Kršćanstvo preispitivanja


Ja bih u svakom trebao vidjeti tebe. Nekako i uspijevam u onome koji me hvali. Ističe kako sam pametan. Intelektualno potkovan. Rječit. Pristojan. Odmjeren. Umjeren. Kulturan. Volim njihovo društvo. Uživam u laskanju. Smeta mi tvoja rečenica: Što god učiniste jednom od ovih najmanjih meni učiniste. Neki od tih najmanjih znaju biti neugodni. Direktni. Iskreni. Zahtijevaju od mene da im svjedočim tebe. Naučio sam izbjeći poziv na autentičnost. Moj odgovor bude kako su i oni pozvani, a ne samo ja. Netko me od njih podsjeti na tvoju rečenicu: Kome je više dano, od njega će se više i tražiti. Usude se čak i reći mi to u lice: Tebi je više dano, od tebe će se više i tražiti.

Usudim se reći kako je ponekad teološki um najsposobniji u izbjegavanju poziva na autentičnost življenja vjere. Takav je moj. Ne postoji intelektualna i vjernička prepreka koja bi me zaustavila u izmišljanju novih zakona savjesti, moralnog djelovanja i teološkog tumačenja. Ne podnosim rečenicu: Recite na kraju sluge smo beskorisne, učinismo što bijasmo dužni učiniti. Ja sam navikao na prva mjesta u sinagogama, pročelja na trgovima i gozbama i da me ljudi zovu rabbi.

Ovi tvoji najmanji koje mi šalješ u meni izazivaju otpor i averziju. Ne mogu mi ništa ponuditi zauzvrat. Ugled. Čast. Moć. Naprotiv, usude se prema meni ispružiti prazne ruke i umorne duše i zahtijevati da im nahranim tijelo i napojim dušu. I kad to ne učinim nazivaju me licemjerom. Farizejom. Dvoličnjakom. Odakle im pravo? I nerijetko citiraju tebe. Dugačke retke iz evanđelja gdje govoriš o gladnima, žednima, golima, onima kojima je hladno, bolesnima i onima koji su u zatvoru. Volim svoj komfor. Svoju privilegiju da malenima zalupim vrata pred nosom. Luksuz umrtvljenje savjesti koja se ne buni samo kad mi se naklone i kažu: Bravo rabbi, svaka čast rabbi, najbolji si rabbi!

Bježim od tvog zahtjeva. Što god učiniste jednom od ovih najmanjih… Ja hoću da meni čine. Hoću da me hvale. Hoću da s krovova govore o mojoj veličini. Hoću da mi prostiru svoju odjeću i bacaju grančice masline dok prolazim njihovim ulicama i da mi kliču: Hosana velikom rabinu, hosana velikom učitelju, hosana najpametnijem, najškolovanijem, najmudrijem! Hoću da me časte i slave kao što su i tebe častili i slavili!

Volim skrovitost kada me ti maleni traže da im pomognem. U takvim trenutcima povlačim se u skrovitost. I tako mogu biti skrovit danima. Tjednima. Mjesecima. Čim s ulice dopre do mene kliktanje mase: Učitelju, izađi da te hvalimo, ja sam već spreman izići pred njih. Obožavam kad mi se klanjaju, kada se sa strahopoštovanjem dotiču mojih haljina, ne bi li dio moje veličine, sjaja i bogatstva prešlo i na njih.

Između one dvojice koji ti uzlaze u Hram jedan da se opravda, a drugi da se hvali, obojicu prezirem. Carinika jer se pravda, farizeja jer se ne hvali dovoljno. Ja sam ispred njih puno bliže tebi. Nekritičan. Nesposoban za samorefleksiju i samokritiku. Ja se čak i ne hvalim onim što činim, izmišljam  i lažem o onome što nisam ni učinio. I hoću još! Nije mi dovoljno izmišljati sve što nikad nisam učinio i neću!

