Kristovo otkupiteljsko djelo

Uvod

Krist nas je otkupio svojom smrću na križu, izvršavajući Očevo poslanje. Još više, otajstvo našega spasenja obuhvaća Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu. To je djelo Božje ljubavi za nas ljude, a na kojemu Bogu nikada ne možemo dostojno uzvratiti.

Ako gledamo povijesne razloge i uzroke Kristove osude, onda možemo reći da su oni višestruki. Krista su, naime, osudili Židovi jer je za sebe rekao da je Sin Božji, a to je Židovima bilo bogohuljenje. Za njih je Bog nedodirljiv i zato nisu mogli povjerovati da bi se mogao utjeloviti. Također, Krist je javno i jasno naučavao o novoj pravednosti, a kritizirao je licemjerje židovskih vođa. Zato su ga oni odlučili ubiti, ali kako nisu imali političku moć to učiniti, nego je takvu osudu mogao izvršiti samo rimski namjesnik Poncije Pilat, njemu su rekli da se Isus pravio kraljem. Naime, Pilat je kao i ostali Rimljani bio mnogobožac i ne bi mu ništa značilo to što je Isus za sebe tvrdio da je Bog, ali se bojao pobune u narodu i zato je reagirao na optužbu da se Isus pravio kraljem. Iako je znao da su Isusa Židovi predali iz zavisti i iako ga je pokušao pustiti, pokleknuo je pred zahtjevima Židova i dozvolio da se on razapne.

Na Isusovu optužbu imale su određen utjecaj i različite stranke i skupine onoga vremena. Posebno su u tom smislu bili značajni saduceji, farizeji, eseni, zeloti i Samarijanci.  Naime, te su skupine imale veliki utjecaj na ondašnji život, kao i na društvene, političke i vjerske okolnosti, pa je dobro imati saznanja o njima, kako bi se lakše moglo razumjeti i Kristovo poslanje. Ukratko ćemo predstaviti svaku skupinu.

Stranke i skupine Isusova vremena i njihov utjecaj na Isusovu osudu

Saduceji su najvjerojatnije ime dobili po svećeniku Sadoku, koji je živio u Salomonovo vrijeme (10./9. st. pr. Kr.). To su uglavnom bili svećenici i nesvećenička aristokracija, oni koji su pripadali višoj klasi, odnosno bili su elita onoga vremena.

Isključivo su bili vjerni Tori i ništa nisu vjerovali ako to nije zapisano u toj knjizi (npr. nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih, anđele, đavle…).

Narod ih nije volio jer su surađivali s Rimljanima. No, oni su imali velik utjecaj na vlast, jer su kontrolirali Sinedrij, tj. židovsko Vijeće koje je odlučivalo o vjerskim stvarima. To vijeće nije imalo vlast osuditi nikoga na smrt, nego je to morala učiniti rimska vlast.

Farizeji su bili sljedba koja je bila u stalnom sukobu sa saducejima. Oni su uglavnom bili književnici (pismoznanci) koji su tumačili Toru, ali su uz Toru jednako cijenili i usmenu predaju, tj. vjerovanje kod Židova koje se prenosilo s koljena na koljeno a nije zapisano u Tori.  Npr. vjerovali su u uskrsnuće mrtvih, anđele, đavle, nagradu i kaznu nakon smrti…

Dok su se saduceji smatrali vjerskom elitom u smislu upravljanja vjerskim stvarima, farizeji su se smatrali duhovnom elitom. Oni su se uglavnom regrutirali iz srednjeg staleža i odlikovali su se strogim provođenjem Zakona. Zbog toga su im se ljudi divili. Ipak, strogost u obdržavanju zakona ih je dovela do sitničarenja, tako da su razvili cijeli niz zabrana i zakona koje treba obdržavati. Imali su 613 zakona: 365 zapovijedi (za svaki dan po jednu) i 248 zabrana (smatrali su da toliku ima čovječje tijelo kostiju).

Farizeji su se stalno trudili obdržavati te propise, i to su uglavnom uspijevali. Zbog toga su bili veoma ponosni, jer to većina ljudi nije mogla. No, Isus kritizira upravo to njihovo licemjerje, jer nisu te zakone obdržavali iz čistog srca, iz ljubavi prema Bogu, nego da im se ljudi dive. Štoviše, počeli su vjerovati u određeni automatizam: oni će činiti dobra djela, a Bog im mora dati spasenje. To također Krist kritizira, jer nitko ne može ništa po sebi zaslužiti pred Bogom, i Bogu nema milijih i manje milih ljudi, nego se jednako odnosi prema svima. Spasenje je Božji dar.

