Utorak, 26 listopada

Papa Inocent III.: 1198.-1216. i Četvrta križarska vojna: 1202.-1204.


Inocent[1] III. – Lotario di Segni rođen je u južnom Laciju oko 1160. Neobično obdaren oštroumnošću i snažnim karakterom. Studirao u Parizu teologiju a pravo u Bolonji. Postao kardinalom u svojoj 30. godini. Kao Papa, izabran u 38. godini, bio je najmlađi od 24 tadašnja člana Kardinalskoga zbora. Ustoličen na blagdan Katedre sv. Petra, 1198. Umro u 56. godini, 1216. O njemu 24 stranice u trosveščanoj Enciklopediji o Papama,[2] kojoj je kard. Poupard, bivši predsjednik Papinskoga vijeća za kulturu, napisao kao uvod „Papinstvo u jednoj Enciklopediji“.

Još kao kardinal Inocent III. izradio je teološku studiju: Bijeda ljudskoga stanja – De miseria humanae conditionis (1194.-1195.). Čovjekova je sudbina jad i čemer i u dolasku na ovaj svijet i u prolasku ovim svijetom i u odlasku s ovoga svijeta. Tako je i razdijelio svoj bogoslovno-ćudoredni traktat – u tri knjige ili dijela, prema razvoju ljudske dobi.

1. dio: Ubogi početak ljudskoga stanja – De miserabili humanae conditionis ingressu – opisuje životne nevolje i patnje od rođenja bez obzira na staleže i klase.

2. dio: Kažnjivi napredak ljudskoga stanja – De culpabili humanae conditionis progressu – proučava sedam glavnih strasti – oholost, pohlepu, bludnost, zavist, neumjerenost, srdžbu i lijenost – koje, kada im se ugađa, rađaju grijeh za koji je samo čovjek odgovoran i kriv.

3. dio: Osudljivi svršetak ljudskoga stanja – De damnabili humanae conditionis egressu – prikazuje trenutke ljudske smrti, Božjega suda i, osobito, paklene muke.

Iz ovoga je očito kako je ova struja ljudskoga rasta i negativno naelektrizirana. Knjiga se ne samo prepisivala i čitala u ono vrijeme, nego je ostala sve do modernoga doba bazičan tekst duhovnosti iz dva motiva: i zbog slavna auktora i zbog sama sadržaja. Izišlo je do sada 56 izdanja.[3]

Već ovakav prikaz ljudske bijede i sudbine dostatan je da potakne čovjeka na razmišljanje, a mlade na odabir zvanja u kojem će se moći uvjerljivije spasiti. Kakvo čudo da u to doba poziv velikih reformatora – sv. Franje, sv. Dominika – u okviru Crkve nailazi na plodno tlo mladeži, koja želi sebe spasiti i drugima pomoći. Pozvani zavjetuju posluh protiv oholosti, zavisti i lijenosti, čistoću protiv bludnosti, siromaštvo protiv škrtosti i neumjerenosti…

Osim toga, poseban je naglasak Inocent III. stavio na propovjedništvo kao sredstvo evangelizacije. Očuvano mu je oko 80 govora – Sermones. Bio je izvrstan propovjednik i u glasu i na peru.

Kakav je to bio lik i tip, vidi se iz suda suvremenika, iz njegovih spisa i njegova djelovanja. Humorističan do sarkazma, odlučan do kraja, radin do ovisnosti. Ima više od 10 tisuća pisama sastavljenih u njegovo ime. Ako nije sudjelovao u svim pergamenama povlastica i „blagoslova“, sigurno su okružnice teološkoga i pravnoga karaktera njegove. Posrijedi su načela. Kakvo je bilo tadašnje stanje u Crkvi, već je na početku 4. Lateranskoga koncila, koji je Inocent sazvao i 1215. godine otvorio, jasno rekao: „Sva pokvarenost u puku potječe uglavnom od klera.“[4]

Papa se čitava svoga 18-godišnjega pontifikata borio da nadjača svjetovne vladare, da ih podvrgne svomu papinskom auktoritetu. Puno je puta uspio, a bilo ih je koji su mu se i oteli. Evo koja je njegova definicija Pape: „Namjesnik Isusa Krista, nasljednik Petrov, posvećenik Gospodnji…, koji je postavljen u sredinu između Boga i ljudi, ispod Boga, ali iznad ljudi, koji je niži od Boga, ali viši od ljudi.“[5] Nakon njega ustalio se naslov Vicarius Christi – namjesnik Kristov.

