Smisao života u svjetlu Božje ljubavi

---

Uvod

---

Mnogi ljudi ne vide smisao svojega i tuđega postojanja i ne prepoznaju vrijednost života, nego se zatvaraju u okvire depresivnosti i beznađa, ili pak s druge strane buntovno odbacuju sve ono što im se čini nevrijednim, a napose u tom smislu bolest, patnju i životne nedaće. Mnogi su filozofi, teolozi, književnici i drugi učenjaci tijekom povijesti raspravljali o toj tematici i pokušali odgovoriti na takva pitanja, a neka od njih su i npr. učenje stoika, epikurejaca, hedonista, manihejaca, ateista, marksista, nihilista, egzistencijalista itd. Za razliku od svih njih, kršćanstvo vidi veliku vrijednost u svakom životu, pa tako i u onom koji se nekima može činiti besmislenim, jer je obilježen patnjama i stradanjima. Štoviše, upravo takav život po učenju Crkve ima posebnu vrijednost, jer se Božje lice najviše čovjeku otkriva kroz Krista patnika, te se time svatko onaj koji ima kakvu životnu bol lakše i intenzivnije može suobličiti s Raspetim – onim koji nas je iz silne ljubavi svojim svetim križem otkupio, te time dao nadu u dar vječnoga života.

---

Stoicizam

---

Stoicizam je filozofska škola iz vremena stare Grčke, a koju je u Ateni utemeljio grčki filozof Zenon iz Kitija. Djelovala je od 4. st. pr. Kr. do 2. st. posl. Kr. Stoicizam je dobio ime po stoi, tj. posebnoj pravokutnoj građevini koja je s prednje strane bila otvorena i počivala na stupovima. U jednoj takvoj stoi, koja se nazivala Šareni trijem (zato što je bila oslikana i ukrašena ornamentima – ukrasima s uglavnom biljnim i životinjskim motivima) naučavao je Zenon, a svi koji su na takav način raspravljali nazivaju se stoici. Značajniji stoici su Seneka, Epiktet i car Marko Aurelije.

Stoici su vjerovali u mnogo bogova, ali i u jednu stvaralačku snagu, koju su nazivali logos. Naučavali su da netko može postati mudrac samo tako da ovlada sam sobom, odnosno da živi uredno i da se oslobodi svih strasti (npr. da ne pije alkohol, da ne vara druge ljude, da se ne prejeda, da poštuje red u prirodi itd.). Onaj tko tako živi u skladu s prirodom, odnosno u skladu s logosom, taj je mudar i imat će manje patnje u životu.

Također, naučavali su da je važan razum, jer on može dati smisao svemu. Tako se po njima npr. ne mogu spriječiti zla i nesreće u svijetu, ali im treba pristupiti tako da ih se nastoji razumom shvatiti, pa će svaka takva nesreća biti manja. Zato je nastao izraz podnijeti (nešto) stoički, a to znači hrabro i bez prigovaranja.

---

Epikureizam

---

Epikureizam je filozofsko učenje koje je utemeljio grčki filozof Epikur, koji je živio u 4. st. pr. Kr. Svoju je školu osnovao u jednom vrtu u Ateni, koji je uskoro nazvan Epikurov vrt, a epikurejci (učenici Epikurovi) nazvani su „filozofi iz vrta“.

Epikur je vjerovao u bogove, ali je naučavao da se oni ne brinu za ljude niti se miješaju u ljudski život. Naučavao je da je jedini smisao života u uživanju, ali ne takvom poslije kojeg će se ljudi onda kajati. Smisao života je biti sretan, a patnja i bol su besmisleni. Naučavao je i da poslije smrti nema ničega (nema vječnog života, kako naučavaju kršćani, niti se ljudi ponovno reinkarniraju, kako vjeruju hindusi i budisti). Poznata je njegova rečenica: “Dok smo mi, nema smrti, a kada nastupi smrt, tada više nema nas.”

---

Hedonizam

---

Naziv hedonizam dolazi od grč. hedone, što znači uživanje. Hedonizam je filozofska škola iz vremena stare Grčke, a utemeljio ga je Aristip iz Cirene, koji je živio u 4. st. pr. Kr. Slično kao i epikureizam, i hedonizam naučava da je smisao života u uživanju, odnosno da treba živjeti od danas do sutra i uživati u svakom trenutku. Onaj tko tako veselo pristupa životu, prema hedonistima, bit će oslobođen od mnogih životnih problema i nezadovoljstava.

