Strah me beskorisnosti. Ostvarenja Pisma kako trebam reći na kraju: Sluga sam beskoristan, učinio sam što sam bio dužan učiniti. Aktivnost je magična riječ. Ne biti aktivan za mene znači kraj. Teško prihvaćam svoja ograničenja, ona koja se jedva primijete i osjete. Iz neobuzdane strasti za aktivnošću postao sam nestrpljiv i gnjevan. Kontemplacija mi je strana i ne podnosim je. Oni koji se povlače u molitvu i šutnju stvarno su beskorisni i ne služe ničemu. Ja sam aktivist. Dajem se do kraja. Sve inicijative dolaze od mene. Ja ih provodim. I okončavam. Ne sviđa mi se redak Pisma kako Bog daje da sve uzraste, dok su Pavao i Apolon tu samo da budu instrumenti Božjeg djelovanja. Ja dajem sve. Bez mene zajednica bi postala grupa beskorisnih ljudi. Župa će umrijeti ako se povučem ili odem. Ako me povuku i zatraže moje povlačenje, zajedno sa mnom propast će biskupija. Nadbiskupija. Metropolija. Crkva će propasti ako me zamole da se povučem. Povlačenje ne može biti za mene opcija. Nikada.
Kao i drugi slični meni, patim od potrebe za aktivnošću dok sve manje razumijem što bi bio sadržaj te aktivnosti. Razmišljam o svemu što radim. Putovanja. Propovijedi. Nagovori. Susreti s visokim zvaničnicima društvenog i javnog života. Gostovanja. Intervjui. I mnoštvo drugih aktivnosti za koje pronalazim mjesta u mom inače vrlo gustom i pretrpanom rasporedu aktivnosti. Kad ne bih bio sposoban za samo jednu aktivnost na koju sam se navikao i koju sam sebi prisvojio, smatrao bih se beskorisnim. Možda je moja strast za aktivnošću zamjena za preispitivanje i propitivanje samog sebe. Nemam vremena za sate ili dane kako bih susreo svoju savjest. Osjećam kako sam obolio od kvantiteta aktivnosti. Ne propitujem kvalitetu. Kvalitetom se odavno ne bavim. Kao i druge aktiviste slične meni, znam da me čeka nemilosrdnost i bešćutnost biologije. Ja još mogu. I dok god mogu biti aktivan na svim poljima, ne mislim se povući.
Nedavno sam uslijed mnoštva aktivnosti uspio malo čitati i Pisma. Otvorio sam ovlaš i pogled mi pade na redak iz Propovjednika: Sve ima svoje vrijeme. I on tamo nabraja sva ta vremena kad se nešto treba i može i kad treba priznati da je nešto doseglo i došlo svome kraju. Ne piše nigdje kako postoji vrijeme aktivnosti i vrijeme kad aktivnosti nema, vrijeme kad se treba biti aktivan i vrijeme kad ne treba biti aktivan. Pismo ništa ne govori o aktivnosti, pa zaključujem kako je moj način djelovanja ispravan i Bogu ugodan. Uznemiruje me onaj redak o beskorisnim slugama. Biti beskoristan identično je onome ne biti aktivan. Za mene koji sam sve aktivnosti uzeo u svoje ruke i ne dam nikom drugom da mi pomogne i olakša, gubitak bilo koje aktivnosti značit će postajanje beskorisnim. Ne smatram se beskorisnim slugom. Gdje bi bio Bog bez moje aktivnosti i zar Krist stvarno misli da bi se za njega znalo i čulo da ja nisam toliko aktivan u navještaju i propovijedanju?
Strah me beskorisnosti. Užasna bolest. Zamišljam sebe negdje u nekom samostanu ili domu gdje ne radim ništa. Molim i meditiram nad Pismom. To nije aktivnost. Aktivnost je efektivna i poput bilo koje objektivne stvarnosti i ona se može izmjeriti.
Bilo bi dobro da u Crkvi imamo bazu podataka najaktivnijih, nešto kao što znanstvenici imaju indeks citiranja. Što te više citiraju to si i pametniji, i mudriji i inteligentniji. Što si aktivniji to si na ljestvici Crkve predviđen za veće i važnije službe i odgovornosti. Recimo, baza podataka crkvene aktivnosti za svakog od nas. Koliko nagovora mjesečno ili godišnje. Propovijedi. Putovanja. Susreta. Priopćenja. Javnih nastupa. Održanih duhovnih vježbi ili seminara. I svakako odrediti dobnu granicu za mjerenje indeksa aktivnosti u Crkvi. Stariji bi trebali biti isključeni. Treba slijediti pravila aktivnosti svijeta. Točno psihološki i biološki odrediti kada je čovjek u najboljoj snazi. Šteta što u Crkvi ne postoji Kongregacija za ljudske resurse ili neka sličnog imena koja bi nas podijelila na aktivne i aktiviste i pasivne i pasiviste.
