Žena, muškarac, razmjena
Odnos muškarca i žene može biti odnos samopredanja ili razmjene. Odnos razmjene je forma davanja bez povjerenja. Bez truda. Bez utemeljujućeg vezivanja za njega ili nju. Kao razmjena materijalnih dobara gdje svatko gleda da prije svega dođe do onoga što u tom trenutku želi ili mu treba i odnos razmjene između muškarca i žene je poput razmjene materijalnog. Oboje gledaju dobiti u tom trenutku ono što im treba ili što žele. Nema utemeljujućeg vezivanja. U središtu je ispunjenje vlastite želje koristeći muškarca ili ženu kao sredstvo. Razmjena se opravdava mišlju kako oboje imaju ono što onaj drugi želi i to je dovoljno. Sve drugo može po potrebi biti isključeno i odvojeno iz njihovog odnosa. Razmjena između muškarca i žene ne uključuje povjerenje, zasluge, obveze, brigu za drugog. Razmjena je površni kontakt koji ne utemeljuje nikakav dublji i trajniji odnos između njih dvoje niti razmjena predviđa takvo nešto. Razmjena je privlačnija jer isključuje obveze prema jednom od njih. Razmjena predviđa razmjenu zadovoljstava, ali ne i brigu o drugom. Razmjena predviđa razmjenu bogatstva, ali ne i moralnu obvezu prema drugom. Razmjena je mehanizam zadovoljenja privatnih želja gdje se dogovorno muškarac i žena odlučuju da ne žele ništa drugo osim razmjene onoga što ih u danom trenutku ispunjava i usrećuje. Je li riječ o seksu, novcu, moći, posjedovanju svejedno je. Sve ove stvari služe kratkotrajnom iskustvu povezanosti koja prestaje zajedno s iskustvom koje ga utemeljuje. Svatko od njih dvoje je savršen dok traje iskustvo jer se osoba drugog promatra kroz razmjenu. Kada iskustvo prestane ili se izgubi ili propadne i osoba muškarca i žene također biva ostavljena i napuštena.
Razmjena je dogovorna sebičnost između muškarca i žene. Ja imam nešto što ti želiš, ti imaš nešto što ja želim. Razmjena ne poznaje mi. Razmjena poznaje egoistično muško ili žensko ja i sve je podređeno njemu i zadovoljenju njegovih potreba i želja. Razmjena napušta bolesnog muža ili ženu. Razmjena ne podnosi istinsku potrebu za nježnošću. Razmjena prezire nesigurnost i sumnje. Razmjena je simuliranje stvarnog života i životne stvarnosti i njezina gluma prestaje kada život i stvarnost svojom težinom opterete odnos muškarca i žene. Razmjena obožava savršenu, mladu i lijepu ženu i prezire bolesnu suprugu o kojoj se muž treba brinuti. Razmjena obožava bogatog i slavnog i zgodnog muškarca i prezire ga kada oboli od demencije u starosti. Razmjena prezire i odbacuje sve ono što iako mučno i patničko povezuje ženu i muškarca. Razmjena obožava slobodu vlastitog ja i autonomiju ega. Prezire obvezu prema onomu što se s vremenom formira kao mi ili obitelj. Odatle je razmjena najviši i najsnažniji izričaj narcisoidnosti muškarca ili žene. Sve je podređeno njemu ili njoj i prihvaća samo one muškarce ili žene koji su također narcisoidni i egoistični. Razmjena ne može utemeljiti nikakav odnos između muškarca i žene jer ona po svojoj naravi i nije ništa drugo nego prijevara ogrnuta plaštem povjerenja, žrtve i sebedarja. Vješto uzima od svega pomalo i predstavlja to kao sve. Odatle je razmjena površna i nesposobna za dubinski i trajni odnos koji se može roditi između muškarca i žene. Uvlačeći ih u beskrajnu igru njihovih narcisoidnosti i egoizama vješto ih podučava kao najbolji sofist kako je ono što razmjenjuju najvažnija i najsnažnija spona njihovog odnosa. U razmjeni seks, novac, bogatstvo, ugled ili nešto treće postaje temeljna karika odnosnog lanca. Razmjena isključuje osobu muškarca i osobu žene. U središte je stavljena stvar, predmet, odnos. Osobe su isključene. Odatle razmjena odbacuje lijepu ženu kada postane starica i uglednog muškarca kada postane nepoznat i običan kao i svi drugi. Jednom kada muškarac ili žena upadne u žrvanj razmjene on će ih samljeti, potrošiti i ispljunuti kao dva nemoćna i beznačajna zrna i njih dvoje će biti nezadovoljni i ogorčeni jedno na drugo nesvjesni da su bili žrtve mehanizma razmjene koji ih je uništio i upropastio.
Na suprotnoj strani od razmjene stoji samopredanje ili sebedarje. Sebedarje je forma darivanja utemeljenja na povjerenju i zasluženosti. Darovati sebe drugom ne može bez povjerenja i zasluge. Netko mora zaslužiti naše povjerenje i tek kad ga zasluži spremni smo biti dar. Gledajući čini se nepoštenim da nas netko mora zaslužiti kao dar. Ali zašto? Kada nekoga darujemo ne mislimo li uvijek da je zaslužio dar čak i onda kada darujemo iz čiste ljubavi. Koliko god dar izgledao besplatan, što on i jest, on sa sobom uvijek nosi određeni dojam da ga je netko zaslužio. Je li muškarac ili žena stvar kojom svatko može raspolagati prema vlastitoj zamisli i želji? Može li se osoba darovati drugoj osobi tek tako radi reda i besplatnosti, bez ikakve zasluge?
