Četvrtak, 6 svibnja

Kršćanstvo destrukcije


Paul Tournier u svom djelu Krivnja i milost dotiče se iskustva krivnje i unutar kršćanstva i kršćanske zajednice. U kršćanskoj zajednici može egzistirati i ona krivnja koju Tournier kao psiholog opisuje pritajenom ili suspregnutom krivnjom. Ova krivnja je ponajbolje opisana u evanđeoskoj sceni pokušaja kamenovanja žene uhvaćene u preljubu. Oni koji su doveli ženu pred Isusa razlikuju se od nje jer je njezina krivnja javna i očita. Svi znaju što je učinila. Očekuju od Isusa potvrdu njihove presude. Treba biti kamenovana. Isus će priznati postojanje njezine krivnje tek na kraju kada joj kaže ni ja te ne osuđujem idi i ne griješi više. Ne skriva od nje da je svjestan njezine krivnje. Međutim, Isus čini nešto drugo i neočekivano. Umjesto isticanja već transparentne krivnje te žene, Isus ističe postojanje krivnje njezinih tužitelja riječima tko je od vas bez grijeha neka prvi baci na nju kamen. Na površinu izvlači njihovu krivnju koja, iako nije očita, u njima postoji. Njihovo priznanje da su krivi za grijehe o kojima nitko ne zna osim njih samih javlja se u njihovom odlasku sa scene počevši od starijih. I ne znajući možda priznali su da su krivi iako nitko ne mora znati javno u čemu se njihova krivnja sastoji.

Suspregnuta krivnja u kršćaninu manifestira se i javno čak i onda kada se ona nastoji prekriti. Ona se očituje u neprekinutom i nepravednom kriticizmu svih kršćana u zajednici i u neprestanom izricanju osude nad drugim kršćanima. Ove dvije manifestacije suspregnute krivnje prokazuju kršćanina i njegov kukavičluk. Odsutnost istinske hrabrosti da se pristupi milosti i oproštenju koji prethodno zahtijevaju priznanje krivnje za učinjeno zlo i grijeh. Suspregnuta krivnja se premalo uzda, možda čak i ne vjeruje u milost i oproštenje. Odatle ona postaje kroz kriticizam i osudu destruktivna za samog kršćanina i one na koje se namjeri i prema kojima se usmjeri. Suspregnuta krivnja uključuje i odsutnost razumijevanja potrebe za obraćenjem. Ona se uvijek opravdava s onim „ali“, kako bi čovjek izbjegao istinu o sebi.

Suspregnuta krivnja nas uvodi u iskustvo ili susret s fenomenom kršćanstva destrukcije. Iako nam se čini kako kršćanstvo i destrukcija ne mogu ići u istu rečenicu niti misao, suspregnuta krivnja nam nerijetko u svakodnevnom životu pokazuje prisutnost ovog fenomena koji negativno i loše utječe na naše međusobne ljudske i vjerničke odnose. Iscrpljujuće je nadmetati se s ovim fenomenom zbog njegovog izrazito snažnog intenzivnog kriticizma i osude svega što pokušamo izgovoriti, učiniti i braniti. Ono silovito napada i nastoji odmah s nekoliko udaraca sve urušiti i srušiti, otprilike kao što su se muškarci iz evanđeoske zgode pretvorili u razjarenu rulju koja pred sobom vidi isključivo grijeh žene. Kaže neka legenda da je ono što je Isus pisao po zemlji dok su oni kritizirali i osuđivali ženu bili njihovi skriveni grijesi zaštićeni i pokriveni suspregnutom krivnjom.

