Nedjelja, 28 veljače

Kršćanstvo oduševljenja


U romanima Andreja Nikolaidisa Mimesis i Odlazak susrećemo jedan zanimljiv ženski lik. Teu. Ona je suprotnost mizantropiji, cinizmu i sirovom realizmu glavnog lika. Možda je to i razlog zašto je glavni lik voli i zaljubljen je u nju, makar između njih nerijetko dolazi i do žestokih prepirki. Ono što glavnog lika privlači Tei njezin je nezaustavljivi entuzijazam. Neprestana potreba da svijet mijenja i da nešto konkretno u tom smislu učini. Tea je buntovnik. Ide na proteste. Pokreće akcije. Organizira sabotaže.

Tea je slika čovjeka koji ne odustaje od svojih ciljeva i snova. Čovjeka koji je spreman ostaviti sve, napustiti sve i otići u dalek i nepoznat svijet kako bi se tamo borio za nešto. Ili za nekoga. Za pojedinca. Za grupu. Za obespravljene. Za manjine. Međutim njezin entuzijazam nije bez utemeljene kritike koja nerijetko dolazi kroz usta glavnog lika. Njega koji ili više ne vjeruje da pojedinac nešto može učiniti u svijetu ili vjeruje da se život živi svakodnevno i uobičajeno. I da je pravo junaštvo i snaga ne toliko juriti po svijetu nego ostati ondje gdje živiš i izboriti se sa svakodnevnicom i njezinim zahtjevima.

Lik kojega Nikolaidis predstavlja kroz Teu podsjeća na nekoga tko se smatra odgovornim za sve probleme svijeta, dok svoje stvarne i svakodnevne probleme zaboravlja i ne rješava. Tea neodoljivo podsjeća na one likove iz evanđeoske prispodobe koji budu oduševljeni riječju, ali je vrlo brzo zaborave i od nje odustanu. Njezino oduševljenje je zarazno. Glavni lik snagu da trpi i podnosi besmisao života kao da pronalazi u njezinom ponekad iracionalnom, ali intenzivnom oduševljenju, potrebom da svijet promijeni i učini ga boljim mjestom. Tea je suvremeni nomad. Putuje svijetom i pokušava nešto promijeniti. Negdje nešto uspije. Negdje doživi fijasko.

Ono što Tea živi i pokušava ostvariti pronalazimo i u kršćanstvu. Ne u vidu sukoba, ili prijepora, ili svađe. Pronalazimo ga u vidu pitanja: što je važnije – promijeniti svijet ili promijeniti sebe? Što je zadaća kršćanstva: mijenjati svijet ili živjeti svakodnevni život i unutar njega mijenjati pomalo i sebe i svijet oko nas? Ili oboje? Glavni lik sa svojim nesmiljenim i brutalnim realizmom služi kao nekakav uteg, kao mjesto gdje se Tea može slobodno vratiti u stvarnost i priznati sebi da u nečemu nije uspjela. Neki dio ili komad svijeta ostao je nepromijenjen usprkos svim njezinim naporima i akcijama.

Postoji u kršćanstvu iskustvo koje je identično onomu što opisuje Nikolaidis kroz lik Tee. Fenomen oduševljenja. Taj fenomen na različite načine i u različitim vremenima od vremena do vremena zahvaća različite kršćane. Ponekad donosi iznimne rezultate koje je teško objasniti ljudskim mjerilima kao recimo nastanak i bujanje nekih redovničkih redova u srednjem vijeku. Ili nastanak različitih pokreta koji mogu zahvatiti široke slojeve kršćana i polučiti velike rezultate od kojih kasnije kršćanstvo i Crkva žive i na njima se napajaju i inspiriraju. Kao recimo mučeništvo i svetost.

Međutim, što kada oduševljenje ne donose željeni rezultat? Kada mi sami oduševljeni ne uspijemo ostvariti ono što smo zacrtali? Je li to znak da trebamo prestati biti kršćani i vjernici? Je li to znak da Bog nije na našoj strani? Pojedinačni kršćanski život ponekad se nađe u ovoj dilemi. Oduševljeno se krenulo. Vjerovalo se da se sve može postići. Svaka prepreka zaobići. Svaki grijeh i slabost svladati bez ikakvog napora i truda. Nekako se činilo da će oduševljenje iskorijeniti sve ono grešno u nama i da se od nas neće ništa drugo zahtijevati osim da stalno podgrijavamo plamen oduševljenja koji je u nama. Ipak, smisao i sadržaj svih oduševljenja je u konačnici da se ugase i prestanu ili da na neki drugi način nastave postojati, ali ne više kao oduševljenje. Jer neka od njih prestanu postojati. Neka se opet pretoče u stanja, u stavove, u načine ponašanja. Svako oduševljenje je ili poput snažne eksplozije ili poput snažna plamena. Kad se događa zaboravimo da ćemo morati raditi i truditi se da plamen gori ili barem da pomalo tinja, da se ne ugasi. Poneseni eksplozijom i plamenom oduševljenja mislimo da će uvijek trajati. I da neće trebati ništa raditi.

