Četvrtak, 7 srpnja

Kršćanstvo ispunjenja


Ispunjen život? Dosegao sam dob u kojoj me ovo pitanje progoni iako ga sam ne postavljam. Ono dolazi samo, nenajavljeno i nepozvano. Neugodan gost. Bez mog dopuštenja prebire događaje mog života i moju prošlost. Pretražuje moje neuspjehe i grijehe. U Pismima stoji otprilike kako čovjeku nema veće sreće pod nebom nego da jede, pije i u miru živi svoj život. Tako sam i živio. Očima drugog moj se život čini ispunjenim. Poživio sam dugo. Iza sebe sam ostavio nešto po čemu će me se sjećati. Ipak, kako se bliži kraj, pitanje o ispunjenom životu me uznemiruje.

Još kao mlad čitao sam životopis jedne svetice. Pred smrću i sama se našla pred ovim pitanjem. Doduše, kod nje pitanje o ispunjenom životu javilo se kao trenutak gubitka vjere. Duboka kriza. Što ako poslije nema ništa? U Pismima pronalazim aluzije na ovo pitanje. Nejasne upute. Recimo onaj kratki redak: Što ako se duša tvoja večeras zaište od tebe? Zvuči kao da pitanje ispunjenog života nije povezano s vremenom i dugim životom. Po logici tog retka i netko tko ljudski gledano odlazi premlad i iznenada mogao je imati ispunjen život, ispunjeniji od mene koji sam dosegao začuđujuće duboku starost. Ili onaj redak gdje me upozoravaš o mogućnosti gubitka duše, čuvaj se onoga koji dušu može strovaliti u propast. Hoćeš reći da se pitanje o ispunjenom životu ne može razriješiti u zemaljskom shvaćanju trajanja života?

U ovim recima ima naznaka duboke istine. Ispunjen život ne može biti tek moja privatna stvar koja se nikoga ne tiče, čak ni tebe. Mogao sam imati ispunjen život, doseći i ostvariti neslućene mogućnosti postojanja, ali tako što bih druge uništio i ubio. Kao što zločinac ostvaruje svoj naum ubijajući nevinoga, otimajući ono što je njegovo. Na kraju se, zahvaljujući zločinu, pretvara u bogatog čovjeka, uglednog biznismena i poštovanog člana društva. Kad bude umirao možda će uspjeti i sebe prevariti i reći kako je imao ispunjen život. Njegovi istomišljenici i suradnici u zločinu sigurno će njegov život smatrati ispunjenim, pravit će mu spomenike, ulice nazivati po njemu, škole i kazališta i tako će ga pamtiti. Ali ono što ako se tvoja duša večeras zatraži od tebe upućuje na nešto puno drugačije od mog shvaćanja ispunjenog života.

Život ne može biti ispunjen ako ga je moguće prekinuti i okončati bilo prirodnim dovršetkom bilo nasiljem. Tek neprekinut život, onaj koji ne može dohvatiti ni priroda ni nasilje, mogao bi se istinski opisati ispunjenim životom. Takav život se ravna prema drugačijim pravilima koja nisu takva da ih se može mijenjati i ukidati prema vlastitom raspoloženju i potrebama. Kao recimo kad bi se nečija duša našla pred vječnim sudištem neke dobrote čiji su sudovi i presude neopozivi jer su nepromjenjivi i vječni. Fizički život i njegovo postojanje meni se čine tek kao jedan ozbiljan uvod u ispunjen život, jer se u ovom životu razrješuje pitanje ispunjenosti koje se nakon smrti više ne može postaviti i ne može se dati drugačiji odgovor.

