Duhovni barbarizam


Rod Dreher u svojoj knjizi The Benedict Option: A Strategy for Christian in Post-Christian Nation opisuje tri međusobno povezana fenomena. Jedan od njih je moralno-terapeutski deizam, drugi je barbarizam i treći je sloboda bez dobrote. Moralno-terapeutski deizam prema Dreheru se najviše susreće kod mladih i sastavljen je od vrlo jednostavnih premisa: Bog je stvorio svijet i nadgleda ga, Bog želi da budemo dobri i fer, smisao je života biti sretan i osjećati se dobro u svojoj koži, Bog je nepotreban osim ako je potrebno da riješi problem. Moralno-terapeutski deizam Dreher opisuje šaljivo kao Bog nije mrtav ali je u hospiciju i za njega se brinu dok leži u krevetu. Dreher kao poseban problem u moralno-terapeutskom deizmu vidi pitanje dobrote jer se dobrota identificira s nutarnjim osjećajem zadovoljstva ili nezadovoljstva koji se temelji na subjektivnim iskustvima.

Vraćajući se na jednog filozofa koji je o tome govorio na području moralne filozofije – Alasdaira MacIntyrea – i koji je govorio o fenomenu emotivizma, Dreher ide dalje u svom shvaćanju moralno-terapeutskog deizma, videći u njemu oblik barbarizma. Dreherovo razumijevanje barbarizma ne ide u smjeru kulture jednog naroda i kulture nekog drugog naroda kao što su za Grke svi koji nisu govorili grčkim jezikom bili barbari, nego barbarizam razumijeva kao rušilački pohod i razaranje onoga što ovdje možemo nazvati institucijama duha.

Te institucije duha su tradicija, prošlost, povijesno pamćenje i moralna pravila koja su utemeljena na institucijama duha. Za Drehera moralno-terapeutski deizam je oblik duhovnog barbarizma koji razara zdravo tkivo društva kao što je obitelj i institucije koje su s njom povezane. Riječ je o barbarizmu koji napada institucije duha pa ga možemo nazvati i duhovnim barbarizmom. Duhovni barbarizam dobrotu razumije kao emotivizam na moralnom području, a to se pojednostavljeno može prevesti u osjećam se, dakle jesam. Duhovni barbarizam nepotrebnim smatra moralna pravila koja su nastala i razvila se kroz tradiciju i povijest kao i institucije koje su sudjelovale u izgradnji tih moralnih pravila, kao što su religija, književnost, narodni običaji, jednom riječju sve ono što se naziva kulturom. U tom kontekstu duhovni barbarizam je neprijatelj kulture i kulturnih tradicija, prvo jer ih ne smatra uopće relevantnim za sadašnjost, a drugo i važnije, smatra ih neprijateljima slobode.

Tu dolazimo do trećeg fenomena o kojem Dreher govori, a to je sloboda bez dobrote. Biti slobodan i biti dobar se razumijeva prema tome koliko prepreka je potrebno ukloniti da bi se osjetilo slobodnim. Što više uklonjenih prepreka slobodi to je čovjek bolji. Rastom slobode raste i dobrota čovjeka. Duhovni barbarizam koji je sklon pustošenju i uništavanju moralnih pravila ukorijenjenih u tradiciji i kulturi, smatra da se konačno dobrota postiže apsolutnom slobodom pojedinca, ukidanjem svih kulturnih i tradicijskih institucija i moralnih zakona. Tek s njihovim ukidanjem čovjek postaje slobodan i apsolutno dobar. Dreher s pravom primjećuje kako je razumijevanje naravi dobrote jedan od gorućih problema jer se dobrotu svelo na isključivo čovjekov emotivni doživljaj samog sebe. Duhovni barbarizam dobrotu definira kao osjećaj zadovoljstva u činjenju onoga što nekoga čini sretnim, bez obzira u čemu se taj čin sastojao.

S druge strane, institucije duha, tradicija, kultura, prošlost, povijesno pamćenje, imaju razumijevanje dobrote kao određenog čvrstog uporišta s jasnim pravilima što se može, a što se ne može činiti, bez obzira na čovjekov pojedinačni osjećaj i kako se osjeća kad mu se nešto zabranjuje ili dopušta. Kod institucija duha čovjekova sloboda nije isto što i čovjekova dobrota, biti slobodan ne znači nužno biti dobar i moralno dobar, kao i što biti dobar ne znači biti slobodan. Institucije duha prave razliku između slobode i dobrote podređujući slobodu dobroti kao čvrstoj točki i zbog toga uskraćuju i ograničavaju slobodu onom čovjeku koji odbacuje principe i pravila dobrote.