Dok je nastojao svjetovni mač podložiti duhovnomu,[6] na crkvenoj će se razini dogoditi teška tragedija s posljedicama do dana današnjega. Upravo će za njegova pontifikata do kraja raspuknuti ionako slabašna veza između Carigrada i Rima, pravoslavlja i katolicizma. Idemo po nekom redu prema glavnim događajima:

Latinska četvrt. Godine 1182. u Carigradu se zbio užasan pokolj u Latinskoj četvrti grada, odakle je, prema nekim procjenama što uteklo što poklano oko 60.000 Latina svake dobi i staleža, među njima najviše Mlečana, a 4.000 prodano kao roblje muslimanima. Legatu pape Lucija III., kardinalu Ivanu, odrubljena glava, svezana psu za rep i vučena ulicama grada. Carigradski ekumenski patrijarh Dositej (1189.-1191.) to je krvoproliće sasvim opravdao riječima da će “grčki ubojica koji je usmrtio 10 Grka biti od Boga pomilovan ako poslije toga ubije stotinu Latina”.[7] Takva je bila atmosfera u odnosima između Carigrada i Rima uoči uspona Inocenta III. na Papino prijestolje.

Četvrti križarski pohod (1202.-1204.). Ljeti 1198. novoizabrani mladi Papa osobno preuzima značajan dio organizacije Križarske vojne, četvrte po redu, za oslobođenje Svete Zemlje od nekrsta. Zanosan poziv križarima obećava ne samo uobičajene duhovne povlastice, nego uključuje i razrađen plan same vojne. Imenovana su dvojica kardinala Papinim izaslanicima – biskupi Petar iz Kapue i Soffredo iz Pistoje. Sve se radi poprilično užurbano: propovjednici potiču vjernike, traži se izmirenje među knezovima i državama na Zapadu radi vojačenja konjanika i bojovnika, vojna se financira ubiranjem poreza od svega klera, diplomatska akcija na Mediteranu gdje su bizantski carevi i zapadnjaci na Bliskom istoku uvijek bili u trzavicama. Vojačenje se naporno miče, ne odazivaju se kraljevi nego feudalci, dok se u jesen 1199. nije formirala jezgra knezova iz sjeverne Francuske koji odlučuju doći u Veneciju tek ljeti 1202., a odatle će na Istok. Papa je očito precijenio svoja predviđanja nepredvidljiva troška, pa inicijativu radije prepušta Francuzima. Tako se Papa od vatrena promicatelja pretvara u mirna nadziratelja organizacije gubeći svoj početan utjecaj ali ostajući ipak i dalje mentor vojne. A kada mu predstavnici križara i Mlečani podastiru ugovor o najmu mletačkoga brodovlja križarima, Papa ga ne odobrava zbog nesnosna troška i velike ovisnosti o Veneciji. Ugovor predviđa i razdiobu budućih osvajanja među križarima i Mlečanima, što bi bio uzrok trajnih i nemjerljivih sporova.

