Subota, 4 prosinca

Kršćanstvo predviđanja


Nakon neke tragedije čovjek se susretne s pitanjem je li se tragedija mogla izbjeći? Što bi bilo da on ili ona nije ušao u automobil, sjeo na motocikl, ušao u avion? Koliko bi se tragedija moglo izbjeći kada bismo mogli predvidjeti zlo, koliko bi boli bilo zaustavljeno i koliko patnje? Piše Vladimir Jankélévitch u svojoj knjizi Smrt otprilike sljedeće: čovjekov strah od smrti umanjuje se neodređenošću datuma njegove osobne smrti. Može se dogoditi danas. Ili sutra. Ili za nekoliko godina. Neodređenost datuma smrti čovjeku pomaže da prihvati svoju osobnu smrt, jer čovjek ne zna njezin točan dan, datum i sat.

Zaista kako bi se promatrao vlastiti život kada bi svatko od nas pred očima imao sat koji otkucava, sat koji ga svaki dan podsjeća na trenutak kada će umrijeti. I ne, nije u pitanju neka nesreća ili katastrofa koja bi se mogla izbjeći i time spriječiti i produžiti život. U pitanju je, kako to piše Jankélévitch, smrt od same smrti, trenutak posvemašnje iscrpljenosti i potrošenosti razdoblja onoga što se zove dubokom starošću. Čovjek bi htio predviđati. Znati vrijeme kada će ga pogoditi neka teška i neizlječiva bolest i u skladu s tom spoznajom promijeniti svoj život, životne navike i način prehrane. Htio bi čovjek i predvidjeti moguće nesreće i katastrofe, od potresa do poplava, kako se ne bi našao na mjestu tragedije kada se dogodi, nego negdje na sigurnom. Čovjek bi htio sve znati o budućnosti, osim datuma svoje smrti. Mogao bi podnijeti i spoznaju o datumu umiranja bliske osobe jer to je uvijek tuđa i nečija druga smrt, ali ne i njegova.

Je li čovjek spreman predvidjeti sve, ama baš sve, a time i trenutak kada ne umire nitko drugi, nego samo i isključivo on sam. Čovjekova fascinacija predviđanjem svoj temelj ima i u toj čovjekovoj potrebi da nadigra i prevari smrt, bilo da sebi produži život, bilo da je pokuša nekako izigrati onoga trenutka kada ona dolazi njemu osobno. Je li moguće vjerovati i nadati se u tom intelektualnom stanju spoznaje kako umirem tad i tad? Ovdje nije riječ o onim slučajevima gdje ljudi zbog višegodišnjih patnji i boli smrt gledaju kao na spasenje i olakšanje, u pitanju je roditi se i već kao beba oko ruke nositi nekakav sat koji nam pokazuje kad ćemo umrijeti. Nije li pomalo uznemirujuće znati dan svoje smrti i ne otežava li to čovjeku život, jer svakodnevno moram živjeti sa satom oko ruke koji otkucava i pokazuje koliko mi je još vremena ostalo?

Valja još jednom podsjetiti na ono što piše Jankélévitch kako je neodređenost i nepoznatost osobne smrti mogućnost, prilika, čak i dar da se čovjek ne opterećuje do mjere psihološkog sloma svojom osobnom smrću, nego slično stoiku razmišlja kad dođe trenutak, dogodit će se. Čovjek ne može izbjeći nesigurnost, tjeskobu i strah. Oni se mogu ubrojiti u ono što je Jaspers zvao šiframa transcendencije, a Heidegger egzistencijalima. To nisu tek stanja ili stavovi, nešto odvojivo od čovjeka i postavljeno nasuprot njemu, to su stvari koje bitno pripadaju samom čovjeku i njegovom postojanju, dio su njegovog bića i neodvojive su od njega.

Isus će nekoliko puta govoriti o eshatološkim stvarima, govoreći o tjeskobama i nesigurnostima naroda i cijeloga svijeta. I oni koji ga pitaju kako će to biti i kad će to biti su predstavnici kršćanstva predviđanja. Riječ je o onim znatiželjnicima koji postaju nesvjesni da će se to dogoditi i događati i njima, a ne samo nekim drugima, negdje tamo daleko u nepoznatom svijetu.

Bi li itko od tih znatiželjnika želio znati odgovor na pitanje koje je Isus mogao ovako postaviti: Bit će velika tjeskoba i strah u tebi, želiš li znati kad ćeš umrijeti, točan datum svoje smrti? Osim nekog morbidnog i poremećenog slušatelja, rijetko tko normalan bi pristao da mu se da odgovor. Neodređenost i nejasnost osobne smrti relaksira čovjeka od straha i tjeskobe. Neodređenost i nejasnost se drugim riječima u kršćanstvu mogu opisati i kao vjera i nada kada je riječ o odnosu prema kršćanstvu predviđanja.

