Kršćanstvo dosade
Roman Convience Store Woman japanske spisateljice Sayake Murate doima se kao priča o neprilagođenosti i pripovijedanje o umoru. Glavni lik je Keiko Furukura djevojka koja radi kao trgovkinja u marketu koji radi dvadeset i četiri sata. Prijatelji i rodbina smatraju Keiko na neki način neprilagođenom i čudnom jer još uvijek neispunjava norme društva. S trideset i šest godina još uvijek nije udana, nema obitelj, nema stalni posao s punim radnim vremenom. Međutim, Keiko se ne uzbuđuje previše sve dok ne upozna jednako čudnog i neobičnog čovjeka po imenu Shiraha. Shirahu bi se najlakše moglo opisati kao umornog i dosadnog čovjeka. Umoran je od zahtjeva društva, od zahtjeva rodbine, od očekivanja drugih i život provodi dosađujući se bez ikakvog posebnog usmjerenja. Keiko i Shiraha se dogovaraju da se Shiraha useli kod nje kako bi mogli predstavljati normalan par i prikladne članove društva. Keiko radi, Shiraha ne radi ništa nego ima ideju o pokretanju internet servisa od kojega se planira obogatiti. Njihov odnos je aseksualan do te mjere da Keiko u jednom trenutku Shirahu promatra kao nekakvog ljudskog kućnog ljubimca. Na kraju se njihov odnos završava jer Keiko nakon osamnaest godina prestaje raditi u marketu, pri čemu se cjelokupna stvarnost njezina života raspada i urušava. Keiko ne može i ne zna živjeti drugačije nego kao trgovkinja koja radi u marketu. Shiraha, koji ljutit napušta Keiko, zaključuje kako je i Keiko žrtva konvencija i društva.
Za razliku od Keiko, lik Shirahe je čovjek koji je umoran od obveza i zahtjeva koje pred njega stavlja društvo i njegova obitelj. Iako je Shiraha nepouzdan čovjek koji ne izmiruje račune i ne plaća režije i ne izmiruje obveze, Shiraha svoju lijenost i nepouzdanost i nezainteresiranost tumači umorom od očekivanja drugih, osobnim iskustvom dosade koja ga usmjerava tako da ništa ne radi i ne poduzima. Shiraha je poput nekoga tko želi doseći nirvanu, ali ga društvo i konvencije u tome sputavaju. Njegova gesta kada u stanu od Keiko spušta zavjese, jer ne želi više da ga bilo tko vidi i pronađe, simboličan je način kojim Shiraha pokazuje svoj umor i dosadu od života koji živi. Kako sam kaže u jednom trenutku, on samo želi da ga svi ostave na miru. Čak i Keiko koja ga seli u kupatilo, gdje Shiraha živi želeći biti odvojen čak i od nje.
Ono što se događa, Keiko i Shirahi su dvije različite stvari, ali one se, kada pogledamo fenomenologiju religioznog kršćanskog života, mogu opisati kao iskustvo dosade ili kršćanstvo dosade. Poput Keiko, kršćanin može cijeli svoj život i egzistenciju povezati s religioznim, s Bogom, s Kristom, s Crkvom. Ta povezanost može biti tako jaka, duboka i intenzivna da kršćanin jedino u tom religioznom iskustvu pronalazi smisao življenja, kao što Keiko svoju svrhu pronalazi u životu trgovkinje u marketu. To je njezin život. Izvan toga su tek komadići života koji su nepotrebni, naporni, dosadni (kod Keiko su to društvene i obiteljske obveze, odnos prema sestri i njezinom mužu, odnos prema roditeljima i prijateljima). S druge strane, Shiraha je druga strana tog istog života koji živi Keiko. Njemu je i rad u marketu izgubio smisao i značenje i više nema nečega za što bi se mogao uhvatiti, što bi ga izvuklo iz letargije i defetizma. Kršćanstvo dosade paradoksalno počinje kroz entuzijazam i usmjerenost na osobni vjernički život. Već u dosljednosti da se kršćanski živi pronalazimo mogućnost dosade, kao što Shiraha, kao drugo lice života lika Keiko, predstavlja dosadu, rezignaciju i umor.
Kako se postaje umoran od kršćanstva i osobne vjere? Kada postaju izvor dosade? Mogu li se naša kršćanska usredotočenost i dosljednost na neki način istopiti, oslabiti i izblijediti? Može li se kršćanin umoriti od Boga, od Krista i od Crkve? Izgleda da može. Nerijetko se kršćanin prisjeća svog početnog vjerničkog zanosa i godinama kasnije promatra sebe i spoznaje kao prosječnog, povremenog i ne više tako aktivnog vjernika? Je li u pitanju sazrijevanje vjere ili je u pitanju dosada? Kršćanstvo dosade dvojak je fenomen. Ili iskustvo. Jedno od tih iskustava je iskustvo Shirahe, iskustvo čovjeka koji ne podnosi nikakve zahtjeve, obveze i dužnosti. Aspekt kršćanstva dosade kada se kršćanin umori od pravila, zahtjeva, obveza i dužnosti. Je li u pitanju umor od institucija i hijerarhije ili je kao i u slučaju Shirahe riječ o lijenosti i izbjegavanju obveza i zahtjeva vjerničkog života?
