Antagonističko kršćanstvo
Pojmom antagonizam opisujemo stanje odbijanja ili gnušanja. Osjećamo antagonizam kao jako iskustvo kojim ne prihvaćamo određenu stvarnost. Antagonizam nije samo stanje u kojem odbijamo i ne priznajemo ili jednostavno mrzimo. Antagonizam s vremenom može prerasti u stanje zaborava ili ravnodušnosti. Svjesno ili nesvjesno izrazit antagonizam osjećamo prema umiranju i smrti jer se smrt javlja kao stanje kojega se gnušamo i koje nam je odvratno, a protiv kojega smo nemoćni. Antagonizam prema smrti pojačava se sa spoznajom o našoj nemoći pred njom.
Antagonizam uključuje u sebe odbijanje, gnušanje, nemoć i mržnju. Nije nam teško shvatiti kada nam netko kaže kako se gnuša smrti i kako je mrzi jer ne može protiv nje učini ništa. Način na koji se čovjek može nositi sa smrću jesu zaborav i ravnodušnost prema iskustvu smrti koje pogađa ljude oko njega. Tako se čovjekov antagonizam prema smrti pretvara u odsutnost osjećaja žalosti zbog umiranja i smrti drugih. Tek u vlastitom umiranju moguće je da se antagonizam prema smrti javi u jačem intenzitetu kao mržnja i nemoć pred konačnim iskustvom fizičkog okončanja života.
Čovjekov antagonizam prema smrti može se protegnuti i na antagonizam prema Bogu koji dopušta smrt, doima se nemoćnim pred njom i u krajnjoj liniji ne sprječavajući smrt pokazuje manjak empatije prema čovjekovoj umirućoj agoniji. Smrt kao iskustvo zla Boga može pretvoriti u objekt mržnje i gnušanja.
U ovoj egzistencijalnoj dilemi oko umiranja i smrti kao još uvijek neobjašnjivog zla koje se čovjeku događa rađa se fenomen antagonističkog kršćanstva. Antagonističko kršćanstvo je skup ili set ideja ili praksi kojima se umiranje i smrt ne niječu nego se u čovjeku stvara osjećaj ili iskustvo zaborava i ravnodušnosti prema smrti.
Antagonističko kršćanstvo može doći iz samog kršćanstva ili izvan njega. Nije zajednički izvor fenomena, nego identično nastojanje da se stvarnost smrti i umiranja podredi zaboravu i ravnodušnosti s obzirom da ih se ne može ukinuti kao postojeću stvarnost. Antagonističko kršćanstvo počinje kao sumnja zbog nemogućnosti da se pronađe adekvatno i zadovoljavajuće objašnjenje istovremeno prisutnosti Boga i zla u svijetu. Nakon neuspjelih pokušaja da se od Boga izmoli uklanjanje smrti iz stvarnosti, slijedi pobuna protiv Njega kao forma gnušanja i mržnje prema stvarnosti i Bogu koji ju je stvorio. Nakon što se mržnja i gnušanje stabiliziraju nastupa razdoblje pokušaja zaborava i ravnodušnosti prema smrti i umiranju.
Antagonističko kršćanstvo ne ide za tim da zaniječe smrt kao stvarno iskustvo, nego ide za tim da čovjek zaboravi da smrt postoji kao realnost. Na mjesto stvarne smrti stupaju različite ideje ili prakse od apsolutnog duha, moralne dužnost do kapitala kojima se ne niječe smrt, nego se čovjeka nastoji uvjeriti da zaboravi postojanje smrti. Antagonističko kršćanstvo u bilo kojoj formi od filozofske do političke nije obećanje zemaljskog raja besmrtnosti, nego pokušaj kolektivnog zaborava postojanja umiranja i smrti unutar fizičkog svijeta i postojanja. Zemaljski raj nije fizička i duhovna besmrtnost, nego kolektivno-trajna amnezija o umiranju i smrti.