Ima jedna misao sluge Božjeg Petra Barbarića koja kaže da je najbolji put u nebo vršiti svoje svakodnevne dužnosti. A u svakodnevnim kršćanskim obvezama i dužnostima bilo koje vrste nećemo uvijek pronaći oduševljenje kao plamen kojim ćemo gorjeti da ih izvršimo. Dapače, veliki broj dnevnih i običnih kršćanskih obveza ponekad kao da ne daju oduševljenju da raste i da se razvije. Kao da ga guše i ne daju mu disati. Može li početno oduševljenje kojim je bila prožeta naša osobna vjera prerasti u jednu vrstu čvrstog i stabilnog stava da ćemo živjeti svakodnevno, obično svoju kršćansku vjeru u stvarima koje su daleko od reflektora i publike. Jer dobar dio svakodnevnog kršćanskog života kao da se živi u skrovitosti.

Nije riječ o skrivanju kršćanstva. Ili skrivanju onoga da sam kršćanin. U pitanju su područja života koja su godinama za nas ista, svakodnevna i obična od ustajanja do odlaska na spavanje i nisu izloženi ničijim pogledima. Područja koja se tiču ponašanja prema ukućanima, članovima obitelji, kolegama na poslu, dnevnim obvezama i dužnostima koje imamo kao i većina drugih ljudi. Prvotno se nekomu može činiti banalnim, pomalo i cjepidlačenjem da se određene svakodnevne životne situacije mogu i trebaju živjeti kršćanski. Međutim, toliko je dnevnih okolnosti i trenutaka gdje se može barem pokušati živjeti kršćanski. Odgovorno korištenje vremena koje imamo na raspolaganju, ponašanje prema kolegama s kojima radimo, odnos prema roditeljima ili djeci, odnos prema poslu koji nam je povjeren.

Kršćanstvo oduševljenja kao fenomen ponekad ima tendenciju ili čak i napast da svakodnevni ljudski život kršćanina proglasi područjem koje nije ni od kakvog evanđeoskog i kršćanskog interesa. Ponekad ono zahtijeva da se isključivo djeluje na veliko i masovno zaboravljajući na svakodnevnicu kao mjesto življenja vjere. Događa se da svakodnevnica i običnost kršćanskog života prestanu biti kršćanske i vjerničke jer ih oduševljenje svojom snagom i moći jednostavno na neko vrijeme pomete i skloni u stranu.

Je li to ona skrovitost o kojoj je Isus govorio i za koju je redovito optuživao farizeje da je nemaju u svom vjerničkom i molitvenom životu? Što je Isus njima prigovarao? Zar kao kršćani ne trebamo javno moliti i ispovijedati svoju vjeru? Zar se ne trebamo javno angažirati u onim društvenim, političkim i medicinskim pitanjima koja su usko povezana s našim kršćanskim shvaćanjem čovjeka? Je li moguće da je Isus prigovorio farizejima da svoju vjerničku oduševljenost nisu znali rasporediti i na svoj privatni vjernički život, pa je od njih prema njegovom mišljenju ostala fasada, odnosno obijeljeni grobovi?

Kršćanstvo oduševljenja može čovjeka isprazniti od nutarnjih čvrstih stavova i uvjerenja, pretvoriti ga u obijeljeni grob koji tek izvana još sebe smatra kršćaninom, dok se u svojoj svakodnevnici i praktičnim dnevnim životnim djelima više ne pokazuje i ne primjećuje da je kršćanin. Kršćanstvo oduševljenja da bi donijelo plodove nekako mora zahvatiti čovjekovu svakodnevnicu i običnost dnevnog života i pretočiti se i pretvoriti u čvrst i dugoročan stav.

Otprilike kao što se oduševljena ljubav muškarca i žene pretvori u čvrsto i stabilno prijateljstvo i podršku u braku. Ono početno oduševljenje jedno drugim s vremenom se mirno prelilo u njihov svakodnevni život. Ponekad imamo problema s ovim odnosom između oduševljenja i svakodnevnice u koju smo uronjeni. Ponekad ne uspijevamo pomiriti oduševljenje i svakodnevnicu. Događa se da oduševljenje razori svakodnevnicu i praktični dnevni život i pretvori ih u nepodnošljiv teret od kojega bježimo i kojega više ne želimo. Kao što se događa da svakodnevni život utječe i smanjuje naše oduševljenje.

Međutim, čovjeku kršćaninu neizbježno od vremena do vremena nailaze vrijeme i trenutci u životu kada će se morati svojski potruditi povezati oduševljenje i svakodnevnicu. Povezati skrivenost, običnost, skrovitost i pokazivanje, javnost reflektore i publiku. Čini se da je to jedan od smislova koju ima rečenica sluge Božjeg Petra Barbarića o kršćanskom životu koji dostiže svetost tako da svakodnevno kršćanski i vjernički živi svoj dnevni život, obveze i dužnosti sjećajući se prvotnog oduševljenja koje je od eksplozije i snažnog plamena preraslo u malu i nejaku, ali čvrstu i stabilnu vatru kršćanske vjere koja grije kršćanina u njegovim običnim i dnevnim životnim okolnostima i trenutcima kada nema više snažnog i eksplozivnog  oduševljenja.