Portal katoličkih teologa
Kršćanstvo proždrljivosti

Kršćanstvo proždrljivosti


Zbirka priča talijanskog pisca Dine Buzzatia La boutique del mistero obiluje izvanrednim pripovijetkama. Jedna od njih je i pripovijest La giacca stregata. Priča je to o čovjeku koji na nekoj zabavi susretne čovjeka u savršeno skrojenom odjelu. Raspita se i čovjek mu dadne ime krojača. Krojač Alfonso, stari gospodin, rado prima narudžbu i šije odijelo za svog klijenta. Alfonso ne traži da se odijelo odmah plati nego će on kada dođe vrijeme navratiti da naplati uslugu.

Odijelo ima jednu neobičnost. Svaki put kada vlasnik odijela zavuče ruku u džep u njemu pronalazi deset tisuća lira. Uskoro vlasnik odijela postaje iznimno bogat čovjek. U međuvremenu čitajući novine primjećuje da je iznos koji pronalazi u džepu identičan iznosu koji nedostaje tijekom pljačke i razbojništva bilo da je riječ o banci ili nekoj siromašnoj obitelji. U početku vlasnik se ne odvaja od odijela i ne skida ga sa sebe. Međutim, kako idemo prema kraju priče njegov stav se mijenja i on odlučuje spaliti odijelo. Zajedno s odijelom nestaje sve što je kupio novcem iz magičnog džepa magičnog odijela. Kuća, novac na banci, auto, sve nestaje. Pripovijest završava scenom u kojoj kupac odijela nervozno i napeto očekuje krojača da naplati dug s mišlju o tome tko je uopće taj krojač Alfonso, jer očito nije u pitanju običan čovjek.

Priča La giacca stregata priča je o ljudskoj gramzivosti i proždrljivosti, posebno onaj dio priče u kojem vlasnik odijela spava, jede, putuje i živi u odijelu koje nikad ne skida sa sebe. Slično se nešto događa s vremenom došašća ili adventom. Došašće ne počinje na prvu nedjelju došašća, nego dva dana prije, na svjetski i međunarodni dan gramzivosti i proždrljivosti, odnosno petak (nazvan Black Friday). U taj dan počinje razdoblje proždrljivosti i gramzivosti koje traje nekoliko tjedana. Ne proždire čovjek samo stvari grabeći sniženja i niske cijene, čovjeka same stvari proždiru, ali ga proždiru i kartice, debitne, kreditne, minusi na računima koje ima otvorene ili ih otvara za tu prigodu.

Kada čovjek prođe kroz nekoliko došašća zaredom u zanosu i potrebi proždrljivosti i gramzivosti na kraju došašća ga dočekuje praznina. Nema Boga. Nema Krista. Nema rođenja Božjeg. Tek mnoštvo nerijetko suvišnih stvari koje će uskoro baciti u smeće. Tako nas međunarodni dan gramzivosti i proždrljivosti uvodi u razdoblje grabeži i proždiranja. Daleko je to nazvati vremenom fizičke proždrljivosti, bolje je govoriti o vremenu u kojem su ljudski duh, duša i čovjekova nutrina zgrabljeni i proždrti stvarima i predmetima. Dospijevamo u ludilo i opijenost kršćanstvom proždrljivosti.

Kršćanstvom koje odavno nema nikakav odnos prema Bogu i duhovnoj stvarnosti, nema nikakav odnos prema čovjeku i njegovoj nutrini, nikakav odnos prema mogućnostima čovjekove promjene i življenja života na drugačiji način, nikakav odnos prema osobnoj vjeri. U pitanju je divlje i uništavajuće kršćanstvo mase ili gomile, koje galopirajući kroz čovjeka kao vihor oduzima čovjeku bilo kakvu sposobnost da kroz došašće uspostavi nekakav odnos s Bogom i prema Bogu. Kršćanstvo proždrljivosti uzrokuje takve praznine, očaja, depresije i ravnodušnosti u čovjeku da čovjek biva nesposobnim za normalnu komunikaciju s drugim ljudima, čak i svojim bližnjima.

Dapače, ono dobro povezano s došašćem postaje objekt prijezira, cinizma, sarkazma i mržnje. Čovjek toliko potrošen kršćanstvom proždrljivosti u konačnici postaje kao nekakva zvijer ili životinja koja ide okolo i samo grabi i proždire sve i svakoga koga susretne. Nije neobično da se nagli broj samoubojstava zna događati u vrijeme svetkovine Božića kada bi čovjek trebao biti najradosniji jer kršćanstvo proždrljivosti kao i svaka bolesna i nenormalna glad za stvarima i imanjem se ne može zaustaviti, nego proždire čovjeka sve dok mu ne pojede svu nutrinu i ispljune njegovo tijelo kao umorni kostur i kosti.

