Subota, 4 prosinca

Povijesni orisi Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije


Uvod


Ovaj je povijesni pregled nastao slučajno, kao djelomični rezultat jednog sasvim drukčijeg istraživanja, takvog koji je zahtijevao uvodnu cjelovitu povijesno-geografsku kontekstualizaciju Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije. Naime, o navedenoj se temi mnogo pisalo, ali osim jednog ili drugog nešto zaokruženijeg prikaza, redovito parcijalno, obično s naglascima ili na određenim povijesnim etapama ili na teritorijalnim elementima. Iako su takvi prikazi sržniji i u smislu dubine obrađivane teme kvalitetniji, onima koji su htjeli upoznati cjelovitu povijest navedene Biskupije, ostajali su nedorečeni. U tom je smislu cilj ovoga rada nastojati pružiti što cjelovitiju njezinu sliku. To ćemo učiniti u tri koraka: najprije ćemo donijeti povijesni presjek Srijemske biskupije do sjedinjenja s Bosansko-đakovačkom, zatim presjek Bosanske, odnosno Bosansko-đakovačke do sjedinjenja sa Srijemskom, te presjek obiju od sjedinjenja do danas.[1] Pri tome ćemo neke dijelove, napose kad su u pitanju izmjene crkvenih granica, prikazati podrobnije, a druge, obično poznatije, samo naznačiti i uputiti na literaturu.


1. Srijemska biskupija od početaka do sjedinjenja s Bosanskom ili Đakovačkom


1.1. Od prvih spomena do turskih vremena


Od početka kršćanstva područje današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije bilo je pod Rimljanima, i to do 4. st. kao dio Panonije donje, a potom kao posebno upravno područje s nazivom Panonija sirmijska (Panonnia Sirmiensis), sa sjedištem u Mitrovici (Sirmiumu).[2] Sirmijska je Crkva, prema predaji, nastala još u 1. st., kada je navodno sv. Petar pohodio taj grad, te za njezina biskupa postavio svoga učenika Epeneta. Ovoga je pak na biskupskoj stolici naslijedio Pavlov učenik Andronik.[3] Sigurni podaci govore kako ova Biskupija postoji za vrijeme Dioklecijana, a biskup joj je tada sv. Irenej. Štoviše, pod Dioklecijanovim progonima 304./305. god. dala je mnoge mučenike poznate pod nazivom sirmijski mučenici,[4] što opravdano pretpostavlja već dulju prisutnost kršćanstva na tom području.[5]

Sa slobodom koju car Konstantin pruža kršćanstvu 313. god. dolazi do razvoja i ove biskupije, a uskoro i do uzdignuća na razinu metropolije.[6] Njezine su biskupije cvjetale, a granicama su moguće bili obuhvaćeni dijelovi današnje Bosne, Srbije, Hrvatske, Slovenije i Bugarske.[7] Za naše krajeve, među značajnije biskupije svakako spadaju Cibalae (Vinkovci),[8] Mursa (Osijek), Siscia (Sisak),[9] Bassiana (Donji Petrovci),[10] Petovio (Ptuj), Emona (Ljubljana), te Singidunum (Beograd).

Međutim, uslijedilo je nekoliko udaraca koji će dovesti do uništenja metropolije. Ponajprije, prvi se udarac vezuje uz Arija, koji je kao krivovjerac jedno vrijeme bio u progonstvu u donjoj Panoniji, a sam se odmah dao na širenje arijanizma, te je stekao mnoge pristaše.[11] Najznačajniji su bili biskupi Ursacije iz Singidunuma i Valens iz Murse, koji su kasnije postali “stupovi arijanstva u našim krajevima”.[12] Kolike su napetosti zavladale u metropoliji, svjedoče četiri sirmijska sabora, održana sredinom 4. st.,[13] a možda još i više dolazak samog sv. Ambrozija, s nakanom da smiri navedene tenzije i podupre pravovjerje. Još su snažniji udarac metropoliji zadali Huni, uništivši Sirmium 441. godine. Nakon kakvog-takvog oporavka, osnažuju se i biskupije, ali se sada neke od njih priklanjaju drugim metropolijama, te time okrnjuju Sirmijsku.[14] Stari sjaj i ugled otišli su u nepovrat.

Sljedeći je udarac uslijedio sa strane cara Justinijana koji podiže Justinianu Primu na čast metropolije, te joj podlaže Sirmium i njezine dotadašnje sufraganske biskupije. Konačan udarac zadaju mu Avari, koji ga 582. god. opustošuju i pretvaraju u ruševine, dok se posljednji sirmijski biskup Sebastijan povlači u Carigrad.[15] Posljednji je pak bljesak Sirmiuma vidljiv u činjenici da je papa Hadrijan II. imenovao sv. Metoda sirmijskim nadbiskupom 870. god. Papa je to učinio prvenstveno s nakanom kako bi sv. Metod dobio autoritet pred franačkim biskupima, no upitno je je li on u Nadbiskupiju uopće stigao, a osim toga ona opet nestaje već njegovom smrću 885. god.[16] Time je časna i svojevremeno prostorno vrlo raširena metropolija Sirmium zauvijek nestala.

Nakon uspostave redovite hijerarhijske vlasti u Ugarskoj dolazi i do proširenja ingerencije kaločkog nadbiskupa i na područje Srijema (oko 1073. god.), teritorija koji je kroz narednih 150 godina uređen kao jedan od arhiđakonata Kaločke nadbiskupije.[17] Naime, u srednjem su se vijeku na teritoriju današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije nalazila čak četiri (pet) arhiđakonata: uz Srijemski još i Osuvački, Vukovski, Morovićki i Požeški, s tim da je posljednji na navedenom teritoriju imao tek nekoliko župa.[18]

Osuvački se arhiđakonat prostirao od Viljeva na istoku do Aljmaša na zapadu, te prema Ivankovu i Cerni na jugu. Od važnijih župa imao je sljedeće: Viljevo, Osuvak, Donji Miholjac, Valpovo, Osijek, Aljmaš, Erdut, Laslovo, Martinci, Beničanci, Ivankovo, Jarmina, Cerna, Vođinci, Đurđanci, Punitovci, Koška itd.[19] Vukovski je arhiđakonat zauzimao područje oko Vukovara, Vinkovaca i Županje, a osim tih župa među značajnije se mogu ubrojiti: Korođ, Antin, Tordinci, Trpinja, Pačetin, Nuštar, Sotin, Lovas, Berak, Otok, Bošnjaci, Sikirevci, Babina Greda itd.[20] Morovićki  se arhiđakonat nalazio između Vukovskog i Srijemskog, a imao je ove važnije župe: Šarengrad, Ilok, Tovarnik, Morović, Strošinci, Šid, Berkasovo, Kukujevci, Erdevik, itd.[21] Veći dio današnjeg Srijema sačinjavao je Srijemski arhiđakonat,[22] u koji su spadala uglavnom područja koja će kasnije biti grupirana oko mitrovačkog, petrovaradinskog i zemunskog, ali vjerojatno ne i kukujevačkog dekanata.[23] Kako je s vremenom Kaločka nadbiskupija postala prevelika za normalno funkcioniranje, njezin je biskup Ugrin molio papu Grgura IX. da uspostavi biskupiju u Srijemu, što je ovaj i učinio 20. siječnja 1229.[24] Srijemska je biskupija bila izravno pod kaločkim nadbiskupom, dok su preostala četiri arhiđakonata spadala pod Pečušku biskupiju, a Kaločku nadbiskupiju.[25] Osim toga, kralj Bela IV. je 1244. god. ispod jurisdikcije pečuškog biskupa izuzeo područje Đakovštine i crkvenu i svjetovnu ingerenciju nad njim dao bosanskom biskupu, no o tome će biti više govora kasnije.

Sjedište Srijemske biskupije bilo je u benediktinskom samostanu Sv. Stjepana Prvomučenika u mjestu Kw (Ke, Ku, Kui, Cuchet i drugi nazivi), odnosno Banovom Manastiru (danas Banoštoru na Dunavu) kod Čerevića,[26] gdje je 1233. podignuta i stolna crkva sv. Stjepana, a vjerojatno se ubrzo utemeljio i kaptol, odnosno dva kaptola.[27] Biskupija je bila podijeljena na četiri arhiđakonata, i to: katedralni ili de Polje, koji je obuhvaćao Mitrovicu i Rumu, zatim de Billin, oko Banoštra, Obona, oko Petrovaradina, Karlovaca i Slankamena, te Posavia, oko Zemuna, Kupinova i Nikinaca, a ukupno su brojili kojih 60-70 župa:[28]

“U katedralnom arhiđakonatu: Mitrovica, Fruška, Šuljam, Radinci, Stejanovci, Pavlovci, Munorod, Svi Sveti, Bešenovo, Putinci, Voganj, Velika Remeta itd. U arhiđakonatu Bilin: Sv. Martin, Hangon, Rudnik, Rivica, Neradin, Ledinci, Kamenica, Sadag, Sentić, Dumbovo, Beočin, Čerević, Banoštor itd. U Oboni: Petrovaradin, Karlovci, Slankamen, Hoduš, Obona, Sv. Margarita, Sasi, Novo Selo, Solt, Batajnica, Pazova, Golubinci, Beška, Krčedin, Surduk itd. U Posaviji: Nikinci, Njek, Živoljić, Gomolovo, Kraljevci, Hetenovci, Đurđevci, Bena, Dopšinci, Petrovci, Jakovo, Zemun (2), Sv. Nikola itd.”[29]

Vjerski život u Srijemu u srednjem vijeku, kao i u cijeloj Slavoniji, treba iznimno vrednovati, a to potvrđuje i veliki broj župa, crkava i samostana koji su tada na tom području postojali.[30] Velikaši su bili usko vezani uz Crkvu, tako da su ne samo gradili mnoge crkve i samostane, nego i oporučno ostavljali visoke iznose upravo crkvama. Na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, moglo je biti preko 200 župa, što je svakako impozantan broj i solidan pokazatelj shvaćanja vjere onog vremena. No, s vremenom će doći do popuštanja u moralnom i duhovnom životu, što će barem dijelom pridonijeti gubljenju vlastitog identiteta za vrijeme Turaka koji se već krajem 14. st. zalijeću u naše krajeve.

Poslije kosovske bitke 1389., a posebno u 15. st. Turci se sve više približavaju Posavini što je rezultiralo čestim ratovima na ovim područjima. Oni bi naime s manjom vojskom ulijetali u pojedina mjesta, koja bi potom popalili, a stanovništvo, koje nije uspjelo pobjeći, vodili sa sobom u roblje. Češće bi bilo slučajeva kako bi ono, zbog straha i turskih obećanja, prelazilo na islam.[31] S vremenom bi Turci svoje granice premještali, kako su koje područje osvajali. Isto tako se i narod koji se nalazio pred granicom osmanlijskog carstva premještao u slobodne krajeve, a jedna od takvih posljedica je i naseljavanje velikog broja Srba u Srijem i Slavoniju, područja koja su do tada gotovo u potpunosti bila katolička.[32] Turcima su navelike išle na ruku nesloge i gramzivost među domaćim plemstvom, što je značajno smanjilo obrambenu moć, a Turcima gotovo bez otpora omogućavalo napredovanje. Kada je pak na mohačkom polju 1526. god. kršćanska vojska doživjela strašan poraz, a u bjegu poginuo i sam hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit, Turcima je bio otvoren put za osvajanje cijelog ovog područja. Uslijed takvih vremena, mnogi su napustili svoje kuće i otišli na sigurnija mjesta, uglavnom na sjever u Ugarsku ili na zapad u Hrvatsku. Oni koji su ostali, ili su se poturčili ili su podnosili teški turski jaram, dok su treći odvedeni u roblje. U tim strašnim pustošenjima nije se mogla sačuvati ni Srijemska biskupija. Uništena je već 1526., kao i kaptoli i arhiđakonati, a stolna crkva razrušena.[33] Pošto su pak utvrdili svoj položaj na ovim područjima, Turci su počeli s organizacijom svakodnevnog života.


1.2. Od pada pod Turke do 1773. god.


Tursko se carstvo u 17. stoljeću proširilo po prednjoj Aziji i sjevernoj Africi, a u Europi je zahvatilo cijeli Balkanski poluotok, te prodrlo do Budima, nekadašnjeg glavnog grada Ugarske. Carstvo se dijelilo na 22 beglerbegata ili vilajeta, odnosno kraljevstva, a ovi su se dijelili na sandžakate. Nekadašnja srijemska županija sada je potpala pod beglerbega budimskoga, a središte njezina sandžakata je uglavnom u Iloku, a ponekad u Mitrovici.[34]

Kada je biskupija uništena, s njom nestaju i rezidencijalni biskupi, a dolaze redovito samo naslovni. Naime, nakon biskupa Stjepana Brodarića (1526.-1536.) i četiri desetljeća sedisvakancije, dvor je, na temelju stare apostolske povlastice, počeo imenovati srijemske biskupe, a ti su redovito bili činovnici ugarskoga vladara, koji uglavnom nisu imali veze s biskupijom.[35] Kako se ne bi zamjerila s carem, a istovremeno kako ne bi ostavila narod bez pastira, Sveta je Stolica imenovala biskupa na zapuštenu biskupsku stolicu u Smederevu, sa sijelom u Beogradu, koji je tu uglavnom nosio naslov, dok je istovremeno kao apostolski vikar vršio biskupsku službu nad katolicima koji su pod Turskom vlašću, posebno onima koji su živjeli u Srijemu i Baranji, ali nerijetko i nad ostalim područjima Slavonije i Bosne.[36] Od 17. st., u njegovo ime, Valpovštinu i Srijem administrira biskupski vikar Srijemske biskupije, koji je bio redovito župnik u Nijemcima, a smederevski biskup rezidira ili u Požeštini ili u Bosni, te nastoji administrirati sva ta područja pod Turcima, koja nisu imala svoga biskupa i kada ga nisu imala.[37] Događalo se, naime, s vremena na vrijeme, da pokoji bosanski biskup boravi u ovim krajevima i upravlja tim područjima. No, znalo je doći, posebno pred kraj turskog razdoblja, i do otvorene netrpeljivosti između bosanskog biskupa i bosanskog upravitelja, budući da je Sveta Stolica svojevremeno dala ovlasti upravljanja cjelokupnim područjem od Požege do Beograda i u Bosni, čas jednom, čas drugom biskupu.[38]

Stjecajem okolnosti, konkretnu će pastoralnu skrb na župama, uz nešto preostalih svjetovnih svećenika, preuzeti redovnici, obično franjevci Provincije Bosne Srebrene, a najšire im je djelovanje bilo usmjereno iz samostana u Šarengradu.[39] Svojim će požrtvovnim radom za vrijeme Turaka, dijeleći nevoljku sudbinu s preostalim narodom, uspjeti koliko-toliko sačuvati ostatke ostataka nekad slavne Srijemske biskupije. No, dok su narod uglavnom uspješno pastorizirali, tražili su neovisnost od biskupa u upravljanju župama, te su tako redom, gotovo bez iznimke, dolazili u sukob sa svakim biskupom, bilo bosanskim, bilo smederevskim ili nekim drugim, unatoč činjenici kako su mnogi od tih birani između njihove subraće franjevaca. Takvi će se netolerantni odnosi zadržati još dugo nakon oslobođenja od Turaka.

U jesen 1687. god. počinju prve uspješne borbe za oslobođenje Slavonije, što je davalo poleta za obnovom kako civilnih, tako i crkvenih područja i institucija. Tako su već 1688. god. obnovljeni naslovi starih županija u Slavoniji, dok je car Leoplod imenovao Ugrina Franju Janija srijemskim biskupom, kao i velikim županom srijemskim. No, biskupi i tog vremena uglavnom nose samo počasne naslove, bez stvarne jurisdikcije. Naime, i nakon karlovačkog mira, potpisanog 26. siječnja 1699. god. između zastupnika bečkog dvora i zastupnika otomanskog carstva, nije se ni približno postiglo oslobođenje ovih krajeva, tako da je i dalje posavski Srijem ostao pod turskom vlašću, a oslobođen je samo dio oko Petrovaradina (Čerević, Kamenica, Petrovaradin, Karlovci i Slankamen), te neki manji dijelovi koji su pripadali Kukujevačkom i Mitrovačkom okrugu. Ipak, i nad tim je područjem stvarnu jurisdikciju biskup Jani zadobio tek 1701. god., no budući da je to bilo iznimno siromašno područje, za nekoliko je mjeseci ostavio srijemsku biskupiju i prihvatio imenovanje za čanadskog biskupa. Ni naredni biskupi, po svemu sudeći, nisu boravili u biskupiji, sve do požarevačkog mira, potpisanog 21. srpnja 1718. god.  Tada će, naime, i ostali dio Srijema biti oslobođen, a sva njegova crkvena područja ujedinjena.

Međutim, sada će se javiti novi problem, vezan uz granice, a posebno se u Srijemu ticao srijemskog, smederevskog, pečuškog i bosanskog biskupa. Nitko se, naime, nije sjećao starih granica, a svi su navedeni biskupi sada tražili svoja prava i tako nastojali ugrabiti što više župa. Sukob je otežavala činjenica kako su srijemski i pečuški biskupi prije Turaka imali jurisdikciju nad tim područjem, ali su s druge strane smederevski i, u nešto manjoj mjeri, bosanski biskupi,  za vrijeme Turaka tu konkretno djelovali. Nakon dulje borbe, srijemski je biskup, uz područje kojim je upravljao prije Turaka, dobio jurisdikciju nad župama Iloka i njegove okolice, te nad područjem koji je danas omeđen Kukujevačkim dekanatom, što su uglavnom i sada, izuzev Iloka, granice biskupije.

1718. god. srijemskim je biskupom imenovan Franjo Vernić, koji je stolovao u Kaptolu kod Požege, budući da svoje rezidencije u biskupiji nije imao. On je, naime, još 1707. god. bio imenovan realnim prepozitom sv. Petra kod Požege, a svoju je prepozitiru i dalje zadržao, te će ona ostati beneficij i narednim srijemskim biskupima, sve do sjedinjenja Biskupije s Bosansko-đakovačkom.[40] Imao je nakanu izgraditi rezidenciju u Zemunu, a tamošnju crkvu podići na čast katedrale, međutim ga je u tome spriječila smrt. Njegov je nasljednik na biskupskoj stolici bio Gabrijel II. Herman Patačić, no on je već nakon dvije godine upravljanja srijemskom biskupijom, imenovan kaločkim nadbiskupom i metropolitom, a u Srijemu ga je naslijedio Ladislav V. Szöreny. On je najprije došao u Kaptol, da bi sljedeće godine, tj. 1735. krenuo u svoju prvu kanonsku vizitaciju u vlastitu mu dijecezu, te tamo našao vrlo jadno stanje. Naime, svugdje je pronalazio ostatke slavne prošlosti, razrušene crkve i spomenike, a od svih ranijih župa zatekao je samo četiri (tri) u sređenom stanju, i to Ilok, Kukujevce, Zemun (i Petrovaradin).[41] Sam je obavio još tri kanonske vizitacije.[42] I on je rezidenciju htio smjestiti u Zemun, no budući da nije mogao dobiti onu kuću koju je biskup Vernić bio odredio, jer su se u njoj nastanili kapucini, na kraju se odlučio za Petrovaradin, gdje je kupio kuću vlastitim novcem za 3500 for., te se 1743. ondje za stalno preselio.[43] Utemeljio je još pet župa, i to Mitrovicu i Karlovce 1737., Sot 1741./42., Kamenicu 1746. i Rumu 1749.[44] Njegov je nasljednik, biskup Nikola Đivović podigao župu u Slankamenu, i to 1755. Te su župe, izuzev Kukujevaca koji su na neko vrijeme potpali pod Pečušku biskupiju, dočekale ujedinjenje Srijemske biskupije s Bosansko-đakovačkom 1773. U vrijeme sjedinjenja Srijemska biskupija čak ni nema svoga biskupa, jer je Ivan Krstitelj Paksi još 1770. god. sa stolice srijemskoga prešao na stolicu zagrebačkoga biskupa.