Vjera vjeruje i nada se nada, nijedna od njih dvije ne predviđa čovjekovu budućnost, niti predviđa datum osobne smrti. Njihova narav nije predviđanje svršetka zemaljskog života, nego su usmjerene na besmrtnost i uskrsnuće. One ne vjeruju i ne nadaju se tome kako čovjek neće umrijeti, one žive od stava da će se živjeti nakon smrti. One su u sebi nejasne i neodređene jer se njima ne predviđaju i ne sprječavaju naše osobne smrti i datumi umiranja, nego se njima pokušava predokusiti nešto od budućeg života u vječnosti. Vjera i nada kao teološke kreposti mogle bi postati neplodne i prazne kada bi se one usmjerile na predviđanje osobne smrti i kada bi to bio njihov istinski smisao i svrha. Vjerujem i nadam se da ću umrijeti, sada sam otkrio i znam točan datum smrti, time onda i vjera i nada prestaju postojati jer su obavile svoju zadaću. Čekale su i živjele u meni do trenutka spoznaje moje osobne smrti, sada se mogu povući i nestati, čime se otvara i nastaje prostor koji sada ispunjavaju tjeskoba i strah.

Kršćanstvo predviđanja pogrešno poima vjeru i nadu kao puke ovosvjetske  instrumente koji su nam potrebni sve dok ne dosegnemo takvu razinu predviđanja da možemo ne samo predvidjeti sve katastrofe i kataklizme i nego i našu osobnu smrt. Ali, narav vjere i nade je takva da se one aktivno uključuju u naš život baš onog trenutka kada do nas dopire spoznaja da umiremo ili da nam predstoji nekoliko tjedana i mjeseci života. Kršćanstvo predviđanja kada bi predvidjelo sve događaje straha i tjeskobe ukinulo bi teološku i vjerničku sadržajnost i značenje vjere i nade i pretvorila ih u puka pomoćna sredstva psiholoških želja i stanja sve dok se ne predvidi događaj zbog kojih čovjek živi kroz vjeru i nadu. Sve ovo nas vodi prema paradoksu da što je život nejasniji i neodređeniji u smislu kraja i svršetka, što je život više prožet tjeskobom i strahom uslijed nemogućnost da sve predvidimo, to vjera i nada bivaju življima i prisutnijima u životu čovjeka.

Kršćanstvo predviđanja kao sekularni fenomen kontrole nad budućnošću isključuje vjeru i nadu kao kršćanske i teološke kreposti, ono ih pretvara u psihološke potrebe sve dok se ne predvidi ono što ih izaziva, sve dok se ne uklone tjeskoba i strah. Isus kao da naučava da su strah i tjeskoba potrebni vjeri i nadi, i da su vjera i nada bez egzistencijalne tjeskobe i straha osuđene na psihološke mehanizme. Čudno je kako teološke kreposti pretpostavljaju takva neprirodna i neugodna stanja za čovjeka kao što su tjeskoba i strah i kako se tek kroz njih one jačaju, rastu i osnažuju. Znači li to onda da postoji neraskidiva veza između straha i tjeskobe na jednoj strani i vjere i nade na drugoj strani? Ako postoji, ta veza se ne odnosi na čovjekovo puko fizičko postojanje i predviđanje fizičkog umiranja, nego ta veza upućuje čovjeka da se nada i vjeruje u puno više od fizičkog postojanja i fizičke smrti, jer otkrivanjem datuma osobne smrti i vjera i nada, ukoliko su tumačene kao od ovoga svijeta, prestaju postojati. Strah i tjeskoba osobne smrti završavaju u rečenici: Poslije smrti nema ništa.

Treba biti oprezan s kršćanstvom predviđanja i njegovim obećanjima budućnosti jer, parafrazirajući Isusove riječi, ne bi bilo ugodno čuti pitanje: Želiš li stvarno znati datum svoje osobne smrti? I još bi bilo teže prihvatiti točan odgovor. Ovako u onim Isusovim riječima kako nitko ne zna čas dolaska, ni anđeli, čak ni Sin, doli samo Otac, treba čitati ponudu neodređenosti i nejasnoće o datumu i naše osobne smrti, što nam otvara prostor da vjerujemo i da se nadamo, i iako nas strah i tjeskoba progone, uvijek imamo prostora vjerovati i nadati se kršćanski i vjernički da fizička smrt i umiranje ipak nisu možda svršetak našeg postojanja. Možda postoje onostrane i besmrtne šifre transcendencije i egzistencijali koji nadilaze shvaćanje života onako kako ga razumijeva i interpretira kršćanstvo predviđanja, kao točno predviđanje datuma osobne smrti. Jankélévitch misli da znati nešto takvo zapravo nitko i ne želi, makar teško podnosi tjeskobu i strah od smrti.