Kršćanska ljubav i služenje drugima

Pojam volonter, dragovoljac ili dobrovoljac dolazi od lat. voluntas, što znači volja. Riječ je osobi koja dobrovoljno čini nešto dobro za drugoga, a pri tome ne očekuje nikakvu nagradu. Kao takvo, volonterstvo može i ne mora biti religiozno motivirano. Onaj, dakle, tko volontira, dobrovoljno daruje za druge i svoje vrijeme i svoje znanje i svoje snage i svoje vještine, a time ne samo da pomaže drugima, nego i oplemenjuje sebe.

Možemo govoriti o tri vrste volontiranja: dugotrajnom, kratkotrajnom i o volontiranju u kriznim situacijama. Dugotrajno volontiranje podrazumijeva da je riječ o redovitom volontiranju, barem jednom tjedno i u trajanju od najmanje tri mjeseca. Kraće i rjeđe volontiranje od toga naziva se kratkotrajno, a ono se odnosi također i na jednokratni ili privremeni oblik pomaganja. Volontiranje pak u kriznim situacijama podrazumijeva odgovor na neku važnu životnu potrebu, odnosno riječ je o volontiranju koju diktira hitnost neke situacije.

Danas su lijepo razvijene i svima poznate različite volonterske akcije koje se provode unutar različitih udruga i organizacija, a neke od njih su npr. briga za starije osobe u staračkim domovima, briga za bolesne, briga za beskućnike, pomoć djeci s posebnim potrebama, pomoć osobama slabijeg ekonomskog statusa, pomoć nezaposlenima, pomoć u učenju, pomoć starijima po kućama, čišćenje okoliša, briga za životinje itd.

Može se reći kako je velika vrijednost volonterstva, a posebno se očituje u ovim vidovima: s jedne strane pomaže onima kojima je pomoć potrebna, ali istovremeno izgrađuje i onoga tko pomaže, potiče druge da i oni počnu pomagati, te na takav način pridonosi postizanju veće pravednosti u društvenoj zajednici.

Koliko je volonterstvo lijepo zaživjelo na nacionalnoj i svjetskoj razini svjedoči činjenica kako postoji već više dokumenata kojima se određuje narav i svrha volontiranja. U tom su smislu posebno značajni ovi: Europska povelja o volonterizmu, Zakon o volonterstvu, Etički kodeks volontera, Pravilnik o sadržaju izvješća o volontiranju i Pravilnik o državnoj nagradi za volontiranje. Štoviše, postoji i Međunarodni dan volontera, koji se obilježava 5. prosinca, a proglasila ga  generalna skupština Ujedinjenih naroda 1985., s ciljem da se naglasi zajedništvo i doprinos svih volontera svijeta.

Ovdje spominjemo tek nekoliko volonterskih udruga i organizacija: UNICEF (humanitarna organizacija za pomoć djeci i mladima pri Ujedinjenim narodima), ECHO (organizacija Europske unije za humanitarnu pomoć), USAID (humanitarna organizacija SAD-a), Međunarodni Crveni križ, Hrvatski Crveni križ, Liječnici bez granica, Caritas, Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, HVIDRA, Udruga udovica, Udruga roditelja poginulih branitelja, Udruga obitelji nestalih, Savez izviđača Hrvatske, Udruga U ime obitelji, Marijini obroci, Rijeka ljubavi, Krijesnica, Putevi milosti, Jak kao Jakov, Fra Mladen Hrkač, Srce za Afriku, Kap dobrote, Put, istina i život, Ivan Merz itd.

Volonterstvo je dakako nešto što uvijek treba promicati i poticati sve ljude da se na svoj način pridruže volontiranju, međutim valja biti svjestan i činjenice da volontiranje ne mora uvijek biti pozitivno motivirano i u tom se smislu mogu uočiti i neke opasnosti. Tako npr. postoji mnoštvo udruga sličnih djelovanja, a to predstavlja velike izdatke za državu, zatim postoji mogućnost malverzacija i skrivenog djelovanja, jer se neki s nečasnim ciljevima mogu kriti iza naziva humanitarne organizacije ili udruge. Na to upućuje i činjenica kako postoji nesrazmjer između udruga u angažmanu, odnosno neke godišnje provedu mnoštvo akcija, dok druge vrlo malo. Uz to, ponekad se vidi i poljuljan prioritet, pa su tako npr. nekim udrugama važnije životinje od ljudi i sl.

Drugim riječima, ponekad se iza izvanjske humanosti mogu kriti sasvim drukčiji motivi, koji se ne mogu označiti kao pomaganje onima kojima je pomoć potrebna. Zato će Crkva radije govoriti o kršćanskoj ljubavi, nego o volonterstvu, jer ako je doista na djelu, kršćanska ljubav ne može imati nikakve negativne pozadine, jer je utemeljena na Dvjema zapovijedima ljubavi.