2. Bosanska ili Đakovačka biskupija – od početaka do sjedinjenja sa Srijemskom


2.1. Od Bosanske biskupije do Vrhbosanske nadbiskupije


Iz zapisa solinskih sabora iz 530. i 533. godine saznajemo kako je u to vrijeme u središtu Bosne, u tadašnjoj Bistui Novoj, negdje između Travnika i Zenice, možda u današnjem selu Mošunju, postojala dijeceza boestoensis ili bistuensis, na čijem je čelu bio biskup Andrija. Na saboru je bilo zaključeno kako se ta prevelika dijeceza treba podijeliti, i to tako da se utemelji još jedno sjedište biskupije, u municipiju Bistue Vetus (u blizini Bugojna). Brojna nalazišta otkrivena u tom dijelu Bosne svjedoče o dobro organiziranom vjerskom životu, ali o povijesti te biskupije prije dolaska Avara ne znamo gotovo ništa. Nakon uništenja metropola Sirmiuma (582.) i Salone (614.), i ova biskupija, kao i sve druge na našim područjima, više ne postoji.[45]

Ljetopis popa Dukljanina iz 12. st. navodi kako se Bosanska biskupija prvi puta spominje još u 9. st., no taj podatak nije vjerodostojan, jednako kao ni bula pape Aleksandra II. iz 1067. godine, gdje se ona također spominje. Ta je bula krivotvorina kasnije bule protupape Klementa III. iz 1089. god., načinjena u korist Barske biskupije, s promijenjenim datumom i autorom. Naime, dukljanski je moćni kralj Bodin nastojao isposlovati kod zakonitog pape Grgura VII. uzdignuće Barske biskupije na razinu nadbiskupije, a kako to nije uspio, obratio se protupapi Klementu III. Ovaj je pak svojom bulom od 8. siječnja 1089. god. osnovao Dukljansko-barsku nadbiskupiju i metropoliju sa sjedištem u Baru. Prema tom dokumentu, novonastaloj se metropoliji pripajaju sve biskupije koje su pripadale Bodinovom dukljanskom kraljevstvu, pa tako i Bosanska. No, kako ta bula nije bila pravno važeća, budući da je djelo protupape, valjalo ju je falsificirati, što je i učinjeno kako je već navedeno. Ipak, činjenica je kako u vrijeme nastanka bule Klementa III. Bosanska biskupija postoji i nalazi se u sklopu dukljanskog kraljevstva, ali na pitanje je li ona utemeljena te godine ili postoji od ranije, bula ne daje odgovor. Barem približan odgovor na to pitanje pruža zbirka propisa raznih crkvenih pokrajina i njihovih biskupija, iz raznih vremena, a poznata pod nazivom Provinciale Vetus, izdana 1188. god.[46] Ona naime Bosnu spominje dva puta, jednom u sklopu Splitske, drugi put u sklopu Dubrovačke metropolije, a iz njezinog se sadržaja može zaključiti kako prvo spominjanje Bosanske biskupije pada između 1060. i 1075. god.[47]

Bosanska je biskupija od početka bila u sastavu Splitske metropolije, ali je kroz svoju povijest imala više pretendenata, koji su je s više ili manje uspješnosti podvrgavali pod svoju vlast. To je bio slučaj ne samo s Barskom metropolijom, kako je već navedeno, pod čijim se patronatom nalazi kraće vrijeme, nego i s Dubrovačkom i Kaločkom. Naime, zbog pretenzija kaločkog nadbiskupa, zauzimanjem Kulina bana, prijatelja Dubrovnika, ona se u 12. st. (vjerojatno 1180.) izuzima ispod vlasti Splitske metropolije i potpada pod vlast Dubrovačke. Budući da ugarsko-hrvatski kraljevi sve više ističu svoje pravo na Bosnu kao vazalnu banovinu, a to bi im itekako omogućilo podvrgavanje Bosanske biskupije Kaločkoj nadbiskupiji, razumljivo je što Kulin ban želi odvojiti svoju biskupiju od Splitske metropolije, jer se na njezinoj stolici sve češće zna naći pokoji Ugrin.[48]

Međutim, u to se vrijeme pojavljuju u Bosni bogumili, tzv. bosanski krstjani, koji su svojim učenjem i brzim širenjem predstavljali veliku opasnost pravovjerju, te izazvali duboke vjerske i političke podjele u Bosni, koje nisu prestale do njezina pada.[49] Takvom brzom širenju bogumila bez sumnje su pridonijeli i domaći svjetovni svećenici, tzv. glagoljaši, koji su bili slabo i duhovno i intelektualno formirani, a liturgiju i sakramente su podjeljivali na narodnom jeziku. Isto se odnosi i na biskupe, birane između domaćih popova glagoljaša.[50] Bez teološke izobrazbe nisu ni mogli ni znali parirati bogumilima. Štoviše, i sami su češće bili promicatelji nove vjere, pronalazeći zajedničko uporište s novovjercima u slavljenju liturgije na narodnom jeziku, sa sličnim liturgijskim knjigama.[51]

Kako bi suzbili tu tzv. Bosansko-humsku crkvu, dolaze misionari dominikanci ugarske provincije, već prokušani u borbi protiv katara i albigenza u drugim područjima carstva.[52] Ti misionari pridobijaju za sebe bosanskog bana Mateja Ninoslava i njegova rođaka Prijezdu, pa Ninoslav poklanja pravovjernoj Bosanskoj biskupiji veliki posjed u Usori, koji je ograničen rijekama Savom, Tolisom i Bosnom i vrelom Modriča, dok joj Prijezda poklanja velebno imanje Dubicu, s druge strane Bosne. Zbog uspjeha koje su dominikanci postizali u borbi protiv bogumila, papa Grgur IX. biskupom u Bosni imenuje baš dominikanca, Ivana Teutonca (1233.-35.), a pripadnicima toga reda daje isključivo pravo misionarenja i istraživanja navedenog krivovjerja, što oni i čine od 1228. do 1330. god.[53]

Biskupa Ivana Nijemca naslijedio je 1235. također dominikanac, biskup Ponsa ili Povša,[54] koji u sjedištu biskupije, u mjestu Brdo blizu Vrhbosne,[55] 1238.-39. gradi katedralu sv. Petra i uz nju kaptol.[56] Kako bi se pak biskup i kaptol mogli uzdržavati, vojvoda Koloman 1239. god. određuje desetinu u Usori, Soli i Dolnjim Krajevima, te istom prigodom daruje bosanskom biskupu Đakovo i Bleznu, da mu se nađu u kriznim vremenima. Nakon Kolomanove smrti, njegov strariji brat, hrvatsko-ugarski kralj Bela IV., potvrđuje tu darovnicu 20. lipnja 1244.[57] U njoj se pak izrijekom nabrajaju sve stare crkve i svi posjedi Bosanske biskupije u još neproširenoj Bosni prema sjeveru i zapadu, a to su sljedeći: u župi Vrhbosni – Brdo, Bulina, Knešpolje i Vrutci; u župi Neretvi – Buljina; u župi Lepenici – Rotilj; u župi Vidgossa – Ljubinci; u Milama – crkva Kuzme i Damjana; u župi Lašvi – posjed kod “Tri crkve”; u župi Uskoplje – kod crkve sv. Ivana u selu Dobrošinu; u župi Brod – Bilino polje; u župi Borač – Prača zvana Biskupina. Navedene crkve su samo one uz koje je postojao veći posjed Bosanske biskupije, a ne sve koje su joj pripadale. Osim toga, tom popisu treba pridodati i Jošavicu, u blizini ušća Bosne u Savu, a koju je ban Stjepan Tvrtko poklonio bosanskom biskupu Petru.[58] Ako, dakle, ovom popisu pridodamo posjede u Đakovštini, dobijamo sliku tadašnje Bosanske biskupije. No, tu treba imati na umu kako dva dijela biskupije nije dijelila samo Sava, nego i dio teritorija Zagrebačke biskupije.[59]

U međuvremenu je Bosanska crkva u samoj Bosni uzimala sve više maha, a pravovjerna bila još jače tlačena.  Zbog toga su pape pozivale mađarske kraljeve i biskupe u vojnu protiv heretika, a kako bi ta borba bila efikasnija, Bosansku su biskupiju izuzele ispod vlasti dubrovačkog metropolite i podvrgle ingerenciji kaločkog 26. kolovoza 1247. godine. No, ti vojni pohodi usmjereni protiv bogumila, nisu urodili željenim plodom. Naprotiv, pokazala se, u određenom smislu riječi, njihova i vjerska i politička nadmoć. Naime, budući da su se, s jedne strane, u liturgiji služili narodnim jezikom i borili protiv latinizacije, a s druge strane, da su prvi ustali u obranu Bosne, postali su omiljeni među bosanskim plemstvom, što je opet imalo za posljedicu još snažnije širenje Bosanske crkve. Štoviše, zbog žestine krivovjerja i sam je tadašnji biskup Ponsa, bježeći od smrtne opasnosti, napustio Brdo i došao u Đakovo.[60] Taj biskupov potez označava početak kraja matične Bosanske biskupije, povlačeći za sobom niz posljedica. Naime, iako će biskupi kroz naredno vrijeme prolazno boraviti u Đakovu, već početkom 14. st. i biskup i kaptol nastanjuju se u njemu za stalno, a Bosanska biskupija u Bosni, bez svoje glave, ostaje na milost i nemilost mnogima.[61]

Ipak, određeni procvat vidi se za vrijeme misionarske djelatnosti franjevaca. Oni su naime došli u Bosnu još 1291. god., i to na molbu bivšeg srpskog kralja Stefana Dragutina, zeta ugarskog kralja, koji je kao leno dobio banovinu Mačvu, Usoru i Soli, papi Nikoli IV., da mu pošalje nekoliko svećenika koji će pomoći u suzbijanju krivovjeraca. Papa je pak odlučio da to budu franjevci, jer je smatrao kako jedino oni, svojim načinom života, mogu parirati bogumilima.[62] Dolaskom generala reda u Bosnu 1339. i otvorenim zauzimanjem bana Stjepana II. Kotromanića za pravovjernu Crkvu, dolazi do masovnog prelaska bosanskih krstjana na katoličku vjeru. Tada se i bosanski biskup Lovro Lorandi (1336.-1347.) vraća iz Đakova u Bosnu i odande upravlja biskupijom.[63]

Međutim, uskoro dolazi do otvorenih sukoba franjevaca i dominikanaca oko kompetencije nad Bosnom kao vlastitim misionarskim područjem. Iako je papa Grgur IX. imenovao dominikance isključivim inkvizitorima još u prvoj polovici 13. st., zahvaljujući dobrim vezama koje su imali s Rimom, franjevci su isposlovali kod pape Ivana XXII. 1330. god. presudu u svoju korist, nakon čega su dominikanci sve više bili potiskivani iz Bosne, da bi ih do Turske okupacije potpuno nestalo. S obzirom na to, ostaje žalosna činjenica da su tolikoj oslabljenosti Bosanske biskupije bitno pridonijeli i ti i slični sukobi unutar nje same. Ipak, franjevcima treba priznati kako su misionarili ono prodručje s velikim žarom, nerijetko podnoseći najteže žrtve, što je itekako pridonijelo smanjenju krivovjerja. Unatoč i toj činjenici, uskoro će politički i vjerski izranjena Bosna postati lakim plijenom Turcima, a tomu su itekako pridonijeli bosanski krstjani. Naime, oni su i ranije zvali Turke za saveznike u borbi protiv ugarske okupacije, a onda kada je u Bosnu došao osvajač Carigrada, sultan Mehmed II., zapovjednik neosvojivog Bobovca otvara mu vrata tvrđe bez ikakvog otpora. Bosna šaptom pade, a njezin posljednji kralj Stjepan Tomašević bude posječen pod Jajcem 1463. god.[64]

Turska je okupacija dovela do veoma velikih promjena ne samo na političkom, nego i na vjerskom, socijalnom i etničkom polju. S jedne strane, mnogi su katolici napustili svoje ognjište bježeći pred Turcima, a s druge strane, i sami su Turci mnoge odveli u sužanjstvo.[65] Na tako napuštenim područjima, napose uz granice Carstva, Turci su naselili druge kršćane, posebno Srbe pravoslavne vjere, kojih do tada nije bilo u Bosni, dajući im značajne povlastice, a za uzvrat su tražili pouzdanu vojničku službu.[66] Nakon pada Bosne, unatoč očekivanom procvatu, i bosanski krstjani polako nestaju, a na to je prvenstveno utjecala njihova unutrašnja razrovanost. Moćniji su tako, povedeni raznim povlasticama, prelazili na islam, drugi na pravoslavlje, a neki čak i na  katoličanstvo.[67] I dio je katolika, što od straha pred turskim ugnjetavanjima, što povedenih povlasticama, prešlo na islam. Profitira uglavnom Pravoslavna crkva koja širi svoje granice iz Raške duboko u Bosnu, osnivajući mnoge manastire i utemeljujući Dabro-bosansku eparhiju koja će 1709. god. dobiti sjedište u Sarajevu.

S obzirom na crkveno uređenje za vrijeme Turaka, u Bosni vidimo gotovo istovjetnu, ako ne i težu situaciju kao i u Srijemskoj biskupiji. Naime, iako povremeno jedan ili drugi biskup, rezidencijalni bosanski ili apostolski administrator, zađe u Bosnu, to je zbog straha od Turaka s jedne strane, te od nepriznavanja biskupskog autoriteta od strane franjevaca s druge strane, bivalo sve rjeđe i neučinkovitije, da bi na kraju potpuno prestalo. Župe su i tu preuzeli franjevci Provincije Bosne Srebrene, djelujući među stanovništvom češće tajno, prerušeni u turska ili druga civilna odijela.[68] No, kako je već isticano, dok njihovo dušobrižništvo uglavnom treba visoko valorizirati, istovremeno treba kritički procjenjivati njihov odnos prema nadležnim biskupima. Naime, ovima uglavnom nisu priznavali jurisdikciju, nego su tražili neovisnost na župama. Opravdavali su to činjenicom kako su svi napustili okupiranu Bosnu, pa su oni morali izaći iz samostana i preuzeti rad na župama, a to su radili s velikom požrtvovnošću i uspjehom, te im zbog toga nitko ne smije nešto nametati. Iako su u tome imali većim dijelom pravo, odbacivanje autoriteta i onih biskupa koji su tu rezidirali i nastojali organizirati pastoralni život u Bosni, ne može se baš lako opravdati. Štoviše, ne može se lako ni razumjeti, budući da su ti biskupi gotovo redovito bili birani između njihovih redova.

S vremenom se situacija nije poboljšavala, nego je postajala sve napetija. Ni utjecanje na Rim nije mnogo pomoglo, budući da bi franjevci svaku pritužbu pojedinog biskupa koja bi stigla na Svetu Stolicu okrenuli u svoju korist, obično se braneći, s jedne strane, povlasticama koje su tijekom stoljeća dobijali od papa, iako su one već davno višeputno dokinute, a s druge strane, optužbama kako se biskupi miješaju u unutrašnje stvari franjevačkog reda.[69] Bez obzira na odgovor Svete Stolice, oni su radili po svome, tako da su doslovno postali crkva u Ccrkvi. Nema sumnje kako je i to njihovo ponašanje, uz ostalu problematiku turskog razdoblja, dobrano pridonijelo smanjenju snage Katoličke crkve u Bosni.

Za razliku od Slavonije, Bečki rat za oslobođenje (1683.-1699.) nije u Bosni postigao željeni cilj. Naime, iako je austro-ugarska vojska uspijevala povremeno osloboditi i veća područja Bosne, ona bi ponovno i ponovno, i na kraju konačno pala u ruke Turcima. Sam je rat za sobom nosio mnoga uništenja i razaranja, kako sa strane Turaka, tako i sa strane Austro-ugarske. Tako su nestale mnoge župe, samostani i crkve. Katolici su velikim dijelom prebjegli, bojeći se turske odmazde, u slobodne krajeve, predvođeni i sada franjevcima. Na području cijele današnje Bosne i Hercegovine ostalo je tek oko 25.000 katolika, 26 franjevaca (svećenika) i 3 brata laika, a od nekadašnjih deset samostana preživljava samo tri: u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu.[70]

Nakon karlovačkog mira, potpisanog 1699., Bosna je ostala pod turskom vlašću, a bosansko-đakovačkim je biskupima, kao građanima neprijateljske Austro-ugarske, zabranjen ulaz u Bosnu.[71] Od tada franjevci iz navedenih samostana pastoriziraju cijelu Bosnu i Hercegovinu, podnoseći sve nedaće s narodom. Turske su, naime, vlasti, iza fiktivno vrlo tolerantnog zakonodavstva, doslovno ugnjetavale kršćane, koji su postali raja. Svaki nazovi prekršaj, koji je obično namjerno izazvan, morao se debelo plaćati. Tako su franjevci češće znali plaćati otkupninu za svoje vjernike, a nerijetko su i sela znala izdvajati pozamašnu sumu za svog fratra, spašavajući ga od batina i sramote, a ponekad i od smrti. Ipak, i u takvim su okolnostima franjevci uspješno djelovali, podizali nove samostane i crkve, katehizirali i opismenjavali djecu, držali pučke pobožnosti itd.[72]

No, budući da biskupa već dulje u Bosni nema, Sveta je Stolica 1735. god. osnovala Bosanski vikarijat, te tako omogućila kakvo-takvo crkveno hijerarhijsko ustrojstvo ondje. Službu apostolskog vikara vršio je jedan od gvardijana samostana u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu, gdje je i rezidirao.[73] Tako se jurisdikcija bosanskog biskupa u Đakovu nad samom Bosnom i pravno prekida, iako je stvarno nestala davno prije.[74] No, ni apostolski vikari nisu mogli postići ingerenciju nad vjernicima i župama, nego su zbog toga bili u stalnom sukobu s franjevcima.[75] Radi lakšeg upravljanja, Sveta Stolica je 1846. god. podijelila Vikarijat na Bosanski i Hercegovački. Kada je pak Bosna došla pod austrijsku vlast, otvara se mogućnost za uspostavu redovite hijerarhije. To je učinio Lav XIII. svojom bulom Ex hac Augusta, od 5. srpnja 1881., kada u Sarajevu uspostavlja Vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju, sa sufraganskim biskupijama u Banja Luci i Mostaru, kojima će kasnije biti pridodana netaknuta Trebinjsko-mrkanjska biskupija,[76] a prvim njezinim nadbiskupom imenuje Josipa Stadlera, rođenjem iz Slavonskog Broda. No, ni on se nije uspio dogovoriti s franjevcima, nego je, nakon mučnih i dugotrajnih neuspješnih pregovora, odluku morala donijeti Sveta Stolica, prema kojoj franjevci zadržavaju 59 župa, a biskup dobija jurisdikciju nad ukupno 35, i to 24 u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i 9 u Banjalučkoj biskupiji.[77]


2.2. Od prijelaza bosanskih biskupa u Đakovo do 1773.


a) Od prijelaza bosanskih biskupa u Đakovo do prvih turskih osvajanja

Već smo rekli kako herceg Koloman 1239. god. daruje bosanskom biskupu Đakovo i Bleznu, posjed koji se nalazio u tadašnjoj vukovskoj županiji, a prostirao se oko Breznice, Kaznice i Jošave, do Cerne i Save, odnosno obuhvaćao je ova mjesta: Đakovo, Bebrinu, Bleznu (između Tomice i Garčina), Brod, Dragotin, Drenovac (Drenje?), Dubravnik (na mjestu između Garčina i Topolja), Garčin, Mihaljevce (jugozapadno od Đakova), Stare Mikanovce i Selce.[78] Kolomanovu darovnicu potvrdio je papa Grgur IX. 7. prosinca 1239. god.,[79] a hrvatsko-ugarski kralj Bela  IV., stariji brat hercega Kolomana, ne samo da je potvrdio istu darovnicu, nego ju je i proširio, 20. srpnja 1244.,[80] prema kojoj bosanski biskup u Đakovu nad tim područjem postaje isključivi i svjetovni i crkveni poglavar, podložan samo kralju.[81] Time je bosanski biskup dobio povlasticu kakvu drugi biskupi nisu uživali.

Zbog žestine krivovjerja u Bosni, biskup Ponsa napušta Brdo i dolazi u Đakovo najkasnije 1252. god., a to potvrđuje činjenica kako je 8. svibnja te godine primio u Đakovu izaslanika trebinjskog biskupa koji mu je predao bulu pape Inocenta IV. kojom se Bosanska biskupija podvrgava Kaločkoj nadbiskupiji.[82] Iz iste godine datira i jedno njegovo sačuvano pismo, koje piše iz Đakova, a u njemu navodi kako je “u svojoj kući, da ga okružuju svećenici i da ima osobnog notara te da ima i crkvu”.[83] Moguće je da je Ponsa imao namjeru vratiti se u Bosnu, ali stjecajem okolnosti to nije učinio ni on ni njegovi nasljednici, no činjenica je kako se bosansko-đakovački biskupi više ne vraćaju u Bosnu da bi tamo rezidirali, osim jednog ili drugog.

Tako prvi bosansko-đakovački biskupi u Đakovu počinju organizaciju dviju cjelina unutar grada: Castrum Diaco, u kojem će se izgraditi Tvrđava s katedralom i biskupovom rezidencijom, te Civitas Diaco, odnosno oppidum, kako se najprije nazivalo, tj. trgovačko i obrtničko mjesto, a kasnije Trgovište (civitas), koje se prostiralo izvan Tvrđave, a njezine će okosnice biti kurije, župska crkva i samostan. Tako se još 1293. god. spominje kaptol,[84] a pola stoljeća poslije i katedrala. Naime, još je biskup Ponsa sagradio manju kuću koja će njemu i njegovim nasljednicima biti rezidencija, a svjedočanstvo o postojanju katedrale nalazi se u jednom pismu biskupa Lovre (1336.-1347.) papi Klementu VI. iz 1344. god.,[85] te u pismu bosanskog bana Tvrtka u kojem piše o svom posjetu biskupu Peregrinu Saksoncu 1355. i o tamošnjoj gotičkoj katedrali.[86] Isti je biskup vjerojatno sagradio i župnu crkvu u Đakovu, posvećenu sv. Lovri. Ona se nalazila u civitas Diaco, jednako kao i franjevački samostan, kojega je, dopuštenjem pape Klementa VI. 1347., određenog za dvanaestoricu redovnika, sagradio biskup fra Peregrin Saksonac.[87] S obzirom na to, čini se kako je Đakovo već u prvim vremenima nakon prelaska biskupa iz Bosne ovamo, postalo vrlo važno i crkveno i svjetovno središte. To potvrđuje i činjenica kako ga je više puta posjetio ne samo bosanski ban Tvrtko, nego i sam car Sigismund, koji je odatle rješavao političke prilike u Slavoniji.[88]

Međutim, dok je Đakovo i s njim život u prekosavskom dijelu Bosanske biskupije cvao, u samoj je Bosni prilično venuo. Biskupi su pak, velikim dijelom opravdano, kao što je ranije opisano, pokazivali sve manje pastoralne brige za taj veći dio biskupije, što će s vremenom dovesti do njihova potpunog odvajanja. No, i procvat u Đakovštini naglo će osujetiti turska navala u naše krajeve, a pogibija posljednjeg bosanskog biskupa predturskog razdoblja, Jurja Paližne, uz još šestoricu biskupa i nadbiskupa, u Mohačkoj bici 1526., izazvat će pravu paniku.[89]


b) Pod Turcima

Slavonija je uspjela nešto duže održati svoju kakvu-takvu samostalnost i u odnosu na Bosnu i u odnosu na Srijem, odnosno do 1537. god. Tada dolazi i ovdje do velikih raseljavanja, a najviše u  Đakovštini. Oni katolici koji nisu pobjegli u Hrvatsku, Austriju ili Ugarsku, pobjegli su iz gradova u sela i šume. Turci u Đakovu ruše katedralu, biskupski dvor, kaptolske kurije, župnu crkvu sv. Lovre… Slična se rušenja i paljenja zbivaju na cijelom okupiranom području. I ovdje na opustjela područja Turci naseljavaju Vlahe, da im služe uz granice,[90] a uskoro dolaze i drugi, Mađari, Slovaci i Nijemci, uglavnom kalvini ili luterani, kojima je, pod turskim patronatom, olakšano širenje.[91] Kalvini iz Tordinaca će tako spaliti i franjevački samostan u Đakovu 1551., a borbe s katolicima za što veći broj vlastitih vjernika obilježit će naredno razdoblje gotovo u cijeloj Baranji, a tek nešto manje u Slavoniji i Srijemu.[92]

Veći dio Slavonije u turskom je razdoblju bio pod bosanskim beglerbegatom, a pod njegovom se upravom nalazilo sedam sandžakata, od kojih su dva slavonska: požeški i (najprije čazmanski, pa pakrački, te konačno) cernički. Požeški sandžakat je imao 12 gradova: Požega, Orahovica, Velika, Virovitica, Slatina, Voćin, Kapošvar, Osijek, Vukovar, Brod i Đakovo, a cernički tri: Cernik, Bila Stina i Sirač. Mjesta Valpovštine i južne Baranje spadala su pod pečuški, a Srijem pod budimski beglerbegat.[93] Samo Đakovo pod turskom vlašću postaje značajno svjetovno središte u kojemu se nalazi desetak begova i tri džamije, dok je stanovništvo gotovo u potpunosti muslimansko. Tek nešto malo preostalih kršćana sada svoju župu imaju u Selcima.[94]

