski (130.–202.) svjedoči da je Klement dobro poznavao sv. Petra i Pavla, da je „vidio apostole“, da se „susreo s njima“, te da mu je „još u ušima bilo njihovo propovijedanje, a pred očima njihova predaja“ (Adversus haereses 3, 3, 3).
Klementov životopis veli da je rodom bio Rimljanin, učenik sv. Pavla i treći nasljednik sv. Petra na rimskoj biskupskoj stolici. Kao papa oko godine 96. napisao je Poslanicu Korinćanima[1] iz koje se vidi da su svi kršćani još u prvom stoljeću, dok je sv. Ivan apostol još bio živ, smatrali rimskoga biskupa glavarom cijele Crkve. Osim toga naložio je da se u Rimu točno popisuje život i smrt sv. mučenika. Kako je mnoge obraćao na Kristovu vjeru, cesar Trajan prognao ga je na poluotok Krim u Crnom moru. Tu je Papa zatekao dvije tisuće kršćana osuđenih na lomljenje i tesanje mramora. Jednom tim osuđenicima ponesta vode. Sveti se Klement pomoli Bogu i na obližnjem brdu ugleda janje gdje desnom nogom kopa izvor pitke vode. Da utoli žeđ suosuđenika, poput Mojsija, udari trnokopom (pijukom) u stijenu, do koje ga je dovelo janje, odakle poteče voda. Božja je riječ Mojsiju bila:
„Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije“ (Izlazak 17, 6).
Psalmist pjeva:
„U pustinji hrid prolomi
i napoji ih obilno kao iz bezdana.
Iz stijene izbi potoke
te izvede vode k’o velike rijeke.
Eno, udari u hrid, i voda poteče
i provreše potoci“ (Psalam 78, 15.16.20)
Svi osuđenici žeđ ugasiše, a mnogi se nevjernici obratiše. Zbog toga cesar dade svetoga Klementa utopiti u dubinu morsku s teškim sidrom oko vrata.
Sidro je inače simbol nade koji se susreće u katakombskoj umjetnosti na temelju Apostolove misli:
„da bismo… mi pribjeglice imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuđene nade. Ona nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, kamo je kao preteča za nas ušao Isus“ (Hebrejima 6, 18–20).
Klementovo sveto tijelo kasnije su našla sveta braća Ćiril i Metodij kad su na Krimu propovijedali Kozarima te su ga godine 867. za vladanja pape Hadrijana II. donijeli u Rim. Zbog toga su sveta braća bila onako svečano u Rimu dočekana, a sigurno je to utjecalo da je papa svetoj braći rado dopustio porabu staroslavenskoga jezika u bogoslužju. Sveti Ćiril, koji je uskoro nakon toga umro u Rimu, bio je pokopan u bazilici Sv. Klementa, u grobu što ga je papa Hadrijan bio odredio za sebe. Kasnije je troškom pape Lava XIII. i biskupa Strossmayera tu podignuta kapela na čast svete braće slavenskih apostola.[2]
Ime Clemens na latinskom je poimeničeni pridjev od clēmēns blag, milostiv, dobar, tih, miran, krotak. To je ime do sada nosilo 14 papa i trojica protupapa.
Natpis oko kipa
Lijevo i desno od kipa sv. Klementa I. u Gružu uklesan je natpis:
OREMUS O DNM IH̄M
XP̄M̄ US CŌFES IS APERIAT
FŌTIS VENAS U ENEFICIIS EI
US GLORIEM UR
Razriješeno kratica:
Oremus o[mnes ad] Dominum Ihesum
Christum, ut confes[soribus su]is aperiat
fontis venas u[t de b]eneficiis ei-
us gloriemur.
U prijevodu na hrvatski:
Molimo svi Gospodina Isusa Krista da priznavateljima svojim otvori žile izvora da se dobročinstvima Njegovim hvalimo.
Izvorno se rečenica nalazi u Muci svetoga Klementa (Passio sancti Clementis, XXI, 2) gdje glasi:
„Tunc sanctus Clemens dixit (ad eos): Oremus Dominum Iesum Christum, ut confessoribus suis fontis venam aperiat et, qui ‘percussit petram’ (Psalmi 77, 20) in deserto Sina ‘et fluxerunt aquae’ (Psalmi 77, 20) in abundantiam, ipse nobis laticem affluentem impertiat, ut de eius beneficio gratulemur.“
U prijevodu na hrvatski:
„Tada sveti Klement reče njima: Molimo Gospodina Isusa Krista da priznavateljima svojim otvori izvorsku žilu i, kao što je onaj ‘udario stijenu’ (Psalam 78, 30) u Sinajskoj pustinji pa ‘provriješe vode’ (Psalam 78, 20) u obilju, neka nama podari obilje izvora kako bismo se mogli radovati Njegovu dobročinstvu.“
A potom je uklesana rečenica postala predpjev uz evanđeoski hvalospjev Magnificat (Veliča) u časoslovu na večernjoj blagdana sv. Klementa I., pape i mučenika, 23. studenoga.[3] Njezino je pjevanje tijekom srednjega vijeka bilo vrlo rašireno, o čemu svjedoče brojni antifonari.