Moralno-terapeutski deizam, kao oblik duhovnog barbarizma koji rastače i nagriza institucije duha, slobodu i dobrotu identificira kao jednu te istu stvar u čovjekom nutarnjem osjećaju zadovoljstva ili nezadovoljstva. Za moralni terapeutski deizam biti dobar i biti slobodan je jedna te ista stvar ukoliko se pojedinac osjeća psihološki i emotivno dobro u onomu što trenutačno čini, bez obzira smatraju li institucije duha njegov čin moralno zlim. Ukoliko se čovjek osjeća nezadovoljno, onda on nije slobodan i nije dobar, i stoga treba poduzeti sve kako bi nutarnje emotivno nezadovoljstvo pretvorio u emotivno iskustvo zadovoljstva.

Još je MacInytre prije Drehera primjetio ovaj fenomen u svom djelu After Virtue nazivajući ga emotivizmom. I Dreher i MacIntyre postavljaju jedno te isto pitanje: što je objektivno dobro ili zlo ako je sve prepušteno meni osobno i mom nutarnjem osjećaju? Na temelju čega ćemo prosuditi čin nekog čovjeka ako je njegovo osobno zadovoljstvo jedini kriterij dobra ili zla? Iz tog razloga Dreher moralno-terapeutski deizam naziva oblikom duhovnog barbarizma jer radikalno zahtijevajući da je osobno emotivno iskustvo temelj dobra ili zla negira bilo koju instituciju duha koja misli drugačije.

Karakterstika barbarizma kojeg Dreher ima na umu nije kultura koja govori drugačijim jezikom od njegove, nego razaranje svih kultura i institucija bez obzira kojim jezikom govore, koji moralni sustav slijede i koju religiju štuju. Temeljni princip je emotivno zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, gdje je emocija postala element koji međusobno ujedinjuje i identificira slobodu i dobrotu kao jednu te istu stvar. Krilatica moralno-terapeutskog deizma jest zadovoljan sam, dakle slobodan sam i dobar sam.

Ali zadovoljan čim i što će zadovoljiti pojedinca koji je u objektivnom i moralnom smislu krivo usmjeren, poput recimo silovatelja koji zadovoljstvo pronalazi u silovanju, pedofila koji pronalazi zadovoljstvo u zlostavljanju maloljetnika, ubojice koji zadovoljstvo pronalazi u masovnim egzekucijama??? Ali i ovakvima moralno-terapeutski deizam odnosno duhovni barbarizam priznaje da su slobodni i dobri baš zbog toga jer ih zadovoljava to što čine i jer se oni sami osjećaju zadovoljni i ispunjeni u tome što rade!!!

Ukoliko je sloboda i dobrota jednako osjećati se i biti zadovoljan sa sobom i onim što činim, onda bilo koja institucija i pravilo postaju objektivna prepreka moralno-terapeutskom deizmu, odnosno duhovnom barbarizmu na taj način da ih se proglašava neprijateljima slobode i zlima i izopačenima u odnosu na pojedince koji privatna zadovoljstva proglašavaju univerzalnim pravilima ponašanja i djelovanja.

Na taj način religije i njihove institucije, države i njihovi parlamenti, kulture i tradicije pojedinih naroda, dolaze pod udar duhovnog barbarizma tako što se cijelu religiju, državu i kulturu proglasi neprijateljem slobode i neprijateljem dobrote i ponekad samo zato jer neki moćan pojedinac, neki duhovni barbarin smatra da se zbog njegove pokvarenosti i izopačenosti trebaju religije, države i kulture potpuno ukinuti.

Za Drehera mi živimo u vremenu duhovnog barbarizma i duhovnih barbara koji pustoše sve pred sobom i nije važno kojim jezikom govori bilo koja religija ili kultura, jer duhovni barbarizam i duhovni barbari i religiju, kulturu, tradiciju, povijest vide kao prepreke i neprijatelje koje treba kolonizirati i i zatim uništiti, i to bez iznimke.


Tekst je objavljen u: Katolički Tjednik, br. 30., 29. srpnja 2018., str. 4-5.