Utorak, 17 svibnja

Kršćanstvo doma


Kad majka umre i dom se ugasi. Tako nekako se kaže. Ali, ne događa li se slično kad umre i otac, ili brat, ili sestra, sin ili kći? Smrt nekoga od njih ostavlja iza sebe opustošen dom ili barem poluprazan. Gubitkom doma ili njegovim nestankom gubi se neki temelj. Nisu u pitanju samo zidovi. Broj kvadrata. Prostor. Nešto sam u sebi izgubio ostavši bez doma. Osjećam da sam u nekom pogledu postao siroče. Bez temelja. Bez usmjerenja. Bez smjera. Dom nije fizički prostor. Puko mjesto odrastanja. Dom je mjesto smisla. I svrhe. Kroz dom se upija ono temeljno što kasnije biva nemoguće ukloniti iz sebe. I svog života. Ja sam u neku ruku kao i mnogi slični meni bez doma. Fizički imam gdje živjeti, ali moj dom je duhovno opustošen. Tolikih nema i toliki nedostaju.

Kažeš mi kako u kući tvog Oca ima mnogo stanova i kako ideš pripraviti mi mjesto, da nema zar bi mi rekao da ima. Tvrdiš kako postoji novi dom za mene. Onaj u kojem se obnavljaju porušeni temelji mog postojanja i moja se duhovna pustoš pretvara u puninu života. Tamo su sve majke i svi očevi, sve kćeri i svi sinovi. Tamo se dom pretvara u nerukotvoreni hram u kojem se vječno prebiva i ostaje. Vjerujem da obećanje o vječnom domu nisi izgovorio ovlaš, znajući kolika je u meni čežnja za domom. Potreba da se sjedinim s onima bez kojih sam poluprazan i napola opustošen. Nerijetko sam o domu mislio kao o mjestu. I gdje god dođem sve je dom. Nisi li i ti dom? Onaj koji u sebi čuva, poput majke, sposobnost da čuva i dariva život i o njemu brine.

Ne sjećam se da si ikada ikome slagao. Sve što si govorio živio si i činio. Možda ti se može nešto predbaciti. Ne može da si lažov. Ne igraš na kartu osjećaja. Kažeš mi kako o vječnom domu ne govoriš sam od sebe, nego zato jer ti je rekao Otac, Otac i ti ste jedno. I Otac ti je sve predao i dao u tvoje ruke. Kažeš mi: Ne govorim ti o domu sam od sebe, nego kako čujem od Oca, tako govorim. Tražim dom jer sam ostao bez temelja. Bez usmjerenja. Oni koji su sa mnom nastanjivali moj dom, bili su mi učitelji u vjeri. Većine ih više nema. Dok sam ih imao, znao sam što je molitva, strah Božji, osjećaj pobožnosti i poštovanje prema svetom, znao sam što znači biti zahvalan Bogu i strpljivo prihvatiti kušnju i čekati Božji odgovor.

Mislim na ono što si i ti govorio da će se tvoj dom zvati dom molitve. Taj sam dom izgubio. Ne samo zbog pokojnih. Izgubio sam ga i svojim nemarom. Idejom kako je takav dom arhaična stvarnost koju je pregazilo vrijeme. Svojim inzistiranjem da je dom molitve privatna stvar i da je zajedništvo molitve nešto što se više ne može razumjeti i živjeti. Kažeš da u kući tvojega Oca ima mnogo stanova, ali ne bih želio da budem u kući Očevoj u stanu u kojem sam sam. Ja to zamišljam kao domove zajedničke molitve i zajedničkog slavljenja Oca i njegove ljubavi.

Već znam kako izgleda biti u stanu u velikoj kući gdje nitko nikoga ne poznaje, ne pozdravlja i ne susreće. Sumnjam kako su stanovi u Očevoj kući samački čvrsto zatvoreni i iznutra i izvana i nitko nikome ne može ući, doći i prići. Ovo tvoje mnogo stanova shvaćam kao stan za svaku obitelj koju je smrt rastavila, obitelj koja se ponovno ujedinjuje u molitvenu obitelj u kući Očevoj. Kad se i raspadne ovozemaljski dom stječe se milost prebivališta na nebesima, ohrabruješ me dok čitam na stranicama Pisma. Ne boravište, jer ono je usputno. Radije kažeš prebivalište. Zvuči kao trajno mjesto.