Razumljivo je kako u takvim okolnostima biskupima nema mjesta u Đakovu, pa se oni najprije povlače po preživjelim samostanima (posebno u Velikoj) i odande pokušavaju voditi brigu ne samo za svoju, nego i za susjedne biskupije, čiji su biskupi naslovni. Kao što je već rečeno, administriraju područja Pečuške, Srijemske, matične Bosanske i Zagrebačke biskupije. Međutim, zaoštrena situacija na ovim područjima, kao i ranija povlastica ugarskog vladara da imenuje biskupe, učinit će i njih češće samo naslovnima, dok će pastoralna skrb, po odluci Svete Stolice, biti povjerena upraviteljima, smederevskim ili drugim biskupima.[95] Sveta je Stolica u početku jurisdikciju nad cjelokupnim područjem pod Turcima davala jednom upravitelju, dok je poslije taj teritorij podijelila na dva dijela, što znači da je apostolski upravitelj u Bosni imao jurisdikciju nad područjem od hrvatsko-turske granice na zapadu do Đakovštine na istoku, dok je apostolski vikar za Srijem imao nadležnost nad Valpovštinom, istočnom Slavonijom i Srijemom. Među njima je znalo doći do sukoba i borbe za prevlast, a situacija je bila još znatno kompliciranija u vrijeme kada je bilo pravih bosanskih biskupa (onih koje je imenovao ugarski vladar), odnosno onih koji su tu rezidirali i nastojali u punom smislu riječi upravljati biskupijom. Događalo se tako u praksi da su čak tri biskupa svojatala pravo na to područje.[96]

Konkretno dušobrižništvo vršit će i ovdje franjevci, i to organiziranim djelovanjem iz veličkog i našičkog samostana, tako da će velički samostan biti više usmjeren na Požeštinu, dok našički na Đakovštinu.[97] Nakon mira u Žitvi, potpisanog između Austrije i Turske 1608. god., smanjili su se pljačkaški napadi i jedne i druge strane, što je dovelo i do nešto boljeg položaja katolika u Slavoniji, a s tim i slobodnijeg pastoriziranja svećenika i biskupa. Međutim, tada se više zaoštravaju unutarcrkveni odnosi. Naime, dok su u počecima franjevci priznavali jurisdikciju bosanskog biskupa,[98] kako je njegova ingerencija s vremenom bila kompromitirana i naklonost franjevaca prema njemu postaje sve više upitna, a s vremenom će prerasti u žestoki dugogodišnji sukob.[99] On je eskalirao sredinom 17. st., odnosno u vrijeme bosanskog biskupa Marijana Maravića (1645.-1660.) i smederevsko-beogradskog biskupa Mateja Benlića, a čini se kako je tome glavni uzrok materijalne naravi, odnosno borba za što većim brojem župa. Naime, u to vrijeme velički samostan uzdržava 12 župa, našički 14, a biskupova menza ima prihode s 5 župa: Požega, Ratkov Potok, Garčin, Dragotin i Selci.[100] Biskup to još želi bitno proširiti na štetu ovima, dok pak ovi isto žele na biskupovu štetu.[101] Pri tome i jedni i drugi djeluju prilično beskrupulozno. Sukob je završio okretanjem slavonskih franjevaca zagrebačkom biskupu, što će uskoro dovesti do nelogičnog proširenja Zagrebačke biskupije na to područje.[102]

Naime, nakon  Maravićeve smrti nastupilo je gotovo desetljeće sedisvakancije (1660.-1669.), tako da prava zagrebačkom biskupu nitko nije mogao osporavati, te je on tako svoju biskupiju, uz pomoć dvojice generalnih vikara, znatno proširio po cijeloj srednjoj Slavoniji.[103] Međutim, kada je novoimenovani bosanski biskup Nikola Ogramić-Olovčić (1669.-1701) pokušao preuzeti upravu, došlo je do novog žestokog sukoba.[104] On je konačno završio na metropolitanskom sudu u Gjöru, koji je presudio u korist Zagrebačke biskupije (granica je bila: Šamac, Levanjska Varoš, Drenje i Petrijevci), dok je Ogramiću nakon pune 32 godine borbe, ostala samo Đakovština, tj. ono područje koje su imali i njegovi prethodnici prije Turaka.[105] Na takav je ishod bez sumnje utjecala i Ogramićeva teška narav, odnosno nerijetko nasilno nastojanje da pod svaku cijenu zauzme cijelu Slavoniju.[106] Osim tog sukoba među biskupima, nastala je i podvojenost za i protiv bosanskog ili zagrebačkog biskupa među slavonskim i bosanskim franjevcima,[107] gdje su bosanski pristajali uz Ogramića, a slavonski najprije uz zagrebačkoga, da bi s vremenom postali neodlučni, te konačno, uglavnom, pristali uz Ogramića, ali to nažalost više nije utjecalo na promjenu situacije.[108]

S Bečkim ratom za oslobođenje (1683.-1699.) ova područja se pretvaraju u pustoš.[109] Naime, njih su s jedne strane rušili i palili Turci, kako su se povlačili u druge krajeve, a s druge strane isto je činila i kršćanska vojska budući da drukčije nije niti mogla ove istjerati. Osim toga, sam proces oslobođenja je trajao više godina, a Turci su više puta pokušavali i ponekad uspijevali ponovno zauzeti ranije oslobođena područja.[110] Takva su ratovanja i razaranja utjecala na uništenje mnogih sela i na našim područjima, pa tako i na područje Đakovštine.[111] Poslije 1687. god., kada slavonski gradovi dolaze ponovno u carske ruke, muslimansko stanovništvo seli u Bosnu, i to najviše na područje Zenice, Tuzle, Gradačca, Teslića, Žepča i Tešnja, ili pak odlazi u još uvijek okupiranu Srbiju, dok se ovdašnji stanovnici 1692. god. počinju vraćati iz šuma, brda i drugih zbjegova, te si dižu kolibice za stanovanje. Usporedo s tim, katolička raja iz Bosne bježi u oslobođenu Slavoniju i Hrvatsku.[112]

Tako će uskoro doći do značajnih migracija, koje će izmijeniti etničku i vjersku sliku Slavonije. Naime, najprije se s vojskom Eugena Savojskog 1697. povlači iz Bosne veliki broj katolika i pravoslavaca,[113] a u narednim će se godinama to više puta ponoviti.[114] Osim toga, iz južne Srbije, koju su Turci ponovno osvojili, pod vodstvom patrijarha Arsenija Crnojevića, dolazi i u Slavoniju veliki broj pravoslavaca, a istovremeno dolazi stanovništvo iz Hrvatske, Ugarske, Njemačke, Austrije i drugih zemalja, velikim dijelom kalvini i unitarci. Katolici iz Bosne, obespravljena raja, nailazit će na posebno dobar prijam kod đakovačkih biskupa, koji će ih češće uzimati u svoju zaštitu.


c) Od oslobođenja od Turaka (1687.) do 1773. god.

Biskup Nikola Ogramić dolazi s brojnim narodom u Đakovo i prije potpunog oslobođenja Slavonije te tu nastoji organizirati pastoralni život biskupije. Osim navedenog spora oko župa sa zagrebačkim i beogradskim biskupom, morao se boriti i oko prava na Đakovštinu. Naime, iako je došao s carskom potvrdom nekadašnje Kolomanove darovnice i zauzeo to područje,[115] cijelo je vrijeme oko njega vodio spor s komorskom inspekcijom i generalatom u Osijeku, ali ga je ipak za svoga života uspio sačuvati.[116] Ipak, i u takvim je okolnostima Ogramić nastojao organizirati biskupiju, a u tome je velikim dijelom i uspijevao.[117] Međutim, njega su 1701. god. ubili razbojnici u vlastitoj rezidenciji,[118] a biskup postaje Petar Crnković, no i on ubrzo umire, a nasljeđuje ga Đuro Patačić de Zajezda (1703.-1716.). I u njegovo je vrijeme stanje u biskupiji bilo iznimno loše. U čitavoj je Đakovštini naime bilo svega 7 crkava: kod Vrpolja, Dragotina, Dubravnika, u Selcima, Slobodnoj Vlasti, u Mikanovcima i kapela u blizini Drenja. Kod Levanjske Varoši i Gorjana ostale su samo ruševine starih crkava. Samo je u Đakovu bio svećenik, i to franjevac, dok su u Selcima, Drenju, Varoši i Vrbici dolazili franjevci iz našičkog samostana. Mise su se nerijetko, zbog nedostatka crkava, slavile u kućama.[119]

Sam je biskup, budući da nije imao katedrale, najprije službu vršio u župnoj franjevačkoj crkvi, a uz nju je i stanovao. Kasnije si je sagradio drvenjaru koja je njemu i njegovim nasljednicima – Bakiću i Tauziju – bila rezidencija. Poduzeo je i gradnju katedrale, i to na ruševinama stare gotičke, a sada gradi baroknu. Sagrađena je 1708./09. god. i posvećena sv. Petru i Pavlu. Katedrali je pridodao sakristiju i drveni toranj u koji je smjestio tri zvona. Džamiju koja se u tursko vrijeme nalazila u blizini gospodara Đakova, a koju je Ogramić preuredio u crkvicu sv. Jurja, predao je franjevcima koje je 1703. god. doveo u Đakovo, a njima je sagradio i skroman samostan. 1706. god. obnovio je ergelu, koja je s turskim napadima bila devastirana, odnosno nabavio je iz Carigrada 18 arapskih kobila i 8 pastuha. 1706. god. održava Prvu biskupijsku sinodu, a zanimljivo je da na nju dolaze i svećenici iz Srijema i Brodskog Posavlja, iako je sama biskupija tada imala tek četiri župe. Uz taj podatak, i činjenica kako Patačić pastorizira, s dozvolom susjednih biskupa, vinkovačko i brodsko područje, te grad Osijek, pokazuje kako su i u to vrijeme područja koja će se kasnije ujediniti u Bosansko-đakovačku i Srijemsku biskupiju, bila orijentirana prema bosanskom biskupu i njegovoj biskupiji, odnosno da su ga u neku ruku smatrali svojim duhovnim pastirom.[120]

Njega je naslijedio biskup žestoke ćudi, Petar IV. Bakić de Lach (1716.-1749.).[121] On je  nadogradio još neke dijelove katedrale, tj. dovršio što je Patačić započeo. Htio je uvesti svjetovne svećenike i utemeljiti katedralni kaptol, ali to je izazvalo sukobe s franjevcima oko prava na župe.[122] Za njegovog je biskupovanja, tj. 1745. god. otkinuto od biskupova posjeda 7 sela: Andrijevci, Topolje, Novi i Stari Mikanovci, Vrpolje, Strizivojna i Biđ, i pridodano Vojnoj krajini, a to će izazvati sukobe i s carskim dvorom, jer je neprestano tražio nadoknadu za oduzeto, a završit će biskupovim udaljavanjem iz Đakova i biskupije.[123] Nakon toga je živio na svom obiteljskom imanju u blizini Varaždina i odande, koliko se to moglo, upravljao biskupijom.[124]

Bakića je 1749.  naslijedio Franjo Thauzy, ali on uskoro prelazi na mjesto zagrebačkog biskupa, a u Đakovo dolazi biskup Josip II. Antun Čolnić (1751.-1773.), posljednji samo bosanski biskup.[125] I on je pridonio dovršenju katedrale, posebno njezina unutrašnjeg dijela.[126] Sagradio je kraj katedrale i sakristiju, opskrbio crkvu liturgijskom odjećom i liturgijskim posuđem, podigao visoki toranj sa zvonima umjesto starog zvonika, utemeljio prvu javnu školu itd. Umjesto Patačićeve stare ruševne drvenjare koja je njemu i njegovim nasljednicima služila kao rezidencija, sagradio je biskupski dvor u baroknom stilu, no nije ga ipak uspio urediti i iznutra.[127] Sagradio je i novi franjevački samostan, također u baroknom stilu. Kada je došao na biskupsku stolicu, našao je 4 župe, koje su držali franjevci: Đakovo, Gorjani, Vrpolje i Vrbicu, a on je za vrijeme svog biskupovanja utemeljio još četiri: Semeljci (1754.), Piškorevci (1758.), Trnava (1758.) i Punitovci (1767.).[128]

Čolnić nastoji srediti unutrašnje uređenje biskupije, a jedna od glavnih mu je zadaća bila i uvođenje svjetovnog klera. Franjevci tako, temeljem odluke Marije Terezije iz 1754. god., počinju polako predavati župe svjetovnim svećenicima, a prva župna crkva u Đakovu postaje crkva sv. Jurja (danas crkva Svih Svetih). Prvu četvoricu svjetovnih svećenika doveo je sa sobom Čolnić iz Zagreba,[129] a osim njih oni u počecima dolaze iz Gornje Krajine, ali ubrzo biva odgojen i solidan broj svećenika s domaćeg teritorija, koji preuzimaju pastoralnu brigu u svojoj dijecezi.[130] Biskup Čolnić doseljava i novo katoličko stanovništvo iz Bosne. Tako npr. 1757. god. dolazi 123, a 1758. god. 250 Bošnjaka od Plehana u okolicu Đakova, a biskup im osniva dva sela: Vuku (koja se u početku nazivala Josipovac) i Široko Polje, a one koji su preostali smješta u Punitovcima, Beketincima, Dragotinu i Koritni.[131] S druge strane, župa Vrpolje nije u sklopu njegova vlastelinstva još od vremena biskupa Patačića, nego je pod Vojnom krajinom, pa Čolnić neprestano pokušava vratiti nazad oduzeto, ili barem dobiti odštetu, no ne uspijeva.[132] Tako će navedenih 8 župa, 7 u okviru biskupova vlastelinstva, a 1 pod Krajinom, dočekati ujedinjenje sa Srijemskom biskupijom 1773. god.


3. Biskupija Bosansko-đakovačka i Srijemska – od sjedinjenja 1773. do “razjedinjenja” 2008.


Za vrijeme Marije Terezije dolazi do reorganizacije crkvenog ustrojstva, tako da se osnivaju nove biskupije, a dokidaju ili ujedinjuju stare. Kao rezultat te reforme, doći će i do sjedinjenja Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije u jednu, a sa sjedištem u Đakovu. Još prije 1770. god. počinje se ozbiljno razmišljati o ujedinjenju dviju biskupija, budući da su obje površinom obuhvaćale relativno malo područje, a uz to bi se bečki dvor riješio tereta, jer je Srijemsku biskupiju, koja nije imala dovoljno vlastitih sredstava, većim dijelom uzdržavao car.[133] Osim toga, Srijemska biskupija nakon Turaka nije uspjela više postići četiri temeljna uvjeta koja bi je činila biskupijom u punom smislu riječi: nije imala stolnu crkvu, nije imala kaptol, nije imala sjemenište i nije imala biskupski dvor. Štoviše, češće nije imala ni samog biskupa. Stoga je Marija Terezija Svetoj Stolici predložila njezino sjedinjenje s Bosansko-đakovačkom biskupijom, a ova je to prihvatila.

Pregovori o sjedinjenju trajali su pune tri godine (1770.-1773.) i nisu tekli bez poteškoća. Prije svega, bosanski biskup Čolnić nije odmah bio za sjedinjenje i prihvaćanje administracije u Srijemu, jer je već zašao u ozbiljne godine, a u vremenima neimaštine kakva su bila, to mu je činilo samo dodatno opterećenje.[134] No, nakon što mu je bila razložena narav sjedinjenja, napokon je pristao, ali sjedinjenja nije doživio jer je nešto prije njega umro.[135] Za sjedinjenje je bio i zagrebački biskup Ivan Paksi, koji je još 1770. god. prešao sa stolice srijemskog biskupa na stolicu zagrebačkog, a kao takav znao je dobro da se Srijemska biskupija može samo na taj način spasiti od ugasnuća. Od njegova je naime odlaska biskupska stolica u Srijemu upražnjena, pa se nitko ne može ni zauzeti za njezine interese. No, ni on nije doživio sjedinjenje jer je umro u Varaždinu 1772. god.[136] Sjedinjenju su se oštro protivili pečuški biskup Klima i kaločki metropolita Baćani, a predlagali su da se jedan njihov dio pripoji Kaloči, a drugi Pečuhu, no na taj se prijedlog na sreću nisu obazirali ni u Rimu, ni u Beču. Rimu je naime bilo važno sačuvati naslov slavne Srijemske biskupije, a Beču je pogodovalo sjedinjenje s Bosansko-đakovačkom biskupijom, jer će tako smanjiti mađarski utjecaj u monarhiji.[137]

Napokon je papa Klement XIV. izdao breve Universi orbis 9. srpnja 1773. god., kojim se sjedinjuju Srijemska i Bosanska ili Đakovačka biskupija.[138] Prema breveu, sjedinjenje je jednakopravno i trajno, odnosno dvije biskupije ostaju samostalne i odijeljene, i to ne samo sada u Kaločkoj crkvenoj pokrajini, nego zauvijek.[139] Vanjski će pak oblik sjedinjenja biti vidljiv u jednom biskupu koji nosi naslov obiju biskupija – ordinarius (episcopus) bosnensis seu diacovensis et sirmiensis, te u zajedničkoj imovini.[140]

Obje su biskupije u vrijeme sjedinjenja imale tek 16 župa, 8 u Bosansko-đakovačkoj i 8 u Srijemskoj biskupiji. U području prve to su sljedeće: Đakovo, Gorjani, Vrpolje, Vrbica, Semeljci, Piškorevci, Trnava i Punitovci, a u području druge ove: Ilok, Zemun, Mitrovica, Karlovci, Kamenica, Ruma, Slankamen i Sot.[141] Međutim između dviju sjedinjenih biskupija i dalje se prostirala Pečuška biskupija, a gradovi Petrovaradin i Osijek su i dalje bili pod jurisdikcijom ostrogonskog primasa, što je dakako predstavljalo veliki problem.[142] Stoga je najprije papa Pio VI., na prijedlog Marije Terezije, donio konstituciju Inscrutabili divinae Providentiae (13. svibnja 1776.), kojom se Osijek (s Aljmašem) i Petrovaradin pripajaju sjedinjenim biskupijama.[143]

Kako ne bi biskup, idući iz jednog dijela biskupije u drugi, morao prolaziti preko tuđe biskupije, trebalo je izvršiti izuzimanje nekih župa ispod jurisdikcije pečuškog biskupa i pripojiti ih bosanskom ili srijemskom. Slično je bilo i s nekim župama Zagrebačke biskupije, koje su od svog sjedišta bitno udaljene, a nalaze se u blizini Đakova i đakovački biskup ih administrira. To je razgraničenje učinio isti papa 8. kolovoza 1780. god. bulom Iterata personarum, pripojivši sjedinjenim biskupijama 21 župu Pečuške biskupije i 10 župa Zagrebačke biskupije, ali opet bez preciziranja koje župe pripadaju jednoj, a koje drugoj biskupiji.

Od Pečuške su biskupije, prema navedenoj buli, oduzete sljedeće župe: 1. Tovarnik, 2. Kukujevci,[144] 3. Jankovci, 4. Lovas, 5. Nuštar, 6. Šarengrad, 7. Sotin, 8. Tordinci, 9. Vukovar, 10. Erdut, 11. Tenje, 12. Retfala, 13. Vinkovci, 14. Ivankovo, 15. Cerna, 16. Županja, 17. Otok, 18. Nijemci, 19. Drenovci, 20. Račinovci i 21. Morović.[145] Od Zagrebačke biskupije je otkinut brodski okrug, odnosno pripojene su naredne župe: 1. Šamac, 2. Kopanica, 3. Svilaj, 4. Garčin, 5. Brod, 6. Podcrkavlje, 7. Vrhovina, 8. Podvinje, 9. Sibinj i 10. Odvorci.[146] Nakon tog razgraničenja, još su uvijek u sastavu Pečuške biskupije ostale župe u Valpovštini, Donjomiholjačkom dekanatu i južnoj Baranji, a to će tako ostati do kraja Prvog svjetskog rata, štoviše i dalje.[147] Primopredaja navedenog teritorija bila je u srpnju 1781. god.[148] Time je započelo bespovratno stapanje granica, u kojem je Srijemska biskupija pomalo gubila svoj identitet. Bududući da nije imala vlastite stolne crkve, sjemeništa ni kaptola, to je itekako pridonijelo njezinu svojevrsnom utapanju u Bosansko-đakovačku biskupiju. Od prvotne jednakopravnosti praktički je ostao samo naslov.

Iste godine prvi biskup sjedinjenih biskupija Matej Krtica, dijeli biskupiju na dva arhiđakonata: katedralni i srijemski. Katedralni se arhiđakonat sastojao od đakovačkog, osječkog, brodskog i vinkovačkog dekanata, a srijemski od petrovaradinskog, tovarničkog i mitrovačkog.[149] Uskoro će biskup Krtica utemeljiti još neke nove župe, a druge dokinuti, dok će 1800. god. brodski dekanat podijeliti na brodski i kopanički.[150] Njegov nasljednik na biskupskoj stolici, Antun Mandić (1806.-1815.), posebno značajan po utemeljenju biskupijskog sjemeništa 1806. god.,[151] provodi 1807./08. god. novu reorganizaciju biskupije, odnosno katedralni arhiđakonat dijeli na katedralni i brodski, a dokida srijemski arhiđakonat, te umjesto njega utemeljuje arhiđakonat gornjeg i donjeg Srijema. Katedralni je arhiđakonat ukupno imao 22 župe, a dijelio se na tri dekanata: đakovački, osječki i kopanički. U brodski su arhiđakonat, osim onih župa koje su ranije činile brodski dekanat, ušle i neke novoosnovane župe. Arhiđakonat gornjeg Srijema se sastojao od vinkovačkog, županjskog i tovarničkog dekanata, a arhiđakonat donjeg Srijema od petrovaradinskog, mitrovačkog, zemunskog, te od 1811. god. i posavskog dekanata. U tom novom preustroju dolazi i do novih zaokruženja dekanata, a to se posebno odnosi na petrovaradinski, tovarnički i vinkovački.

