Utorak, 11 svibnja

Kršćanstvo igre


U romanu Johna Fowlesa The Magus (Čarobnjak) susrećemo lik Nicholasa Urfea. Nicholas prihvaća posao učitelja na jednom grčkom otoku gdje upoznaje neobičnog i enigmatičnog vlasnika dijela otoka Mauricea Conchisa. Uz Conchisa Nicholas upoznaje i Lily u koju se zaljubljuje. Nicholas ulazi u neobičan svijet glume, kostima i neobičnih pojava imajući dojam da je cijeli otok jedno veliko kazalište u kojem je on jedini gledatelj neobične predstave kojoj ne zna ni početak ni kraj. Tek kasnije se otkriva da je cijela ideja oko uloge Conchisa i drugih živopisnih likova bila ideja koja je nastala u glavi Nicholasove djevojke Alison. Alison je poput redatelja koji vuče sve konce u svojim rukama. Ona koja stoji skrivena iza zastora. Na kraju romana Nicholas ošamari Alison jer trenutak i mjesto gdje se nalaze njemu izgleda kao još jedna kazališna scena, a ne stvarni događaj.

Roman završava bez mogućnosti da se stvarno zaključi misli li Nicholas da predstava još uvijek traje ili je završena. Ostavlja se prostor za različite interpretacije. Nicholas prihvaća Conchisovu ponudu da sudjeluje u nečemu što mu se u početku činilo kao bezazlena igra. Međutim, kako igra odmiče, stvari postaju ozbiljnije i realnije. Ali ne za glumce, nego za samog Nicholasa. Što se više upušta u predstavu i igru, Nicholas sve više počinje uviđati kakav je on kao čovjek i karakter. Od površnog i nezainteresiranog čovjeka pretvara se u čovjeka iz kojega na površinu isplivavaju neugodne skrivene stvari o kojima je šutio ili ih se stidio. Igra je prestala biti bezazlena.

Igra nas asocira na nešto neozbiljno. Neobvezno. Usputno. Igrati se ponekad znači gubiti vrijeme. Ne raditi ništa ozbiljno. Međutim, igra je ponajmanje neozbiljna stvar. Određene igre mogu izbezumiti same igrače. Iscrpiti njihove mentalne i fizičke snage. Od gubitka u nekoj igri čovjek se ponekad ne uspijeva cijeli život oporaviti. Neka igra ostavlja trajne posljedice na cijele grupe i zajednice. Igra ide ukorak s riječima i osjećajima poput tragedija, katastrofa, kataklizmi, smaka svijeta. Igra može biti brutalna i surova. Čak i ono upozorenje da se nečim ili nekim ne bi trebalo igrati pokazuje kako igra može postati vrlo ozbiljna, uvući u sebe cijelog čovjeka, pa čak i njegovo postojanje i postojanje ljudi oko njega.

Izgleda da je sve što je Alison htjela od Nicholasa bilo nastojanje da Nicholasa navede da shvati kako igra može postati itekako ozbiljna kada je čovjek površan i neodgovoran prema samoj igri. Nisu samo u pitanju pravila. Kao da igra ima određenu svetost koju se ne smije olako shvaćati niti nonšalantno pristupiti. Paradoksalno, i najobičnija igra traži određenu i duboku ozbiljnost.

Čitajući o Nicholasu i njegovom lakonskom pristupu ozbiljnosti igre u koju je uvučen jer je slobodno na nju pristao, dolazimo do jednog kršćanskog fenomena pomiješanog s iskustvom života, koji možemo nazvati kršćanstvo igre. Kršćanstvo igre nije položaj Boga u odnosu na čovjeka, nego položaj čovjeka u odnosu prema Bogu. Kad Bog pred čovjeka postavi određene zahtjeve, norme i pravila, Bog na neki način upućuje poziv čovjeku da sudjeluje u igri. Nije problem u Bogu koji igru shvaća izrazito ozbiljno, nego u čovjeku koji površno i iz dosade prihvati igru i njezina pravila. Kako igra napreduje, čovjek osjeća njezinu težinu i ozbiljnost.

Kršćaninu se događa ono što se događa Nicholasu. Igra počinje utjecati na njega i izvlači na vidjelo i ono neugodno o njemu. Sudjelujući u kršćanstvu igre kršćanin se ponekad neoprezno i nepažljivo upušta u igru s Bogom, misleći da je zaista u pitanju samo igra. Međutim, igra s Bogom mijenja kršćanina. Određena pravila igre postaju ne samo nesnosna nego i izrazito neugodna. Promjena. Obraćenje. Promjena života. Priznanje krivnje. Obećanje da se više neće živjeti nemoralno. Božja igra s kršćaninom postaje preteška za kršćanina. Kako bi se kršćanin izvukao iz igre on pokušava samoinicijativno ili promijeniti pravila igre ili ih ublažiti. On time neće Boga učiniti milosrdnijim i boljim, nego želi sebi olakšati samu igru. Osloboditi se. Pravila igre postaju kruta. Despotska. Krvnička. Zatvorska. Bog je satrap i mučitelj.