Uključen Zadar. Kada ljeti 1202. stiže skupina križara iz Francuske u Veneciju a ne bi moćna podnijeti tražene troškove prijevoza, mletački dužd Enrico Dandolo (1107.-1205.), predloži odgodu duga pod uvjetom da se križari domognu dalmatinskoga Zadra, koji je od 1182. pod vlašću hrvatsko-ugarskoga kralja, koji je, jedan od rijetkih kraljeva, podržao križarsku vojnu. Da pokaže svoju „vjerodostojnost“, stari lisac Dandolo u bazilici sv. Marka u Veneciji, kleče pred velikim oltarom, uze križarski križ i priši ga ne na leđa nego na šešir da vide svijeta puci ostali i stade na čelo križara, a Veneciju prepusti svomu sinu! Tko mu ne bi vjerovao!? Ali tako se upade u nasilnu situaciju: da se nastavi započet križarski pothvat, treba prekršiti moralni zakon o nedopustivosti osvajanja i pljačkanja katoličkoga Zadra u korist pohlepne Venecije. Papin legat kard. Petar Kapuanski izjavi da je naumljena agresija na Zadar nedopuštena, ali je ipak nekima preporuči da podnesu „muke savjesti“.[8] Unatoč takvu nemoralnu stajalištu Legatovu, Mlečani ga odbace kao Papina izaslanika. Kardinal se Petar vrati u Rim i time pokaza kako cio pothvat izmiče i Papi i njegovim legatima, i moralu i Crkvi. A sada će mletački „lav“ znati kako će izvesti naumljeno djelo s pomoću ucijenjenih križara. Križarska se flota usidri u zadarskoj luci 10. studenoga 1202. U to kardinal Petar donese Papino pismo koje je prijetilo izopćenjem dužda i njegovih suboraca. Kardinal ipak odluči ne vaditi pisma iz džepa, „prešuti ga“,[9] da se križarska vojska ne raspadne. Tako Zadar pade 24. studenoga 1202. sa svim posljedicama krvoprolića, pljačke, diobe plijena, bijega ljudi u Biograd i druga okolna mjesta. Predstavnici križara koji bijahu na zimovanju u Zadru, izopćeni zbog počinjena zločina, dođu u Rim u veljači 1203. moliti oproštenje od Pape, koji im udijeli odrješenje, a do pokorničke naknade koja im je zadana nisu ni držali. Papin se legat uputi ne s križarima, nego svojim putom, u Palestinu. Tako se križarima pod okriljem Mlečana, osvajača Zadra, odriješiše obje ruke.

Borba za carsko prijestolje. Papa se u međuvremenu suoči s još jednom mutnom aferom. U Carigradu je carevao Izak II. Angel (1185.-1195.). Njega, dok je bio u lovu, ulovi njegov brat Aleksej, oslijepi ga, baci u zatvor u Carigradu i sjede mu na prijestolje kao Aleksej III. (1195.-1203.). Izakov sin, malodobni princ također Aleksej, rođen 1182., jedva uteče na Zapad svojoj sestri Ireni koja bijaše supruga kralja Filipa Švapskoga. Taj Aleksej dođe u Zadar zajedno sa svojim pratiteljima križarima na čelu s Filipom Švapskim i markizom Bonifacijem iz Monferrata pokrajine iz Pijemonta. Njih dvojica zapadnjaka sa svojim križarima i Mlečani sklope sporazum s malodobnim Aleksejem da će mu pomoći vratiti oca Izaka na carigradsko prijestolje, a Venecija, zahvaljujući ovoj smjeni na carskomu tronu zadobit će posebne povlastice u Carigradu i imati neke trgovačke olakšice na moru. S takvim „Zadarskim ugovorom“, sklopljenim u siječnju 1203. u osvojenu Zadru, pođu delegati Papi na odobrenje plana, tj. na pravu prijevaru. Papa zabrani da se napadne kršćanska zemlja, tj. Carigrad, Bizant. Ali kako je ušao novi moment u pregovore, i nadobudni car i križari u pismu Papi obećaju da će poraditi na jedinstvu Grčke Crkve s Apostolskom Stolicom sv. Petra, što je Papi moglo biti samo ugodno čuti, Inocent III. odgovori pozitivno na taj prijedlog misleći da će nakon vraćanja Izaka na prijestolje križari produžiti u Svetu Zemlju, a uspostaviti se jedinstvo Carigrada i Rima. Sve samo pusti snovi.

Napad na Carigrad. Mletački dužd Dandolo imađaše pred sobom samo politički cilj: stavivši Zadar pod svoju vlast – osvojiti Carigrad, zagospodariti morem pa tko hoće neka juriša na oslobođenje Jeruzalema. Križari, predvođeni Mlečanima, doploviše pred carigradske zidine u lipnju 1203. Do mjesec dana oboriše cara Aleksija III., izvukoše Izaka iz zatvora, obukoše ga, onako oslijepljena, u carsku odoru i dovedoše mu Aleksija 20-godišnjega sina kao su-vladara. Oba se zacariše, a ne zna se koji je nemoćniji: ili slijepi otac Izak II. ili mladi sin Aleksej IV. Križari traže svoju plaću, a narod nezadovoljan i otporan. U gradskoj pobuni u veljači 1204. cara Alekseja IV. zadaviše, a otac mu Izak do nekoliko dana umrije od straha, starosti i gubljenja svijesti.