Naredni će se biskupi bitno založiti u pogledu pastoralnog djelovanja u biskupiji, nastojeći provoditi kanonske vizitacije, izdavati razne pastoralne naputke i uopće organizirati život, a u tom će vremenu biti utemeljeno i nekoliko novih župa. Tako biskup Mirko Rafaj (1816.-30.) utemeljuje 1817. god. župu Irig, a 1818. župu Štitar. U vrijeme biskupa Pavla Sučića (1831.-34.) biva utemeljena župa Trnjani (1833.), a dotadašnja župa Vrhovina postaje njezina filijala. Moguće je da u to vrijeme i župa Dubovik postaje filijala župi Podcrkavlje. Biskup Josip Kuković (1834.-49.) utemeljuje 1835. župu Inđiju, a 1845. Putince.[152] Biskup Josip Juraj Strossmayer (1849.-1905.), utemeljuje ili obnavlja župe: Strošinci (1857.), Novi Slankamen (1862.), Erdevik (1865.), Čalma (1869.), Stari Mikanovci (1869.), Slakovci (1876.) i Kamenica  (1878.).[153] Za njegova biskupovanja Biskupija ima ukupno 90 župa, a sve ih je više puta kanonski vizitirao.[154]

U vrijeme biskupa Antuna Akšamovića (1920.-1951.), dolazi i do svojevrsnog novog proširenja granica biskupije.[155] Naime, nakon raspada Austro-Ugarske 1918. god., južni dio Baranje dolazi u sastav nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa će Sveta Stolica, u sporazumu s Vladom u Beogradu, donijeti odluku prema kojoj će od 1. prosinca 1923. god. 16 župa u Baranji i 13 župa u sjevernoj Slavoniji, koje su se do tada nalazile u sklopu Pečuške biskupije, tada postati apostolska administratura đakovačko-srijemskoga biskupa.[156] To je područje bilo podijeljeno na četiri dekanata: donjomiholjački, valpovački, dekanat Branjin Vrh i dardanski dekanat.[157] Tek će za biskupa Stjepana Bäuerleina, dekretom Kongregacije za biskupe od 30. listopada 1971. god., i te župe biti u punom smislu riječi ukorporirane u Bosansku ili Đakovačku i Srijemsku biskupiju.[158] Time je Đakovačka i Srijemska biskupija zaokružila svoj teritorij, na ukupno 11.286km2, koji će takvim ostati do 2008. god.[159] Osim manje-više poznatih okolnosti crkvenoga djelovanja u vremenu komunizma za vrijeme biskupa Stjepana Bäuerleina i Ćirila Kosa,[160] valja istaknuti kako je Biskupija rješenjem Kongregacije za biskupe od 18. 11. 1963., a na molbu biskupa Stjepana Baüerleina, promijenila dotadašnji naziv Bosansko-srijemska biskupija sa sjedištem u Đakovu u: Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija.[161]

Posebno valja istaknuti i domovinski rat 1991. god. i njegove posljedice. Naime, kako su bile zatvorene granice između Republike Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, komunikacija između đakovačkog i srijemskog dijela biskupije gotovo da je bila u potpunosti onemogućena. Zbog takvih okolnosti, biskup Kos je tražio od Svete Stolice da mu, uz biskupa Marina Srakića, zaređena 24. ožujka 1990., imenuje još jednog pomoćnog biskupa, koji bi se brinuo za srijemski dio biskupije i ondje boravio. Tako je Sveta Stolica 5. srpnja 1996. god. imenovala mons. Đuru Gašparovića pomoćnim biskupom, a 1. listopada 1999. i generalnim vikarom za Srijem, s posebnim ovlastima.[162] No, i dalje je upravljanje biskupijom ostalo otežano, a kako bi se ono ublažilo, biskup Srakić, koji je preuzeo službu dijecezanskoga biskupa 6. veljače 1997., započinje mnogostruke razgovore i pregovore oko ponovne uspostave Srijemske biskupije.[163] Bez sumnje, u tome će značajnu ulogu imati i drugi njegov pomoćni biskup, Đuro Hranić, zaređen za biskupa 22. rujna 2001. god.

S obzirom pak na crkveno ustrojstvo toga vremena, Biskupija je bila podijeljena na 16 dekanata, s ukupno 178 župa, u kojima je bilo nešto manje od 500.000 katolika.[164] 2004. godine dolazi do novog preustroja s obzirom na dekanate. Tako se dotadašnji osječki dekanat dijeli na osječki istočni, osječki zapadni i čepinski dekanat, utemeljuje se novi garčinski dekanat, a vrbanjski mijenja ime u drenovački, jednako kao i tovarnički u vukovarski.[165] Takva je podjela Biskupije ostala sve do “razjedinjenja” sjedinjenih biskupija. Naime, papa Bendikt XVI. je 18. lipnja 2008. god. ponovno uspostavio Srijemsku biskupiju, a njezinim biskupom imenovao dotadašnjeg pomoćnog biskupa Đuru Gašparovića, koji od tada postaje član Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda, a ne više Hrvatske biskupske konferencije.[166] Istovremeno, uspostavio je Đakovačko-osječku crkvenu pokrajinu, u čiji su sastav ušle Đakovačko-osječka nadbiskupija sa sufraganskim biskupijama Srijemskom i Požeškom, s ukupno oko 850.000 vjernika katolika.[167] Time je nadbiskupiji dokinuo naslov bosanska i dodao osječka, a njezinim prvim nadbiskupom metropolitom imenovao Marina Srakića.[168] Sve su te promjene uvjetovane novim pastoralnim potrebama, u kojima se vodi računa o povezanosti kako među sufraganskim biskupijama, tako i biskupijama drugih crkvenih pokrajina. Posebno valja uočiti kako Đakovačko-osječka nadbiskupija i Srijemska biskupija i nadalje ostaju povezane, ne samo s obzirom na činjenicu da pripadaju istoj crkvenoj pokrajini i jer su potpisale Konvenciju kojom se uređuju određena važna pitanja, nego i tako što im ostaju zajednički Bogoslovno sjemenište, Katolički bogoslovni fakultet, Svećenički dom za umirovljene svećenike, i još puno toga neopipljivoga, što je dvije biskupije usko vezivalo punih 235 godina.


Zaključak


U prvim počecima kršćanstva na područjima koja danas pripadaju Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i Srijemskoj biskupiji, a i znatno šire, prostirala se slavna biskupija Sirmium, koja je u navedenim granicama imala tri biskupije: Mursu, Cibalae i Bassianu. Na sasvim drugom teritoriju, u današnjoj Bosni, svoju je povijest razvijala dijeceza Bistuensis, sa sjedištem u Bistui Novoj, negdje između Travnika i Zenice. Uz postojanje tih dviju biskupija vezuje se i povijest Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije. No, obje su krajem 6., odnosno početkom 7. st., nakon uništenja Sirmiuma i Salone, nestale. S obnovom crkvene hijerarhije u Ugarskoj početkom 11. st. sav će prostor istočne Hrvatske i Srijema biti podvrgnut Kaločkoj nadbiskupiji i podijeljen na pet arhiđakonata: Požeški, Osuvački, Vukovski, Morovićki i Srijemski, a s preustrojem Kaločke nadbiskupije bit će obnovljena 1229. god. Srijemska biskupija, dok će preostala četiri arhiđakonata sve do turskih razaranja ostati u sklopu Pečuške biskupije. S druge strane, u drugu polovicu 11. st. pada i spomen Bosanske biskupije, koja je imala sjedište u mjestu Brdo, vjerojatno nedaleko Sarajeva. Bosanskim je biskupima herceg Koloman darovao 1239. god. posjed Đakovo i Bleznu, a kako je ubrzo u Bosni nastupila velika opasnost od bosanskih krstjana, biskupi se sklanjaju na darovano imanje, te u prvo vrijeme zbog nejenjavanja opasnosti od bogumila, a kasnije i od Turaka, ostaju na njemu zastalno.

S turskim se pak osvajanjima ne samo bosanski, nego i srijemski i pečuški biskupi, povlače u sigurnije krajeve, a slijedi ih svećenstvo i narod, tako da je ono stanovništvo koje je ostalo na tim područjima tako praktički ostalo bez duhovnog vodstva. Stoga su konkretnu pastoralnu skrb preuzeli franjevci provincije Bosne Srebrene, uz nešto preostalog svjetovnog svećenstva, podnoseći s narodom sav teret turskog jarma. Car je istina, prema staroj povlastici, imenovao biskupe za biskupije pod Turcima, no oni su uglavnom bili samo naslovni, izuzev pokojeg bosanskog biskupa, koji svojih biskupija nisu ni vidjeli. Stoga je Sveta Stolica imenovala apostolske administratore za osvojena područja, no kako češće nisu bila do kraja uređena jurisdikcijska pitanja, u praksi je dolazilo do nemilih i višestrukih sukoba. Oni će uvjetovati novu podjelu crkvenih granica nakon turskog razdoblja, prema kojoj će područje današnje Đakovačko-osječke crkvene pokrajine biti podijeljeno između zagrebačkog biskupa na zapadu, pečuškog biskupa u sredini, srijemskog biskupa na istoku, dok će bosansko-đakovačkom biskupu pripasti uglavnom onaj teritorij koji je imao i prije Turaka. Uz to će gradovi Osijek i Petrovaradin biti izravno podvrgnuti ostrogonskom primasu. U narednim će desetljećima susjedni biskupi češće dozvoliti bosanskim i srijemskim biskupima administriranje nekih svojih područja, udaljenijih od matičnih biskupija, a teritorijalno bliskih Srijemskoj, odnosno Bosansko-đakovačkoj biskupiji.

S reformama koje provodi kraljica Marija Terezija 1773. god. dolazi do sjedinjenja iznimno siromašne Srijemske biskupije i nešto manje siromašne Bosanske biskupije, s tim da one ostaju zauvijek samostalne i odijeljene, dok je vanjski oblik sjedinjenja vidljiv u jednom biskupu i zajedničkoj imovini. No, pastoralne su potrebe uskoro uvjetovale značajno proširenje Biskupije. Tako je Sveta Stolica najprije ostrogonskom primasu oduzela gradove Petrovaradin i Osijek, zatim je, kako bi omogućila nesmetan pristup jednom i drugom dijelu Biskupije, ispod jurisdikcije pečuškog biskupa izuzela 21 župu, te je Srijemsko-bosanskoj biskupiji pridodala i 10 župa Zagrebačke biskupije, za koje je uglavnom i do tada vodio brigu srijemsko-bosanski biskup. Nakon prvoga svjetskoga rata, kada je južna Baranja došla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, župe toga dijela Pečuške biskupije bit će povjerene đakovačko-srijemskom biskupu kao administratoru, a tek 1971. god. ući će u puni sastav Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije.

Odlukom pape Benedikta XVI., 18. lipnja 2008. god. dolazi do njezina razjedinjenja, odnosno do ponovne uspostave Srijemske biskupije, te do uzdignuća preimenovane Đakovačko-osječke na razinu nadbiskupije. No, obje su biskupije i nadalje bitno povezane. Vanjske su poveznice prije svega pripadnost istoj crkvenoj pokrajini i obveze koje proizlaze iz potpisane Konvencije, no one unutrašnje, stoljećima građene poveznice, one su koje obje biskupije, u punom smislu riječi, čine sestrinskima. Štoviše, i uvrštenje Požeške biskupije u sastav iste crkvene pokrajine pokazuje kako je to područje, unatoč umjetnom pripojenju Zagrebačkoj biskupiji nakon Turaka, zapravo i dalje ostalo značajno povezano s Đakovačkom i Srijemskom biskupijom. Moglo bi se reći kako je taj pravni čin kruna davnih nastojanja koja je započeo još biskup Ogramić, nastavili mnogi drugi, a zaključio nadbiskup Srakić, u zajedništvu s ostalim biskupima Crkvene pokrajine.


[1] Napominjemo kako ćemo, radi jednostavnosti, pod pojmom današnji Srijem u daljnjem tekstu podrazumijevati onaj dio Srijema koji se nalazi u današnjoj Srbiji, dakle područje Srijemske biskupije, a ne i hrvatski dio, koji je pak uvršten u sintagmu današnja istočna Hrvatska.

[2] Više o podjeli tog dijela Rimskog carstva i njegovoj sudbini usp. Stanko ANDRIĆ, Južna Panonija u doba velike seobe naroda, u: Scrinia Slavonica, 2(2002)1, str. 117-167, a više o Sirmiumu i kršćanstvu u staroj Panoniji usp. Mitar DRAGUTINAC – Andrija ŠULJAK, Biskupska stolica svetog Andronika, u: Đakovo ’85. Prilog Glasa Koncila uoči Središnje proslave 1100. obljetnice smrti svetog Metoda – u Đakovu 4. i 5. srpnja 1985., br. 24/1985., str. 1-4, ovdje: 1. Navedeni se članak u nešto skraćenom i modificiranom izdanju nalazi u brošuri: Blaž ZMAIĆ (prir.), Svečana euharistija u srijemskomitrovačkoj katedrali – manjoj bazilici Sv. Dimitrija prigodom ponovne uspostave drevne Srijemske biskupije i preuzimanja službe dijecezanskoga biskupa srijemskog, Biskupski ordinarijat Petrovaradin, Srijemska Mitrovica, nedjelja 26. listopada 2008., str. 3-13.

[3] Dok će jedni u tome vidjeti legendu koja je imala za cilj istaknuti važnost Srijemske biskupije, drugi će to smatrati činjenicom. Usp. SVEĆENSTVO I STADO (nepotpisani: Matija PAVIĆ – Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski. God. 1850.-1900., Tisak dioničke tiskare, Zagreb, 1900.-1904., str. 4; Ilija OKRUGIĆ, Sudbina nekadašnje staroslavenske biskupije sremske, u: Zagrebački katolički list (dalje: ZKL), 6(1855)34, str. 265-267; 35, str. 273-275, ovdje: 266; Nikola HORVAT, Slavenska liturgija i bogoslužni jezik biskupije zagrebačke, u: ZKL, 15(1864)9, str. 65-69; 10, str. 73-79; 11, str. 81-87; 12, str. 89-91; 13, str. 97-101; 14, str. 105-108; 15, str. 113-116; 16, str. 121-125, ovdje: 89.

[4] Tako su u samom Sirmiumu život položili za Krista sv. Dimitrije (zaštitnik Biskupije; po njemu je Srijemska Mitrovica dobila ime), sv. Irenej, biskup, zatim sv. Anastazija, sv. Bazile, Sekunda, Montana i Maksima, te Sedam srijemskih djevica, u Cibalama (Vinkovci) biskup sv. Euzebije i lektor sv. Polion, u Singidunumu (Beograd) su mučeni Hermil i Stratonik, Donat, Romul, Fortunat, Hermogen itd. Usp. Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji 1974., Biskupska Konferencija Jugoslavije, Zagreb, 1975. (dalje: OŠJ – 1974.), str. 136. Ovdje nećemo dublje ulaziti u govor o mučenicima Sirmijsko-panonske metropolije, nego samo donosimo izbor iz literature: Svetozar RITTIG, Martyrologij srijemsko-panonske metropolije, u: Bogoslovska smotra (dalje: BS), 2(1911)2, str. 8-126; 3, str. 248-268; 4, str. 353-371; 3(1912)1, str. 41-52; 2, str. 166-176; 3, str. 264-275; Mirja JARAK, Povijest starokršćanskih zajednica na tlu kontinentalne Hrvatske. Od nepobjedivog sunca do Sunca pravde. Katolog izložbe Rano kršćanstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj, Arheološki muzej, Zagreb, 1994., str. 17-28; ISTI, Pregled glavnih smjernica u istraživanju antičkih literarnih izvora o Panonskoj crkvi, u: Opuscula archaeologica, 15(1991)1, str. 109-127; Antun BENVIN, Muka sv. Ireneja srijemskoga, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 2(1994)1, str. 82-109; Matija PAVIĆ, Arijanstvo u Panoniji sriemskoj, Tiskom biskupijske tiskare, Đakovo, 1891., str. 8; Mitar DRAGUTINAC – Andrija ŠULJAK, Biskupska stolica svetog Andronika, str. 1-3; Zvonko PAŽIN, Srijemski i panonski mučenici u vlastitim misalima i časoslovima Đakovačke i Srijemske biskupije, u: BS, 75(2005)2, str. 581-599; Andrija ŠULJAK, Sirmijsko-panonski mučenici. O 1700. obljetnici, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije (dalje: VĐSB), 132(2004)3, str. 180-182; niz članaka Darije Damjanović i Ivana Lenića, koji su o godini svetih sirmijskih mučenika izlazili u VĐSB tijekom 2004. god., a ovdje donosimo samo stranice: 26-29, 128-130, 177-179, 194-197, 295-296, 385-387, 476, 557-559, 666-669, 766-767, 839-840, 841-845, 953-954. O sv. Anastaziji usp. Pierre TCHAKHOTINE (prir.), L’Arte per la Pace in Europa e nel Mondo. Catalogo della mostra internazionale di pittura, grafica e scultura dedicata a Santa Anastasia di Sirmio (281-304), I, Mondovi, 2007.

[5] Usp. Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7.-20. st.), Kršćanska sadašnjost (dalje: KS), Zagreb, 1996., str. 29. To potvrđuje i podatak da je cibalski biskup Euzebije, prvi poznati biskup panonskog međurječja, ubijen (vjerojatno) 258. godine. Usp. Mitar DRAGUTINAC, Euzebije cibalski, u: Anđelko BADURINA (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, KS, Zagreb, 1990., str. 224; Mitar DRAGUTINAC – Andrija ŠULJAK,  Biskupska stolica svetog Andronika, str. 3.

[6] U vrijeme prvog Općeg crkvenog sabora, održanog u Niceji 321. god., ona je već metropolija. Naime, među potpisnicima Nicejsko-carigradskoga vjerovanja nalazi se i metropolita grada Sirmija – Domno. Usp. Andrija ŠULJAK, Crkveno stanje sredinom 19. st. u Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, u: Stjepan RAZUM (ur.), Zagrebačka crkvena pokrajina. Zbornik radova znanstvenoga skupa “150. obljetnica uspostave Hrvatsko-slavenske crkvene pokrajine i uzdignuća Zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije”, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”, Zagreb, 2004., str. 149-170, ovdje: 150;  ISTI, Veze između Zagrebačke (nad)biskupije i Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije, u: Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094-1994. Zbornik u čast kardinala Franje Kuharića, Nadbiskupija zagrebačka – Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995., str. 295-308, ovdje: 295; Mitar DRAGUTINAC – Andrija ŠULJAK, Biskupska stolica svetog Andronika, str. 3; Josip BÖSENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: Križevačke, Virovitičke, Požeške, Cisdravske baranjske, Vukovske i Srijemske te kr. i slob. grada Osijeka u srednjem i novom vijeku, Tiskom knjigo i kamenotiskare Julija Feiffera, Osijek, 1910., str. 44-45.

[7] Dok će neki povjesničari donositi podatak o tolikoj rasprostranjenosti metropolije, drugi govore o više ili manje  užem teritoriju, najčešće u okviru od Siscie do Singidunuma.

[8] Stara Vinkovačka biskupija je obuhvaćala i sjeverno područje današnje Vrhbosanske nadbiskupije. Usp. www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.).

[9] Biskupiji Sisciji je u antičkim vremenima pripadao i veći dio današnje Banjalučke biskupije. Usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoličke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka župe Petrićevac, u: Velimir BLAŽEVIĆ (ur.), Franjevački samostan i župa Petrićevac – Banja Luka. Zbornik radova sa Simpozija, održanog 16. i 17. rujna 2005., u povodu 120 godina postojanja franjevačkog samostana (1885.-2005.) i 130 godina župe (1876.-2005.), Franjevački samostan Presvetog Trojstva – Petrićevac, Banja Luka – Petrićevac, 2006., str. 17-51, ovdje: 20 i 24.

[10] Nije sigurno gdje bi se to mjesto nalazilo. Uglavnom se misli da su to Donji Petrovci u Srijemu, dok ga Đakovački šematizam iz 1886. stavlja u Kraljevce, tadašnju filijalu Rume. Usp. Shematismus cleri dioecesium Bosnensis seu Diacovensis et Syrmiensis, canonice unitarum, Đakovo, 1886. (dalje: Đakovački šematizam iz 1886.), str. 59. Nesigurnost potvrđuje i Matija PAVIĆ, Arijanstvo u Panoniji sriemskoj,str. 6.

[11] Sažeto rečeno, Arije je naučavao kako Krist nije pravi Bog, nego  je samo prvorođeni Božji stvor, najčasniji od svih. Više o njemu i arijanizmu usp. Juraj PAVIĆ – Tomislav Zdenko TENŠEK, Patrologija, KS, Zagreb, 1993., str. 146.

[12] OŠJ – 1974., str. 136. Arijanski biskupi Valens i Ursacije su krajnjom beskrupuložnošću nametali arijansko krivovjerje ostalim biskupima Crkve, deplasirajući i lažno optužujući pravovjernog sv. Atanazija, a sve to pod patronatom cara Konstancija. Na više sabora biskupi su jednostavno stavljani na izbor: ili potpisati nametnute zaključke i osudu Atanazija ili ići u progonstvo. Većina je dakako izabrala prvo. Kolika je bila silovitost i netolerantnost navedenih biskupa Singidunuma i Murse svjedoči i činjenica kako je car Konstancije prognao i samog papu Liberija na balkanski poluotok, zato što se nedvojbeno izjasnio za Atanazija, ne htijući ga nipošto osuditi. (Prema nekima, i papa je bio prisiljen potpisati Atanazijevu osudu, ali ju je brzo opovrgnuo.) Više o arijanizmu u ovim krajevima, a posebno o bezočnosti Ursacija i Valensa u nametanju arijanske hereze, pod patronatom cara Konstancija, usp. Matija PAVIĆ, Arijanstvo u Panoniji sriemskoj, str. 12-40; Josip BÖSENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti…, str. 36. i 43-57; Ilija OKRUGIĆ, Sudbina nekadašnje staroslavenske biskupije sremske, str. 273-274.

[13] Prvi je održan između 347. i 349., drugi 351. god., treći 357., a četvrti 358. Osim njih, ondje su održana barem dva koncila za cijelu Ilirsku pokrajinu. Više o tome usp. Drago ILIČIĆ, Pastoralni aspekti Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske. Dissertatio ad Doctoratum, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, Đakovo, 2008., str. 40.

[14] Tako se sisački biskup priklanja Solinu, a emonski vrlo vjerojatno Aquileji. Usp. OŠJ – 1974., str. 137; Andrija ŠULJAK, Veze između Zagrebačke (nad)biskupije i Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije, str. 296; Mitar DRAGUTINAC – Andrija ŠULJAK, Biskupska stolica svetog Andronika, str. 4.

[15] Tamo stvara prijateljstvo s budućim papom Grgurom Velikim, koji će mu nakon izbora ponuditi biskupsku stolicu u Siciliji, ali je samo vjerojatno kako je on to i prihvatio. Usp. Matija PAVIĆ, Arijanstvo u Panoniji sriemskoj, str. 48-49. Za razliku od navedenog podatka, OŠJ – 1974., navodi kako se biskup Sebastijan povlači “kao beskućnik sve do Antiohije u Siriji”. Str. 137.

[16] Zanimljivo je primijetiti kako Đakovački šematizam iz 1886. u svom popisu biskupa srijemskih ne spominje ni biskupa Sebastijana, ni apostola Slavena, sv. Metoda. Naime, donosi popis osmorice biskupa do 494. godine: Epenet, Andronik, sv. Irenej, sv. Euterije, Focije, Germijije, Anemije i Laurencije, a potom prelazi na 1198. god., navodeći da je od tada na biskupskoj stolici Srijema biskup Olimnije. Usp., str. 6. Štoviše, sv. Metod se uglavnom ne navodi ni u drugim popisima, iako će gotovo svi pisci istaknuti kako je on imenovan sirmijskim nadbiskupom. Dok većina autora smatra kako sv. Metod zbog nesigurnih vremena uopće nije stigao u biskupiju, odnosno da je bio samo naslovni nadbiskup, drugi smatraju drukčije. Tako npr. D. Trux tvrdi: “Iz Mitrovice je sv. Metodije upravljao svojom prostranom nadbiskupijom, koja je obuhvaćala, a čak i prelazila granice Panonije, pa se protezala u prvom svom početku prema sjeveru Moravskom, prema jugu i jednim dielom današnje Srbije.” Dragutin TRUX, Razgraničenje Đakovačke i Pečuvske Biskupije 1780. godine, u: Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske (dalje: GBBS), 71(1943)4, str. 28-31; 5, str. 36-40; 6, str. 44-45; 7, str. 51-52; 8, str. 62-63; 10, str. 78-79; 11, str. 86-88; 12, str. 92-96; 13, str. 101-104; 14, str. 105-109, ovdje: 28. Usp. i Franjo FANCEV, O najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj, u: Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU), Zagreb, 1925., str. 509-553, ovdje: 510; Ilija MARTINOVIĆ, Slava na višnjih Bogu. O glagoljici, bosančici i starohrvatskom jeziku, u: Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, 1995., br. 13, Ogranak Matice hrvatske Vinkovci, Vinkovci, 1996., str. 133-164, ovdje: 134; Svetozar RITIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, sa osobitim obzirom na Hrvatsku, I (od 863.-1248.), Tiskara i litografija C. Albrecht, Zagreb, 1910., str. 23-76.

