Zahvalnost
Na kraju mi je preostala zahvalnost. I za ona iskustva gdje sam s neugodnim osjećajem trebao stajati pred tobom. Došao sam do spoznaje o zahvalnosti kroz bolna otkrića o vlastitoj slabosti. Ima istine u riječima Pisma jer kad sam slab onda sam jak. Slabost je put do zahvalnosti. Priznanje slabosti njezin je početak.
I dalje se začudim samom sebi. Tolike godine i desetljeća i tek sad se sjetim zahvaliti za otkucaje srca koje nosim u sebi. Tolike godine i desetljeća bez zahvalnosti! Pravo na samog sebe! Sve što jesam moje je i pripada samo meni! Ako je i djeljivo s drugima tek je djeljivo radi moje sebičnosti i posjedovanja.
A sve je počelo s otkrićem. Ništa neobično i ništa čudnovato. Rekao bih svakodnevno otkriće koje čovjeka odjednom zapljusne i zaustavi u mjestu, na trenutak izgubiš tlo pod nogama i na trenutak se sve oko tebe sruši. Otkriće ograničenja. Otkriće granice. Slabost je granica i ograničenje koje ne mogu svladati. Fizička slabost. Duhovna. Psihička. Emotivna. Ljudska.
Za nekoga nezahvalnog poput mene susret sa slabošću je mjesto protesta i agresije. Tko me smije ograničiti, ukazati mi na moje slabosti? Tko se drznuo otkriti mi ono što sam oduvijek u sebi nosio, krhkost, prolaznost, vremenitost? Tko je bio dovoljno hrabar skinuti mi ljuske s očiju i pokazati mi moju slabost?
Okrenuo bih se oko sebe tražeći krivca, osvrtao bih se oko sebe tražeći onoga ili onu koji su to učinili? Ali, nije bilo nikoga. Nitko nije stajao s druge strane, nitko nije upirao prst u mene, nitko me nije ismijavao, nitko me nije vrijeđao i omalovažavao.
Na drugoj strani stajao si ti. Ni ti nisi činio ništa kako bi me ponizio. Nisi me prozivao, a imao si pravo. Nisi me grdio, a mogao si i trebao si. Nisi mi prijetio, a bilo bi dobro da jesi. Nisi činio ništa od onoga što bih očekivao kad se radi o čovjekovim slabostima i načinima kako ih se otkriva i iznosi pred druge.
Jednostavno tek stajao si tamo i gledao u mene. U načinu na koji si me gledao nešto me dotaklo, čak i zaboljelo. Nitko me dotad tako nije pogledao niti gledao. Taj pogled čist od svake osude, oslobođen od bilo kakve predrasude, taj pogled neopterećen mojim slabostima, taj pogled u kojem sam mogao naslutiti kako postoji početak i s tobom se uvijek može početi iznova.
Ipak, tvoj pogled nijemo je govorio i postavljao uvjet. Slabost. Kao da si mi govorio pogledom otkrij mi svoje slabosti, reci mi što si učinio, priznaj mi ono od čega se skrivaš i od čega bježiš, kao da si me pogledom pitao čega se plašiš, čega se bojiš, čega te je strah.
Dok si me tako gledao meni je u glavi bio redak Pisma kojim sam pitao samog sebe hoće li Gospodin okrenuti pogled od mene, hoće li milost svoju odvratiti od mene, hoće li me zaboraviti. I ja sam te pogledom pitao hoće li se to dogoditi? Dogodilo se nešto. Neka to ostane između tebe i mene. Na kraju mi je preostala zahvalnost. I reci iz Pisma jer snaga se u slabosti usavršuje.
Hvala ti.