Ponekad nas obuzima institucionalna ili hijerarhijska dosada, kada obveze, zahtjevi, zakoni i pravila više ne predstavljaju značajno i važno sredstvo djelovanja i rada, nego pasivno i puko izvršavanje minimuma onoga što se od nas traži. Obveze, zahtjevi, zakoni i pravila nam postaju nekako daleki i besmisleni i želimo se od njih povući dovoljno daleko da nas više po mogućnosti ne obvezuju i od nas ne zahtijevaju. Želimo da nas ostave na miru. Kada se, ostavljajući iza sebe institucionalnu i hijerarhijsku dosadu, poput Shirahe koji se povlači od društvenih zahtjeva i konvencija, povučemo u sebe, preostaje i onaj drugi fenomen dosade. Osobna ili intimna dosada od osobe Boga i osobe Krista, kada čovjek osjeća umor i od takve vrste odnosa, kao kada Shiraha osjeća umor od Keiko kao žive i ljudske osobe, jer je tu u stanu i povlači se u kupatilo kako bi tamo živio u miru. Kršćanstvo dosade je objektivno i osobno. Objektivno u odnosu prema obvezama i zahtjevima koje pred nas stavlja Crkva i osobno u odnosu prema osobi Boga i osobi Krista s kojima stupamo u odnos osobne vjere. Smije li kršćanin biti umoran od Crkve i Boga? Osjećati dosadu od njih? Može li se umoriti od njih? Mogu li ga nekako iscrpiti i iscijediti tako da ih kršćanin zamoli da ga neko vrijeme ostave i puste na miru?
Shirahin umor i dosada postaju pogubni u onom trenutku kada Shiraha odgovornost za svoje stanje predbacuje isključivo društvu i okolini, nesvjestan vlastite odgovornosti u procesu nastanka stanja u kojem se nalazi. Shiraha lakonski problematiku situacije u kojoj se nalazi svodi na jednostavnu misao: Svi su drugi krivi, ja nisam ništa kriv. Predbacujući i prebacujući krivnju za dosadu i umor na sve ostale osim sebe, Shiraha time sebi osigurava dodatni prostor i vrijeme da odustane, da ne radi, da se ne trudi, da ništa ne poduzima, osim da jede i spava. Kršćanstvo dosade nije tajna. Javlja se češće u našem životu nego bismo se usudili priznati i sebi i drugima. Prati nas kao što imamo tijelo. S nama je. Uvijek je tu negdje oko nas. Postaje za nas pogubno i opasno kada svu odgovornost za umor i dosadu koji nas obuzimaju u životu vjere predbacujemo i prebacujemo svim drugima u kršćanskoj zajednici, ali nikada sami sebi. Nerijetko smo na putu trajnog gubitka vjere kada kršćanstvo dosade koje nas guši i sputava pripisujemo isključivo instituciji, hijerarhiji, župnoj zajednici, Crkvi, Kristu, isključujući sebe iz moguće odgovornosti za stanje u kojem se nalazimo i živimo.
Izuzetno je teško živjeti vjeru i pri tom biti svjestan određenog umora i osjećaja dosade koji nas od vremena do vremena zapuhne i zahvati. U opasnosti smo da sve ono što smo postigli živeći vjernički i kršćanski olako pustimo od sebe i odbacimo posebno u onim okolnostima i uvjetima kada svoju dosadu svaljujemo na sve druge kao uzrok i razlog. U svakoj dosadi, pa i onoj vjerničkoj i kršćanskoj, koja može biti i sablažnjiva za ljude kojima smo poslani, ima i naše odgovornosti i naših propusta. Ne događa li se da nam vjernički život zakržlja jer smo ga svjesno ili nesvjesno zapustili, i ne možemo apsolutno okriviti druge zbog dosade koju osjećamo i proživljavamo u razdobljima slabe, mlake i malaksale vjere? Nepošteno je i nepravedno prema kršćanskoj zajednici i drugim sestrama i braći radikalno i samouvjereno za sebe tvrditi: Svi ste krivi za moju dosadu, ja sam apsolutno nevin. Kršćanstvo dosade može izazvati neželjene efekte. Imati dugotrajne i strašne posljedice za osobni vjernički život. Međutim, uvijek postoji mogućnost i nada da se vratimo i oslobodimo. Nada prestaje i nada se gubi kada odgovornost za dosadu prebacujemo i predbacujemo isključivo i samo na druge, od zajednice preko Crkve do Krista.
Ponekad smo u opasnosti da prođemo kroz osobnu vjerničku krizu i neuspjeh, putem kršćanstva dosade od Keiko do Shirahe. Kriza, odnosno kršćanstvo dosade će se pretvoriti u očaj, prijezir, pa čak i mržnju kada odgovornost za dosadu ne znamo prihvatiti i ne želimo prihvatiti kao dio i naše osobne krivnje, nemara i vjerničke indiferentnosti. Oporavak od kršćanstva dosade nerijetko počinje priznanjem osobnih propusta, slabosti i nedostataka koji su nas doveli u stanje u kojem se nalazimo, ali još nismo spremni prihvatiti i priznati sebi: Umoran/umorna sam i sve mi je dosadno, od Boga, od Krista, od Crkve, od vjere, od župe, od ljudi, od laika, od klerika, od institucije, od hijerarhije, i u tom umoru i dosadi koji me guše i sputavaju ima i moje odgovornosti pred Bogom. Tek u priznanju osobne odgovornosti postoji mogućnost izbjegavanja potpunog sloma i kraha osobne kršćanske vjere i kršćanskog života.