[17] Podjela biskupija na arhiđakonate počinje na Zapadu od 9. st., a riječ je o većim teritorijalnim jedinicama unutar biskupije, kojima upravljaju arhiđakoni u biskupovo ime. Međutim, kroz naredno je vrijeme došlo do velikih zloporaba, tako da su si češće arhiđakoni dali pravo na samostalnu jurisdikciju, zanemarivši biskupovu vlast. Zbog toga im je na Tridentskom saboru (1545.-1563.) oduzeta jurisdikcija, a ostao samo počasni naslov. Usp. Matija PAVIĆ, Arhiđakonati djak. biskupije u srednjem vijeku, u: GBBS, 23(1895)6, str. 57-59; 7, str. 65-67, ovdje: str. 57; Emerik GAŠIĆ, Povijest župe i mjesta Morović, “Sirmum”, Drenovci, 1996., str. 108.  

[18] Počinjao je sjeverozapadno od Đakova i prostirao se do Požege, a na tom su području bile sljedeće župe: Gorjani, Selci, Levanjska Varoš, Brčino i crkva sv. Benedikta pored Podcrkavlja. Usp. Matija PAVIĆ, Župe i crkve (današnje) biskupije bosansko-sriemske u sriednjem vieku, u: GBBS, 26(1898)20, str. 180-186; 21, str. 189-192; 22, str. 197-199; 23, str. 204-213, ovdje: 213. O drugim župama Požeškog arhiđakonata usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, KS, Zagreb, 1970., str. 11-12.

[19] Matija Pavić i Emerik Gašić, a slijede ih nerijetko i neki drugi autori, umjesto Osuvačkog spominju Osječki arhiđakonat, gdje su grad Osijek zamijenili s Osuvkom (Oziach, Oziag, Ossciag, Ezek), mjestom koje se svojevremeno najvjerojatnije nalazilo nedaleko Donjeg Miholjca.

[20] Postoje određene razlike među autorima s obzirom na granice navedenih arhiđakonata. Tako primjerice neke župe koje Bösendorfer smješta u Osuvački arhiđakonat (Aljmaš, Erdut, Ivankovo), Matija Pavić svrstava u Vukovski. Usp. Matija PAVIĆ, Župe i crkve (današnje) biskupije bosansko-sriemske u sriednjem vieku, str. 204-205.

[21] Autori se dosta razilaze s obzirom na granice Morovićkog arhiđakonata i s obzirom na broj njegovih župa, tako da npr. Pavić govori o 26 župa, Gašić o preko 40, Bošnjaković o 44. Posebno je uočljivo različito smještanje današnjeg Kukujevačkog dekanata, gdje jedni smatraju kako je on potpadao pod Morovićki, a drugi pod Srijemski arhiđakonat. Više o tome usp. Matija PAVIĆ, Župe i crkve (današnje) biskupije bosansko-sriemske u sriednjem vieku, str. 197-199; Emerik GAŠIĆ, Povijest župe i mjesta Morović, str. 110-117; Antun BOŠNJAKOVIĆ, Smještaj župa Morovićkog arhiđakonata do 1332. do 1335. godine, u: Kačić. Zbornik Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, 13(1981), str. 233-239; Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 12.

[22] Njegov se arhiđakon najprije spominje kao izaslanik kralja Andrije II. kod pape Honorija III., a vezano uz slučaj kada je kraljev sin Bela otpustio svoju ženu Mariju. Drugi slučaj je vezan uz njegovo neprihvaćanje novog srijemskog biskupa Inocenta, braneći se kako sva jurisdikcija pripada njemu, na što je morao i papa Grgur IX. intervenirati, na temelju čega je čak izdao dekretal o pravoj naravi arhiđakonske službe i poslao ga 1231. god. kaločkom nadbiskupu Ugrinu. Usp. Matija PAVIĆ, Arhidjakonati djak. biskupije u srednjem vieku, str. 58.

[23] Više o podjeli Slavonije na arhiđakonate usp. kartu: Donja Slavonija u srednjem vijeku, po karti Dra. ČANKI-a, pridodan Srijem, u: Josip BÖESENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti…, prilog knjizi. Prema prvim poznatim popisima župa, tj. onima koji su nastali prilikom ubiranja papine desetine namijenjene križarskim vojnama, god. 1332., 1333. i 1335.,  proizlazi kako je Osuvački arhiđakonat imao oko 50 župa, Vukovski oko 75, Morovićki 40, a Požeški ukupno 75. Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 11. 

[24] Usp. Andrija ŠULJAK, Josip Juraj Strossmayer, duhovni pastir svoje biskupije, u: Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, sv. 23, Zagreb – Osijek, 2007., str. 157-172, ovdje: 164; Ante GULIN, Srednjovjekovna javna djelatnost i pečati srijemskog kaptola Sv. Stjepana de Kw i Sv. Ireneja kod Mitrovice, PDF, u: hrcak.srce.hr/file/24117.

[25] O Pečuškoj biskupiji kroz povijest usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, Matica hrvatska, Osijek, 1993., str. 17-34.

[26] Ime Banoštor, i samostan i naselje, vuče od hrvatskog bana Beluša ili Bijeloša, čiji je samostan bio zadužbina. Usp. Ante GULIN, Srednjovjekovna javna djelatnost i pečati srijemskog kaptola…, str. 14-15.

[27] Naime, Tatari su 1241. god. opustošili Banoštor, pa je biskup zajedno s kaptolom, vjerojatno 1247. god., preselio u samostan sv. Dimitrija kod Mitrovice, gdje je utemeljen kaptol sv. Ireneja. No, kada je oko 1250. god. nestala opasnost od Tatara, biskup se vraća u Banoštor i ponovno uspostavlja kaptol sv. Stjepana, ali istovremeno legitimno nastavlja s radom i kaptol sv. Ireneja, što potvrđuju njihovi sačuvani različiti pečati, s različitim formulama intitulacije: Capitulum ecclesiae de Kw i Capitulum ecclesiae beati Irinei. Više o djelovanju i pečatima ta dva kaptola usp. Ante GULIN, Srednjovjekovna javna djelatnost i pečati srijemskog kaptola…, cijeli članak. Usp. i Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Djakovu 1806.-1906., (pretisak iz Glasnika), Tisak biskupijske tiskare, Đakovo, 1911., str. 1. Prema nekim autorima, srijemski je biskup najprije stolovao u samosatnu Kw, a kada je on razoren premješta se i biskupska stolica u Sv. Irenej, a potom u Ilok, da bi, nakon što su se srijemski biskupi razišli s iločkim vojvodom Lovrom, bila smještena u Banovom Manastiru. Usp. Emerik GAŠIĆ, Povijest župe i mjesta Morović, str. 46; Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije. Slavonija i druge hrvatske zemlje pod turskom i rat oslobođenja, I, JAZU, Zagreb, 1891., str. 33.; Josip BÖSENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti…, str. 239-240; Ilija OKRUGIĆ, Sudbina nekadašnje staroslavenske biskupije sremske, str. 274-275.

[28] Usp. Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled biskupija Bosansko-đakovačke i Srijemske načinjen iz povijesnih izvora s pridodanim životopisima, Državni arhiv, Osijek, 2000., str. 111-112; Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 12-13.

[29] Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled…, str. 110-111. Za razliku od Gašića, Bösendorfer navodi 29 župa tadašnje Srijemske biskupije: Beljan, Beočin, Bešenovo, Banoštor, Čerević, Dobsa (kod Iriga), Dumbovo (kod Kamenice), Manđelos, Villa Comanch, Karan, Munjorod, Mitrovica, Naradin, Nova villa (blizu Jarka), Pavlovci, Petrovaradin, Slankamen, Vrdnik, Zemun (1332. ima dvije župe: gornju i donju), Hangod (u istočnom dijelu Fruške gore), Oduševac, Nyek, Sul, Solch, Zenthyacob, Sv. Irenej, Grgurevci i Pavlovci. Usp. Crtice iz slavonske povijesti…, str. 285-287. Josip Buturac pak, bez izričitog nabrajanja, navodi brojku od 41 župe. Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 13.

[30] Tako bi u cijeloj ondašnjoj Slavoniji (tj. području koje je, uz današnju Slavoniju, obuhvaćalo i Međimurje, Zagorje, Pokuplje, donje Pounje, današnju bosansku Posavinu i Srijem, a dijelilo se na šest županija: Križevačku, Virovitičku, Baranjsku, Požešku, Vukovsku i Srijemsku) bilo oko 430 župa i oko 50 samostana (benediktinci, cisterciti, templari, ivanovci, augustinci, premonstrati, franjevci, dominikanci, pavlini i dr.). Župe su u prosjeku bile udaljene jedna od druge 5-8 km, a samostani 10-30, što svjedoči o bogatom vjerskom životu. Uz samostane su se redovito nalazile škole, a to potvrđuje i bogati kulturni i društveni život. Usp. Isto, str. 13-14.

[31] Više o turskim nasrtajima u ove krajeve usp. Isto, str. 19-24; Ive MAŽURAN, Hrvati i Osmansko carstvo, Golden marketing, Zagreb, 1998., str. 25-79 i dalje.

[32] To će se naseljavanje pravoslavnog stanovništva iz južne Srbije nastaviti i kasnije, a posebno je brojem značajno ono koje je predvodio patrijarh Arsenije Crnojević. Ovdje samo spominjemo kako su u takvoj jednoj seobi došli na područje Srijema i tzv. albanski klementinci (klimente), katolici, koji su se u povlačenju pred Turcima konačno smjestili u Hrkovce i Nikince, i to u prvoj polovici 18. st. Više o njima usp. Šišman BUNJIK, Klementinci, u: GBBS, 2(1874)11, str. 89-91; 12, str. 96-97; Frok ZEFIQ, Albanci klementinci u Hrtkovcima i Nikincima (1737-1997), Zajednica Albanaca u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 1997.; ISTI, Mihael Summa, nadbiskup skopski (1695-1777), Humanitarna dobrotvorna udruga “Majka Tereza”, Osijek, 1994., str. 61-101; ISTI, 260 godina doseljenja Albanaca Klementinaca u ove krajeve, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 5(1997)1, str. 113-126; ISTI, Mihael Summa i Albanci u Osijeku, u: Isto, str. 127-134.

[33] To svjedočanstvo donosi Antun Vrančić, koji je Banov Manastir i crkvu sv. Stjepana vidio u potpunim ruševinama 1553. Usp. (Matija PAVIĆ – Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, str. 5. Preživjelo je svega 5-6 župa. Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled…, str. 46. navodi kako su Turci u srpnju i kolovozu 1526. zauzeli Banoštor i Ilok. Usp. i str. 86.

[34] Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 25. O Srijemu u vrijeme Turaka usp. Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije… I, str. 32-34.

[35] Od 1536. do 1578. god. nema srijemskih biskupa, a zatim dolaze samo naslovni, sve do prvih oslobodilačkih pothvata austro-ugarskih vlasti, štoviše i dalje. Možda je preoštro reći kako oni nisu marili za svoju biskupiju, nego treba imati u vidu kako zapravo nisu smjeli, kao namjesnici neprijateljskih vladara, dolaziti u Srijem za vrijeme Turaka. To svakako vrijedi za prvo vrijeme turske okupacije, koje je po svojoj oštrini bilo znatno snažnije.

[36] U gradu Smederevu je bilo svega 16 katoličkih obitelji, a preostalih 600 bile su što muslimanske, što pravoslavne. Takva župa dakako nije mogla uzdržavati biskupa, pa je stoga ovaj, po odluci Svete Stolice, rezidirao u Beogradu, gdje se nalazilo 1.500 katolika, od ukupnih 16.000 stanovnika. Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 74-75. O beogradsko-smederevskim biskupima bit će više govora kasnije.

[37] Pečuški se biskup, zajedno s plemstvom i gotovo cjelokupnim svećenstvom, odmah nakon pada sakrio u sigurnije krajeve, dok je stanovništvo ostalo praktički bez pastve. To će omogućiti dolazak kalvina i njihovo naglo širenje po Ugarskoj, Baranji, ali i u Slavoniji i Srijemu. Zagrebački biskupi također nisu zalazili u ove dijelove svoje biskupije, kako na području Požeštine, tako i na području sjevero-zapadne Bosne, gdje se svojevremeno prostirala ta biskupija. 

[38] Više o crkvenim prilikama toga vremena pronalazimo u autobiografiji isusovca Bartola Kašića, napose između 1612. i 1618. god. Usp. Miroslav VANINO, Autobiografija Bartola Kašića, (latinski), u: Franjo FANCEV (ur.),  Građa za povijest književnosti hrvatske, XV, JAZU, Zagreb, 1940., str. 1-144, ovdje: 43-52, 71-84 i 88-104. Ista je autobiografija kod nas izdana još tri puta: u prijevodu Stjepana Sršana: Bartol KAŠIĆ, Putovanja južnoslavenskim zemljama, Privlačica, Privlaka, 1987., drugo izdanje promijenjenog naziva: Život Bartola Kašića, Matica hrvatska, Osijek, 1999. i Vladimir HORVAT (prev. i prir.), Autobiografija isusovca Bartola Kašića u prijevodu i izvorniku (1575.-1625.), Školska knjiga, Zagreb, 2006. Usp. i Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 57-198.

[39] Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijesti Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, u: www.ofm.hr/content/view/205/281/ (18. 2. 2009.), str. 1-23, ovdje: 6. Preuzimanje župa od strane franjevaca uvjetovano je s jedne strane činjenicom kako su se mnogi svjetovni svećenici sklonili pred Turcima u sigurnije krajeve, te su tako preostali vjernici ostali bez svećenika, a s druge strane činjenicom kako su franjevci uživali određene povlastice i kod Turaka. Naime, još je pri padu Bosne 1463. fra Anđelo Zvizdović, poglavar Provincije Bosne Srebrene, isposlovao kod sultana tzv. Ahdnamu, prema kojoj se katolicima u Bosni osigurava zakonsko priznanje i careva zaštita, a slično se poslije odnosilo i na druge okupirane dijelove na kojima su djelovali franjevci te provincije, iako je ta zaštita češće bila teoretskog nego stvarnog karaktera. Usp. OŠJ – 1974., str. 720; István György TÓTH, Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1584.-1716.), u: Scrinia Slavonica, 2(2002), str. 178-201, ovdje: 192-194. Originalan tekst Ahdname i danas se čuva u muzeju Franjevačkog samostana u Fojnici, a glasi ovako: “Ja sam sultan Mehmed han, neka je poznato svima, uopće od prostog puka kao i odjeljenjima ova moja vlastodržeća povelja, kojom bosanskim svećenicima ukazujem veliku pažnju, te zapovijedam: spomenutim i njihovim ne smije biti smetnje ni pritiska, neka se smjeste u svojim bogomoljama, te kako od uzvišene moje strane, tako od mojih vezira, niti od mojih podčinjenih (robova), niti od mojih podanika – raje niti od svega stanovništva cjelokupne moje države spomenutim nitko se ne smije miješati u njihove stvari niti ih napadati, ni vrijeđati ni njih ni njihov život, njihov imetak (imovinu) ni njihove bogomolje. Također iz tuđine osobito u moju državu dovoditi ljude dozvoljava im se. Stoga spomenutim izdajem moju uzvišenu zapovijed u kojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa sa velikim Božijim vjesnikom (Muhamedom) i sa 124.000 pejgambera i sa sabljom koju pašem da ovim što je napisano nikoje lice ne smije se suprotstaviti dok god ovi (Franjevci) služe meni i mojoj zapovjesti budu pokorni.” Pisano 28. maja 1463. godine na granici Milodraža, FATIH SULTAN MEHMED. Preuzeto iz: http://www.fojnica.ba/index. php?idp=spomenici (19. 2. 2009.).

[40] Riječ je o 1700 for. godišnje, što je bilo nedostatno za uzdržavanje visokog crkvenog dostojanstvenika. Stoga se Vernić obratio caru Karlu VI. kako bi i njemu, što je slučaj s ostalim biskupima, bila doznačena desetina. Car je pak odredio da mu se godišnje isplaćuje 1200 for. Usp. Matija PAVIĆ, Biskupija sriemska (1699-1773), u: GBBS, 25(1897)14, str. 127-129; 15, str. 135-138; 16, str. 143-146; 17, str. 151-153; 19, str. 167-169; 20, str. 175-178, ovdje: str. 129.

[41] Župu Petrovaradin su još 1701. god. utemeljili isusovci uz pomoć ostrogonskog primasa Kolonića, koji ju je dvije godine poslije izuzeo ispod jurisdikcije srijemskog biskupa i podvrgao sebi, a njome je upravljao superior missionis Družbe Isusove. No, između isusovaca i srijemskih biskupa bilo je borbe oko ingerencije nad župom, tako da su je, čini se, i jedni i drugi smatrali svojom.

[42] Usp. Isto, str. 137. Koliko je bilo jadno stanje tada vidi se i iz podataka kako je biskup Szöreny na svom prvom kanonskom pohodu zatekao u Iloku 74 katoličke obitelji, a u njegovim filijalama 30 bračnih parova, u Zemunu 30 obitelji, u Kamenici 18, u Karlovcima 20, Mitrovici 10, a u Slankamenu i Irigu samo po 1, dok u Rumi ni jednu. Jedini je Petrovaradin imao blizu 2000 stanovnika i to isključivo katolika. Usp. Isto, str. 175. Franjevci iz Iloka su pastorizirali vjernike u Berkasovu, Irigu, Ljubi, Pačetinu, Sotu i Mitrovici, franjevci iz Petrovaradina Kamenicu, Karlovce i Švapsku, a kapucini iz Zemuna Slankamen i Banovce. Hrtkovce i Nikince su pak, kao misijsko područje, administrirali redovnici iz Italije koje je izravno slao Zbor za širenje vjere. Usp. Isto, str. 145-146. 151-152.

[43] Čini se čudnim što biskup Szöreny gradi rezidenciju u Petrovaradinu, jer ovaj ne pripada Srijemskoj biskupiji nego je izravno pod ostrogonskim primasom. No, možda je baš to i utjecalo na biskupovu odluku, uz činjenicu kako je Petrovaradin najkatoličkije mjesto u Srijemu. Naime, budući da je Ostrogon daleko, vjernici su ostavljeni bez svoga duhovnog pastira, što otvara prostor srijemskim biskupima najprije za administraciju, a s vremenom možda i za preuzimanje, odnosno vraćanje župe. Tu pretpostavku opravdava i činjenica kako je između superiora i biskupa znalo biti nemilih sukoba, posebno za vrijeme kanonskih vizitacija. Usp. Isto, str. 145; Stjepan SRŠAN (prir.), Visitationes Canonicae. Syrmium 1735.-1768., IV, Državni arhiv u Osijeku – Biskupija Đakovačka i Srijemska, Osijek, 2006., npr. str. 15, 55, 113, 117 itd. Diarium missionis Petrovaradinensis ab anno 1729, kojega su vodili petrovaradinski isusovci, a kopija se njegova prevedena i komentirana izdanja, nastalog u vrijeme đakovačkog i srijemskog biskupa Stjepana Bäuerleina (1951.-1973.), čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu, spominjući nadbiskupe Esterhazija i Kolonića kao vlastite nadbiskupe (usp. npr. srijeda, 5. listopada 1729., 1. prosinca 1730., 15. veljače 1731.), a biskupa Gabrijela Hermana Patačića kao nasilnoga srijemskoga (usp. 27., 28., 29., 30. i 31. svibnja 1731.), također potvrđuje česte sukobe.

[44] Valja napomenuti i kako je biskup Szöreny napisao manji rad o Srijemskoj biskupiji, pod nazivom Vindiciae Sirmienses. Više o njegovu sadržaju usp. Mirja JARAK, Pregled glavnih smjernica u istraživanju antičkih literarnih izvora o Panonskoj crkvi, str. 111.

[45] Usp. Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 33; OŠJ – 1974., str. 133-134; www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.).

[46] Više o njoj usp. Ante ŠKEGRO, Stari pokrajinski katalog ili Katalog provincija Opće Crkve. Provinciale vetus sive Ecclesiae universae provinciarum notitia, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2005.

[47] Usp. OŠJ – 1974., str. 134; GRUPA AUTORA, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., I, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, (1942. – 1991. -) 1998., str. 706-710.

[48] Usp. www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.); GRUPA AUTORA, Povijest Bosne i Hercegovine… I, str. 718-736.

[49] Naziv bogumili, karakterističan za Bosnu, dao je Jeremija Bogumil, koji se u Bugarskoj posebno zauzimao oko širenja nove vjere. Iako se ne zna točno, pretpostavlja se da je riječ o gnostičko-manihejskom vjerovanju, odnosno o dualizmu, a koje je nastalo u Armeniji, te se odande proširilo preko Bugarske, Srbije i Bosne, u Italiju, Francusku i Englesku, gdje se ovi nazivaju katari, albigenzi, patareni ili valdenzi. Usp. Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled…, str. 16. O Bosanskoj crkvi u historiografiji, gdje autor navodi oko 25 djela na ovu temu, usp. Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 198-200, a o bogumilima u Bosni str. 184-202. Uz to, skrećemo pozornost kako mnogi današnji, napose bosanski povjesničari, upozoravaju da na bogumile ne bi trebalo gledati kao na heretike.

[50] Prema E. Gašiću, koji se vjerojatno naslanja na Farlatija, posljednji glagoljaški biskup Danijel je prešao na krivovjerje, dok drugi popisi bosanskih biskupa spominju Vladimira, a ne Danijela. Za biskupe Dragonju i Vlastimira (Vladimira), Gašić pak kaže da vjerojatno nisu postojali. Usp. Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled…, str. 17-18; Daniele FARLATI, Illyrici sacri. Ecclesiae suffraganeae metropolis Spalatensis, IV, Apud Sebastianum Coleti, Venetiis, MDCCLXIX (1769.), str. 45.