Moguće je da je natpis oko kipa bio jednostavno dio poticanja na pobožnost sv. Klementu, a moguće je bio nečiji zavjet ili zahvala te trajno podsjećanje na veliki Božji dar vode za piće u Gružu, naselju koje je dugo bilo najveće brodogradilište u ovom dijelu svijetu, a gdje do izgradnje dubrovačkoga vodovoda od Šumeta preko Konala do Grada godine 1442. nije bilo vrela pitke vode.
Čašćenje
Čašćenje sv. Klementa u Dubrovniku bilo je snažno od srednjega vijeka. Njemu je posvećena jedna od „tri crkve“ na Boninovu, koja se spominje 1281.
Svetomu Klementu posvećena je župna crkva iz 1824. u Hrtkovcima kod Rume u Srijemskoj biskupiji, župna crkva u Bukovščici kraj Škofje Loke (Ljubljanska nadbiskupija), bivša župna crkva u Sitnu Gornjemu (Splitsko-makarska nadbiskupija) iz XII. stoljeća; crkvice: iz XI. stoljeća na otoku Svetoga Klementa pred Hvarom (Hvarska biskupija), u selu Straževnik (župa Pražnice na otoku Braču, Hvarska biskupija), iz XII. stoljeća u Kelemenu (župa Jalžabet, Varaždinska biskupija), iz XIII. stoljeća na Brdu (župa Ljubač, Zadarska nadbiskupija), iz iz XIV. stoljeća u Klimnu (župa Dobrinj, Krčka biskupija), iz XV. stoljeća na Krasu (župa Hum, Porečka i Pulska biskupija), iz 1870. kraj stare župne kuće u Gornjem Biteliću (župa Bitelić, Splitsko-makarska nadbiskupija), iz 1874. pokraj stare župne kuće u Cisti Velikoj (Splitsko-makarska nadbiskupija), u Osojama kraj Sinja (župa Dicmo Donje, Splitsko-makarska nadbiskupija), u Gori iznad župne crkve (Sisačka biskupija), na Vrhu u Puli (Porečka i Pulska biskupija), u Dračevu polju (župa Vis, Hvarska biskupija), kraj župnoga stana u Voštanama kraj Sinja (Splitsko-makarska nadbiskupija) te zavjetna kapelica u Rudi (kraj Graba/Trilja, Splitsko-makarska nadbiskupija). Suzaštitnik je župe u Kaštel Sućurcu (Splitsko-makarska nadbiskupija).
[1] v. Izbor iz stare književnosti kršćanske, prir. Koloman Rac i Franjo Lasman, U Zagrebu 1917., str. 7–11; Ivan Petar Bock, Klement Rimski i njegova poslanica Korinćanima, Život (Zagreb), 8/1927., br. 2, str. 93–105; izvadak u: Časoslov Rimskog obreda, IV, Zagreb, 1985., str. 1228–1229; Klement Rimski, Pismo Korinćanima, preveo i priredio Marijan Mandac, Split, 2007., 262 str.; Benedikt XVI., Sveti Klement, rimski biskup (7. ožujka 2007.); Klement Rimski, Pismo Korinćanima, u: Apostolski oci II., Split 2010., str. 31–98; Klement Rimski, Poslanica Korinćanima (30. XI. 2008.); Zdravko Jovanović, Γενoςσιμβoυλευτικον i razrješenje konflikta u Klementovoj Prvoj poslanici Korinćanima, Bogoslovska smotra (Zagreb), 90/2020., br. 1, str. 125–141.
[2] Francisko Iveković, Životi svetaca i svetica Božjih, dijel četvrti (listopad, studeni, prosinac), U Zagrebu 21908., str. 278–282; Josip Kirigin, u: Život s Crkvom (Split), I/1935., br. 51 / 17. XI., str. 29–30; Maksimilijan Lach, Životi svetaca za svaki dan. Za mjesec studeni, Zagreb, 1960., (23. XI.); Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost (Povijest hrvatske književnosti, knjiga 2), Zagreb, 1975., str. 267–269; Tomislav Janko Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, I, Zagreb, 1976., str. 67–84; Marijan Grgić, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Badurina, Zagreb, 1979., str. 331; Zlatan Plenković, Sto uzoraka nebeskih, Korčula, 1980., str. 175–176; Josip Antolović, S duhovnim velikanima kroz studeni, Zagreb, 1980., str. 197–204; Antonija Zaradija, Kult svetog Klementa Rimskog na hrvatskoglagoljaškom tlu, Slovo (Zagreb), 36/1986., str. 147–160; James Hall, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, preveo Marko Grčić, Zagreb, 1991., str. 160; Juraj Pavić – Tomislav Zdenko Tenšek, Patrologija, Zagreb , 1993., str. 15–17; Dinka Alaupović-Gjeldum, Sveti Klement u pučkoj pobožnosti Poljica, Ethnologica Dalmatica (Split), 6/1997., str. 147–164; John Dillon, u: Suvremena katolička enciklopedija, ur. Mato Zovkić, Split, 1998., str. 476–477; Klement I., hrvatska Wikipedia (pristupljeno 9. XII. 2025.); Johannes Reinhart, Hrvatskoglagoljsko brevijarsko Žitije pape Klementa Rimskoga, Slovo (Zagreb), 70/2020., str. 117–136.
[3] Breviarium Romanum, Pars autumnalis, Ratisbonae 1888., str. 454.