Suspregnuta krivnja kao kukavičluk pred milošću ili umišljena samodostatnost o vlastitoj savršenosti nastupa silovito i bučno. Ona ne može nastupiti tiho i mirno jer buka mora zaglušiti savjest i osjećaj krivnje. Glasnim i preglasnim kriticizmom i osudom suspregnuta krivnja se može držati pod kontrolom. Drugi kršćani i vjernici u zajednici i Crkvi bivaju objektom žestoke i nerijetko bolesne i neutemeljene kritike i osude kako se suspregnutoj krivnji ne bi dopustilo da ispliva na površinu. Ovaj nezdravi i bolesni odnos kritike, osude i skrivene krivnje koji generira kršćanstvo destrukcije neobično je precizno opisan u onoj biblijskoj rečenici ako dobro radiš lice ti vedrinom odsjeva.

Skrivena krivnja, da bi se kršćaninu moglo pomoći, mora se razotkriti na neki način pred milošću i oproštenjem koji oboje istovremeno zahtijevaju priznanje i promjenu života. Ukoliko se skrivena krivnja ne razotkriva pred milošću i oproštenjem bilo da je čovjek kukavica ili umišljen u svoju bezgrešnost ono što proizađe kao rezultat bit će sve jači i glasniji kriticizam i osuđivanja kako bi se ugušio ili ušutkao glas suspregnute krivnje koja ne dopušta savjesti i nutrini da mirno žive.

Tournier će naglasiti razliku između ne-znajuće (nesvjesne) i suspregnute krivnje ističući svijest i spoznaju kao ono što ih međusobno povezuje i istovremeno razlikuje. U iskustvu ne-znajuće krivnje događa se da kršćanin zbog neznanja zaista ne može priznati da je kriv jer nikad prethodno nije znao da je nešto zlo, grijeh i moralno pogrešno. Kao da zamislimo da je među onom ruljom koja je tražila kamenovanje žene bio netko tko nije znao ništa o odnosu Mojsijevog zakona i određenih grijeha. I da su kojim čudom uspjeli ubiti tu ženu, on ne bi bio kriv na način na koji bi bili krivi oni koji su znali sve o Zakonu i kaznama za specifične grijehe.

Suspregnuta krivnja je drugačija jer u stanju suspregnute krivnje netko zna i koji su njegovi grijesi i što je učinio i na koja se božanska pravila odnose, ali ih ciljano zanemaruje. Tako bučna gomila razjarenih muškaraca postaje bučna gomila onih koji kroz javni poziv na kamenovanje kroz iskustvo suspregnute krivnje pozivaju na kažnjavanje žene, ali istovremeno ostaju svjesni svojih grijeha, makar nijedan od njih ne bi bio preljubnik ni javni grešnik. Kad ne bi bilo u njima svijesti o tome da su i oni grešnici, ali se štite suspregnutom krivnjom, na Isusov poziv da tko je od njih bez grijeha neka prvi baci kamen jednostavno ga ne bi poslušali nego bi je kamenovali bez obzira na Isusov stav. Možda bi kamenovali i samog Isusa.

Suspregnuta krivnja ne mora biti nužno razarajuća, ona može biti i okidač za priznanje grijeha i traženje oproštenja kao što se dogodilo u slučaju onih koji su htjeli ubiti ovu ženu iz evanđeoskog izvještaja. Ona postaje destruktivna i pretvara se u kršćanstvo destrukcije kada unatoč jasnoj svijesti i spoznaji o vlastitim grijesima i grešnosti nastavlja braniti grijehe i zlo tako što napada kriticizmom i osudom onda kada ni kriticizam ni osuda nemaju nikakvog utemeljenja ni smisla.

Iskustvo suspregnute krivnje pronalazimo i kod Petra u zgodi iz izvještaja o muci. Petar se žestoko brani od tvrdnji da je Isusov učenik. Da je potrajalo još nekoliko minuta možda bi i Petar počeo kritizirati i osuđivati Isusa svjestan suspregnute krivnje zbog svega što je Isus za njega učinio. Sretna okolnost za Petra je bila što je pijetao zapjevao i iz njega je provalila suspregnuta krivnja kao javno plakanje i žaljenje zbog izdaje Isusa.