[51] Usp. Mile BOGOVIĆ, Hrvatsko glagoljsko tisućljeće. Senjski zbornik 25(1998), Senjsko muzejsko društvo Senj – Gradski muzej Senj, Zadar, 1998., str. 66-69; Kerubin ŠEGVIĆ, Hrvatski jezik u katoličkom bogoštovlju. Prigodom 1300-godišnjice pokatoličenja Hrvata, Tisak i naklada Knjižare St. Kugli, Zagreb, 1941., str. 43.

[52] Usp. T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV, JAZU, Zagreb, 1906., br. 88, str. 94; Mile BOGOVIĆ, Hrvatsko glagoljsko tisućljeće, str. 66.

[53] Ivan Teutonac se nakon nekog vremena zahvalio na biskupskoj stolici, a na to je utjecala navedena problematika i razne nepravilnosti, napose oružana vojna slavonskog hercega Kolomana (1237.) na teritoriju bosanskog bana Mateja Ninoslava, a uperena protiv bosanskih krstjana, koje je biskup uz druge dominikance uspješno privodio obraćenju propovijedanjem i raspravama. Usp. Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 54. 185; Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, u: Želimir PULJIĆ – Franjo TOPIĆ (prir.), Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991., str. 269-282, ovdje: 269. On je kasnije proglašen blaženim. Više o njemu usp. Daniele FARLATI, Illyrici sacri, IV,  str. 49-53.

[54] Donedavno se vjerovalo kako je biskup Ponsa autor Gesta Hungarorum, prve ugarske povijesti, čiji se autor do sada vodio kao Anonimus. Usp. Gejza VARGA, Biskup Ponsa – Anonymus, pisac djela “Gesta Hungarorum”?, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 3(1995)1, str. 169-176.

[55] Mjesto Brdo se vjerojatno nalazilo u blizini starog rimskog mosta nedaleko od Sarajeva. Usp. Mato DRLJO, Obnova redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini i pitanje pravnog uređenja župa (1881-1883). Povijesno-pravni rad na temelju neobjavljenih dokumenata, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 2001., str. 30.

[56] Usp. Isto, str. 30. Prema Emeriku Gašiću, ondje je postojala stolna crkva, ali su je bogumili srušili, a Ponsa ju sada obnavlja. Usp. Kratki povijesni pregled…, str. 19.

[57] Ta Kolomanova, odnosno Belina darovnica, gotovo bez dvojbe, imala je i svoju političku pozadinu, jer su ugarskim vladarima “bosanski biskupi u Đakovu trebali poslužiti u ostvarivanju političkog utjecaja na Bosnu”. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 273. Takva politička namisao ugarskog dvora otvoreno je započela sa smjenjivanjem domaćeg biskupa glagoljaša i imenovanjem provincijala ugarsko-hrvatskih dominikanaca, biskupa Ivana Teutonca, a još će se više pokazati za ugarskog dominikanca Ponse, kada bosanska dijeceza potpada pod Kaločku nadbiskupiju.

[58] Usp. OŠJ – 1974., str. 334; GRUPA AUTORA, Povijest Bosne i Hercegovine…, I, str.747-751.

[59] Iako mnogi autori više podrazumijevaju nego što tvrde kako je dva dijela biskupije dijelila samo Sava, drugi s velikom sigurnošću naglašavaju kako je Bosanska biskupija obuhvaćala središnju Bosnu, dok su njezini sjeverni i zapadni dijelovi bili pod zagrebačkim, kninskim i krbavskim biskupima, što znači kako bosanski i đakovački dio Bosne nisu bili teritorijalno povezani. Usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoličke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka župe Petrićevac, str. 35.; www.biskupija-banjaluka.org/osnovnipodaci.htm (31. 1. 2009.).

[60] Neki će povjesničari, vjerojatno opravdano, prigovoriti takvom potezu biskupa Ponse (i njegovih nasljednika), jer ostavlja nezaštićenu Crkvu, a sam bježi, no ipak treba imati u vidu kako je riječ o bježanju pred smrtnom opasnošću, što očigledno podrazumijeva nemogućnost djelovanja i ostajanja. Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 272-273.

[61] Dok je bosanski biskup rezidirao u Đakovu, uprava u Bosni bila je povjerena arhiđakonu, no stjecajem okolnosti on neće imati veliku ulogu u crkvenoj organizaciji Bosne. Usp. Matija PAVIĆ, Arhiđakonati djak. biskupije u srednjem vijeku, str. 67.

[62] Usp. Anđelko BARUN, Franjevci na području sjeverozapadne Bosne do osnutka samostana na Petrićevcu, u: Velimir BLAŽEVIĆ (ur.), Franjevački samostan i župa Petrićevac – Banja Luka, str. 63-94, ovdje: 64-65; GRUPA AUTORA, Povijest Bosne i Hercegovine…, I, str. 755.

[63] Usp. Daniele FARLATI, Illyrici sacri, IV, str. 58-60

[64] Usp. OŠJ – 1974., str. 370. Bosna dakako, kao i ostala područja, nije odjednom pala u ruke Turcima, nego su pojedina mjesta sad bila u rukama kršćana, sad pod Turskom opsadom, a kad je pala Srebrenička banovina (1512.), istočna Slavonija (1526.) i Jajačka banovina (1528.), biva otvoren put Turcima za daljnja osvajanja po Slavoniji i Hrvatskoj, štoviše sve do Budima i Beča. Moglo bi se reći da je Bosna definitivno pala 1582. god. kada je postala turski pašaluk. Usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoličke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka župe Petrićevac, str. 34; Ive MAŽURAN, Hrvati i Osmansko carstvo, str. 34-39.

[65] Najprije Bošnjaci prelaze Savu i Dravu u manjim skupinama, a potom organiziranije Šokci, možda starosjedioci banovine Soli (Tuzle; tur. tuz = sol), nakon njezina pada 1512. god. Masovne seobe iz Bosne  započinju krajem 16. st., kada pastirski Bunjevci (“tako nazvani od Bune vode u Dalmacij”; Marian Lanossovich, Evangjelistar illiricski za sve nedilje i svetkovine priko godine s csetirima Gospodina našega Isusa Kersta Mukkami. Na bistrij razum, i csistije shtijenje, Slovima mudroskupshtine kraljevske, U Budimu, MDCCXCIV (1794.), str. VI), vjerojatno iz Hercegovine, prelaze Savu i Dravu, naseljavajući se sve do Budima. S njima su išli i bosanski franjevci Hrvati, koji su u onim dijelovima ugarskih biskupija gdje su se naselili, preuzeli i pastoralnu skrb nad Bošnjacima, budući da ugarski svećenici nisu znali hrvatski jezik. Usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, str. 76. Više o franjevačkoj misiji u turskoj Ugarskoj usp. István György TÓTH, Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1584.-1716.), cijeli članak.

[66] Usp. Stjepan SRŠAN (prir.), Naselja u Istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2000., str. 9; ISTI, Baranja, str. 74-75; Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije…, I, str. 36-37; www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.).

[67] Zadnji ostaci bosanskih krstjana nalaze se oko Jablanice i Konjica još u  prvoj polovici 19. st. Usp. OŠJ – 1974., str. 336.

[68] Usp. www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.); István György TÓTH, Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1584.-1716.), str. 191. Odatle vjerojatno potječe još i danas ponegdje u Bosni sačuvan naziv ujak za fratra. Provincija Bosna Srebrena sv. Križa dobila je naziv po Srebrenici, gdje se u počecima franjevačke prisutnosti u Bosni nalazio njihov najvažniji samostan. Usp. OŠJ – 1974., str. 719. Kasnije će se, točnije 1757. god., od provincije Bosne Srebrene odvojiti nova provincija pod nazivom Provincija sv. Ivana Kapistranskog, a obuhvatit će područje Slavonije, Srijema, Bačke, Baranje i ugarskog Podunavlja. Više o kasnijoj razdiobi provincije usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijesti Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, cijeli članak; http://www.bosnasrebrena.ba/ (10. 2. 2009.). O kasnijim jozefinističkim uplitanjima u rad Provincije sv. Ivana Kapistranskog putem srijemskih i bosansko-srijemskih biskupa usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Biskupi Nikola Đivović, Ivan Paxy i Matej Krtica u povijesti slavonsko-podunavskih franjevaca, u: Vladimir DUGALIĆ (ur.), Spe et labore. Zbornik u čast mons. dr. sc. Marina Srakića, biskupa đakovačkog i srijemskog, Teologija u Đakovu, Đakovo, 2003., str. 297-330.

[69] Još su u 13. st., ubrzo nakon osnivanja franjevačkog reda, dobili velike povlastice od papa Grgura IX. (1227.-1241.) 11. lipnja 1239., Inocenta IV. (1242.-1254.) 22. ožujka 1245. i Aleksandra IV. (1254.-1261.) 19. travnja 1258. U narednim su stoljećima povlastice brojem i opsegom bitno rasle. Usp. Mato DRLJO, Obnova redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini…, str. 34 i dalje; Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijest Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, str. 2.

[70] Još biskup fra Marijan Maravić 1655. nabraja u Bosni deset samostana: u Olovu, Fojnici, Sutjesci, Srebrenici, Kreševu, Visokom, Rami, Gradovrhu, Donjoj Tuzli i Modriči. Usp. Anđelko BARUN, Franjevci na području sjeverozapadne Bosne do osnutka samostana na Petrićevcu, str. 78.

[71] Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Novo rađanje kršćanskog Đakova, u: VĐSB, 117(1989)4, str. 75.

[72] Usp. Anđelko BARUN, Franjevci na području sjeverozapadne Bosne do osnutka samostana na Petrićevcu, str. 79-80; Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijest Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, str. 14; ISTI, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, KS, Zagreb, 2001., str. 24-25.

[73] Ukupno je bilo 11 apostolskih vikara Bosanskog vikarijata, 8 do podjele vikarijata na Bosanski i Hercegovački, te još 3 nakon nje. Više o njima i njihovom djelovanju usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoličke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka župe Petrićevac, str. 38-39.

[74] Usp. Andrija ŠULJAK, Veze između Zagrebačke (nad)biskupije i Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije,  str. 297; Ambrozije BENKOVIĆ, Katoličke župe Bosne i Hercegovine i njhove filijale od XII. vijeka do danas. Naselja Bosne i Hercegovine sa katoličkim stanovništvom, Ambrozije Benković, Đakovo, 1966., str. 13. Apostolski vikar je dobio ovlasti nad gotovo cijelom Bosnom, a time se ne ukida samo jurisdikcija bosanskog, nego i zagrebačkog, splitsko-makarskog i modruškog biskupa, čije su se biskupije prije Turaka djelomice prostirale i nad tim područjima. Usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoličke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka župe Petrićevac, str. 38.

[75] Nije nimalo čudno što je u praksi dolazilo do sukoba, jer su franjevci bili s jedne strane podvrgnuti apostolskom vikaru, a s druge redovničkom poglavaru, a ovi su nerijetko očekivali različite stvari. Posebno su se odnosi zaoštrili između franjevaca i biskupa Rafe Barišića, o čemu usp. Berislav GAVRANOVIĆ, Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881 godine. (Prilog političkoj historiji Austro-ugarske monarhije na Balkanu). Doktorska disertacija, Seminar za opću historiju novoga vijeka Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Beograd, 1935., str. 3-9, s napomenom kako Gavranović prilično jednostrano prilazi problematici, odnosno nastojanja franjevaca glorificira, a biskupa gotovo demonizira. Valja napomenuti kako se još uvijek, uz franjevce, zadržao i dio glagoljaša, koji nisu mogli biti župnici, nego samo kapelani. Unatoč tome, svojom su jednostavnošću i pristupačnošću izazivali posebno poštovanje među vjernicima. No, s vremenom će, bez podrške crkvene hijerarhije, nestati, tako da im nakon 1839. god. nema spomena u Bosni. Usp. www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.). Koliko su bili cijenjeni vidi se i iz članka koji govori o svećeniku glagoljašu don Jakovu Čoti, koji je 47 godina djelovao u okolici Kupresa, a umro 1807. god. na glasu svetosti. Usp. Glas Koncila, br. 37/1998., str. 24.

[76] Usp. www.biskupija-banjaluka.org/osnovnipodaci.htm (31. 1. 2009.); www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.).

[77] O borbama koje je nadbiskup vodio s bosanskim franjevcima usp. Velimir BLAŽEVIĆ, Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Josip Stadler, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2000. i literaturu o tome na str. 5-6, kao i autorovu napomenu kako su ta djela na navedenu situaciju gledala uglavnom pristrano.

[78] Usp. Josip BÖSENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti…, str. 284-28; Matija PAVIĆ, Župe i crkve (današnje) biskupije bosansko-sriemske u sriednjem vieku, str. 182-189. Pavić još ovima dodaje tri crkve, te tri župe koje “nisu spadale na biskupiju bosansku, a li se s pravom broje u red župa okolice đakovačke”, a to su: Gorjani, Kešinci i Koritna. Isto, str. 189-190. Usp. i Mirko MARKOVIĆ, Đakovo i Đakovština. Prilog poznavanju naselja i naseljavanja, u: Marijan MATKOVIĆ – Teodor VARIĆAK – Dionizije ŠVAGELJ (ur.), Zbornik Đakovštine, 1, Izdavački zavod JAZU, Zagreb, 1976., str. 147-349, ovdje: 163.

[79] Usp. Eusebius FERMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Academia scientiarium et artium Slavorum meridionalium, Zagrabiae, 1892., LXV, str 12; T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV, br. 87, str. 94.

[80] Usp. Augustino THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia maximam partem nondum edita ex tabulariis Vaticanis deprompta collecta ac serie chronologica disposita, I: ab Inocentio PP. III. usquae ad Paulum PP. III., Typis Vaticanis, Romae, 1863., CCCCXIX, str. 296-299; T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae,  IV, br. 208, str. 236-240.

[81] To saznajemo iz dopisa pape Grgura XI. Naime, godine 1375. susjedni će velikaši nasrtati na darovana imanja u Đakovštini, pa je stoga tadašnji bosanski biskup Petar molio papu Grgura XI. da mu potvrdi davno stečena prava. Papa mu pak 31. listopada iste godine, uz potvrdu prava na Đakovštinu, šalje i prijepis darovnice kralja Bele IV., iz koje je vidljivo kako on najprije potvrđuje darovnicu svoga pokojnog brata Kolomana, a potom i svojom kraljevskom voljom daruje iste, a uz to ga na tom području imenuje jedinim svjetovnim poglavarom, podređenim samo kralju. Štoviše, kralj to područje izuzima ispod vlasti pečuškog biskupa i crkvenu jurisdikciju nad njim daje bosanskom. Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 270-271.

[82] Usp. T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV, br. 430, str. 494; Ive MAŽURAN, Đakovo i Bosansko-đakovačka biskupija od 1239. do 1536. godine, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 3(1995)1, str. 107-168, ovdje: 109; Andrija ŠULJAK, Crkveno stanje sredinom 19. stoljeća u Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, str. 150. Biskupija je podvrgnuta Kaločkoj nadbiskupiji još 1247. god. Vidiljivo je, dakle, kako je navedena samostalnost bosanskoga biskupa bila ipak vrlo kratka.

[83] Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 275; ISTI, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Srednjovjekovno Đakovo, u: VĐSB, 117(1989)2, str. 27-28, ovdje: 27.

[84] U vrijeme domaćeg biskupa Tome (1287-1299.?/1301.?), iz okolice Gorjana, spominje se kao Capitulum ecclesiae Bosnensis, a poimence se nabraja nekoliko kanonika koji djeluju kao locus credibilis, odnosno kao ured u kojem se ovjeravaju pravni dokumenti, a također i kao sudište, i to za cijelu tadašnju Vukovsku županiju. Nešto kasnije (1330. god.) kaptol ima 13 kanonika, i to po jednog lektora i kustosa, dva kantora i 8 magistra, što je itekako impozantan broj, budući da će kasnije on u najboljem slučaju iznositi osam. Štoviše, toliki broj magistara vodi zaključku kako je u Đakovu u to vrijeme postojala i škola. Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 276; ISTI, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Srednjovjekovno Đakovo, str. 27; Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, X, JAZU, Zagreb, 1906., str. 60-62.

[85] U njemu moli objašnjenje odluke da u Bosni franjevci ubiru desetinu, kada je on nosilac toga prava, a novac mu je potreban jer i on gradi crkve i ukrašava katedralu. Usp. Augustino THEINER, Vetera monumenta Slavorum…, I, CCLXXV, str. 211-212; Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XI (od 1342.-1350.), JAZU, Zagreb, 1913., str. 137-139; Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 276. Ovakva odluka Svete Stolice da dozvoli ubiranje desetine franjevcima u Bosni, a ne bosanskom biskupu u Đakovu, čini nam se prilično razumljiva, pa čak i pravedna, budući da bosansko-đakovački biskupi, iako imaju u to vrijeme još značajnih kontakata s geografskom Bosnom, malo ili barem sve manje materijalno ulažu u taj dio biskupije, dok značajno sređuju ovaj prekosavski.

[86] Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 276.

[87] Nešto prije je general Franjevačkog reda Gerard Odon dopustio franjevcima u Bosni da osnuju samostalnu Bosansku vikariju (1339.), a prvi njezin vikar bio je pratilac generala Peregrin Saksonac. Pape su pak dozvolile bosanskim franjevcima da dižu samostane i izvan Bosne, pa je samo po sebi razumljivo da biskup Peregrin želi utemeljiti i u Đakovu franjevački samostan. Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijest Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, str. 2. To je bio prvi samostan bosanskih franjevaca izvan Bosne, a uskoro će ih se u ovim područjima naći znatno više, tako da su početkom 15. st. u njemu održana tri kapitula (1408., 1411. i 1425. god.). Usp. Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Đakovu 1806.-1906., str. 3-4.

[88] Usp. Ive MAŽURAN, Hrvati i Osmansko carstvo,  str. 21-24; Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 278. Biskupsko vlastelinstvo također je u to vrijeme značajno, a ono se sastoji od šuma, pašnjaka, obradive zemlje, vodenice i drugog, što je biskupima osiguravalo dobar prihod, uz ubiranje desetine od svojih podanika. Uz to, 1375. god. prvi puta se spominje uzgoj rasnih konja arapske pasmine, kada je ban Tvrtko darovao biskupu Petru deset arapskih kobila i jednog pastuha, jer ga je vjenčao s bugarskom princezom Dorotejom. Organizirani uzgoj arapskih konja bit će vezan za biskupsko vlastelinstvo u Đakovu sve do Turaka, a poslije njih ponovno će se obnoviti, sve do prve polovice 19. st., kada će se prijeći na uzgoj arapskom rasom oplemenjenih lipicanaca, što traje do danas, uz činjenicu kako ta đakovačka ergela od 1945. god. više ne pripada biskupskom dobru, nego je nacionalizirana i nalazi se u sklopu Poljoprivredno-industrijskog kombinata. Usp. Isto, str. 279-280. Više o povijesti ergele usp. http://www.djakovo-online.com/index.php?option=com_content&task= view&id=41&Itemid=74 (16. 2. 2009.).

[89] Usp. Andrija ŠULJAK, Veze između Zagrebačke (nad)biskupije i Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije, str. 298. Jedini je biskup Stjepan Brodarić preživio i opisao tu bitku. Usp. Isto.

[90] Usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, str. 75. Više o Vlasima (martolozima, krajišnicima) i o životu u Krajini do kraja turskog razdoblja usp. Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije…, I, str. 37-56.

[91] Protestantizam dolazi u Slavoniju, Srijem i Baranju ubrzo nakon Mohačke bitke 1526., a tu je posebno istaknut propagator reformacije bio Mihajlo Starin, koji u 17. st. broji 120 reformiranih crkava, najvećim dijelom u gornjoj i donjoj Baranji, ali i u Vukovskoj (i vjerojatno Križevačkoj) županiji. Više o tome usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, str. 66-70; Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije…, I, str. 94-95; Jasmin BILIĆ – Ivan BALTA, Povijesni razvoj protestantizma s posebnim osvrtom na kalvinizam u Slavoniji, u: Život i Škola, 14(2005)2, str. 46-60. S obzirom na sela koja će biti naseljena kalvinima, valja istaknuti: Retfalu, Hrastin, Laslovo, Korođ, Antin i Tordince. Usp. (Matija PAVIĆ – Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, str. 21.

[92] I Pečuška je biskupija za vrijeme turskog razdoblja prošla svoju kalvariju, a to se izravno odrazilo i na njezine arhiđakonate. I tu je samo narod ostao, dok su velikaši, biskupi i gotovo svi svećenici pobjegli. Tako su prazne crkve uskoro zaposjeli luterani i kalvini, te im je time omogućeno širenje. Narod je, naime, u nedostatku vlastitog duhovnog vodstva, lako prihvaćao novovjerce, a ovi su nakon Baranje, ušli duboko i u istočnu Slavoniju i Srijem. Stanje će se donekle popraviti tek s dolaskom franjevaca iz Bosne. Naime, kao što je već rečeno, kako je u Bosni turski jaram postao nepodnošljiv, mnogi su se katolici sa svojim fratrima iselili i u Ugarsku, te su tako praktički spasili Katoličku crkvu ondje, napose u Pečuškom i južnobaranjskom kotaru, budući da su Mađari mahom prelazili na kalvinizam. S druge strane, tako će se i Provincija Bosne Srebrene značajno proširiti, što svjedoči podatak da je ona 1591. god. imala svega 16 samostana sa 163 člana, dok će u drugoj polovici 17. st. preuzeti pastoralnu skrb nad 250.000-300.000 katolika, odnosno upravljati s preko 100 župa, i to od Dalmacije do Budima. U prvoj polovici 18. st. ona će postići najviši domet, tako da će ukupno imati 25 samostana i 12 rezidencija, 726 članova, osim studenata na vanjskim studijima, 124 brata laika i 39 propovjednika. Usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, str. 79 i 81.

[93] Usp. Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije…, I, str. 3-6; Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 25.

[94] Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 281. Usp. ISTI, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Đakovo pod Turskom vlašću, u: VĐSB, 117 (1989) 3, str. 55-56, ovdje: 55. Poznato je npr. da je 1637. god. u Đakovačkim Selcima bio župnik Filip Kamengrađanin. Usp. István György TÓTH, Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1584.-1716.), str. 190. Pred kraj turskog razdoblja u Đakovu se nalazi 1000 muslimanskih i samo 13 katoličkih kuća. Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Đakovo pod Turskom vlašću, str. 56. Stjepan Sršan navodi nešto drukčije podatke, odnosno da je za vrijeme Turaka u Đakovu bilo oko 700 muslimanskih kuća i oko 42 kršćanske. Usp. Stjepan SRŠAN, Naselja u Istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, str. 132. Josip Buturac pak, pozivajući se na jedno pismo biskupa Tome Ivkovića od 4. listopada 1626., navodi da je Đakovo tada trgovište s 20 katoličkih kuća. Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 75-76.