Antagonističko kršćanstvo uvijek je neprijateljski raspoloženo prema kršćanskom događaju Uskrsnuća. Neprijateljstvo nije intenzivno zbog vjere u život nakon fizičkog umiranja i smrti. Antagonističko kršćanstvo ne želi ponuditi nikakav odgovor na ovaj problem jer ga se u konačnici ne tiče. To je posao religije i vjere. Antagonističko kršćanstvo neprijateljski se postavlja prema događaju Uskrsnuća jer je Uskrsnuće potvrda postojanja umiranja i smrti. Događaj Uskrsnuća uvijek i trajno otima smrt iz zaborava i ravnodušnosti kojemu antagonističko kršćanstvo teži u svom kolektivnom pohodu na smrt ne da ju fizički i stvarno ukine, nego da ju preda zaboravu i podredi ravnodušnosti.
Teološki, Kristovo Uskrsnuće događaj je spasenja, vrhunac i konačno iskustvo pobjede nad smrću. Filozofsko-egzistencijalno Kristovo Uskrsnuće je trajna i uvijek prisutna potvrda postojanja smrti kao zla u svijetu kojega nastanjuje čovjek. Antagonističko kršćanstvo preko pokušaja zaborava smrti teži ideji zaborava zla kao stvarnosti prisutne i djelatne u čovjeku i izvan njega. Još tamo od Stvaranja smrt se potvrđuje kao najgore zlo koje je pogodilo čovječanstvo i Sveto Pismo je s teološko-vjerničkog gledišta povijest jednog uspješnog pokušaja uništenja smrti. Ali ako je Sveto Pismo povijest jednog takvog pokušaja, onda je opet filozofsko-egzistencijalno-politički Sveto Pismo i dokaz postojanja smrti kao zla u čovjeku i svijetu kojemu čovjek ne nalazi apsolutno racionalnog objašnjenja.
Antagonističko kršćanstvo gnuša se Svetog Pisma i ono mu je odbojno ne jer ono piše o preobraženom životu koji je čovjeku omogućen kao mogućnost kroz događaj Uskrsnuća. Antagonističko kršćanstvo gnuša se Svetog Pisma jer je ono potvrda postojanja umiranja i smrti. Antagonističko kršćanstvo nikad nije tvrdilo da je sposobno osigurati čovjeku fizičku besmrtnost na zemlji kroz zemaljski kraj. Ono nastoji osigurati iskustvo zaborava i ravnodušnosti prema smrti, a time i prema postojanju zla kao stvarnosti. Događaj Uskrsnuća i Sveto Pismo kao vjernička povijest spasenja postaju kamen spoticanja jer svojom prisutnošću i stvarnošću potvrđuju postojanje smrti i zla kojima čovjek ne može uvijek dati racionalno utemeljenje i objašnjenje.
Antagonističko kršćanstvo teži prema zaboravu smrti i zla u svijetu, dok događaj Uskrsnuća teži razotkrivanju stvarnosti smrti i zla u čovjeku. Događaj Uskrsnuća je filozofsko-egzistencijalno-politički problem jer ne dopušta da umiranje i smrt čovjeka padnu u zaborav i da čovjek izbjegne osobnom i kolektivnom osjećaju i iskustvu brige, agonije i patnje. Za antagonističko kršćanstvo Kristovo Uskrsnuće nepodnošljiv je događaj nezaborava umiranja i smrti kojega tek vjera interpretira ne kao pitanje zaborava smrti i umiranja, nego kao mogućnost trajnog i neprekinutog života i življenja onkraj zemaljskih rajeva i neuspjelih pokušaja zaborava i ravnodušnosti prema zlu umiranja. Za antagonističko kršćanstvo Kristovo uskrsnuće događaj je nezaboravljanja prisutnosti zla u svijetu, ali za vjeru je ono neobjašnjivo svjedočanstvo, odnosno otajstvo kojim se potvrđuje ne uvijek do kraja nama očita i vidljiva božanska moć i snaga pobjede nad zlom.
