Traganje
Je li traganje uzaludno? Kako pronaći onoga kojega tražim ako ne znam tko je on? Ili je traganje okončano samo zato jer je on rekao tu sam, dođi? Tražim te jer te ima u tragovima onoga što si stvorio. Tražim te jer si se objavio.
Razlog da te ne tražim može biti u mojoj lijenosti. Odbijanju da te vidim. U iskustvu zla koje u mom životu odnosi prevagu nad iskustvom dobrote. Motiv za odustajanje od traganja ponekad može biti opravdan. I utemeljen.
Poznajem one koji su odustali od traganja za tobom jer su im drugi isuviše potamnili tvoj lik i tvoje lice. Takvi nose rane i traume. Treba ih izliječiti kako bi se usudili ponovno tragati za tobom. Najteže mi je s dogmaticima koji tvrde kako te apsolutno nema i ne postojiš. Ponekad kao razlog navode iskustvo zla i tu nemam odgovor. Ponekad tvrde kako je stvarnost tek ono što se osjetilima da iskusiti kao da je cjelokupna stvarnost puko materijalno postojanje.
S ravnodušnima je najgore. Apatični. Hladni. Distancirani. Potpuno nezainteresirani za pitanje koje odavno prati čovjeka i čovječanstvo, pitanje o Bogu. Sebe nazivaju agnosticima. Nisu sigurni. Iza nesigurnosti kod nekih od njih počiva najobičnija ravnodušnost čak i prema zlu koje drugi trpe. Skriveni i dobro zaštićeni iza zidova koje su podigli oko sebe samo za sebe zainteresirani.
Traganje za tobom je rizik. Jer ne ide se kroz prazno nebo bez igdje ikoga niti se leti visinama koje su predaleko od ljudske patnje i krikova. Traganje za tobom prolazi kroz čovjeka, prolazi kroz druge koje susrećem, prolazi kroz svijet.
Ponekad zabljesneš tako snažno na horizontu našeg postojanja. U nečijoj dobroti, molitvi, u nečijem kajanju i samoprijegoru. Ponekad ti lice potamni u nečijoj patnji, tragediji, u zlu koje je preživjela i sad preda mnom svjedoči o strahotama koje je iskusila. Ima li te u iskustvu njezine patnje, u iskustvu njegovog čekanja smrti jer je život postao nepodnošljiv teret i čekanje smrti još je jedino smisleno iščekivanje?
Nisu li Pisma traganje, objava nade o mogućnosti dospijeća u vječnost, objava istine o uspješnom svršetku svakog ljudskog traganja, čak i onih koji ravnodušno promatraju svijet i čovjeka ne brinući ni o kom drugom osim o sebi i svojim malim ljudskim zadovoljstvima i snovima? Bi li bilo uzaludno tragati za onim koji se nije objavio? Ili što bi koristilo pronaći njegove tragove u prirodi i stvorenom svijetu bez iskustva Pisma u kojima je on ne samo Stvoritelj, nego još i više Put, Istina i Život?
Moguće je tragati za onim o kojem znam da je tu i postoji jer me onaj kojega želim otkriti u svemu nadilazi i natkriljuje. Moj um nije dovoljno snažan da ga cijelog obuhvati, ali je dovoljno slobodan i u opasnosti da ga zaboravi i samog sebe proglasi jedinom stvarnosti koja postoji.
Treba tragati za tobom da mi se ne dogodi zaborav. Da te ne zaboravim. Ne biti obeshrabren ravnodušnima. Ljudskim umovima koji te svode na projekcije, zablude i iluzije jer ne uspijevaju vjerovati u mogućnost nekoga tko je izvan potpunog dohvata uma i razuma.
Egzistencija je pokušaj traganja. Nezaobilazna su Pisma. Ona egzistenciju pokušavaju izdignuti iznad patnje i boli, ponuditi joj odgovor na njezino traganje. Je li traganje uzaludno? Možda. Ipak, Pisma za nekoga uklanjaju i to možda.
I od ravnodušnog promatrača tuđe patnje čovjek postaje vatreni tragač odgovora na pitanja o nadi, istini i vječnosti. Ponekad je i to dovoljno da se traganje otvori vratima vjere koja za onoga koji nije ravnodušan uvijek ostanu malo odškrinuta sve dok taj isti čovjek u Pismima otkriva objavu onoga koji mu govori, kucaj i otvorit će ti se traži i naći ćeš.
