Zablude i iluzije

Možda sam tad i ponajbolje dokučio vlastitu slabost. Moju dvoličnost. I ono neopisivo licemjerje iza kojega sam skrivao praznu misao o tome kako volim sve ljude i svakog čovjeka. Nema bolnijeg otkrića od nesposobnosti da se voli i ljubi čovjeka pored sebe. Jednog čovjeka. Tek jednu živu i stvarnu ljudsku osobu.

Koliko je napora potrebno za tu jednu običnu i svakodnevnu ljudsku ljubav. Koliko je potrebno samoprijegora i odricanja od sebe. Čak i za nju čini mi se nisam dovoljno niti jak niti sposoban. Velika je tegoba pokušati svaki dan dati smisao ljubavi prema jednoj te istoj osobi. Njezinim slabostima. Nedostatcima. Svemu onome što kod nje ne podnosim. Suzdržati se od želje da je mrzim jer je ne mogu do kraja prihvatiti.

Težina svakodnevne ljubavi nigdje mi nije odjeknula tako teškom kao u Pismu i odnosu Oca prema starijem sinu. Njega uvijek mrzovoljnog i ogorčenog trebalo je ljubiti. Ne na silu. Ne jer se mora. Nego iz nepatvorene slobodne odluke da ga se ljubi baš kao takvog sina, a ne idealnog i izmišljenog. Tog namrgođenog čovjeka koji je s pravom prigovorio Ocu trebalo je ljubiti i nakon povratka njegova mlađeg brata.

Otac je trebao uložiti dodatni napor u već tešku ljubav kojom je šutke ljubio starijeg sina. S povratkom mlađeg brata ljubav je postala i teža i zahtjevnija za Oca. Kako objasniti starijem sinu da on voli i njegovog mlađeg brata? Kako izbjeći napade bijesa i ljubomore starijeg sina ne na Očevu ljubav, nego na Očevo odbijanje da bude pravedan prema onom mlađem? Jer ipak je zaslužio biti kažnjen, a onda neka se goste i vesele, neka mu stavlja prsten i obuću i neka ga oblači u haljinu. Ali ne prije nego ga pravedno kazni zbog učinjenog.

Očev neobjašnjivi postupak možda se može objasniti tek idejom kako ispod dubine neke ljubavi postoji još veća dubina na koju se ljubav oslanja i iz koje crpi samu sebe. Ona duboka dubina bez dna koju ljudskim jezikom opisujemo kao oproštenje. Jedino se oproštenjem koje je dublje od same ljubavi može objasniti ono što Otac čini. Očeve postupke nekad pokušavam promotriti kao svoje vlastite.

I ono što odmah naslućujem jest kako manjak ljubavi prema čovjeku pored mene počiva na odsutnosti oproštenja. Ne moći oprostiti isto je što i ne ljubiti. I ne ljubiti isto je što i ne oprostiti. Ne znam što zapravo dolazi prvo i završava kao posljednje od ovoga dvoga? Ljubi li se prvo kako bi se opraštalo ili se prvo oprašta kako bi se onda ljubilo? Bilo kako bilo, moja nemoć da ljubim čovjeka pored mene ima sigurno duboke i trajne veze s pitanjem mogu li tom čovjeku oprostiti ili ne. I to za mene nije hipotetska situacija. Što bih učinio kad bih i ako bih… Takve izmišljene situacije su poput ljubavi Oca prema idealnom i izmišljenom starijem sinu. Bespredmetno je tu govoriti o tome hoću li ljubiti i hoću li oprostiti.

Ljubav i oproštenje se ne udjeljuju idealiziranim i izmišljenim ljudima. Niti se mogu na njima uvježbavati. Meni ne pomaže izmišljanje ljudi koje trebam voljeti ili im trebam oprostiti. U tim idealnim okolnostima uvijek ljubim i uvijek opraštam, ali to nije nikakav napor i nikakva svetačka gesta. To je samo moja iluzija ili tlapnja kojom sebe pretvaram u nekoga tko ne postoji i neće postojati, a i Bog koji odobrava i blagoslivlja izmišljene ljubavi i oproštenja najdalje je od stvarnog i konkretnog evanđeoskog Oca. Nema Boga u idealnoj ljubavi prema izmišljenom čovjeku, i spasenje kroz izmišljeno oproštenje čovjeku koji ne postoji opasna je i pogubna zabluda.

Što na kraju  uopće postoji, odnosno tko? Postoji stvarni čovjek pored mene i postojim ja pored njega. Nekad mi je tako teško ljubiti ga, skoro mi je to nepodnošljiv teret i oproštenje mi se čini nemogućim. Ako postoji Bog, on ne može biti nitko drugi doli Bog. Jer ako ja ne mogu ljubiti i oprostiti, kako može netko ljubiti tolike i oprostiti tolikima?

Konkretan i stvaran Bog je onda baš ono što o njemu zapisa Pismo: Bog je ljubav, a ja bih dodao i Bog je oproštenje. Idealan i izmišljeni Bog može biti kudikamo jači i snažniji od konkretnog Boga, ali će on uvijek biti ništa više nego time snažnija i jača iluzija i izmišljotina. Zato je konkretan Bog izabrao križ. Idealan i izmišljeni Bog ne bi bio sposoban za tako konkretan i radikalan izbor. On bi poput mene bio sposoban izmišljati i u svojoj glavi stvarati ljude koje ljubi i kojima oprašta, ali bi se uplašio i pobjegao od vidno opipljivog i tvrdog drveta na koje ga žele prikovati.

Kao što i ja nerijetko izmišljam ljude koje ljubim i kojima opraštam. Nekad se hranim vrlo opasnom iluzijom i ljubavi i oproštenja. Postajem nesposoban. Iz vida gubim kako je možda najautentičniji put do Oca ako ništa drugo barem jedan konkretan pokušaj ljubavi i oproštenja prema čovjeku čije je tijelo tu pored mene, stvarno i konkretno kao što stariji sin za Oca nije bio idealan i izmišljen, nego vrlo stvaran. I njegovo ogorčenje i mržnja prema mlađem bratu bila je jako opipljiva. Takvog sina je Otac ljubio. I oprostio mu.