Kršćanin se ponaša slično Nicholasu. Nicholas kada uviđa ozbiljnost igre cijelo vrijeme pokušava ublažiti pravila. Ukinuti ih. Osloboditi se pravila. Nicholas se mijenja i to mu se ne sviđa. Pravila igre na koja je nerazmišljajući pristao postaju izrazito neugodna čak i opasna za njega. Svi drugi likovi (Conchis, Lily, Karl, sluškinja Maria) igraju uloge u igri i ne odstupaju od igre. Ono što je Alison s njima dogovorila oni vjerno igraju i glume u predstavi. Nicholas prebacuje  na njih odgovornost za vlastitu glupost što je pristao na igru.

Kršćanin kada se upusti u igru s Bogom može doći u sličnu situaciju. Prebacivati odgovornost na Boga za igru na koju je pristao jer više ne može podnijeti igru koja ga mijenja. U jednom trenutku igra s Bogom može postati vrlo opasna i pogubna za kršćanina. Ali ne zbog Boga koji se ne mijenja niti mijenja pravila igre. Kršćanin je taj koji opasno pleše po rubu pokušavajući ukinuti pravila igre s Bogom uvodeći neka nova i drugačija pravila koja malo-pomalo izobličuju Boga i cijelu igru koja postaje nešto potpuno drugo. Igra čovjeka sa samim sobom bez Boga u igri kojoj je čovjek sam izabrao i odredio pravila.

Kršćanstvo igre može biti pogubno i opasno. Kao i svaka neozbiljna igra vrlo brzo čovjeka dovede u stanje u kojem čovjek želi i dalje igrati, ali ne prema pravilima koja postoje. Kako bi pobjegao od ozbiljnosti igre s Bogom i njezinih pravila, kršćanin formira vlastitu igru s pravilima, ali bez Boga. U tom trenutku stvaranja nove igre s njenim pravilima kršćanin se oslobađa Boga kao nepoželjnog i neugodnog igrača. Odnosno, Bog može sudjelovati u igri, ali prema pravilima koje je stvorio kršćanin.

Ponekad je kršćaninu mudrije ne upuštati se u igru s Bogom. Ili prihvatiti dio pravila za koja barem može obećati pokušati da će ih se držati tijekom igre. Jer kršćanstvo igre nije ništa drugo nego čovjekovo neozbiljno i površno igranje sa stvarima koje vole igru i želje u njoj sudjelovati, ali prema ozbiljnim i ne tako lako promjenjivim pravilima. Bog rado sudjeluje u igri, ali je smrtno ozbiljan što se tiče pravila igre i ozbiljnosti same igre. Kršćanstvo igre je neka forma podsmijeha i neozbiljnosti prema onoj mudrosti kako se s nekim stvarima ne bi trebalo igrati. Dapače, kršćanstvo igre predlaže da se sa svim stvarima može i treba igrati jer je čovjek apsolutni pronalazač igara i pravila.

Kršćanstvo igre tako postaje fenomen ukidanja svetog. Kao što je Nicholasa sudjelovanje u igri zamalo koštalo pameti i života, čovjeka su njegove  igre s pravilima koje je sam bez ikoga stvorio stvarno koštale života, stradanja, patnji i umiranja. Ne bi se trebalo olako upuštati u kršćanstvo igre. Pametnije je priznati Bogu da ne želimo igrati jer su pravila njegove igre suviše zahtjevna. Bog pronađe način da prilagodi igru i pravila našoj ljudskoj slabosti i grešnosti. Pristati na igru s Bogom neozbiljno, površno, bez razmišljanja i lakonski može imati neugodne i pogubne posljedice. Bog se voli igrati. Ali u igri je strašno ozbiljan i pazi na pravila i ne bi se trebali neoprezno upuštati u igru s njim. Kako igra odmiče postaje sve ozbiljnija za čovjeka i Bog nije netko tko je baš tako sklon mijenjati ili čak ukidati pravila kao što nas kršćanstvo igre zna zavesti i navesti da se olako upustimo u igru s Bogom.

Bog nije redatelj predstave ni glumac na sceni. Bog je stvaran i živ. I igra s Bogom je živa. I stvarna. Bog je svet. Igra s Bogom je sveta. Kršćanstvo igre ukida svetost ukidajući pravilo igre koje dolazi iz područja zabranjenog i onostranog: s nekim stvarima se ne treba igrati. Pogotovo ne prema izmišljenim pravilima koja ukidaju i dokidaju svetost same igre i igrača koji joj je postavio onostrana pravila. Neka pravila su nepromjenjiva. I baš jer su takva, igra ima smisao. Igra je ozbiljna. I sveta.