Kršćanstvo uskrsnuća
Najteža mi je bespomoćnost. Svakodnevno je susrećem. Teško vjerujem u bespomoćnog Boga. I teologiju bespomoćnosti. Ako je Bog bespomoćan onda moja bespomoćnost nema smisla. Ne mogu vjerovati u Boga koji plače i nijemo sliježe ramenima kad me vidi bespomoćnog. Koji nemoćno širi ruke i pokušava me uvjeriti kako trebam prihvatiti. Pristao sam na moć. Bježeći od svoje vjere u bespomoćnog Boga utekao sam se svojoj moći. Nisam mogao pomiriti tako moćnog Stvoritelja i tako nemoćnog Sina i njegov Zašto si me ostavio.
U početku sam se plašio moći. Dok nisam osjetio njezinu slast. Sad više nema za mene razlike između dobra i zla. Imam moć razaranja i samouništenja. Mogu se razgraditi i fizički i duhovno i vidim to kao iskonsko dobro. Za mene više nema zla. Ni metafizičkog. Ni prirodnog. Ni moralnog. Uništenje i razaranje je dobro, a ne stvaranje. Bespomoćnost mi je odvratna. Ne volim bespomoćne. One koji mole milosrđe i milost. Traže razumijevanje. Sve su to slabići. I jadnici. U mom svijetu samo jake cijenim. One koji u rukama imaju silu i nasilje. Moć nad zlom da ga čine i naređuju. I u njemu uživaju.
Nevjerovanje u bespomoćnog Boga pretvorilo me u čudovište. Ali ja volim svoju monstruoznost. Snagu srdžbe kojom sve oko sebe poništavam. Moć mržnje kojom mogu učiniti da Stvoriteljev Neka bude postane moj Neka ne bude. Mislio sam i da je Sin poput Oca. Nemoćan i slabić. Tko bi pomislio da se u izbičevanom tijelu i probodenim rukama, nogama i boku krije bilo kakva snaga. Sve su to znakovi nemoći. Kao i kada čovjek biva nemoćan pred smrću voljene osobe tako sam bio uvjeren i o njegovom Ocu. Otac je nemoćan pred smrću Sina. Smrt vlada i Ocem i Sinom. Jer sve je na to upućivalo. Napose moć koju je križ imao nad njegovim tijelom.
Stajao sam blizu nimalo iznenađen. Njegov Bog nema moć kojom može pobijediti čovjeka. Ili svijet. Sve što se događalo upućivalo je na vlast smrti. I kad je umro na križu nisam se ni najmanje uzbudio. Bilo je predvidivo. I predviđeno. Rekao bih ništa novo pod suncem. Još kao mlad odustao sam od vjere u Boga koji čeka. I ne čini. Moj Bog uvijek je bio Bog nad vojskama, svesilni Bog, jaki Bog. Ježim se od pomisli na Boga koji ne može nešto učiniti ako to želi i odluči. Bespomoćnost ne može i ne smije biti njegova osobina! Nigdje u Zakonu to ne stoji i ne piše! Cijela njegova povijest, povijest je snage i moći. Kad se samo sjetim povijesti Izraela i onoga što je za nas učinio! Babilon, Asirija, a o Egiptu da ne govorim!
I onda se pojavio onaj rabin iz Nazareta s nekom pričom o Bogu. Sve bi bilo uredu da je naviještao nekog drugog i novog Boga. Ali ne. Taj je mladi rabin bio toliko ohol i pun sebe da je tvrdio kako je on Sin našeg Boga, naš Mesija! Ma zamisli to! Kakva oholost i kakav bogohulnik! On sin tesara koji zna samo drvo obrađivati da je Sin našeg Boga koji nas je izveo iz Egipta, koji je stvorio svijet u šest dana! On sin našeg Jahve! Hm…, ima neke poetske pravde što je završio na križu on koji je bio tesar.
