Postmoderni kršćanin

Francuski filozof Jean Francois Lyotard postmoderno opisuje kao kraj metanaracija ili nepovjerenje u metanaracije. Ernest Geller postmoderno opisuje kao histeriju subjektivnosti ili kao histeričnu subjektivnost. Ihab Hasan, književni teoretičar postmoderno opisuje kao vrijeme neodređenog ili neognoza. Što ova tri izraza: kraj metanaracija, histerična subjektivnost i neodređenost imaju ili mogu imati s kršćaninom?

Počnimo od shvaćanja termina metanaracija. Ako čitate bilo koji književni klasik, uzmimo za primjer Zločin i kaznu Dostojevskoga, tu postoje dvije priče. Jedna koja se odvija u romanu kroz likove, a druga koja je u njezinom temelju pomoću koje je moguće razumjeti Zločin i kaznu. Ta druga priča koju Dostojevski ne piše u romanu, ali je prisutna, priča je o savjesti i krivnji, i ona se može nazvati metanaracija.

Metanaracija je stoga temelj na kojem određena priča stoji i pomoću koje se priča razumije. Kršćanska metanaracija naziva se povijest spasenja. Ona je sadržana u Svetom Pismu kroz različite „priče“ o odnosu Boga i Izraela, u Kristovom djelovanju, djelovanju apostola, itd.

Prema Lyotardu vrijeme u kojem živimo, a koje on opisuje kao postmoderno je vrijeme kraja metanaracija ili barem nepovjerenja u metanaracije. Stoga, postmoderno više ili ne vjeruje u povijest spasenja ili prema povijesti spasenja gaji duboko nepovjerenje. Ovo postmoderno nepovjerenje u metanaraciju svoje mjesto pronalazi i u životu kršćanina u povremenom iskustvu s ljudima gdje pojedinac-kršćanin više ne razumije, ne shvaća i ne obraća pozornost na kršćansku metanaraciju, odnosno povijest spasenja i mogućnost njezinog racionalnog utemeljenja. Više ju ne razumije, zbog čega onda ne razumije ni koja bi bila potreba za Crkvom, sakramentima i hijerarhijom, jer se ovi elementi kao na svoj temelj naslanjaju na povijest spasenja.

Stoga jer se kršćanska metanaracija više ne razumije i ne shvaća, dolazi do različitih interpretacija (čitaj: dekonstrukcija metanaracije) u kojima se više ne raspoznaje priča, poruka i tko je zapravo Autor povijesti spasenja.

Histerija subjektivnosti kako postmoderno opisuje Ernest Geller ne označava psihološko ili psihičko stanje histerije kao bolesti, nego označava program postmodernog vremena koji se od Descartesovog cogito, ergo sum pretvara u osjećam-vjerujem, dakle jesam. Ovaj fenomen histerije subjektivnosti primjetan je na području odnosa pojedinca prema njegovoj religiji i pitanju njegove osobne vjere. Taj odnos se već vidi u zahtjevima histerije subjektivnosti, odnosno zahtjevima da se religija kao javna manifestacija osobne vjere odvoji strogo od društva po svim mogućim parametrima i svim mogućim zakonima, pa ako je potrebno da se i samog čovjeka podijeli na dvoje. Pojedinca koji će osobno biti autentičan vjernik, ali javno apsolutno ne-religiozan, nevjernik

Zahtjevi histerije subjektivnosti nisu samo formalno donošenje zakona  i uklanjanje religioznih simbola s javnih mjesta, zahtjevi histerije subjektivnosti su takvi da se pojedinac i njegova osobna vjera smatraju upravo autentičnom ako se živi i prakticira ne unutar svoja četiri zida, nego unutar zidova unutar ta četiri zida, odnosno autentičnost vjere izjednačena je s histerijom subjektivnosti. Histerija subjektivnosti ističe vjerujem-osjećam dakle jesam kao svoj program  gdje je metanaracija poput kršćanske povijesti spasenja, dakle religija u suprotnosti, da ne kažemo u kontradikciji s nečijom osobnom vjerom.

Za histeriju subjektivnosti religija nije manifestacija osobne vjere, nego poništenje vjere. Na taj način je histerija subjektivnosti raspolovila čovjeka na dva inače integralna djela, koji se sada međusobno isključuju, a to je čovjek kao religiozno biće kao dio organizirane zajednice na izvana,  i čovjek kao osobno biće u intimnoj relaciji prema nadnaravnom iznutra.