Kad razmišljamo o sebedarju između muškarca i žene obično se odmah i ne razmišljajući pozivamo na Isusa i njegovo sebedarje. Ali je li se Isus slijepo predao odmah? Nije li Isus prvo navijestio kraljevstvo Božje, okupio učenike koji će nastaviti njegovo djelovanje i tek se onda darovao za nas? Ne postavlja li Isus uvjete da ga se primi i shvati kao dar? Nigdje u Evanđeljima Isus ne govori o sebi kao onom kojega će svi dobiti kao dar bez zasluge. Njegov odnos prema grešnicima pokazuje njegov zahtjev za zaslugom. Ako me želite, reći će Isus, morate me zaslužiti. Odrecite se grijeha. Vjerujte. Kada to učinite zaslužili ste da me susretnete. I Isus pretpostavlja svoju darovanost kao ono što čovjek barem u onomu što spada na njega mora zaslužiti.
Zašto je danas zahtjev da se bude zaslužen kao dar shvaćen kao oholost? Zašto je muškarac nadmen ako želi biti zaslužen kao dar da bi sebe darovao ženi? Zašto je žena ohola, tašta i umišljena ako očekuje i traži da bude zaslužena da bi se darovala muškarcu? Zašto su povjerenje, zasluga i dokazivanje kao uvjeti sebedarja postali jedan od glavnih grijeha, odnosno oholost? Zbog razmjene. Razmjena je fenomen koji je odvojio dar od zasluge da se taj dar dobije. Razmjena isključuje bilo kakve uvjete samodarivanja od povjerenja do žrtve za muškarca ili ženu. Razmjena bjesomučno i uporno inzistira na osobnoj sebičnosti i svođenju muškaraca i žena na stvari ili predmete za upotrebu. Razmjena je lažna poniznost i prijetvorna skromnost. Razmjena izvrće značenja dara u njegovu suprotnost. U naivnost i površnost u davanju sebe drugom bez ikakvih uvjeta, obveza, zasluga. Razmjena potiče davanje sebe bilo kada u bilo kojim uvjetima. Opravdano i utemeljeno pitanje zaslužuje li me ta žena ili taj muškarac razmjena prijetvorno i zlobno naziva ohološću i teškim grijehom. Odjednom se muškarac ili žena nalaze u situaciji da su optuženi kao grešnici jer zahtijevaju povjerenje, obvezu, ljudskost kao uvjete da se daruju drugom.
Razmjena je inflacija sebedarja. Proces u kojem dar i naša zasluženost dara gubi svaki smisao, značenje i sadržaj. Jer sve je dar i ništa nije dar. I ništa nije zasluženo niti utemeljeno na međusobnom povjerenju i iskustvu zajedničke žrtve i patnje, nego je sve predmet površne i divlje razmjene koja pod krinkom povjerenja, zasluge i žrtve za drugog razara svaki odnos između muškarca i žene. Ali najviše ga razara i uništava kada muškarca i ženu optužuje za grijeh oholosti jer odbijaju sebe darovati drugom bez prethodne provjere, izgradnje međusobnog povjerenja, i testiranja drugog i njegove spremnosti na zajedničko žrtvovanje i zajedničku patnju i križeve u braku.
Danas je muškarac ili žena ohol kada odbija biti dio lanca razmjene, čak ponekad i u Crkvi i među pastoralnim „radnicima“ razmjena uživa važnije i privilegirano mjesto u odnosu na sebedarje i samodarivanje. Pa se nerijetko može čuti kako se nekog muškarca ili ženu „savjetuje“ da su zaostali, nazadni, retrogradni, grešnici i oholi jer zahtijevaju da ih netko zasluži, jer zahtijevaju da se netko dokaže da je vrijedan povjerenja, da je spreman nositi zajednički križ i muku u braku, jer uporno odbijaju biti dio lanca razmjene i opetovano ne žele biti predmeti i stvari za tuđu potrebu i narcisoidna zadovoljstva. Paradoksalno, muškarac i žena su danas oholi, tašti i umišljeni ako svjesno i slobodno žele izgraditi odnos sebedarja ili samodarivanja, jer ne žele samo „razmijeniti“ jedno drugo, nego žele istinski kao osobe uvidjeti i provjeriti jesu li spremni na međusobnu potporu, brigu, obveze i dužnosti jedno prema drugom.
Danas je sebedarje ili samodarivanje kao uvjetovana darovanost oholost, odnosno grijeh. Zabranjeno je pokušati racionalno i svjesno utemeljiti zajednički odnos muškarca i žene kroz spremnost i sposobnost za trpljenje i žrtvu. Dopuštena je isključivo razmjena kao bezuvjetno davanje sebe kao predmeta ili stvari i zabranjeno je zahtijevati spremnost na zajedničku borbu, zajedničke patnje i zajedničke terete. Danas je vrijeme apsolutnog ljudskog ja koje sebe razmjenjuje s jednako sebičnim i narcisoidnim drugim ljudskim ja. Zabranjeno je govoriti o mi, o braku i obitelji između muškarca i žene kao njihovom zajedničkom projektu utemeljenom na međusobnom sebedarju i samodarivanju.
Zabranjeno je muškarcu i ženi da provjeravaju, testiraju, promišljaju zaslužuje li ih netko i apsolutno im je zabranjeno da nekoga odbiju ako ne ispunjava uvjete sebedarja ili samodarivanja. To je tako duboka oholost da pojedini pastoralni „djelatnici“ takve muškarce i žene proglašavaju neprijateljima Evanđelja i Isusa. Kao da Isus kao božanski dar nikada nikome nije postavio nijedan uvjet ili rekao kako ga mora zaslužiti. Kao da je i Isus predmet ili stvar za upotrebu. Kao da je i Isus dio lanca razmjene. Kao da je Isus sam utemeljitelj razmjene kao negativnog fenomena koji rastače muškarce i žene i njihove veze i odnose.