[95] Postoje tako izvješća kanonskih vizitacija u Slavoniji koje su obavili apostolski vizitator i srijemski biskup vikar Petar Masarecchi 1623-1624. i 1632., zatim skradinski biskup i administrator Bosne Toma Ivković od 1626.-1630., te biskup Drivasta i apostolski vikar biskupija u Bosanskom kraljevstvu, Jeronim Lučić, 1637. u okolici Đakova, Našica i Požege. Više o tome usp. Krunoslav DRAGANOVIĆ, Izvješće apostolskog vizitatora Petra Masarecchija o prilikama katoličkog naroda u Bugarskoj, Srbiji, Srijemu, Slavoniji i Bosni g. 1623. i 1624., u: Starine JAZU, Zagreb, 1937., XXXIX, str. 1-48; ISTI, Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskoga, iz godine 1630., u: Croatia sacra, VII, Arhiv za crkvenu povijest Hrvata, Zagreb, 1934., str. 65-78; Više pak o rezultatima navedenih izvješća, uz izvješća kanonskih vizitacija koje su proveli bosanski biskupi Franjo Baličević 1600., Marijan Maravić 1650. i 1655., te Nikola Ogramić 1673., kao i o djelovanju nekih drugih biskupa i administratora usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 28-164.; Eusebius FERMENDŽIN, Acta Bosnae…, MCCCCXX, str. 478; Julijan JELENIĆ, Spomenici kulturnoga rada bosanskih franjevaca (1437-1878), u: Ferdo ŠIŠIĆ (ur.), Starine, XXXVI, JAZU, Zagreb, 1918., str.  81-162, ovdje: 132-152; Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoličke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka župe Petrićevac, str. 35-37.

[96] Primjerice, dugogodišnje oklijevanje Svete Stolice da donese jasnu odluku u pogledu nadležnosti administratora Smederevačke biskupije i biskupa ili apostolskog vikara Bosanske biskupije, završilo je žestokim sukobom u vrijeme kada je na mjestu prvoga bio Petar Masarecchi, a na mjesto drugoga Toma Ivković, te je Sveta Stolica 11. svibnja 1633. god. donijela odluku prema kojoj Masarecchi i njegovi nasljednici dobijaju pod jurisdikciju Srijem i Valpovštinu (i područje oko Osijeka), a Ivković i njegovi nasljednici ostali dio. No, niti su oni, niti njihovi nasljednici tu odluku poštivali, a sukob se još više zaoštrio za vrijeme bosanskog biskupa Marijana Maravića i beogradskog biskupa i smederevskog administratora Marina Ibrišimovića, kada prvi dobija jurisdikciju samo nad Bosnom, ali ne i Slavonijom, drugi nad Srijemom, a za područje između Save i Drave bio je postavljen treći biskup – Pavao Posilović.

[97] Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Euzebije Fermendžin, crkveni upravnik i povjesnik, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1997., str. 190; István György TÓTH, Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1584.-1716.), str. 182. O tlačenjima koja su podnosili franjevci u našičkom samostanu za vrijeme Turaka usp. Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije…, I, str. 83-85. O župama koje su pastorizrali franjevci iz veličkog i našičkog samostana usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 63-72 i 120-138;  Tomo MATIĆ, Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije preporoda, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1945., str. 12.

[98] Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijesti Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, str. 6. U tom smislu, jurisdikcija bosanskog biskupa je za vrijeme Turaka bila znatno šira nego do tada, iako je bila više fiktivna nego stvarna, a obuhvaćala je sljedeće župe: u Požeštini: Požegu, Veliku i Vrčin-Dol; u cerničko-brodskoj Posavini: Cernik, Ratkov Potok, Lužani, Bučje, Brod, Dubovik, Vrhovina, Garčin, Dragotin, Rastić; u donjoj Podravini i Đakovštini: Našice, Motičina, Poljana, Dugo Selo, Bocanjevci, Viljevo, Brođanci, Suha Mlaka, Čađavica, Kuzminci, Karaševo, Selci, Gorjani, i Vrbica; u Pakračko-voćinskoj krajini samo župa u Pakracu, i to pred kraj turskog razdoblja; u Srijemu: Bapska, Morović, Ilača, Nijemci, Otok, Cerna, Tompojevci, Ivankovo, Jankovci, Laz, Erdevik, Ljuba, Sotin, Mitrovica, Lipovac, Ilinci. Više o tome usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 28-56. Štoviše, turskom će administracijom biti čak i prošireno područje Đakovštine, tako da će već postojećem biskupovom dobru biti pridodani Gorjani i (Levanjska) Varoš. Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 279; ISTI, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Đakovo pod Turskom vlašću, str. 56.

[99] To je ponajviše uzrokovalo češće nekorektno ponašanje bosanskih biskupa u borbi za župe. Tako je npr. biskupu Maraviću nakon Ibrišimovićeve smrti uspjelo preuzeti slavonske župe od Posilovića, ali zbog načina na koji je ovoga izigrao, navukao je na sebe ogorčenje i bijes slavonskih franjevaca, a slične će se situacije ponoviti i s narednim bosanskim biskupima. 

[100] Usp. Antun DEVIĆ (prir.), Đakovačka i Srijemska biskupija. Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere, 17. stoljeće, Hrvatski državni arhiv – KS, Zagreb, 2000., str. 298-299. Kada je, nakon Ibrišimovićeve smrti, na begradsku biskupsku stolicu došao Matej Benlić, više redovnik nego biskup, koji je ujedno bio administrator u Smederevu, apostolski vikar u Srijemu i u onim ugarskim biskupijama pod Turcima koje nemaju svoga biskupa, a za uzdržavanje mu je dana Maravićeva župa Dragotin, sukob se još više zaoštrio. Štoviše, budući da on nije imao ni svoga stana, velički franjevci su ga primili k sebi, ali time bitno uvjetovali i koristili u borbi protiv bosanskog biskupa. Naime, slavonski franjevci zovu Benlića da u Slavoniji vrši biskupsku vlast, dok Maraviću to pravo odriču, te mu pri bilo kakvom pokušaju prijete Turcima i na sve druge načine onemogućuju vizitacije. Više o tom sukobu usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 82-83.96-162; Julijan JELENIĆ, Spomenici kulturnoga rada bosanskih franjevaca (1437-1878), str. 81-162.

[101] Međutim takvo predstavljanje problema treba gledati i u drugom svjetlu, vezanom uz Provinciju Bosnu Srebrenu, koja Beču nije priznavala pravo imenovanja biskupa, nego je sebi uzimala za pravo njega predlagati Svetoj Stolici, a u slučaju sedisvakancije biskupijom bi upravljao provincijal. Takvo je pravo sa sobom donosilo i obvezu uzdržavanja biskupa, ali se ona u praksi svodila tek na stan i hranu u samostanu. Stoga ne čudi što Maravić, koji želi graditi katedralu i crkve, za biskupsku menzu želi dobiti što više župa.

[102] Naime, budući da je Benlić stvarno vršio biskupsku vlast pored Maravića, ovaj ga prijavljuje u Rim, nakon čega Benliću bivaju oduzete biskupske ovlasti, ali tada slavonski franjevci, koji ni pod koju cijenu nisu htjeli Maravića, žele osnovati samostalnu slavonsku provinciju, a kako im ni to nije uspjelo, okreću se zagrebačkom biskupu Petru Petretiću, koji onda počinje u ove krajeve slati svoje vikare. Tome je išla na ruku i činjenica kako se mislilo da je područje Požeštine svojevremeno pripadalo Zagrebačkoj biskupiji, iako je pak prije Turaka tu bila Pečuška biskupija. Između ostalih, to je tvrdio i biskup Benlić, koga je sada zagrebački biskup, uz Petra Nikolića, također imenovao svojim generalnim vikarom za Slavoniju. Više o sukobu Benlić – Maravić usp. Jurica ŠALIĆ, Hrvati – katolici i franjevci sjeverozapadno od Banja Luke, Rimokatolički župni ured Bihać, Banja Luka – Bihać, 2007., str. 160-161. O složenosti pak situacije po pitanju nadležnosti nad granicama između zagrebačkog, bosanskog i beogradskog biskupa, te o ulozi franjevaca u svemu tome usp. i Franjo Emanuel HOŠKO, Euzebije Fermendžin, str. 190-196; Tomo MATIĆ, Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije preporoda, str. 15.

[103] Tako npr. znamo za kanoničku vizitaciju Požežanina Petra Nikolića, vikara zagrebačkog biskupa Petra Petretića, po Slavoniji 1660., koji je tom prilikom načinio iscrpni popis župa između Save i Drave, a on je već više puta objavljen. Usp. Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije. Spomenici u Slavoniji u XVII. vijeku (1640-1702), II, JAZU, Zagreb, 1891., str. 7-13; Eusebius FERMENDŽIN, Acta Bosnae…, str. 492-498; Janko BARLE, Popis župa u Donjoj Slavoniji, u: Vjesnik Zemaljskog arkiva, Zagreb 1907., IX, str. 161-172.

[104] Kao što je rečeno, čini se kako je Benlić postupao u dobroj vjeri. Naime smatrao je da je srednja Slavonija područje Zagrebačke biskupije, a kako njezin biskup, zbog turske okupacije, nije mogao tu djelovati, upravu nad župama preuzeo je on, dok je bosanskom biskupu priznavao samo pravo nad četirima župama: Požega, Ratkov Potok, Garčin i Selci. S druge strane, Ogramić je smatrao kako sada i srednja Slavonija ima u njegovoj osobi redovitog biskupa, a time Benlić nema što tražiti na njegovom području. Međutim, Benlić je 1674. god. ishodio dekret kojim Sveta Stolica srednju Slavoniju potvrđuje zagrebačkom biskupu, a bosanskom Ogramiću daje vlast samo nad navedenim četirima župama. Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 135.

[105] Tek nakon presude, počinje i pečuški biskup Nesselrode (1703.-1732.) tražiti svoja prava, a djelomično će ih postići tek 1733. god., kada je  od Zagrebačke biskupije otkinuto područje Valpovštine i njemu pridodano, dok mu je od Srijemske oduzet i pripojen vukovarski kraj.

[106] Zanimljivo je primijetiti kako Farlati hvali Ogramića kao redovnika svetog života, dok gotovo svi drugi govore o njemu kao žestokom, nasilnom i netolerantnom. Usp. Daniele FARLATI, Illyrici sacri, IV, str. 82-83. Usp. i Franjo Emanuel HOŠKO, Euzebije Fermendžin, str. 215-230.

[107] Tj. onima koji su između 1690. i 1695. izbjegli s narodom iz Bosne. Više o tom sukobu između slavonskih i bosanskih franjevaca usp. Usp. Isto, str. 211.

[108] Naime, zagrebački je biskup franjevce počeo zamjenjivati svjetovnim svećenicima, a ove slati nazad u samostane, što je bilo daleko od njihovih očekivanja. Zapravo, nakon dugog vremenskog razdoblja boravka na župama, franjevcima je bitno popustila redovnička stega, pa im je gotovo kao najveća kazna padao povratak u samostan. Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Slavonski dio Zagrebačke biskupije nakon oslobođenja od Turaka, u: Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094 – 1994. str. 257; http://www.ofm.hr/content/view/45/123/ (18. 2. 2009.).

[109] Više o tijeku oslobođenja usp. Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije…, I, str. 103-173; Ive MAŽURAN, Hrvati i Osmansko carstvo, str. 243-305.

[110] Više o tome usp. Stjepan SRŠAN (prir.), Naselja u Istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, str. 9-10.

[111] Usp. Milko CEPELIĆ, Poviest sela Vuke, u: Đakovo i njegova okolica, sv. 1, Zbornik muzeja Đakovštine, Đakovo 1978., str. 215-271, ovdje: 231-233. Usp. i Mate ŠIMUNDIĆ, Osvrt na značenje iščezlih đakovštinskih sela, u: Isto, str. 9-26. Prema popisu iz 1688. godine u široj je okolici Virovitice, Požege i Osijeka bilo 70 naseljenih sela i naselja, dok ih je raseljenih bilo 452. Pred kraj 17. st. u Slavoniji je ostalo samo 20% stanovništva u odnosu na broj onih stanovnika koji su na tim područjima živjeli prije Bečkog rata 1683. god. Usp. Stjepan SRŠAN (prir.), Naselja u Istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, str. 10.

[112] Usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoličke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka župe Petrićevac, str. 34.

[113] Više o tome usp. Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije…, I, str. 168-170.

[114] Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Euzebije Fermendžin, str. 211; ISTI, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 47; ISTI, Slavonski dio Zagrebačke biskupije nakon oslobođenja od Turaka, str. 257.  Pretpostavlja se da je u vremenu od 1683. do 1739. god. izbjeglo iz Bosne u Slavoniju, Baranju i Mađarsku do 200.000 katolika. Usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, str. 86.

[115] Koliko je bosanskim biskupima osporavano pravo na Đakovštinu pokazuje i činjenica da će davne Kolomanovu i Belinu darovnicu u relativno kratkom vremenu potvrditi čak tri cara: Ferdinand III. (1646.), Leopold I. (1697.) i Karlo VI. (1716.). Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Novo rađanje kršćanskog Đakova, str. 75; Matija PAVIĆ, Josip Antun Čolnić, biskup bosansko-đakovački (1751-73.), u: GBBS, 23(1895)14, str. 122-125; 15, str. 129-131; 16, str. 137-140; 17, str. 146-149; 20, str. 170-172, ovdje: 171.

[116] Vlastelinstvo će naime nakon biskupove smrti, na jedno vrijeme, prijeći u vlast navedene komore. Usp. Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije. Spomenici…, II, str. 308-336; Stjepan SRŠAN, Naselja u Istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, str. 132-164. Više o komorskoj upravi usp. Ive MAŽURAN, Hrvati i Osmansko carstvo, str. 280-295.

[117] O tome, uz kanonske vizitacije, svjedoče i dvije održane “biskupijske” sinode: 1690. u Đakovu i 1697. u Požegi.  Usp. Drago ILIČIĆ, Pastoralni aspekti Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, str. 43.

[118] “In oppido Djakovar, in Bosna, Servi Dei Nicolai Ogramic Bosniensis Episcopi et Martyris, qui cum Vicarii Apostolici munus strenue ea in regione exequeretur, a schismaticis Rascianis ob romane fidei defensionem jugulatus est.” Martyrologium Franciscanum, 309. Navod preuzet s: http://www.bosnasrebrena.ba/php/modules. php?name=Sections&op=viewarticle&artid=17#_ftn24 (20. 2. 2009.) (Marko SEMREN, Mučenici i svjedoci vjere /Bilješke iz povijesti Crkve u BIH 16.-18. st./, u: Bosna franciscana, br. 6, str. 106-115).

[119] Usp. Josip BOSENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti…, str. 357. Razumljivo je što su se mise slavile po kućama, budući da se kroz cijelo tursko razdoblje nisu smjele graditi nove crkve, a stare su, ako nisu bile namjerno uništene, uglavnom propale s vremenom. Usp. Tade SMIČIKLAS, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije…, I, str. 68-70. Biskupijska sinoda održana za biskupa Patačića 1706. god., između ostaloga, zabranjuje da se slavi euharistija po privatnim kućama, kao i da se nipošto ne blagoslivlja nova kuća slavljenjem mise. Usp. Drago ILIČIĆ, Pastoralni aspekti Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, str. 43.

[120] Osijek je u to vrijeme izravno pod vlašću ostrogonskog primasa, vinkovačko područje pod Pečuškom biskupijom i Kaločkom nadbiskupijom, a Brodsko područje pod Zagrebačkom biskupijom i Kaločkom nadbiskupijom. Osječka župna crkva sv. Mihaela, nekadašnja džamija, 13. srpnja 1701. god. formalno, aktom ostrogonskog primasa kardinala Leopolda grofa Kolonića, upućenog osječkom superioru, predana je isusovcima i izravno podređena ostrogonskom primasu. Usp. Miroslav VANINO, Isusovci i hrvatski narod, III, Pučke misije, prekomorske misije, rezidencija Osijek, književni rad, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2005., str. 343. 1702. god., isusovci su, Kolonićevim posredovanjem, dobili u vlasništvo i posjed Aljmaš. Usp. Isto, str. 347. Više o kardinalu Koloniću usp. Peter SEDLÁK, Leopold Kollonić (1631.-1707.) – kardinal hrvatskoga podrijetla i njegova crkvena i politička djelatnost (300. obljetnica smrti primasa Leopolda Kollonića), u: Croatica Christiana Periodica, 60(2007)1, str. 85-99.

[121] Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Novo rađanje kršćanskog Đakova, str. 75. O stanju i prihodima župe Đakovo za njegova biskupovanja, točnije 1734. god. usp. Stjepan SRŠAN, Katoličke župe u Istočnoj Hrvatskoj 1733./1734. godine, Povijesni arhiv, Osijek, 1995., str. 24-27.

[122] Više o tom sukobu usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 141-144. O kaptolu pak usp. Marin SRAKIĆ, Stolni kaptol bosanski ili đakovački i srijemski, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 3(1995)1, str. 243-298; Ante GULIN, Srednjovjekovni bosanski ili đakovački kaptol i njegovi pečati, u Isto, str. 299-322.

[123] Usp. Matija PAVIĆ, Josip Antun Čolnić, biskup bosansko-đakovački (1751-73.), str. 138; Mirko MARKOVIĆ,  Đakovo i Đakovština…, str. 148. Andrija Šuljak, umjesto Novih Mikanovaca i Biđa, spominje Perkovce i Čajkovce. Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Novo rađanje kršćanskog Đakova, str. 57. Slavonija je do 1745., a dio uz Savu i do 1873. ostala u sklopu Vojne krajine. Oko 1750. god. čitava je slavonska županija podijeljena na tri kotara: đakovački, virovitički i osječki, dok je vojnički kotar bio podijeljen na: Podunavsku (od Petrovaradina do Zemuna), Srijemsku (od Zemuna do Bosuta) i Posavsku krajinu (od Bosuta do Broda).

[124] Valja spomenuti kako je biskup Bakić zasadio vinograde u Trnavi, te će time započeti bogatu tradiciju misnih vina u Biskupiji, a koju će nastaviti biskupi Čolnić, Mandić i Strossmayer. Više o tome usp. Pero GABRIĆ, Dobra vina s Božjim blagoslovom, u: Nedjeljni vjesnik, 13. ožujka 2005., str. 38; http://www.misnavina.hr/.

[125] Emerik Gašić navodi kako se običava biskupovo prezime pisati krivo, tj. Čolnić, iako se on sam uvijek potpisivao s Cholnich ili Chiolnich, a nikada Csolnich ili Czolnich, a budući da je ch = ć, treba uvijek pisati Ćolnić. Usp. Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled…., str. 40. No, budući da je danas uvriježeno pisati njegovo prezime Čolnić, i mi ćemo tako.

[126] On zapravo popravlja katedralu zbog potresa u Lisabonu 1755., koji je bio tako snažan da se osjetio i kod nas. Usp. Matija PAVIĆ, Josip Antun Čolnić, biskup bosansko-đakovački (1751-73.), str. 123.

[127] To će učiniti prvi biskup sjedinjenih biskupija – Matej Krtica. On će morati i katedralu s južne strane poduprijeti potpornim zidom, jer joj je već tada prijetilo urušavanje. Usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosansko-đakovačke i srijemske. (Pretisak iz Bogoslovske smotre, br. 2 i 3, 1941. god.), Tisak Narodne Tiskare, Zagreb, 1941., str. 6.

[128] U vanjskim se župama, koje su zajedno obuhvaćale oko 30 sela, prema Kanonskim vizitacijama iz 1753. god., vidi velika neimaština, jer je većina crkava i kapela drvenih, bez sakristije, oskudnih s crkvenim ruhom i posuđem itd. Usp. Matija PAVIĆ, Josip Antun Čolnić, biskup bosansko-đakovački (1751-73.), str. 140.

[129] Poimence to su: Augustin Štefančić (Rječanin), Stjepan Sertić (iz Udbine), Antun Vlašić (od Slunja) i Đuro Pleše (od Modruša). Prvi je imenovan župnikom u Đakovu, drugi u Semeljcima, treći u Piškorevcima, a četvrti u Trnavi. Usp. Isto, str. 124.

[130] O školovanju dijecezanskog svećenstva tijekom stoljeća kako u raznim područjima kraljevstva, tako i kod nas, s posebnim naglaskom na Biskupijsko sjemenište u Đakovu (utemeljeno 1806.) usp. Osvrt na odgoj svećenstva dijecezanskoga. (Govor Preč. g. kanonika i opata MATIJE PAVIĆA, rektora i prodirektora bisk. bogosl. sjemeništa), u: GBBS, 42(1914)1, str. 5-11.

[131] Usp. Matija PAVIĆ, Josip Antun Čolnić, biskup bosansko-đakovački (1751-73.), str. 125; Milko CEPELIĆ, Poviest sela Vuke, str. 234; Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Novo rađanje kršćanskog Đakova, str. 75. Koliko je biskup bio naklonjen svojim podanicima, napose doseljenim Bosancima, vidi se iz sljedećeg navoda: “Onima, koje je namjestio u Dragutinu, dade najprije pomoć u novcu i hrani, zatim im pokloni zemljište da ga izkrče i za sebe obrade. Za prvih dvanajst godina bili su Dragutinci oprošćeni od svakoga posla i rabote u gospoštini kao i od davanja desetine, dok se nisu podpuno smjestili, uredili kuće i zemlje svoje. Nalično je išao na ruku novoselcima Vuke, Punitovaca, Beketinaca i Širokoga polja, obskrbiv ih pri dolazku svim živežem, opravom i davši im zemljište.” Matija PAVIĆ, Josip Antun Čolnić, biskup bosansko-đakovački (1751-73.), str. 139

[132] Tako je još 1752. god. tražio od kraljice da se Čepin, koji je od 1751. bio posjed ugarske komore, a kao filijala župe Brođanci potpadao pod Pečušku biskupiju, pripoji njemu. Kako to nije uspio, isto je predlagao za Brestovac i Veliku u Požeškoj županiji. Usp. Isto, str. 138. 170.

[133] Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Sjedinjenje Biskupija, u: VĐSB, 117(1989)5, str. 97-98, ovdje: 97.

[134] “Odvraćalo ga od toga više razloga. Crkve u Sriemu bile su u vrlo lošem stanju, prihodi slabi, a osim toga nije sriemska dijeceza bila u neposrednom susjedstvu sa djakovačkom, nego se izmedju njih sterala biskupija pečuvska. Odkuda da kraj takvih neprilika nadje troška za crkve, župe i odgoj svećenstva!” Matija PAVIĆ, Josip Antun Čolnić, biskup bosansko-đakovački (1751-73.), str. 148. Usp. i Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosansko-đakovačke i srijemske, str. 17. Takav Čolnićev prvotni stav možemo u potpunosti razumjeti, jer je i njemu jasno kako je Srijemska biskupija u tom trenutku, između ostaloga, veliki financijski teret kojega dvor želi skinuti sa sebe i prebaciti na Čolnića.

[135] Andrija Šuljak ističe kako je Čolnić molio da se sjedinjenje dogodi nakon njegove smrti, jer se sam osjećao starim za upravljanje dvjema biskupijama, a uskoro nakon njegove smrti (17. veljače 1773.) Marija Terezija imenuje (već 22. ožujka) novoga biskupa, Mateja Franju Krticu, i tako provodi svoju namisao u djelo. Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Novo rađanje kršćanskog Đakova, str. 75; ISTI, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Sjedinjenje Biskupija, str. 98.

