Petak, 23 listopada

(Ne)poslušno kršćanstvo


Poslušnost kao termin i kao iskustvo ponekad se u Crkvi izražava i proživljava različito. Netko zahtijeva apsolutnu poslušnost bez prigovora i refleksije, netko dopušta mogućnost kritičkog osvrta na zahtjev poslušnosti. Netko je zloupotrebljava jer ima moć i vlast. Netko je drugima predstavlja kao mogućnost zajedničke suradnje i rada na području crkvenog djelovanja.

Kada je riječ o zajedničkom vjerovanju i vjerovanjima, pitanje poslušnosti je poziv i zahtjev da se vjeruje u ono što svi vjeruju, iako postoji i ostaje otvorena mogućnost da se vjeri pristupi iz različitih misaonih i teoloških pozicija, pri čemu vjera i njezin sadržaj ne bivaju odbačeni ili ukinuti. Riječ je o poslušnosti onim temeljnim istinama vjere koje proizlaze iz njihove božanske objavljenosti. Najčešće im se osobno i vjernički pristupa kao istinama kojima biti poslušan znači osobno ih prihvatiti i vjerovati, pri čemu poslušnost nije mehaničko podlaganje istinama vjere, nego vjerničko slušanje i osluškivanje što one kao istine poručuju i traže od vjernika.

Na drugoj strani u Crkvi postoje dva iskustva poslušnosti od kojih su oba na svoj način podložna određenoj kritici. Apsolutna ili totalna poslušnost koja pretendira zahvatiti daleko i puno više od onoga što bi poslušnost obvezivala u vjerničkim i moralnim pitanjima. Ako bi netko u Crkvi pozvao na poslušnost nekoga u prijeporu oko nekog političkog ili kulturnog pitanja, može li ga se obvezati na apsolutnu poslušnost?

Međusobno neprihvaćanje i odbacivanje iste stvarnosti ne mora biti nužno objekt apsolutne poslušnosti kao što se događa da recimo unutar hijerarhije Crkve dva ili više biskupa međusobno ne dijele iste stavove oko nekog političkog pitanja u zemlji u kojoj djeluju. Može li papa jednog od njih ili više njih pozvati na apsolutnu poslušnost i odrediti kako će i na koji način odgovoriti na političko pitanje? Papa rijetko ili gotovo nikad ne čini tako nešto, osim u onim slučajevima kada se radi o istinama vjere i njihovom bilo tumačenju, bilo predstavljanju, bilo povezivanju s onim što je izvan njih. Iz iskustva Crkve čini se da se ne zahtijeva apsolutna poslušnost kojoj ne bi bilo dopušteno da promišlja, pravi refleksiju i iznosi svoje mišljenje.

Na drugoj strani susrećemo apsolutnu neposlušnost, iskustvo u kojem ne postoje nikakve vjerničke i moralne granice u mišljenju i promišljanju u odnosu na cjelokupno iskustvo i stvarnost Crkve. Iskustvo u kojem se nalazi onaj koji ne osjeća i ne doživljava da ima kakvu povezanost i sponu s bilo kojim dijelom tijela Crkve.

Oba ova iskustva najčešće se tumače izrazito juridički i faktički, što je dobro, ali nedostatno. Poslušnost u Crkvi proizlazi iz pokušaja da se razumije i shvati što je Crkva u svojoj univerzalnosti, u svim njezinim udovima kao jedno i nepodijeljeno tijelo Crkve, pri čemu se ne isključuje refleksija i kritika pojedinačnih dijelova tijela Crkve, bez obzira o kojem je dijelu tijela riječ.

Kritika pojedinog svećenika od strane vjernika laika nije nužno neposlušnost univerzalnoj Crkvi, kao i kritika koju upućuje biskup onima koji su mu suradnici i koji su mu povjereni. Poslušnost se manifestira kao suradnja, kritika, samokritika, refleksija, promišljanje, imajući pred očima iskustvo i događaj Crkve kao univerzalnog Kristovog tijela.

Poteškoće oko pitanja poslušnosti nastaju kada se dogodi individualizacija apsolutne (ne)poslušnosti. Individualizacija apsolutne poslušnosti je svođenje poslušnosti na apsolutiziranog pojedinca koji smatra da nikakva refleksija i promišljanje nije moguća o pitanju poslušnosti u Crkvi. Individualizacija apsolutne neposlušnosti je isto apsolutiziranje pojedinca koji odbacuje bilo kakvu mogućnost postajanja, potrebe i prihvaćanja poslušnosti.