Kad se osvrnem na svoju prošlost nekako mi se odjednom čini da je pitanje ispunjenog života relativno i ne toliko presudno. Sad kad znam da ću prije ili kasnije umrijeti za mene se ovo pitanje rađa u jednom drugačijem i novom svjetlu. Ne mogu više promišljati samo pitanje kako sam živio, uz ovo pitanje sad se rodilo i još jedno dosad nepoznato i meni novo: Što me čeka tamo? Sjećam se retka iz Pisma kako onamo smjera moje srce gdje su prave radosti, i ako zaslužim meni je pripravljeno ono što nikad nije ušlo u ljudsko srce, niti je ljudsko oko vidjelo, niti je ljudsko uho čulo. Pitanje ispunjenog života više ne mogu razumjeti kao isključivo pitanje o mojoj prošlosti, iako intuitivno osjećam i prepoznajem kako je moj život ovdje nekako povezan s ispunjenošću u onom tamo. Svjestan sam da zapravo nitko ne može dati konačan odgovor, jer rijetko tko od nas još na početku života prepoznaje i uviđa da je pitanje o ispunjenosti života formirano od dva međusobna neodvojiva pitanja o samom životu i njegovom postojanju: Kako sam živio? i Što me čeka? Sve dok se ne odgovori na ovo drugo pitanje, odgovor na prvo mora biti polovičan i nedovršen. Tako i moj život, makar se i meni i drugima činio najispunjenijim od svih ljudskih života, u konačnici ostaje napola ispunjen.

Ti si na puno mjesta u Pismu govorio o odnosu ova dva pitanja. U prispodobi o siromašnom Lazaru i bogatašu, u prispodobama gdje se govori o vječnom blaženstvu, ali i o plaču i škrgutu zuba, u prispodobi o bogatašu kojemu urodi žito i sve sruši kako bi sagradio još veće žitnice, u prispodobi o blagu koje ni moljac ni rđa ne nagrizaju. Često si pripovijedao o ispunjenom životu i kakav je to život. Nekad si ga uspoređivao s dragocjenim biserom na koji slučajno nabasa neki čovjek u polju koji odmah ode i proda sve da kupi polje kako bi se domogao tog bisera. Sigurno bih živio smirenije i smislenije da sam odmah na početku života čitao Pisma i pronalazio tvoja tumačenja i odgovore na ovo pitanje koje ne muči samo mene nego, kako razaznajem, i sve one koji sa mnom ovdje borave čekajući smrt. Svi se mi propitujemo. Nekad posve privatno i intimno unutar svoja četiri zida. Nekad zajedno dok gledamo vijesti i razmišljamo kamo ide svijet i čovjek u svijetu.

Ne znam kako objasniti tu nutarnju pobunu i znatiželju u meni, starcu kojega guraju u kolicima i kojega hrane jer nema snage ni u rukama i nogama? Ne bunim se protiv slabosti. I nemoći. Ne dovikujem ti: Zar je ovo život?, niti mislim kako sam kažnjen. Ne. Ja se sve češće uhvatim kako se pitam što je ispunjen život? I nema to veze sa stanjem u kojem sam sad. I nema veze s mojom mladošću, životnim izborima, neuspjesima i promašajima, uspjesima i zasluženim i nezasluženim častima i hvalama. Nekako znam da je u pitanju misao o ispunjenom životu koji se ne prekida i koji traje, iz kojega su isključene i odagnane sve dosadne i neugodne mijene i smjene vremena, bilo da je riječ o rađanju ili umiranju, vrhuncu mladosti i snage ili zalasku mentalnih sposobnosti i snage mog duha i intelekta.

Sad pod stare dane često čitam Pisma. Često nailazim na tvoju tvrdnju: Ja sam Uskrsnuće i Život. Ovo u Uskrsnuću ne razumijem baš najbolje jer sam počeo možda prekasno čitati. Vjerujem da ćeš oprostiti starijem čovjeku koji više niti može učiti niti pamtiti što pročita. Uhvatio sam se ove rečenice i prilagodio je svom stanju i trenutku u kojem jesam. Ja sam Život. Jesi li ti ispunjen život, ili onaj koji mi može pružiti ispunjen život? Jesi li ti Život koji ima doći? Ali ne mogu dodati i onaj drugi dio ili drugoga da čekam jer ja nemam baš puno vremena na raspolaganju. Čitam Pisma i čekam ispunjenje obećanja dano ocima. Čekam odgovor na pitanje o ispunjenom životu. I nadam se da si to ti. Starcu poput mene više nije važno pitanje jesam li živio ispunjen život. Barem ne toliko. Sad mi je važnije ono drugo pitanje: Što me čeka? Utješim se ponekad ovim recima: Ja sam došao da imaš život, u izobilju da ga imaš. Čekam, i naravno nadam se.