Mlečani s križarima Carigrad posve zauzeše 13. travnja 1204. i opljačkaše grad, radeći sve vrste gadosti i ogavnosti koje su im mogle pasti na podlu pamet ne zaostajući za onim zločinima koji su počinjeni Latinima u Carigradu 1182. U takvu zločinu i krvi nikomu ne pada na pamet Jeruzalem, nego samo razdioba Carstva.

Mlečani s križarima uspostaviše novo Carstvo nazvano Latinsko (1204.-1261.). Na čelu se postavi Balduin I. Flandrijski (1204.-1207.), kojemu pripade četvrtina Carstva. Ne ulazeći u daljnje diobe Bizanta, zaustavljamo se na osnutku novoga patrijarhata.

Latinski patrijarhat. U prevratu u Carigradu 1204. pravoslavni patrijarh Ivan X. Kamateros (1198.-1206.) pobježe u Niceju, a Mlečani postaviše svoga subđakona Tomu Morosinija, kamaldoležanina, za latinskoga patrijarha koji bî ustoličen u Svetoj Sofiji u siječnju 1205. i okružen kaptolom kanonika iz Mletaka. U prvi mah papa Inocent III. ospori mu izbor a potom ga potvrdi i zaredi za biskupa 27. ožujka 1205. u Rimu. Dan prije toga zaređen je za prezbitera. Naslov carigradskih latinskih patrijarha potraja 760 godina, sve do 1964. kada bî dokinut u duhu novih ekumenskih odnosa.

O svemu ovome različiti su povijesni izvori a najmanje ih je očuvano u Veneciji!  

Godine 1205., 12. srpnja, papa Inocent III. piše svomu legatu Petru Kapuanskom, caru Balduinu i duždu Dandolu (koji je bio već pokojni mjesec dana): “Kako će se Grčka Crkva, koliko god bila udarena nevoljama i progonima, vratiti k crkvenom jedinstvu i odanosti Svete Stolice, ako u Latinima vidi samo primjer propasti i djelo tame, da se više plaši njih negoli pasa? Oni naime za koje se pretpostavljalo da će tražiti ne svoje nego ono što je Isusa Krista, mačeve, koje se imalo isukati na pogane, okrvaviše kršćanskom krvlju, ne štedeći ni redovništvo, ni dob, ni spol, čineći oskvrnuća, preljube i bludništva pred očima ljudi, izlažući i gospođe i djevice, Bogu posvećene, bludnosti vojnika, kradući čak i srebrne zavjetne pločice s oltara i međusobno ih lomeći, oskvrnjujući svetišta, i odnoseći križeve i relikvije.”[10] 

Propast i posljedice. Tako je Četvrta križarska posve propala: Sveta je Zemlja još više oslabljena. Bizantsko carstvo među knezovima Zapada raskomadano. Organizacija Latinskoga carstva s uvođenjem latinske hijerarhije s najvišim stupnjem patrijarhata dovela je do definitivna loma između Istoka i Zapada. Jedinstvo Crkve Grka i Latina pokazalo se običnom obmanom. Nakon 1204., a ne nakon Focija 886. ili Cerularija 1054., više nema spomena Papina imena u liturgijskim diptisima u Bizantu ni kao jednoga od pet patrijarha.[11]

„Da je bilo energična interventa Papina i prije i nakon pada Zadra, stvari bi tekle drugim tijekom“, zaključuje Papinska Enciklopedija.[12] Papini interventi s pismima i legatima ili kasno pristigoše ili se na vrijeme ne pročitaše. Kako bi se onda i očekivao pozitivan učinak? Papa je mogao doznati iz prve ruke, od subđakona Morosinija u veljači ili ožujku 1205., što se zbivalo u Carigradu. Vjerojatno je zato u prvi trenutak i osporio Morosinijevo postavljanje za patrijarha. Ali ga je domalo zaredio i vratio na carigradsku stolicu pa do četiri mjeseca oplakuje „kažnjivi napredak ljudskoga stanja“ u bizantskoj prijestolnici. Kao da je u križarskoj vojni prevladavalo načelo: „Pripusti manje zlo da se iz toga porodi neko veće dobro.“ A kako svemogući i predobri Bog ne potpisuje ni najmanje zlo koje ljudi svjesno počine, onda se i ono takozvano „veće dobro“ izvrne u ne-dobro.