Ne podnosim bespomoćnost. Mrzio sam ga zbog njegovog druženja s takvima. Slabići, jadnici, prostitutke, propalice i ološ. Mrzio sam ga i zbog njegovog propovijedanja i što je zavodio narod tlapnjama. Okreni drugi obraz, oprosti neprijatelju, moli za onoga koji te progoni. Luđak! Da molim za okupatorsku rimsku vlast i onog odvratnog Poncija Pilata! Bog ne može i ne smije biti nemoćan! Protiv sam takvog Boga i prestat ću vjerovati u njega!
Čuo sam ovih dana da je mladi rabin nestao iz groba. Nema mu tijela. Kažu grob je prazan. Uznemiren sam. Čuo sam ga govoriti nekoliko puta kako će on za tri dana sagraditi novi Hram. Nevjerojatno kakva oholost! Za tri dana! Čuo sam ga govoriti nekoliko puta o uskrsnuću mrtvih. Kakva besmislica! Da Bog umre na križu i treći dan da uskrsne, da Bog kroz nemoć i slabost postane veliki, jaki i moćni Bog! To mi je neshvatljivo. Ne trebam govoriti koliko mi je to neprihvatljivo.
Opet… Već sam star čovjek. Trsim da se ne primjećuje, ali osjećam bespomoćnost u svojim staračkim kostima i sa smjenom godišnjih doba ona postaje sve izvjesnija. Svjestan sam kako me snaga polako napušta. Još uvijek sam duboko uvjeren kako je moj Bog onaj jaki i veliki Bog nad vojskama. Jahve mu je ime. Ne znam kako bih mogao prihvatiti vjeru u uskrsnuće mrtvih. Ne mogu sebe zamisliti kako vjerujem u uskrsnuće mladog rabina iz Nazareta. Možda sam ja izgubio istinsko razumijevanje što je moć? Istina, previše i predugo sam u strukturama religiozne i državne moći. Možda se moja slika Boga iskrivila i izvitoperila do te mjere da više moć ne razumijem kao stvaranje i davanje života, nego isključivo kao moć razaranja i uništenja?
Ne znam što misliti o rabinovom uskrsnuću. Kako je moguće da se Bog tako učini poniženim i nemoćnim? Ne mogu vjerovati da je to moj Jahve i da bi bio i njegov Otac koji ga je uskrisio od mrtvih. Ako se ispostavi da je istina ono što su neke žene spominjale o njemu i praznom grobu ne znam hoću li moći vjerovati u takvog Boga. Morao bih prevrednovati sve svoje vrijednosti, izmijeniti sve svoje stavove, misli i ideje i sva tumačenja Zakona koja znam i o kojima sam poučen. Razapeti rabin koji nakon tri dana uskrsne od mrtvih! Nemoguće! Nevjerojatno!
U ovim godinama za mene nema novog početka. Preostaje mi ponovno početi čitati Zakon i Proroke. Pokušati shvatiti sve što je mladi rabin govorio i naučavao. Posebno onu njegovu rečenicu kako slobodno neka srušimo Hram, on će ga u tri dana podići. Kako će pobogu za tri dana podići Hram koji se gradio četrdeset i šest godina?! Ili kad je rekao da je vidio Abrahama, a nije imao ni trideset godina jer je uporno tvrdio prije nego je Abraham bio Ja jesam. Pa i ono njegovo čitanje Izaije u sinagogi onomad u Nazaretu. Moram ponovno čitati Pisma. Ne mogu prihvatiti bespomoćnog Boga na križu. Ne mogu. Bog na križu koji nakon tri dana uskrsne za mene je sablazan i ludost! Nemogućnost! Kako je moguće??? Vratit ću se Pismima. Možda od samog početka pogrešno čitam što znači vjerovati kako Bog ima moć i kako je on veliki i moćni Bog. Vratit ću se Pismima. I čekati vijesti o mladom rabinu. Prošlo je tri dana.