Ima mjesta u evanđelju gdje susrećemo suspregnutu krivnju kao skriveni mehanizam u čovjeku ili čak cijeloj grupi koji pokreće snažnu i nepravednu kritiku i neutemeljenu osudu. Farizeji su izgleda redovito u stanju ili osjećaju suspregnute krivnje. Rijetko je nešto što Isus čini i što nije podvrgnuto njihovom izrazito glasnom kriticizmu i osudi. Isus ih neprestano upozorava da će suspregnuta krivnja na kraju u njima samima izazvati destrukciju i udaljenost od Boga. Tako što ih recimo naziva obijeljenim grobovima, leglom gujinjim i drugim teškim izrazima, Isusu nije u cilju da ih uvrijedi i povrijedi, nego da ih upozori na razornu snagu suspregnute krivnje u njima koja ih izvana može pretvoriti u savršene obdržavatelje zakona i propisa, a iznutra pretvoriti u licemjere udaljenje od Boga.

Nije li to i naše iskustvo suspregnute krivnje? Da čovjek po svaku cijenu skriva svoje grijehe i zlo, dok izvana snažno i neumorno kritizira i osuđuje sve oko sebe bez obzira jesu li stvarno nešto zgriješili ili nisu. Suspregnuta krivnja ne poznaje razliku, jer joj je primarni cilj opravdanje grijeha i zaštita grešnika od milosti i oproštenja. Pa i ono Isusovo upozorenje kako treba izvaditi prvo brvno iz svog oka, pa tek onda trun iz bratovog govori o jakoj moći suspregnute krivnje kada velike i teške grijehe skrivamo, dok na sva usta i na sva zvona ne poštujući ni istinu, ni dobar glas ni možebitnu tuđu nevinost navodno kritički i brzopleto i nepravedno osuđujući govorimo o tuđim propustima.

Kršćanstvo destrukcije zvuči kao kontradikcija ili barem oksimoron, kao da kažemo siromašni bogataš ili dobar zlotvor. Kako može postojati nešto takvo? Može. I postoji. Kao fenomen nepovjerenja, kukavičluka i nevjere u ljekovito svojstvo milosti i oproštenja koje moramo prvo za sebe tražiti i oko njega se osobno svojski potruditi i izboriti prije nego pokušamo nerijetko nepravednom i neutemeljenom kritikom i osudom kategorički tvrditi kako osim nas nitko nije dobar i nitko ne valja. Evanđeoska scena pokušaja kamenovanja žene pokazuje što bi se sve moglo dogoditi kada bi suspregnuta krivnja preuzela vlast nad nama.

Nije dilema u tome je li ona žena zgriješila ili nije. Čak ni Isus nije dvojio o tome. Ono što je prava dilema jest zaslužuje li žena oproštenje i milost? Isus je nedvosmisleno na njezinoj strani jer joj oprašta. Suspregnuta krivnja koja se boji milosti i oproštenja uzima sebi za pravo da svakom drugom uskrati milost i oproštenje i prije nego ih zatraži. U tom je sadržaj kršćanstva destrukcije koje nastane suspregnutom krivnjom. Ideja, tvrdnja, misao i stav kako nitko ne zaslužuje milost i nitko ne zaslužuje oproštenje. Ili ako ih zaslužuje Bog i Krist s tim nemaju ništa.

Suspregnuti krivac je mjerodavan izreći kritiku i osudu, svjestan da je možda gori i teži grešnik od onoga kojega kritizira i osuđuje. Takav stav se može učiniti kao privilegija, ali je očito protivan evanđelju i Isusovoj gesti i odnosu prema ženi uhvaćenoj u preljubu. Kao da je Isus htio reći svima nama tko od vas ne suspreže krivnju i skriva se od milosti i oproštenja, neka prvi baci na nju kamen. I mi bismo se razišli kao i ona rulja. Tko bi se usudio tvrditi pred Isusom da ne suspreže krivnju i da nije grešan, makar se za njegove grijehe ne zna i može biti da se nikad neće saznati?