Inocent III., koji je dobro znao, i o tome napisao vrhunska teološka djela, kakva je trofazna struja ljudske mizerije i u dolasku i u prolasku i u odlasku, još je jednom dokazao da crkvene osobe, makar to bile i Papina kalibra, kada se zapletu u „negotia saecularia“ – svjetovne poslove (2 Tim 2,4), lako se dogodi da se nasuču na sprudove i zapadnih kraljeva i istočnih careva, i „svetih“ križara i nesvetih gusara. Isus je rekao Petru i njegovim nasljednicima i svakomu svomu sljedbeniku da djene mač u korice (Iv 18,11), a prihvati se njegova Križa i Evanđelja!


[1] Bilo je 13 papa koji su nosili ime Inocent. Među njima Inocent I. (401.-417.) – svetac te dva blaženika: Inocent V. (1276.) koji je bio papa četiri mjeseca i Inocent XI. (1676.-1689.), kojemu je uvelike i Francuska ometala proces beatifikacije, dok ga papa Pio XII. nije proglasio blaženim 1956. Bio je i jedan protupapa nazvan upravo Inocent III., od 29. rujna 1179. do siječnja 1180. koji se skrasio u zamak u Palombari kod Rima. Papa Aleksandar III. kupio je po skupoj cijeni i zamak i zatvorenika u zamku. Protjeran je u Salerno.

[2] W. Maleczek, “Innocenzo III.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., Roma, 2000., str. 326-350. https://www.treccani.it/enciclopedia/innocenzo-iii_%28Enciclopedia-dei-Papi%29/

[3] Posljednje je izdanje priredio na latinskom M. Maccarrone, Lugano, 1955. A Robert E. Lewis, i latinski izvornik i engleski prijevod, Athens, Georgia, USA, 1978.

[4] Enciclopedia dei Papi, II., str. 337: Omnis in populo coruptela principaliter procedit a clero.

[5] Patrologia Latina, 207, 658; Enciclopedia dei Papi, II., str. 330.

[6] Teorija o dva mača pape Gelazija I., svetoga, iznesena u pismu Famuli vestrae pietatis bizantskomu caru Atanaziju I., 494. DH, 343, oslanja se – srednjovjekovno tumačenje egzegetski posve neprikladno – na preporuku Isusovu na Posljednjoj večeri: „A koji nema, neka kupi sebi mač.[…] Oni mu rekoše: ‘Gospodine, evo ovdje dva mača’!“ (Lk 22,37-38). Na to će Isus: ‘Dosta je!’, tj. apostoli nisu razumjeli na kakav mač Isus misli, nego su shvatili da je Isus rekao „dosta“ su ta dva mača, a, eto, oba su u apostola, tj. u Petra. Papa govori o auctoritas spiritualis i potestas temporalis – duhovni auktoritet Papin i vremenita vlast Careva. Ova je druga podložna prvoj u duhovnim stvarima pred Bogom.

[7] F. Callaey, Praelectiones Historiae Ecclesiasticae aetatis mediae et modernae, II., Roma, 1959., str. 136.

[8] Enciclopedia dei Papi, II., str. 335. „… ma raccomando ad alcuni di sopportare i tormenti della coscienza“.

[9] Tako Enciclopedia Italiana o Četvrtoj križarskoj vojni u „Povijest Venecije“: “Il legato pontificio preferì passare la cosa sotto silenzio…”  https://www.treccani.it/enciclopedia/la-quarta-crociata_%28Storia-di-Venezia%29/

[10] Patrologia Latina, svezak 215, stupac 701; F. Callaey, nav. dj., str. 137-138.

[11] Jedan profesor u Rimu prije dvadesetak i više godina priča bogoslovima kako je želio posjetiti monašku Svetu goru Atos u Grčkoj. Monah mu na ulazu reče da odloži kolar jer ne može s takvim razludžbenim znakom u manastir. Profesor ostavi kolar i vrati se na recepciju. U tumačenju Monaške države i Svete gore profesor je uglavnom slušao monahovu priču iz Četvrte križarske vojne iz 1204. godine! Sve kao da je sinoć bilo.

[12] Enciclopedia dei Papi, II., str. 336.