Ima ih beskorisnih u Crkvi. Ništa ne rade samo mole i meditiraju nad Pismom, a u Pismu jasno stoji: Tko neće da radi neka i ne jede, bolje reći: Tko nije aktivan ne treba mu ništa dati niti mu pomagati. Čovjek je i ekološki problem. Posebno stariji. Ali, ne samo oni nego svi bolesni, nepokretni i oni kojima treba tuđa pomoć. Udišu kisik kojega je sve manje, a izdišu ugljični dioksid kojega je sve više. Kada bi Crkva poslušala moj savjet i podijelila nas prema strogim kriterijima na aktivne i pasivne, bilo bi onih u Crkvi za koje bismo znali odmah da su čisti ekološki problem. Samo dišu i ništa drugo ne rade. Zašto bi im dopustili da uopće dišu onda kad više ne mogu biti aktivni? Crkva je puna beskorisnih slugu koji se ne mogu više ni na koji način iskoristiti kao ljudski resursi, zatvoreni po samostanima i ustanovama posvećenog života mole i ništa drugo ne rade. Starci i bolesnici.
Ja sam za aktivnost i aktivizam. Ipak, što kad ostarim i obolim? Kad me beskorisnost zapljusne svom svojom žestinom i proglase i mene ekološkim problemom i ekološkim viškom. Gdje će biti moj sadašnji bezglavi i iracionalni aktivizam kad se bude radilo o mom životu? I mojoj koži? Kako sam dospio u ovo stanje slijepe vjere kako je aktivnost i aktivizam jedini put spasenja? Nije li riječ o oholosti, jer na kraju života što sam drugo nego beskorisni sluga? Neću biti prvi, vjerojatno ni posljednji koji će vidjeti kako se na ruševinama njegovog aktivizma i aktivnosti gradi novi aktivizam. Gradit će ga onaj koji će mene smatrati ekološkim problemom i beskorisnim čovjekom koji ništa ne radi, tek moli, čita Pisma i ništa više.
Onaj kojega ja sada učim i poučavam da je u Crkvi aktivnost i aktivizam nešto od presudne važnosti za širenje evanđelja. Onaj kojega već sada učim da treba inzistirati od Crkve da stvori objektivnu bazu podataka tko je i koliko u Crkvi napravio. Tko je koliko sagradio župnih kuća i crkava, tko je i koliko prešao kilometara, tko je i koliko izrekao propovijedi i nagovora, tko je i koliko napisao stručnih komentara crkvenih dokumenata, tko je i koliko održao stručnih predavanja, seminara, radionica za sve uzraste, tko je i koliko slavio misa, imao krštenja, vjenčanja i sprovoda. To će biti onaj kojega već sada učim da mora postojati u Crkvi Kongregacija za ljudske resurse koja će, prema vrlo visokim kriterijima i standardima koje neće moći svatko ispuniti, određivati tko je koliko učinio i uradio na njivi Gospodnjoj.
Jednog dana Crkva će biti jedna velika institucija za ljudske resurse s najvećom bazom podataka na svijetu o tome tko je u Crkvi bio najaktivniji. Aktivnost i aktivizam će biti i najvažniji kriterij kod izbora i proglašenja blaženika i svetaca i nitko tko se prethodno ne dokaže kao aktivan ljudski resurs neće moći biti kršten niti primiti bilo koji drugi sakrament. Vjerujem kako je taj proces već polako krenuo s mnoštvom različitih konferencija, komisija, odbora, i mnoštva drugih ureda koji će jednog dana svi biti dio Ureda za ljudske resurse i o svakom će se znati koliko je bio aktivan, s tim da će se strogo znati što znači biti aktivan, i pretpostavljam da će stariji, koji uglavnom mogu moliti za nas mlađe, biti na neki način isključeni iz Crkve. Ili gurnuti u stranu. Ja se ne mogu načuditi da je za ono za što nama trebaju na tisuće pa i deseci tisuća, tebi trebalo dvanaest ljudi. Strah me beskorisnosti. Samo ću disati, moliti i čitati Pisma. Postat ću ekološki problem. Potrošeni ljudski resurs. Čak i u Crkvi. Nažalost. Ali, to moje nažalost je dvolično. Čemu to nažalost kad sam prvi protiv onih koji samo mole i čitaju Pisma, označujući ih ekološkim problemom i potrošenim ljudskim resursima. Tko zna hoće li ikada doprijeti do mene velika mudrost retka iz Pisma kako sve ima svoje vrijeme.