Farizeji se nisu dodvoravali rimskoj vlasti, nego su pružali pasivan otpor. Ni Isusa nisu prihvaćali, jer se nije uklapao u njihov način života i mišljenja.

Eseni su bili jedna zajednica koja je živjela u Kumranu na obali Mrtvog mora. Zbog toga se nazivaju i kumranska zajednica. Jedno su vrijeme živjeli u celibatu, a poslije su se i ženili. Oni su naučavali da će doći do sukoba dobra i zla, da će Bog, koji je dobar, pobijediti zlo. Iščekivali su da će doći Mesija i donijeti spasenje Židovima. Živjeli su veoma strogo, u velikom odricanju, i strogo su se obraćali drugima, pozivajući ih na obraćenje. Neki smatraju da je i Ivan Krstitelj bio esen (usp. Leglo zmijinje…! i druge izraze kojima se Ivan obraća svojim suvremenicima).

Zeloti su bili jedna borbena skupina koja je nastojala postići političku samostalnost Palestine. Uglavnom su napadali u trojkama i brutalno likvidirali neprijatelje Rimljane. Rimljani su ih nazivali sikari. Još su se nazivali i bodežarima, što pokazuje da im je osnovno sredstvo napada bio bodež.

Osim četiri navedene sljedbe, u Palestini, sjeverno od Judeje, a južno od Galileje, živjeli su Samarijanci. Oni su bili mješavina Židova i pogana. Nastali su nakon 721. godine pr. Kr. Tada su, naime, Asirci porazili Samariju i odveli muškarce u progonstvo, a dovodili im pogane iz Mezopotamije, koji su ženili Samarijanke. Tako je došlo i do miješanja vjera. Židovi ih, dakle, nisu voljeli jer Samarijanci nisu imali razvijenu čistu vjeru u jednog jedinog Boga, koja je Židovima bila veoma važna.

Sve su te skupine, kao što je već navedeno, imale određeni utjecaj na Isusovu osudu. Farizejima je posebno smetalo što Isus govori o novoj duhovnosti iz srca, a njih kritizira, saduceje je posebno smetalo Isusovo naučavanje o uskrsnuću, zelote je smetalo što se Isus ne želi boriti protiv Rimljana, esenima je smetalo što Isus ne provodi strogi pokornički život, a Samarijance Isus nije baš previše ni zanimao niti su se brinuli za vjerski život onako kako su to činili ostali Židovi.

Isusova vazmeno otajstvo – muka, smrt i uskrsnuće

Isusovo vazmeno otajstvo, tj. otajstvo po kojem smo otkupljeni od grijeha, obuhvaća njegovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu. Dobro je imati na pameti da je riječ o dubokom činu ljubavi koji pokazuje Otac prema grešnim ljudima tako što šalje svoga jedinoređenoga Sina u kojemu mu je sva milina da nas otkupi svojom predragocjenom krvlju. Ukratko ćemo predstaviti najznačajnije događaje vezane uz Kristovu muku, smrt i uskrsnuće.

Krist je na svojoj Posljednjoj večeri ustanovio Euharistiju i sveti red. Trajno nam se ostavio pod prilikama kruha i vina. Svojim je primjerom pranja nogu pokazao kakvi trebaju biti njegovi učenici. Nakon Posljednje večere otišao je na Maslinsku goru i ondje se molio Ocu da ga mimoiđe ova čaša, ali ako je to volja Očeva. Znojio se krvavim znojem, dok su njegovi učenici, svladani snom, spavali. Usred noći došao je Juda s vojnicima i izdao ga poljupcem. Prodao ga je za 30 srebrnjaka, ali se kasnije pokajao što je to učinio i objesio se.

Vojnici su vodili Isusa na suđenje. Odmah se sastalo Veliko vijeće i na temelju lažnih plaćenih svjedoka donijelo presudu da je bogohulnik i da ga treba ubiti. Vodili su ga od velikog svećenika do Pilata i Heroda. Iako ga je Pilat htio spasiti, jer je bio običaj da se o blagdanu Pashe pusti neki zatvorenik, narod je odlučio da pusti Barabu, a Isusa da razapne. Pilat je konačno na to pristao. Osim Jude, ni ostali se Isusovi apostoli neće pokazati junacima. Razbježali su se u strahu pred Židovima, a Petar ga je k tomu još i zatajio, kako mu je Krist i nagovijestio da će se zbiti – da će ga triput zatajiti prije no što pijetao zapjeva.

