Lakoća
Pretvaranje stvara nelagodu. Svuda okolo nosim u sebi raskorak. Ružnu svijest o onome što jesam u sebi i onome kako izgledam izvana. Poput fasade obijeljena groba nosim u sebi trulež i grabež. Za svakoga pa i za mene takav život postaje teret. Svakodnevno mučenje savjesti i traženje načina kako da je uvjerim u nemoguće, u neispravno, u pogrešno.
Napetost me izjeda. Osjećam se kao čovjek s maskom na licu iza koje se krije strahota koju kad bi netko ugledao od groze bi odmah pobjegao. Život se lako pretvori u pretvaranje i glumu. Što bi mi bila strana hinjena pobožnost i glumljena vjera kad sam se već dobro izvještio u glumačkom poslu igranja uloge koju sam izabrao? Uživljen u ulogu stopio sam se s likom izmišljenog života i više ne znam tko sam bio stvarni ja.
Ali, zna savjest. Taj pažljivi gledatelj iz prvih redova koji pomno prati predstavu koju igram, prati svaku, pa i najmanju promjenu. Savjest je tako nezahvalna publika! Vješto se izmiče tome da bude zavedena blještavilom i sjajem mog talenta kojim druge lako odvlačim od prave istine o samom sebi.
Ne plaši se gromkog glasa kojim plašim publiku niti šapata kojim publiku privlačim da priđe bliže i čuje što im želim reći. Hladna i metodična iza maske glavnog glumca koji igra uloge koje je sam izabrao traži lice i naličje čovjeka, onoga koji se negdje duboko iza zastora složenih preko slojeva života skrio od Božjeg pogleda. Ona traži onoga koji se skriva u mraku kad se pogase svjetla i u mraku skida masku jer se i on sam plaši pogledati samog sebe dok stoji na svjetlu.
Ne piše li sve ovo negdje u Pismima, ne govori li se tamo negdje kako Bog nije kao čovjek i on drugačije gleda na čovjeka? Nije li Bog vidio u Davidu ono što nitko nije vidio, nije li Bog onaj koji proniče srca i bubrege? Zar se on kroz moju savjest ne probija iza maske moje samodopadnosti da bi svojim božanskim očima vidio jad i bijedu onoga koji već odavno ne zna istinsku razliku između čovjeka i maske u koju se pretvorio?
Poželio sam odmoriti od pretvaranja. Poželio sam skinuti masku i izaći na svjetlo. Umoran sam od mraka pred kojim skidam slojeve prijetvornosti. Jer i kad skinem sve do kraja ne vidim ništa. Kažu Pisma da onaj kome su djela zla bježi od svjetla, dok onaj koji čini dobro ne bježi od svjetla nego izlazi na svjetlo.
Što je sa mnom koji se pretvaram da su mi dijela dobra i skidam masku sa sebe tek kad sam siguran da se čak niti slučajno neće upaliti svjetlo? Kakva su moja djela? Ja sam raskorak sa samim sobom. Nelagoda savjesti koja hoda svijetom i među ljudima pokušavajući u buci i veselju kazališta života skriti svoju bijedu i jad. Pobjeći od vlastite dvoličnosti.
Ponekad kad čovjek osjeća blizinu kraja sigurno da ga obuzima očaj i ljutnja. Ipak se život prekida dok još nije sve postignuto onako kako je zamišljeno. Negdje u tom intenzivnom osjećaju gdje se ljutnja i očaj međusobno ubijaju za čovjekovu dušu tko će je od njih obuzeti kao malena zraka svjetla probija se i olakšanje.
Konačno, skinut ću masku s lica duše i pokazat ću svoj trulež i grabež Svjetlu koje neće od straha skrenuti pogled u stranu. Napokon, u licu Vječnog moći ću vidjeti sebe bez ijedne maske i mirno pričekati sud Vječnog o meni. Ponekad čeznem za tom lakoćom. Ne biti više glumac i zlostavljač vlastite savjesti, nego svu svoju sramotu i grešnost poput prljavštine izbaciti pred onoga koji u Pismima kaže ja proničem srca i bubrege da bih svakom dao prema njegovim zaslugama.
Bog koji skida maske koje su toliko srasle s našim dušama da se više ne sjećamo tko smo stvarno bili i na što smo bili pozvani. Bog koji skida s duše svaki sloj onoga što svatko od nas preko svoje duše navlači kako bi izdržao teret pretvaranja samog sebe u ono što u svojoj savjesti osjeća i zna da nije i teško da će ikada biti bez hrabrosti da se pred Svjetlom do kraja svuče u svojoj bijedi i bespomoćnosti.
