»Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.« (Iz 55,3)

Žena, muškarac, prihvaćanje


Autentično prihvaćanje zahvaća cjelinu i traži cjelovitost odlučivanja. Istinski prihvatiti znači u cijelosti biti na raspolaganju i u potpunosti prihvatiti muškarca ili ženu. Kao što se odnos između muškarca i žene kroz njihov brak stalno razvija i raste i autentično prihvaćanje u braku ostaje otvoreno za prihvaćanje novog koje se rađa u odnosu između muškarca i žene. Nije uvijek moguće reći prihvaćam i misliti kako se više ne treba truditi oko prihvaćanja. U braku ne postoji zatvorena prihvaćenost koja isključuje neki važan dio međusobnog odnosa između muškarca i žene.

Polovično ili površno prihvaćanje ne može biti autentično jer odbija biti cjelovito i odbija biti cjelovit pristup ljudskoj osobi. Površno prihvaćanje uvjetuje i zahtjeva. Ono je forma sebičnosti u kojoj drugi mora raditi na sebi da bi ga se prihvatilo, dok ja ne trebam raditi na sebi i mene se mora prihvatiti kakav jesam. Površno prihvaćanje krivo razumije autentičnost i dubinu prihvaćanja. Ono se koristi dvostrukim mjerilima. Za moje ja drugi je obvezan biti autentičan, drugi mora biti uvijek otvoren za prihvaćanje svega što od mene dolazi. Dok za drugog kod mene ne postoji obveza da budem autentičan i otvoren prihvatiti i sve ono što ide i dolazi s drugim.

Autentično prihvaćanje se razvija u oba smjera. Nije dovoljno biti otvoren za sve što dolazi od drugog. Potrebno je i biti spreman na velika samoodricanja i žrtve. Autentično prihvatiti drugoga, svoga supruga ili suprugu znači proširiti horizonte vlastitog odricanja, strpljivosti, ljubavi. Autentično odricanje zahtijeva da budemo što manje uskogrudni, sebični i usmjereni na sebe. Iz tog proizlazi da je autentično prihvaćanje svoje supruge ili supruga u braku ponajprije zahtjev za promjenom upućen meni da se mijenjam tamo gdje nada mnom i u meni vlada površno prihvaćanje.

Površno prihvaćanje dominira svuda gdje nemamo snage pobijediti i svladati našu uskogrudnost, sebičnost, ravnodušnost prema svome suprugu ili supruzi. Autentično prihvaćanje je jedan od težih i ozbiljnijih zahtjeva s kojim se muškarac i žena susretnu u braku jer je riječ o procesu koji traje kroz cijeli brak. I kao što se njih dvoje mijenjaju i stasaju kroz obiteljski život, tako se i zahtjevi i horizonti autentičnog prihvaćanja šire i rastu. Nije dovoljno prihvatiti početnu mladost, ljepotu, živost početnih koraka bračnog života. Uskoro će se horizont prihvaćanja proširiti u svojim zahtjevima na odgovornost prema djeci, na ozbiljnost u vođenju brige o egzistenciji, na krize, na poteškoće, na povremenu monotoniju, na trenutke ravnodušnosti i nezainteresiranosti.

Autentično prihvaćanje će zahtijevati da se ovi trenutci prihvate zajednički i da se muškarac i žena kao jedno tijelo s njima nose i bore. Autentično prihvaćanje je proces strpljenja, podnošenja, razumijevanja, proces samoodricanja, proces dopuštanja da muškarac i žena s vremenom postanu jedan čovjek i jedna osoba. Koliko autentično prihvaćanje može biti istinski zahtjevno znaju oni koji u braku pokušavaju živjeti autentično prihvaćanje, ali istovremeno ne nailaze na zahvalnost i želju kod svoga supruga ili supruge da učine isto. U ovoj poteškoći bračnog života zrcali se težina autentičnog prihvaćanja jer kako razumjeti da se netko odriče do kraja samog sebe, a netko nije spreman i ne želi to učiniti?

Model kojim se danas muškarac i žena ponekad služe misleći da će dobiti dobre rezultate je model neprihvaćanja. Neprihvaćanje je zaborav vlastitih slabosti i njihovo umanjivanje, dok je istovremeno preuveličavanje tuđih nedostataka. Neprihvaćanje je princip djela. Nije cjelovit. On je jedna od formi površnog prihvaćanja i koristi se dvostrukim standardima. Razvija karakterno sljepilo prema vlastitim slabostima i odbijanju prihvaćanja, dok od drugog zahtijeva savršenstvo i preuveličava njegove slabosti. Neprihvaćanje nema mjerila i ne zna biti umjereno. Ono odbija kritiku i zahtjeve za promjenom dok istovremeno ne popušta ni milimetra kada od drugog zahtijeva isto.

Ovu formu površnog prihvaćanja je Isus opisao u evanđeljima govoreći i odnosu prema drugom kroz sliku truna i brvna. Prvo ukloni drveće iz svojih očiju, pa ćeš bolje vidjeti ukloniti piljevinu iz očiju svoje supruge ili supruga. Ivan Pavao II je definirao autentično prihvaćanje u braku jednom sintagmom: nema križa bez ljubavi i nema ljubavi bez križa. Autentično prihvaćanje svoga supruga ili supruge uvijek ima ovu dvostruku dimenziju. Dimenzija križa se otkriva u onim trenutcima kada se oboje moraju odricati svojih uskogrudnosti, sebičnosti i površnosti kako bi proširili horizont autentičnog prihvaćanja, dok dimenzija ljubavi dolazi kao ispunjenje i radost i zahvala jer je svatko od njih bio spreman ljudski i kršćanski odricati se sebe kako bi njihov brak bio stabilniji, mirniji, sretniji i radosniji.

Autentično prihvaćanje može biti izuzetno radikalno kao što je Isusovo bilo takve naravi da je umro za spasenje čovjeka. Zato autentično prihvaćanje ponekad može uzrokovati strah i odbijanje u braku, jer njegovi zahtjevi su nekad tako teški da ljudi nažalost radije odustanu nego li pokušaju autentično prihvatiti jedno drugo, iako kroz autentično prihvaćanje koje traje i živi i rađa se svakodnevno u braku može donijeti dobre i radosne plodove, kao što je Isusovo prihvaćanje križa donijelo čovjeku uskrsnuće i mogućnost spasenja.

O težini autentičnog prihvaćanja pišu evanđelja kada svjedoče o Isusovom krvavom znoju, njegovom uzviku s križa i nije tajna da se muškarac i žena danas znaju bojati i biti u strahu od zahtjeva autentične prihvaćenosti. Ipak oni koji su prošli kroz proces autentičnog prihvaćanja ponekad su zahvalni što su morali proći i prolaze kroz njega jer njihov brak paradoksalno postaje bolji, kvalitetniji i stabilniji kao što je mnogima bilo neshvatljivo, kako tada tako i danas, da križ kao sredstvo kažnjavanja i pogubljenja može biti i jest znak spasenja i uskrsnuća.

Ako je tomu tako što se tiče križa, a mi vjerujemo da jest, onda je autentično prihvaćanje koje svakodnevno nastoje živjeti toliki muškarci i žene u braku, i to uglavnom tiho i nevidljivo unutar svoja četiri zida, znak da im je brak na dobrom putu da postane čvrsta, iskrena i uspješna bračna i obiteljska zajednica, makar drugima sa strane izgledalo kako da se nalaze na rubu ponora i neuspjeha.