---

Maniheizam

---

Maniheizam je učenje koje je utemeljio vjerski učenjak Mani, a koji je živio na području današnjeg Irana (tada Perzija) u 3. st. On je pokušao spojiti službenu religiju u Perziji – zoroastrizam, s kršćanstvom i budizmom, pa je tako nastalo učenje koje je po njemu dobilo naziv maniheizam.

Maniheizam naučava da postoje dva boga: bog dobra i bog zla, odnosno da bog dobra čini dobre stvari na svijetu (npr. da teku rijeke, da se oblikuju planine, cvijeće, da se razmnožavaju životinje, da postoji puno toga dobroga u ljudskom životu i prirodi itd.), a bog zla čini zle stvari (npr. dozvoljava poplave, potrese, vulkane, velike tragedije itd.).

Također je naučavao da čovjek ima dvije duše: dobru i zlu, te da ga dobra duša potiče da čini dobro, a zla da čini zlo. Takvo se njegovo učenje naziva dualizam (od lat. dualis = dvostruk). Mani je naučavao da treba pobijediti ona dobra strana u čovjeku pa on zato treba puno postiti, moliti i mučiti se kako bi pobijedio zlu stranu.

Zbog njegova su ga učenja predstavnici službene perzijske religije (zoroastrizma) osudili i ubili.

---

Teizam, ateizam i antiteizam

---

Teizam je učenje koje vjeruje da postoji Bog ili nekakvo božanstvo, odnosno da je Bog ili da su bogovi stvorili svijet i da se za njega brinu. Tako su npr. teističke religije kršćanstvo, židovstvo, islam, budizam, hinduizam, konfucijanizam itd., jer svaka od njih vjeruje u postojanje jednog ili više bogova. Naziv teizma dolazi od grč. Theos = Bog.

Ateizam je učenje koje tvrdi da nema Boga. Naziv dolazi od grč. atheos, što znači bez Boga, odnosno od a – ne + theos – Bog. Ateizam tvrdi da su patnja i bolest besmisleni, a da poslije smrti nema ničega  (nema vječnog života).

Postoji više vrsta ateizma, kao npr.:

• humanistički, u kojem se čovjek cijeni kao da je Bog,
• znanstveni, koji priznaje samo ono što se može znanstveno potvrditi, a vjeru odbacuje,
• praktični, koji podrazumijeva takav način života kao da Boga nema,
• ateizam reakcije, koji podrazumijeva sve one koji su odbacili vjerovanje u Boga zbog lošeg načina života vjernika, itd.

Antiteizam je učenje koje također odbacuje postojanje Boga, ali to čini na agresivan način. Dok ateizam jednostavno ne vjeruje u postojanje Boga, ali se ne protivi onima koji vjeruju, antiteizam je protuboštvo, odnosno snažno je usmjereno protiv vjerovanja i religioznog učenja.

I za antiteizam duhovno, a onda i patnja i zlo u svijetu nemaju smisla, nego samo služe za plašenje onih koji vjeruju.

---

Marksizam, nihilizam i egzistencijalizam

---

Marksizam, nihilizam i egzistencijalizam su neki od vidova ateizma, odnosno nevjerovanja u Boga.

Marksizam je učenje koje su osmislili Karl Marx i Friedrich Engels, a na temelju kojeg su nastala politička i društvena uređenja komunizam i socijalizam. Komunizam je jedan od triju totalitarnih režima 20. st. (uz fašizam i nacizam), a koji je progonio i ubijao sve one koji su mu se protivili. Mnogi su vjernici također bili progonjeni i ubijani.

Marksizam naučava  da Bog ne postoji, a vjera je opijum za narode (samo naivni i neznalice vjeruju, dok pametni znaju da nema Boga). Po marksizmu je vrijedno samo ono što je materijalno, a duhovno je nebitno. Poslije smrti nema ničega, nego sve prestaje. Zato patnja i bol nemaju smisla, a Kristova žrtva otkupljenja je bezvrijedna.

Nihilizam je filozofsko učenje koje tvrdi da su moral i religije bezvrijedni, te da poslije ovoga života nema ništa. Naziv dolazi od lat. nihil = ništa. Prvi je pojam nihilizam upotrijebio ruski književnik Ivan Sergejevič Turgenjev u svom djelu Očevi i djeca. Najznačajniji predstavnik nihilističkog učenja je njemački filozof Firedrich Nietzsche (19. st.).