Prevedeno u svakodnevni jezik prisutan i među kršćanima to zvuči otprilike kako ne razumijem povijest spasenja (metanaraciju), ne razumijem Sveto Pismo, ne razumijem hijerarhiju, ne razumijem sakramente, ne razumijem Crkvu, zajednicu, religiju, moja vjera i moj odnos s Bogom je moja osobna stvar i ne tiče se nikoga osim mene i Njega. To bi bio kršćanin koji kaže za sebe: osjećam-vjerujem, dakle jesam. Tko tako razmišlja možda nekad i ne shvaća koliko je već postao postmoderan.

Ihab Hasan postmoderno opisuje kao neodređeno, kao neognozu. Neodređenost kao oznaka postmodernog u sebi nosi  element iracionalnog shvaćanja povijesti spasenja, a ta se neodređenost zna manifestirati i u osobnoj vjeri pojedinca koji recimo svoju kršćansku vjeru pomiješa s mnoštvom iracionalnih praksi, od kojih su i za naše podneblje neke specifične poput horoskopa, gatanja, vračanja i nekih radikalnih oblika alternativne medicine gdje pojedinac ne vidi ništa iracionalno u tome da u isto vrijeme recimo ide na misu, na primanje sakramenata, a privatno se bavi proricanjem sudbine gledanjem u dlanove, taloge kave i raspored zrna graha na tepihu.

Nije tome razlog samo nepoučenost u vlastitoj vjeri, nego je razlog i neodređenost ili neognoza, kako će reći Ihab Hassan, koja je za vjernika pojedinca postala način razmišljanja i shvaćanja njegove kršćanske religije i osobne vjere. Dok ide na pričest i gata u kavu, vjernik i ne shvaća koliko je duboko zapravo postmoderan. Postmoderno kao da zahtijeva da vjera ne bude koliko je moguće precizno i jasno razumski utemeljena, nego treba biti neodređena u smislu njezina sadržaja, kao da osobna vjera sadržajno treba biti neodređena, odnosno iracionalna.

Kada spojimo ova tri elementa dobijemo otprilike sljedeći i ne tako rijedak način razmišljanja i kod kršćanina: ne treba mi više povijest spasenja jer je u današnjim okolnostima nerazumljiva i nemoguće ju je racionalno utemeljiti; dakle ne treba mi religija jer je religija racionalna prepreka mojoj iracionalnoj osobnoj vjeri; jer je moja osobna vjera i moj odnos s Bogom moja osobna stvar i ne tiče se nikoga osim mene i Njega; i nije važno je li Bog ovakav ili onakav jer mi i ne znamo ništa o Bogu i nije važno ništa znati o Bogu dovoljno je osjećati vezu s Njim; pa ako je moguće i na neke drukčije, alternativne  načine i spojiti ih s mojom osobnom povezanošću s Bogom u jedan meni osobno shvatljiv racionalno-moralni sustav koji je isključivo moj vlastiti, moja mikronaracija, moj vlastiti put spasenja, gdje nije prisutno samo Sveto Pismo, nego i malo više ili manje elemenata iz drugih religija, a ako treba i recimo znanstvene fantastike, paranormalnog, izvanzemaljskog.

I ako u ovom kontekstu kažemo za nekog kršćanina kako je beznarativan, histeričan odnosno radikalno subjektivan, iracionalan, odnosno radikalno neodređen i nejasan, ne mislimo da je riječ o izmišljanju, niti su ovo moralne kvalifikacije, nego samo želimo istaknuti kako je riječ o postmodernom kršćaninu i da je povezano s programom koji se naziva postmoderno, kao i s njegovim odnosom prema vjeri. Takav odnos prema vjeri mnogi kršćani već aktivno i žive, jer kombinacija odbacivanja javne religioznosti i njezinog racionalnog utemeljenja i racionalnog izlaganja, inzistiranja na apsolutnoj subjektivnosti odnosa prema Bogu i miješanje različitih pa i oprečnih praksi unutar vlastite osobne vjere, slika je nekih postmodernih kršćana.

Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 48, 3. prosinca 2017., str. 10-11.