Isus tako na puno mjesta poziva svoje učenike da pokazuju kršćansku ljubav prema drugima, a ovdje ističemo samo nekoliko citata:

„Ljubi Gospodina Boga…, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (Mt 22,39)

„Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas” (Iv 13,34)

„Sve što želite da drugi vama čine, činite i vi njima” (Mt 7, 12)

„Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45)

Jednako nam tako Sveto pismo u Djelima apostolskim pokazuje kakva kršćanska ljubav treba biti, stavljajući nam pred oči prvu kršćansku zajednicu:

Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike. (Dj 2,42-47)

U tom će svjetlu Crkva isticati nerazdruživost koinonije i dijakonije. Koinonija označava zajedništvo, odnosno posvješćuje nam da smo svi braća u Kristu, koja posebnu snagu crpe iz Euharistije, a dijakonija označava važnost služenja, i to tako da služimo drugima kao Kristu. Idući za takvim značenjem ljubavi, Crkva se oduvijek brinula za potrebite, što već možemo vidjeti u izvještaju u Djelima apostolskim, gdje čitamo da je prvoj kršćanskoj zajednici sve bilo zajedničko i nitko nije ništa zvao svojim od onoga što je imao (usp. Dj 2,42-47). Tijekom povijesti nastajale su mnogobrojne i različite bratovštine, udruge, hospiciji, sirotišta, bolnice, ubožnice itd., a imali su za cilj povezati duhovni i molitveni život s konkretnim pomaganjima bližnjima. U tom smislu posebno valja istaknuti svetog Vinka Paulskog (1581.-1660.) i njegove redovnike lazariste i sestre milosrdnice, koji su prednjačili u pomaganju potrebitima. Nisu bili jedini, nego su ih mnogi slijedili. To se odnosi i na neke druge redovničke zajednice, ali i na laike, pa je stoga sasvim razumljivo što je u jednom trenutku povijesti Crkve došlo do osnivanja Caritasa, kao prepoznatljive katoličke humanitarne organizacije.

Nju je najprije za Zagrebačku nadbiskupiju osnovao zagrebački nadbiskup Antun Bauer 1933., a veliki joj je zamah dao Bauerov nasljednik – bl. Alojzije Stepinac. Taj su primjer s vremenom nasljedovale i druge biskupije, tako da se danas govori o djelovanju Caritasa na razini nacionalne Crkve, na razini biskupija i na razini župa. Dana 15. listopada 1942. godine Središnji je odbor Caritasa Zagrebačke nadbiskupije uputio dopis svim biskupijama da i one osnuju svoje biskupijske Caritase, a to je za Đakovačku i Srijemsku biskupiju učinio tadašnji đakovački biskup Antun Akšamović Okružnicom br. 440/1943. od 30. travnja 1943. Time je Caritas naše biskupije započeo dugogodišnje humanitarno djelovanje putem kojeg je mnogim ljudima iskazana kršćanska ljubav i konkretna pomoć. To se posebno odnosi na vrijeme Drugog svjetskog i Domovinskog rata, te na Nedjelju Caritasa, ali i na uobičajeno svakodnevno djelovanje.

Nedjelja Caritasa se odlukom hrvatskih biskupa već više godina obilježava na Treću nedjelju došašća, a to je prigoda da postanemo svjesni i vlastitog zajedništva kao župne, biskupijske i nacionalne Crkve, te da iskažemo konkretnu pomoć onima kojima je pomoć potrebna. Milostinja toga dana ide izravno za pomoć najsiromašnijima, a uz nju se prikupljaju novčani i drugi prilozi, posebno oni koji su rezultat višednevnog odricanja i skupljanja novca u Caritasovim kutijicama ili kuvertama, a koje se također običavaju darovati u nedjeljnu milostinju.

Svi nastavni materijali za 2. razred SŠ

Loader image

1. Uvod u nastavni plan i program

2. Mladi čovjek i sazrijevanje u vjeri

3. Sloboda i odgovornost u svjetlu učenja Katoličke Crkve

4. Moć Isusove slobode

5. Ususret drugome kao bližnjemu

6. Ovisnosti i učenje Katoličke Crkve

7. Izbor trajnih vrjednota u svjetlu učenja Katoličke Crkve

Ponavljanje 1. nastavne cjeline i provjera znanja

8. Otajstvo Crkve

9. Sakrament krsta - početak kršćanskoga života

10. Sakrament potvrde - vidljivi znak Duha Svetoga

11. Sveta Misa – izvor i vrhunac života i poslanja Crkve

Ponavljanje i provjera znanja

12. Karizme u Crkvi

13. Redovite službe u Crkvi

14. Katolička Crkva - jedna i jedina

15. Blažena Djevica Marija – uzor vjere i Majka Crkve

16. Ponavljanje i provjera znanja

17. Crkva u vrijeme antike – svjedočenje mučeništvom

18. Crkva u ranom srednjem vijeku

19. Crkva u razvijenom srednjem vijeku

20. Procvat kršćanstva u 12. i 13. st.: franjevci i dominikanci

Ponavljanje

21. Crkva u doba humanizma

22. Crkva u doba reformacije 

23. Crkva i moderno doba

24. Crkva pred promjenama suvremenog svijeta

25. Ponavljanje

26. Izrazi vjere i štovanja Boga

27-28. Liturgijska godina, liturgijski prostor, liturgijsko posuđe, liturgijske boje, liturgijsko ruho i liturgijske knjige

29. Osobna i zajednička molitva u životu Crkve

30. Krunica i Časoslov

31. Slavljenje vjere u zajedništvu

32. Kršćanska ljubav i služenje drugima

33. Ponavljanje i provjera znanja

34. Provjera znanja

35. Zaključivanje ocjena

Iz iste rubrike

Nastavni materijali za Vjeronauk – 1. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 1. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 2. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 2. razred SŠ