Izgubio sam osjećaj za dom o kojem govoriš. Moja misao o domu pretvorila se u prostor kojim želim sebe sačuvati od nesigurnosti, osjećati se zaštićenim, sakriti se od smrti. Gradim. Projektiram. Utvrđujem. Zidam, dozidavam  i nadograđujem. I uvijek se neugodno iznenadim i prestrašim kad na pokopu ugledam koliki je fizički čovjekov dom na kraju. Tek nešto malo iskopane zemlje i blata i nevelika drvena kutija u koju stane istrošeno i ispijeno tijelo. Brzo zaboravljam. Grobljanska vrata se nisu ni zatvorila, a ja sam već na putu s mišlju o gradnji novog doma. Većeg od prethodnog.

I ponekad se zanosim i kažem sam sebi: Eto, dušo moja, sad jedi, lezi, pij i uživaj, imaš dobara za godine mnoge i dom koji će trajati. Ipak u mojoj podsvijesti čuje se jedan glas koji me upozorava: Luđače, što ako se tvoja duša još noćas zatraži od tebe, kome će pripasti dom zbog kojega si ugrozio i sebe i svoje zdravlje i svoj život? Ne volim kad me otrijezniš takvim riječima. Jer me podsjetiš koliko je moj život nesiguran i nepredvidiv i koliko je dom koji sam sagradio krhak i slabašnih temelja.

Što se više bližim grobljanskim vratima, to više u meni jača svijest o privremenosti i prolaznosti zemaljskog doma. Prolazan je jer više nema onih koji su ga nastanjivali. Privremen je jer je već oronuo i prazan ili prevelik, i ja sam koji živim u njemu shvaćam kolika je to praznina sada bez onih koje sam imao. I kako će ga netko kad umrem i kad me pokopaju srušiti, prodati i, kako pjeva psalmist, više ga ne pamti ni mjesto njegovo. Ali, ja i ne želim da me pamte. Ja želim živjeti.

Ne želim stan u kući Oca u kojem bih se sjećao mrtvih kojih nema. Takav dom imam i ovdje. Ja želim živjeti. Stan u kući Oca u kojem živim i u kojem živimo, a ne stan u kojem se sjećam i pamtim da sam bio živ i da su moji pokojni živjeli sa mnom. Ti i ne misliš na takav stan u Očevoj kući, zar ne? Kad kažeš da mi ideš pripraviti mjesto, ti to govoriš kao onaj koji će uskoro uskrsnuti i tijelom i dušom. Onaj koji će uzići Ocu neće biti duh, sjećanje, pamćenje, ideja, misao. Ne. Bit ćeš to ti, pravi i živi Krist, od krvi i mesa, onakav kakav si bio i prije uskrsnuća. Bit ćeš osoba u punom značenju, najpunijem mogućem koje postoji. O takvom domu razmišljam. Za takav dom molim. Nadam mu se. Stan u kući Očevoj gdje se susreću žive osobe, a ne mrtvaci koji ne znaju tko su bili i zašto su opet zajedno. Bez svijesti i samosvijesti. Takav dom gdje su samo mrtvi je beživotan. U njemu ne može biti ni zajedništva ni zajednice molitve ni slavljenja Oca i njegove ljubavi.

Ti ne bi lagao, zar ne? Igrao se s mojom nezajažljivom čežnjom za domom. Nerukotvorenim hramom u kojem prebivaš i živiš. Jer ja čeznem za tim domom. Nije napravljan ljudskim rukama, na temeljima prolaznosti, vremenitosti i smrti. U Pismima ga zoveš nebeskim Jeruzalemom. Ja ga jednostavno zovem stanom u kući Oca. Zajedništvo molitve, slavljenja i života s onima koji su prije mene umrli, koji su me naučili da vjerujem i da se nadam tom domu, koji su umirali s molitvom na usnama okruženi zajednicom onih koja ih je voljela i poštovala zbog njihove vjerničke hrabrosti, čvrstoće i pouzdanja. Ja tako razumijem ono tvoje da u kući Oca tvojega ima mnogo stanova. I vjerujem da su neki i nastanjeni ujedinjenim obiteljima i zajednicama koje je ovdje smrt rastavljala. I da za svakog ima mjesta koji iskreno i vjernički čezne za nerukotvorenim vječnim domom.