Nietzsche je rođen u vjerničkoj protestantskoj obitelji, a otac mu je bio luteranski svećenik, koji je teško bolovao i umro u velikim mukama kad je Friedrichu bilo 5 godina. To je potaknulo Friedricha da promišlja da je Bog nepravedan. Kasnije je i Friedrich krenuo da postane svećenik, ali se predomislio i odbacio vjerovanje u Boga. Pred kraj života doživio je duševni slom i završio na psihijatriji. Poznata je Nietzscheova rečenica Bog je mrtav, a time želi reći da je besmisleno vjerovati u Boga i držati se crkvenih i Božjih zapovijedi.

Naziv egzistencijalizam je nastao od lat. existentia = postojanje. Najpoznatiji predstavnici su francuski književnici i dobitnici Nobelove nagrade za književnost –  Jean Paul Sartre (posebno poznato djelo Mučnina) i Albert Camus (posebno poznata djela Stranac i Mit o Sizifu). Obojica su vrlo rano, u dobi od kojih 1-2 godine, ostali bez očeva, što je i na njih ostavilo traga, kao i na Friedricha Nietzschea. I ostatak života su živjeli u prilično teškim uvjetima, a i bili su uključeni u komunističkom pokretu, što je sve dovelo do toga da velikim dijelom odbace vjeru u Boga.

Egzistencijalizam gleda na život kao na muku, bez ikakve radosti i želje za idealima, a čovjek je kao stranac koji je bačen u ovaj svijet. Boga nema i zato ne može pružiti čovjeku nikakvu radost ni smisao.

---

Kršćanstvo i smisao života

---

Kršćanstvo je učenje koje je svoj naziv dobilo po Isusu Kristu, utjelovljenom Sinu Božjem, onom koji je naviješten i iščekivan u Starom zavjetu kao Mesija. Krist je objavio Boga kao Presveto Trojstvo: zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Kršćansko učenje se prije svega temelji na Novom zavjetu, a posebno na evanđeljima, ali i na učenju Crkve kroz povijest. Kršćani su taj naziv najprije dobili u mjestu Antiohiji, gdje je postojala značajna kršćanska zajednica.

Kršćanstvo se tijekom povijesti raspalo na tri temeljne skupine:

• katolici (Katolička Crkva se dijeli na Rimokatoličku Crkvu i Istočne Katoličke Crkve)
• pravoslavci (Pravoslavne Crkve – ima ih više, uglavnom su nacionalne Crkve)
• protestanti (ima ih puno, a najznačajniji su luterani ili evangelici, kalvini i anglikanci)

Katolici i pravoslavci su vrlo slični po učenju, dok se protestanti razlikuju u mnogim elementima.

Kršćanstvo naučava da je ljudska narav ranjena istočnim grijehom i da zato postoje patnja i zlo u svijetu. Također i svaki grijeh uništava čovjekovu sreću i smisao života jer nas udaljava od Boga. Kršćanstvo također naučava da patnja, bolest i nesreće u svijetu nisu besmisleni, nego da svaki život ima veliki smisao, jer nas je Bog Otac stvorio, Krist otkupio smrću na križu, a Duh Sveti nas jača u svakodnevnom životu.

---

Zaključak

---

Dati svom životu smisao, jedna je od najvažnijih zadaća ljudskoga postojanja, a onaj tko u tom svjetlu odgovori sebi na takva životna traženja, postaje svojevrsni mudrac koji ne dozvoljava da mu ovozemaljsko postojanje prođe ni u olakoj bezbrižnosti, ali ni u tjeskobama. Za one koji na takav način vjeruju evanđeoskoj poruci, odnosno vjeruju da nas je Bog stvorio u ljubavi, da nas svojom providnošću pretječe u svim našim nastojanjima, da nas je otkupio po Kristovoj poslušnosti do smrti na Križu, da nam po toj njegovoj Žrtvi i njegovu uskrsnuću daruje nadu u vječni život, u svemu što mu se zbiva pronalazi nadu i vidi smisao svojega postojanja. Zato se iz perspektive onih koji razumiju ta otajstva koja nam je otkrio Sin Božji čine površna svaka druga filozofska promišljanja koja zanemaruju toliku uzvišenost života, te mimo Boga traže sreću svojemu postojanju.

---

---

Svi nastavni materijali za 1. razred SŠ