Kršćaninu se dogodi ono što Isus govori kada govori u kraju svijeta. Kada Isus govori o nesigurnosti, tjeskobi, strahu, napetosti i očaju jer je čovjek izgubio temelj svog postojanja i svoje usmjerenje, identično se događa ljudima na osobnoj razini. Potrošeni vremenom došašća koje ne vodi nikakvom Bogu i Kristu, nego vodi proždiranju samog sebe, na kraju dospijevaju do kraja potpuno očajni, izgubljeni, nesigurni i tjeskobni. Paradoksalno za njih je nastupio kraj njihovog osobnog svijeta s Isusovim rođenjem jer s njegovim rođenjem okončava se vrijeme došašća, odnosno za proždrljivce i grabežljivce okončava se vrijeme trošenja i potrošnje samih sebe, stvari i drugih ljudi.

Došašće je za mali broj ljudi vrijeme iščekivanja i vrijeme čekanja. Radosno, mirno, tiho bez velikog isticanja pobožni vjernik iščekuje Kristovo rođenje. Iščekuje ga strpljivo bez žurbe, bez grozničavosti i napetosti. Nema u njemu praznine i očaja, jer za njega s Kristovim rođenjem počinje život. Nema u njemu proždrljivosti i gramzivosti za stvarima i predmetima. Osim umjerenosti i skromnosti nema u sebi divljaštva i barbarizma kršćanstva proždrljivosti koje je skoro potpuno oduzelo bilo kakav smisao i sadržaj pojmovima čekanje i iščekivanje.

Kršćanstvo proždrljivosti je barbarski običaj uzimanja i otimanja svega do čega se može doći odmah, sada i ovdje, ne pitajući za cijenu i posljedice, o čemu nerijetko svjedoče minusi na računima mnogih ljudi koji na kraju došašća nemaju nikakav osjećaj da se radi o Božjem rođendanu. Kao u priči La giacca stregata vrijeme došašća mnogima je danas, a što uključuje i nemali broj kršćana, vrijeme grabeži isključivo samo za sebe. Kršćanstvo proždrljivosti kao i junak priče La giacca stregata ne postavlja nikakvo pitanje o plaćama radnika, uvjetima rada, etičkim i moralnim dvojbama i pitanjima oko stvari i predmeta. Kršćanstvu proždrljivosti je nevažno koliko se djece zloupotrebljava za proizvodnju neke stvari, koliko se radnika zakida za pravednu plaću i odmor. Apsolutno ništa ne zanima kršćanstvo proždrljivosti, osim kako u čovjeku danas izazvati  zvijer, stanje životinjskog ponašanja dok se kao i životinje na smrt bori s nekim drugim čovjekom oko nekog predmeta.

Kroz došašće se ne čuje ili skoro je utihnulo ono čekamo i iščekujemo Emanuela, Boga s nama. Čuje se samo urlikanje i dernjava kršćanstva proždrljivosti: grabi, proždri, odnosno kupi i potroši! Kao da je Bog utihnuo pred kršćanstvom proždrljivosti i njegovim razjapljenim čeljustima. I što će se dogoditi na kraju nego ono o čemu Isus upozorava? Mnogima Božić postaje dan nemira, straha i tjeskobe kao da je stigao sudnji dan i smak svijeta. Međutim, Božić paradoksalno za neke i jest sudnji dan jer nakon Božića kršćanstvo proždrljivosti se povlači i nestaje ostavljajući iza sebe gomilu ljudskih žrtava. Mase nesretnih, nezadovoljnih, tjeskobnih, depresivnih i očajnih ljudi.

Neobično je kako je Božić kao radosni blagdan istovremeno dan kada se ostvaruje Isusovo proroštvo o kraju svijeta, jer za neke od nas završava život s Božićem jer nakon Božića nastupa razdoblje besmisla i ništavila. Nema kupovine, nema potrošnje, nema gramzivosti i proždrljivosti. I kad se u čovjeka useli praznina nakon svega, čime će je čovjek ispuniti kad Bog više u njemu odavno ne stanuje i ne živi?

I kao junak Buzzatijeve priče, proždrljivi kršćanin čeka naplatu duga. Minuse na računu. Minuse na karticama. Neotplaćene rate. Nagomilane dugove. A to je tek početak. Treba do sljedećeg razdoblja proždrljivosti izdržati i preživjeti, jer kao i što krojač Alfonso treba doći naplatiti dug tako i kršćanstvo proždrljivosti naplaćuje i naplati sve dugove koje čovjek nepotrebno, beskorisno i olako nagomila u došašću, odnosno u čudnom razdoblju kršćanstva proždrljivosti koje s istinskim došašćem nema ama baš nikakve veze i povezanosti.