Preskačem retke u kojima me upozoravaš: Obijeljeni grobe, izvana si sjajan, a iznutra si pun truleži i grabeži. Dovoljno sam lukavstvima i intelektualnim bravurama uspio sebe uvjeriti da se nijedna tvoja kritika ne odnosi na mene. Ja sam za tvoju kritiku nedodirljiv. Tvoja kritika bi za mene bila uvredljiva. Ja nisam takav da bi se mene moglo i smjelo kritizirati. Ako ti to ne smiješ i ako ti ne dopuštam, kao da bih to dopuštao malenima koje mi šalješ?

Bojim se samo jačih i moćnijih od mene. Onih koji imaju više moći, sjaja, ugleda i bogatstva. Pred njima sam krotak i izvršavam sve što od mene traže. I kad čujem ono: Ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti, ne mislim da se to odnosi na nas koji se međusobno zatvoreni u svoje privatne svjetove komfora i lagodnog života častimo, hvalimo i obožavamo. Pozdravljamo se na trgovima s dubokim naklonima, s osmijehom na usnama: Zdravo rabbi, zdravo učitelju!

Malene držimo podalje od sebe. Tek toliko izvan Hrama da nas ne vide i da ih ne gledamo. I zajedno okupljeni u vijeća ne mislimo da se tvoj glas koji prijeteći dopire izvan Hrama i dovikuje: Jao vama farizeji i licemjeri, odnosi na nas. Tvoji uzvici: Jao vama farizeji i licemjeri, da ih je i bezbroj, a ne četiri ili sedam, ne utječu previše na nas i naše planove.

A ti se samo junači! Nećeš biti ni prvi ni posljednji kojemu ćemo odrediti mjeru, i, kad te izmjerimo, ako treba, ukloniti te s pozornice svijeta. Jer ti si nemir za naše savjesti. Mučenje za naše usahle duše. Napast za naša tijela ogrezla u lagodi i ugodnom životu. Tko si ti da nas nazivaš farizejima i licemjerima? I da nam određuješ što treba činiti, a što ne treba, i kome i kada? Sklanjam se od tvojih malenih koje uporno šalješ na moja vrata. Imam svoju skrovitost. Skrivanje od onih za koje ne želim vjerovati i ne mogu prihvatiti da ih šalješ. Još manje kako si u njima prisutan.

Ipak, događa mi se da ružno i nemirno sanjam i budim se noću znojan i uplašen. Jednom sam te čuo govoriti na trgu ispred Hrama: Što god ne učiniste ovim najmanjima, ni meni niste učinili. Ali mene više ne muče maleni. Savjest mi je za njih odavno mrtva i teološki uvjerena, tako da o njima šuti. Plašiš me ti. Tvoja samouvjerenost s kojom nastupaš i govoriš za njih i u njihovu korist, a protiv nas i naših privilegija. Tko si ti rabine iz Nazareta da tako govoriš? Tko si ti? I sve se teže opirem tvom pitanju koje si nam jednom postavio, svima dok smo te slušali u Hramu: A vi, što vi kažete tko sam ja? Ne znam kad i kako je to pitanje za mene postalo osobno i intimno: A ti, što ti kažeš tko sam ja? Izbjegavam dati odgovor. Jer sve se bojim da si ti Svetište nad Svetištima stvarno prisutno u najsvetijem dijelu Hrama i da stvarno prebivaš u malenima koje mi šalješ da te u njima vidim i prepoznam.

Tko si ti rabine iz Nazareta da se zbog tebe počinjem preispitivati? Ja koji sam svakodnevno u Hramu ispred carinika i farizeja, ja koji ne volim ni jednog ni drugog, jer jedan se previše ponižava, a drugi je premalo ohol. Ja koji stojim ispred obojice tik uz Svetište nad Svetištima u najsvetijem dijelu Hrama i tebi se hvalim kako volim prva mjesta u sinagogama, pročelja na trgovima i da me ljudi zovu rabbi…