Individualizacija je pretvorila poslušnost u Crkvi u nerazumijevanje što bi ona bila. Poslušnost biskupu je individualizirana na mjeru pojedinca koji ima vlast i moć, kojega se odvaja (svjesno ili nesvjesno) od ostatka tijela Crkve kao satrapa i despota koji guši individualne slobode i prava pojedinaca. Neposlušnost biskupu je individualizirana na pojedinca koji smatra da ni pod kojim uvjetima ne može i ne treba biti poslušan bilo kome, jer je samog sebe individualizirao i odvojio od ostatka tijela Crkve, iako joj moguće pripada krštenjem ili ređenjem. Poslušnost je zajedničarsko iskustvo i zajedničarski napor, vjernička svijest da se pripada jednom otajstvenom tijelu Crkve sa svim njegovim razlikama i različitostima, od karakternih do nacionalnih i kulturnih.

Prenaglašena individualizacija od koje danas teško možemo pobjeći formira u nama iskustvo poslušnosti kao događaj odnosa (najčešće sukoba i prijepora) između jednog pojedinca nasuprot drugog pojedinca bez obzira na mjesto i položaj u univerzalnom tijelu Crkve. I apsolutna poslušnost kao zahtjev i apsolutna neposlušnost kao odbijanje zahtjeva plod su ponekad individualizirane svijesti koja s vremena na vrijeme isključuje zajedničarsku dimenziju Crkve na obje strane i vjerničku svijest o radu na „zajedničkoj“ njivi. Vrijeme u kojem živimo i promišljamo poslušnost u Crkvi je vrijeme individualiziranih „plugova i njiva“ gdje svatko posjeduje ili želi posjedovati privatni „plug“ i „privatnu“ njivu.

O ovom problemu individualizacije Crkve često piše grčki filozof i teolog Christos Yannaras čija su djela i stavovi nailazili i nailaze na kontroverze i odbacivanja zbog njegove otvorene kritike fenomena individualizacije. Međutim, neprijepornim se čini Yannarasova tvrdnja da se proces individualizacije čovjeka (individualna prava, individualne slobode, ili kako ga Yannaras krsti postanak „monističkog subjekta“) morao i mora reflektirati na iskustvo i događaj Crkve kao zajednice. U tom procesu individualizacije stvarnosti ne iznenađuje onda što se i pitanje poslušnosti promišlja i promatra kao odnos individualnog prema individualnom, a ne kao napor i suradnja zajednice za zajednicu.

Yannaras ističe da teološko pozivanje na poslušnost i samo ponekad biva žrtvom individualizacije pri čemu slabi teologija koja Crkvu promatra i gleda kao tijelo sastavljeno od različitih udova, kao vjerničku zajednicu sastavljenu od različitih osoba. Yannarasova kritika ide u smjeru predbacivanja Crkvi kako se pretvorila u društvenu instituciju pojedinaca gdje se apsolutizira individua, zbog čega iskustvo i događaj Crkve kao zajednice osoba okupljene oko Krista slabi i blijedi.

Yannarasova kritika individualizacije stvarnosti pruža nam možda i jasniju sliku zbog čega je poslušnost donekle izgubila svoju teološku i vjerničku dimenziju. Razlog treba tražiti u tome što je pretvorena u individualizirano pitanje odnosa snage i moći između pojedinaca koji imaju ili nemaju vlast, moć i položaj da je zahtijevaju ili odbijaju. Sve više blijedi slika i iskustvo poslušnosti kao zajedničarskog iskustva, događaja, suradnje i napora u jednom tijelu Crkve.

Zanimljivo je primijetiti da jedan od glavnih motiva individualizacije stvarnosti Yannaras pronalazi i u izrazitoj individualizaciji teološko-eshatološkog tumačenja spasenja. Spasenje je isključivo i ekskluzivno privatni napor pojedinca, gdje je zajednica puki instrument koji služi da se pojedinac spasi, pri čemu briga oko spasenja drugih biva zaboravljena. Čitajući Yannarasa koji promišlja različite faze i razdoblja individualizacije Crkve u atomizirane pojedince, ne čudi onda što se i poslušnost kao teološko-eklezijalni susret osoba u zajednici često svodi na individualizirane sukobe i prijepore oko apsolutne poslušnosti, kao zahtjeva i apsolutne neposlušnosti kao odbijanja ovisno koji pojedinac u danom trenutku ima ili nema moć i vlast da poslušnost zahtijeva, odnosno odbacuje.

Poslušnost je postala presudno pitanje individualnih sloboda, prava, kontrole, nadzora, dok je zajedničarska dimenzija poslušnosti pomalo izblijedjela, o čemu i Yannaras govori kako će se u budućnosti još više produbiti proces ili događaj individualizacije stvarnosti, što će na ovaj ili onaj način i dalje utjecati i na Crkvu.