Isusa su izbičevali, izrugivali mu se, stavljali mu trnovu krunu na glavu, udarali ga, pljuvali, podrugljivo mu se klanjali, a potom su ga odveli da ga razapnu. Na putu su prisilili nekog Šimuna Cirenca da mu pomogne nositi križ. Bilo je i onih koji su ga požalili, npr. jeruzalemske žene, a jedna mu je od njih, imenom Veronika, pružila i rubac da otare svoje krvavo lice. Krist je razapet na Golgoti, mjestu koje je bilo stratište za zločince. Na njemu su najvjerojatnije već bili podignuti uspravni dijelovi križeva, a osuđenici bi se prikovali na poprečne grede i onda uzdigli razapeti na križ. Tako je vjerojatno bilo i s Isusom. S njim su bila razapeta i dvojica razbojnika. (Više se o fiziopatologiji Isusove smrti može vidjeti ovdje.) Pod njegovim su križem bili samo Isusova majka, apostol Ivan, Marija Magdalena i Marija Kleofina (usp. Iv 19,25-27). Ostali su se razbježali.

Evanđelja nam svjedoče da je Krist umro oko 15 sati. Prije toga je povikao: Oče u ruke Tvoje predajem duh svoj. Također, evanđelja spominju i kako su mu htjeli prebiti golijeni, jer je brzo bila Pasha pa su osuđenici morali biti ukopani prije mraka, odnosno kada bi raspetima prebili golijeni, oni više ne bi imali nikakvoga oslonca na nogama, nego bi im se uslijed obješenosti tijela skupio grudni koš i nastupilo bi gušenje. Isus je već bio umro, iscrpljen od silnog mučenja koje je podnio za nas i za naše grijehe, a jedan mu je od vojnika proboo bok i potekli su krv i voda. Pokopali su ga u grob u koji još nitko nije bio ukopan, a bilo je to 14. nisana, uoči Pashe. 

Takva Kristova smrt trebala bi u nama uvijek izazivati duboku zahvalnost. Krist je, naime, prihvatio osudu i dragovoljno se – za nas grešnike – predao u smrt. No, treći dan je uskrsnuo i narednih se 40 dana ukazivao učenicima, a potom je uzašao na nebesa. Sve to nazivamo djelom Kristova otkupljenja. On nas je tako svojom mukom, smrću, uskrsnućem i proslavom – vazmenim otajstvom – otkupio i omogućio nam vječni život. Krist je i danas prisutan u svojoj Crkvi, a posebno pod prilikama kruha i vina na svetoj Misi. Zato je sveta Misa za nas izvor i vrhunac svega kršćanskog života, a svaka nedjeljna Euharistija uprisutnjenje Kristova uskrsnuća.


Svi nastavni materijali za 1. razred SŠ

1. Uvod u nastavni plan i program

2. Životna pitanja i odgovor vjere

3. Upoznaj samoga sebe kao dijete Božje

4. Smisao života u svjetlu Božje ljubavi

5. Kršćanska vjera je odgovor na traženje smisla života

6. Živjeti odgovorno svoje kršćanstvo

Ponavljanje 1. nastavne cjeline i provjera znanja

7. Vjera je iskonska ljudska potreba

8. Čovjek je po naravi religiozan

9. Kršćanstvo u kontekstu razvoja religija

10. Politeističke religije i Katolička Crkva

Ponavljanje i provjera znanja

11. Židovstvo – objavljena monoteistička religija

12. Kršćanstvo – religija utjelovljene Božje Riječi

13. Islam – monoteistička religija koja priznaje Krista prorokom, ali ne i Bogom

14. Brojne su religije, ali je samo jedan Spasitelj - Isus Krist

15. Ponavljanje gradiva i provjera znanja

16. Kršćanska Objava i njezino prenošenje

17-18. Sveto Pismo – pisana riječ Božja

19. Svetopisamski govor o Bogu

20. Sveto Pismo u životu kršćana

21. Ponavljanje gradiva i provjera znanja

22. Isus – povijesna osoba

23. Isusov lik

24. Navještaj kraljevstva Božjega

25. Kristovo otkupiteljsko djelo

26. Isus Krist – pravi Bog i pravi Čovjek

27. Zajedništvo s Kristom – životno iskustvo ljubavi Božje

28. Ponavljanje gradiva i provjera znanja

29. Prirodoznanstvena tumačenja nastanka svijeta i učenje Katoličke Crkve

30. Posebnost svetopisamskog govora o stvaranju

31. Svetopisamsko tumačenje stvaranja svijeta i čovjeka

32. Odnos vjere i znanosti

33. Ponavljanje gradiva i provjera znanja

34. Provjera znanja

35. Zaključivanje ocjena

Fiziopatologija Isusove smrti