[136] Više o biskupu Paksiju usp. Matija PAVIĆ, Biskupija sriemska (1699-1773), str. 144.

[137] Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova – biskupskog grada. Sjedinjenje Biskupija, str. 97; Franjo Emanuel HOŠKO, Biskupi Nikola Đivović, Ivan Paxy i Matej Krtica u povijesti slavonsko-podunavskih franjevaca, str. 297-298.

[138] Obično se u literaturi navodi kako je papa izdao bulu, no on je zakon sjedinjenja proglasio putem brevea. Usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosansko-đakovačke i srijemske, str. 3; Marin SRAKIĆ, nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki, Pastirska poslanica prigodom ponovne uspostave Srijemske biskupije te uzdignuća Đakovačko-osječke nadbiskupije i osnivanje Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, Nadbiskupski ordinarijat u Đakovu, Đakovo, 2008., str. 5. Iako je službeni naziv biskupije bio: Bosansko-srijemska biskupija sa sjedištem u Đakovu, ona se nije redovito pod tim imenom spominjala čak ni u službenim dokumentima, nego se koristilo više inačica, tako da ćemo si i mi, radi jednostavnosti, u daljnjem tekstu pružiti takvu slobodu.

[139] Kao što je već navedeno, obje su biskupije pod Kaločkom metropolijom još od 13. st., a tako će i ostati do uzdignuća Zagrebačke biskupije na razinu metropolije i osnivanja Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine, bulom pape Pija IX. Ubi primum placuit, 11. prosinca 1852. Usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosansko-đakovačke i srijemske, str. 9; Ferdo ŠIŠIĆ, Kako je postala nadbiskupija zagrebačka, Zagreb, 1938., str. 16; Andrija ŠULJAK, Josip Juraj Strossmayer, duhovni pastir svoje biskupije, str. 164.

[140] Više o svemu tome usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosansko-đakovačke i srijemske. Uskoro dolazi i do utemeljenja stolnog kaptola u Đakovu, a za uzdržavanje mu je određena prepozitura sv. Petra u Kaptolu, do tada u posjedu srijemskih biskupa, kao i polovina crkvene desetine vlastele u Retfali, Sarvašu, Erdutu, Vukovaru, Nuštru i Gabošu. Za biskupa Kritice je utemeljeno 6 kanoničkih mjesta, a za njegova nasljednika biskupa Antuna Mandića, još dva. Više o tome usp. (Matija PAVIĆ – Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski., str. 6-7 i 12-13. 1870-tih godina će posjed u Kaptolu, zbog lošeg poslovanja, biti prodan. Usp. Andrija ŠULJAK, Crkveno stanje sredinom 19. stoljeća u Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, str. 152.; Marin SRAKIĆ, Prijenos sjedišta Đakovačke i Srijemske biskupije iz Đakova u Osijek, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 1(1993.)1, str. 159-164, ovdje: 162.

[141] Većina se autora razilazi u broju župa koje su postojale u vrijeme sjedinjenja, pa se tako npr. spominje brojka od 8, 12, 14, 16, 17, 18 i više župa, ali nitko izrijekom ne nabraja koje su to župe. S obzirom na povijesni pregled dviju biskupija koji smo iznijeli, osim ukoliko nismo nešto previdjeli, zaključujemo kako je točan broj od 16 župa, koje spominje Matija Pavić, a preuzima od njega Franjo Herman, iako ni oni ne navode koje su to župe. Iako obično šematizmi navode kako je župa Golubinci osnovana 1771. god., sedisvakancija toga vremena upućuje na činjenicu kako je ona tada bila samo uprava. Slično se odnosi i na još jedno ili drugo mjesto.

[142] Kratak povijesni pregled Ostrogonske biskupije vidi: Hrvoje PETRIĆ, Ostrogon (Esztergom) – kraljevska prijestolnica na Dunavu, u: http://povijest.net/index.php/Putopisi/Ostrogon-Esztergom-kraljevska-prijestolnica-na-Dunavu.html (4. 4. 2007.).

[143] Već je rečeno kako su obje župe podigli početkom 18. st. isusovci uz pomoć ostrogonskog primasa Kolonića i podvrgli ih njegovoj jurisdikciji, a ovom novom izuzimanju pogodovala je činjenica da je isusovački red privremeno ukinut 1773. god. Zanimljivo je primijetiti kako su prema zakonu sjedinjenja obje biskupije odvojene točno određenim granicama, ali to se nije u potpunosti poštivalo. Naime, oba su grada, Osijek i Petrovaradin, pripojena pod jedno objema sjedinjenim biskupijama, a po njihovim prirodnim granicama trebalo bi da Petrovaradin bude pripojen Srijemskoj, a Osijek Bosansko-đakovačkoj biskupiji. Više o tome usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosansko-đakovačke i srijemske, str. 21-22. Ipak, skrećemo pozornost kako je Petrovaradin možda pripojen sjedinjenim biskupijama 1773. god., kako navodi Sršan, a ne 1776. kako navodi Herman, jer je te godine ukinut isusovački red i po naravi situacije nema nositelja župe. No, kako je dokumentacija o Petrovaradinu prilično nedostupna, a ono što je dostupno podosta konfuzno, ostajemo samo na insinuacijama. Usp. Stjepan SRŠAN (ur.), Visitationes Canonicae. Osijek i okolica, V, Državni arhiv u Osijeku – Biskupija Đakovačka i Srijemska, Osijek, 2007., npr. karta na str. (0-1). Već 1777. god. Petrovaradin ima tri župe. Usp. Đakovački šematizam iz 1886., str. 63-64.

[144] Kao što je već rečeno, Kukujevci su u predturskom razdoblju pripadali Pečuškoj biskupiji, a Morovićkom arhiđakonatu, a nakon oslobođenja od Turaka do listopada 1738. god. Srijemskoj biskupiji, kada ih je silovitim načinom pečuški svećenik pripojio sebi (odnosno vratio). S razgraničenjem župa iz 1780. oni se opet vraćaju u sklop Srijemske, odnosno Đakovačke i Srijemske biskupije. Usp. Matija PAVIĆ, Biskupija sriemska (1699-1773), str. 145.

[145] Usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosansko-đakovačke i srijemske, str. 23. Autor navodi kako M. Pavić ima nepotpuni popis župa, odnosno kako on navodi 17 župa koje su izuzete ispod vlasti pečuškog biskupa, a tu nisu uvršteni Kukujevci, Erdut, Tenje i Retfala. Usp. Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Đakovu 1806.-1906., str. 38; (Matija PAVIĆ – Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, str. 8-9. I drugi će autori, vjerojatno se oslanjajući na Pavića, navoditi brojku od 17 župa. Usp. npr. Đakovo 1239-1989. – 750 godina, Glavni odbor za proslavu 750-e obljetnice grada Đakova, Đakovo 1989., str. 26; Stjepan SRŠAN, Popis slavonskih župa i škola Pečuške biskupije godine 1776., u: Diacovensia. Teološki prilozi, 1(1993)1, str. 142-158, ovdje: 143; Marin SRAKIĆ, Pastirska poslanica prigodom ponovne uspostave…, str. 6.

[146] Prema Paviću, uz župe Zagrebačke nadbiskupije bilo je 55 filijala i 30.000 katolika, a uz župe Pečuške biskupije 80 filijala i preko 27.000 katolika. Usp. Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Đakovu 1806.-1906., str. 38.

[147] Ipak, gornjem popisu treba dodati još i predio Kravice, u blizini Retfale, a na samoj granici dviju biskupija, za koji su pečuški i đakovačko-srijemski biskupi vodili spor, a konačno ih je 1782. god. pečuški biskup ustupio đakovačkom i srijemskom. Usp. Protocollum Actorum Episcopalium ab anno 1773.-1804., koji se čuva u  Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu, str. 454; (Matija PAVIĆ – Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, str. 9; Dragutin TRUX, Razgraničenje Đakovačke i Pečuvske Biskupije 1780. godine, str. 107-108. O vjerskom životu u preostalim područjima pod Pečuhom usp. Stjepan SRŠAN (ur.), Visitationes canonicae. Baranja (1729.-1810.), I, Državni arhiv u Osijeku – Biskupija Đakovačka i Srijemska, Osijek, 2003.; ISTI (ur.), Visitationes canonicae. Valpovačko-miholjačko područje (1730.-1830.), III, Državni arhiv u Osijeku – Biskupija Đakovačka i Srijemska, Osijek, 2005.; Dubravka BOŽIĆ-BOGOVIĆ – Mario JAGER, Vjerski život katolika u južnobaranjskom dijelu Pečuške biskupije u 18. stoljeću na temelju podataka kanonskih vizitacija, u: Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir, sv. 4 (2007), Beli Manastir, 2007., str. 63-76.

[148] Više o tome usp. Dragutin TRUX, Razgraničenje Đakovačke i Pečuvske Biskupije 1780. godine, str. 103-108.

[149] Podjela je izgledala ovako: I. KATEDRALNI ARHIĐAKONAT: a) Đakovački dekanat je imao 8 župa: Đakovo, Gorjani, Punitovci, Semeljci, Vrbica, Piškorevci, Trnava i Vrpolje. b) Osječki dekanat je imao 3 župe u Osijeku, te 4 administrature: Aljmaš, Dalj, Erdut i Sarvaš. c) Brodski dekanat je imao 10 župa: Brod, Šamac, Kopanica, Svilaj, Garčin, Vrhovine, Podvinje, Dubovik, Sibinj i Odvorci. d) Vinkovački okrug je imao također 10 župa: Vinkovci, Ivankovo, Cerna, Županja, Otok, Nijemci, Nuštar, Tordinci, Jankovci i Vukovar. II. SRIJEMSKI ARHIĐAKONAT: a) Petrovaradinski dekanat je imao 5 župa: tri u Petrovaradinu, u Karlovcima, Kamenici i jednu upravu u Čereviću. b) Tovarnički dekanat je imao 7 župa: Tovarnik, Sotin, Lovas, Šarengrad, Kukujevci, Sot i Ilok. c) Mitrovački dekanat je imao 7 župa: Mitrovica, Drenovci, Račinovci, Morović, Zemun Slankamen i Ruma, zatim misije Nikinci i Hrtkovci, te uprave Golubinci i Banovci.

[150] Za njegove su jurisdikcije, uz dvije nove petrovaradinske župe, utemeljene i sljedeće: Levanjska Varoš, Drenje, Babina Greda (Šamac postaje njezina filijala), Gundinci, Sikirevci, Klakarje, Kaniža, Slobodnica, Bošnjaci, Retkovci, Gradište, Privlaka, Komletinci, Lipovac, te Novak, Andrijevci i Oprisavci. Također i Hrtkovci prestaju biti misijsko područje i bivaju proglašeni župom, dok Novi Banovci postaju ekspozitura. Usp. (Matija PAVIĆ – Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, str. 9-10.

[151] Više o tome usp. Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Djakovu (1806.-1906.), te niz članaka u: Diacovensia. Teološki prilozi, 4(1996)1, str. 7-254.

[152] Biskup Mirko Rafaj ostao je posebno poznat po prvoj biskupijskoj karti, koju je dao napraviti 1827. god., te što je dao konačan izgled Biskupskom domu. Biskup Sučić je pak ostao u sjećanju po blagoj naravi i po zvonu posvećenom sv. Pavlu, sada glavnom katedralnom zvonu, kojega je dao saliti. Biskup Kuković je bio vrlo naklon mladom Strossmayeru, te ga je predložio za svoga nasljednika, a sam je odustao od upravljanja biskupijom. Poslije Strossmayera na biskupsku stolicu dolazi Ivan Krapac (1910.-1916.), graditelj novoga sjemeništa.  

[153] Biskup Strossmayer se svojim djelovanjem posebno ističe iznad ostalih biskupa, a kako je o njemu mnogo pisano, ovdje samo donosimo najznačajnije reference: izgradio je velebnu katedralu (1866.-1882.), utemeljio dječačko sjemenište u Osijeku (1899.), utemeljio Glasnik Biskupija Bosanke i Srijemske (1873.; danas Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije), doveo sestre sv. Križa iz Švicarske (1868.), otvorio biskupijsku tiskaru (1880.), izgradio mnoge crkve i svetišta po biskupiji, vodio stalnu brigu oko biskupijskog sjemeništa, sudjelovao i imao “zapaženu” ulogu na Prvom vatikanskom saboru (1869.-70.), radio na preporodu svih slavenskih naroda, te se u tom smislu i posebno zauzeo za obnovu ćirilo-metodske baštine, pomagao je katolike i franjevce u Bosni (koji su se od 1853.-1876. i školovali u Đakovu), spasio je hrvatski Gostinjac i Kaptol sv. Jeronima u Rimu i pridonio da se on pretvori u nacionalni zavod za poslijediplomski studij hrvatskih svećenika, bio je apostolski administrator za Katoličku crkvu u Srbiji (1851.-1857.), posredovao je pri sklapanju konkordata Svete Stolice s Crnom Gorom (1886.), bio je duhovni vođa Narodne stranke, utemeljio je Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (1867.; danas HAZU), pridonio je otvaranju modernog Hrvatskog sveučilišta (1874.), otvorio Galeriju slika (1884.), bio je pokretač mnogih gospodarskih i kulturnih pothvata itd. Također, valja ponoviti da je za biskupa Strossmayera, točnije 1852. godine, Đakovačka i Srijemska biskupija prestala biti sufraganska Kaločkoj nadbiskupiji, te da je ušla u sastav Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine sa sjedištem u Zagrebu. O Strossmayeru pod raznim vidovima usp. bogatu literaturu u: http://knjiznica.hazu.hr/WebCGI.exe?Tip=traziJ&.srchfield=7&searchdata=700%3A003385%20or%20701%3A003385%20or% 20702%3A003385%20or%20600%3A003385&Exact=NotE&SelBase=1&NaslovSF=% 20Strossmayer,%20Josip%20Juraj. Posebno ističemo, gledano iz đakovačke perspektive, pisanje dr. Andrije Šuljaka.

[154] Detaljan pregled usp. (Matija PAVIĆ – Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, str. 169-171.

[155] Više o njemu usp. Miroslav AKMADŽA – Margareta MATIJEVIĆ, Odnos biskupa Antuna Akšamovića prema komunističkoj vlasti, u: Časopis za suvremenu povijest, 38(2006)2, str. 433-456. Ovdje ističemo samo kako je biskup Akšamović zajedno sa zagrebačkim nadbiskupom Antunom Bauerom podigao veliko dječačko sjemenište na Šalati, kao i da je obnovio katedralu, nakon što je ona u požaru 1933. godine bitno oštećena. O tome usp. Antun JARM, Đakovačka katedrala, požar i obnova 1933-1937, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 1(1993)1, str. 165-181. O đakovačkoj katedrali usp. Antun JARM – Andrija ŠULJAK, Đakovo – biskupski grad, Biskupski ordinarijat Đakovo, Đakovo, 2008.; Antun JARM (prir.), Katedrala u Đakovu, Biskupski ordinarijat Đakovo, Đakovo, 1988.; Stolna crkva u Đakovu, U slavu pedesetgodišnjeg biskupovanja svoga pokrovitelja Josipa Jurja Strossmayera izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

[156] Usp. Antonius AKŠAMOVIĆ, Okružnica svećenstvu Baranje i sjeverne Slavonije, br. 3./1923. Ap. adm.: Dei et Apostolicae Sedis gratia episcopus Bosniensis et Sirmiensis seu Diacovensis, administrator apostolicus Baraniae et Slavoniae septentrionalis, u: GBBS, 51(1923)22, str. 173-174; Antun AKŠAMOVIĆ, Okružnica svim vjernicima, br. 4./1923. Ap. adm.: Po milosti Božjoj i odluci Apostolske Stolice biskup Bosanski i Srijemski ili Djakovački, apostolski administrator za Baranju i sjevernu Slavoniju, u: Isto, str. 174-175.

[157] Prema Općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji iz 1938. god., u sklopu donjo-miholjačkog dekanata tada su bile sljedeće župe: Donji Miholjac, Marjanci, Podravski Podgajci, Radikovci, Šljivoševci, Veliškovci i Viljevo, u sklopu Valpovačkog dekanata: Bizovac, Brođanci, Čepin, Harkanovci, Petrijevci i Valpovo, u sklopu dekanata Branjin Vrh: Batina, Beli Manastir, Branjina, Branjin Vrh, Draž, Duboševica, Popovac i Topolje, a u dardanskom dekanatu: Bilje, Čeminac, Darda, Kneževi Vinogradi, Luč, Petlovac, Torjanci i Zmajevac. Usp. i Franjo PERČIĆ, Nove granice između pečuške i naše biskupije, u: GBBS, 50(1922)15, str. 121-123.

[158] Usp. Okružnice: Pripojenje Apostolske administrature Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji, br. 500/1972 i Pripojenje Apostolske administrature Sjeverne Slavonije i Baranje Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji, br. 500/1972-ad.

[159] U 20. su st. ukupno utemeljene 62 župe, a od toga u vremenu između 1961. i 2000. god. čak 46.

[160] Usp. npr. Miroslav AKMADŽA, Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije od 20. rujna 1945. i crkveno-državni odnosi, u: Tkalčić, 6(2002)6, str. 139-190.  Marin SRAKIĆ, “U ime naroda!”, Proces protiv profesora, svećenika i bogoslova Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu 1959. – 1960., u: Diacovensia. Teološki prilozi, 2(1994)1, str. 23-57. Valja istaknuti kako je još na temelju prijedloga Stjepana Bäuerleina, tadašnjeg prefekta Bogoslovnog sjemeništa, biskup Akšamović 20. svibnja 1946. god. utemeljio Pastoralni institut za duhovnu obnovu i izgradnju biskupije, koji se sastojao od osam odbora, a Odbor za katehizaciju i propovijedanje 1957. god. biskup Bäuerlein će pretvoriti u DI-KAT-UR, odnosno Dijecezanski katehetski ured, koji će u narednim desetljećima imati iznimnu ulogu u katehizaciji. Usp. Marko JERKOVIĆ, Školski vjeronauk u Hrvatskoj nakon drugoga svjetskog rata (1945-1952), u: Diacovensia. Teološki prilozi, 1(1993)1, str. 92-107, ovdje: 102.

[161] Usp. Acta Apostolicae Sedes, 56(1964)4, str. 269; Okružnica br. 2246/1963., u: Obavijesti i okružnice biskupskog ordinarijata u Đakovu, O-VI-1963., str. 137-138. Iako je biskup Bäuerlein, iz razumljivih razloga višestoljetne nepovezanosti, molio da se izostavi naziv bosanska, Sveta Stolica to nije uvažila. To će biti učinjeno tek 2008. god.

[162] Koliko mu je kao biskupu bilo otežano djelovanje ilustrira i podatak da svojevremeno nije mogao, kao vojni obveznik, napustiti SRJ. Usp. npr. Vlasti SRJ ne puštaju pomoćnog biskupa Đuru Gašparovića jer ga smatraju vojnim obveznikom, u: Jutarnji list (online), 9. travnja 1999.

[163] Više o okolnostima koje su vodile biskupa Srakića takvoj odluci usp. Marin SRAKIĆ, Pastirska poslanica…, str. 7-9.

[164] Usp. Antun JARM (prir.), Šematizam 1999./2000., Biskupija Đakovačka ili Bosanska i Srijemska, Đakovo, 2000. Dekanati su sljedeći: baranjski, donjomiholjački, đakovački, osječki, otočki, petrovaradinski, sibinjski, slavonskobrodski, srijemskomitrovački, tovarnički, valpovački, velikopanički, vinkovački, vrbanjski, zemunski i županjski.

[165] Usp. Dekret Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 21. rujna 2004., br. 1432/2004., u: VĐSB, 132(2004)9, str. 694; Dekani – imenovanja. Okružnica, br. 1433/2004-ad, od 15. studenoga 2004., u: Isto, 132(2004)11, str. 892.

[166] Donosimo izvadak iz papinskog dokumenta: “Određujemo, da se od Đakovačke i bosanske biskupije u cijelosti odijeli teritorij drevne Srijemske biskupije, čije će granice na sjeveru, istoku i jugu biti rijeke Dunav i Sava, dok će na zapadu biti one iste granice koje dijele države, Hrvatsku i Srbiju. Određujemo da ovoj, ponovno uspostavljenoj biskupiji sjedište bude u gradu Srijemskoj Mitrovici i u njoj, konkatedralu-manju baziliku, posvećenu Bogu a na čast sv. Dimitrija-đakona i mučenika, uzdižemo na stupanj i dostojanstvo katedralne crkve sa svim pravima i privilegijima koji iz toga proizilaze. U istoj katedralnoj crkvi neka se prema Zakonu osnuje katolički kaptol. Srijemsku biskupiju određujemo kao sufragan novoosnovanoj metropolitanskoj pokrajini i nadbiskupiji Đakovačko-osječkoj… Postupak neka se regulira prema kanonskim zakonima, stupa na snagu odmah, bez obzira ima li tko protiv. U Rimu, kod Svetog Petra, 18. lipnja 2008., četvrte godine našeg pontifikata.” Navod donesen prema: Slavko ŽEBIĆ, Ponovna uspostava drevne Srijemske biskupije, u: Hrvatska riječ. Informativno-politički tjednik (online), od 31. listopada 2008.

[167] Požeška biskupija uspostavljena je 5. srpnja 1997. godine, a njezinim prvim biskupom imenovan je Antun Škvorčević. Više o njoj usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Po%C5% BEe%C5%A1ka_biskupija (10. 12. 2008.) 10. prosinca 2008. godine u Osijeku je održana prva sjednica biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Više o njoj usp. http://www.biskupijadjs.hr/vijesti.php?id_vj=1064# (19. 2. 2009.).

[168] Tako je djelomično ispunjena davna želja nekih o prijenosu sjedišta Biskupije u Osijek. Više o tome usp. Marin SRAKIĆ, Prijenos sjedišta Đakovačke i Srijemske biskupije iz Đakova u Osijek, str. 159-164. Istim je aktom papa promijenio naziv Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine u Zagrebačku crkvenu pokrajinu sa sjedištem u Zagrebu, sa sufraganskim biskupijama Varaždinskom i Križevačkom. Više o svemu usp. Snježana KRALJEVIĆ, Benedikt XVI. osnovao novu Đakovačko-osječku metropoliju, u: Glas Koncila (online), br. 26 (1775), 29. lipnja 2008.; Svečana proslava ponovne uspostave drevne Srijemske biskupije, osnivanja Đakovačko-osječke crkvene pokrajine i uzdignuća Đakovačko-osječke nadbiskupije na metropolitansko sjedište, Srijemska Mitrovica, 26. listopada 2008. – Đakovo, 4. listopada 2008. – Osijek, 12. listopada 2008., a također i više vijesti na Portalu Đakovačko-osječke nadbiskupije: www.biskupijadjs.hr.